Koliko često mijenjate posao?

[Nevjerna]

Interesuje me koliko često ste mijenjale posao i postoji li neki okvir kada bi posao trebalo promijeniti? Šta je to što vas motiviše, da li biste radije radile u nestresnoj i dosadnoj okolini s dobrim kolegama i manje novaca ili nešto dinamično sa prekovremenim ali dobro plaćeno? Postoji li uopće sredina?

Željela bih da na temi generalno raspravljamo, ali i mišljenje o svojoj situaciji. Naime, radim već godinu i sitno u velikoj firmi sa zvučnim imenom, u kojoj sam na početku zamišljala da ću imati puno više znanja nego što ga danas imam. Plaća je prosječna, ali se jako teško mijenja, odnosno isključivo dolazi s pozicijom od čega me dijele možda godine, možda i manje, to nikako ne mogu ni znati. Na poslu volim opuštenost i dobre odnose sa kolegama, ali se smatram još dosta mladom da bih se tako ugnijezdila u neku sigurnost s prosječnim primanjima.

Razmišljala sam da promijenim branšu u nešto što je bliže onome što sam studirala i generalno je plaćenije, početna plaća na probnom bila bi mi veća od sadašnje. Ali navedeni posao ima više stresa, prekovremenih, dužih službenih i sl. Prednost je što bih učila nešto konkretno i zbilja imala priliku da se usavršim u datoj profesiji, koja je generalno tražena i ovdje i u inozemstvu. Na trenutnom poslu sam stekla malo znanja i kad bih sutra konkurirala za sličan posao, ne bih baš nešto puno mogla ponuditi budućem poslodavcu.

U biti, meni fali podrške najbližih, svi su u fazonu kao luda si ako to napustiš, svi bi ubili za takav posao, niko te ne maltretira, ne broji ti minute, rekli su ti da si potencijal, sigurno će ti dati poziciju s vremenom. Pokušavam im objasniti da pozicije i kad se dobiju nisu tako bajne i da nose sa sobom jako veliku odgovornost, iako jesu plaćene.

Znam da ovo moram sa sobom razrješiti, ali eto godilo bi mi malo različitih objektivnih kuteva.

[Ay Carmela]

Mijenjam posao za isti u Švedskoj. Inače ne.
Plaća je prosječna, da se podebljati prihvaćanjem projekata i to iskorištavam kad mi se da. Važni su mi slobodni vikendi, to što mogu biti kreativna a nije presing. Imam i mogućnost učenja novih vještina, to mi je gušt ali opet, nije pod must. I 2-3 kolega koji su mi najbliži a volimo se i izvrsno surađujemo. Nemam većih ambicija, to je to.
Bitno je ono što je tebi prioritet, tako da trebaš prvo to posložiti. I onda ići za tim bez obzira na sve. Ja bih tako. Posao ti, htio-ne htio, uzima većinu dana, ne bih mogla toliko vremena posvetiti nečemu što mi je smrtno dosadno ili me nervira. Ma koliko se plaćalo. Nije vrijedno.

[TincH]

Financiraju li te ti najblizi, odnosno, ovisis li na ikakav nacin o njima?

Sto se tice mene i mog zivotnog puta - najgore sam prolazila kada sam slusala druge i radila kako oni misle da treba.
Muz ima slicno iskustvo.

[Ay Carmela]

Ja sam odbila mjesto u istoj branši, u zgradi minutu hoda od kuće. Jer mi nisu nudili ove uvjete koje sam napisala gore, ista plaća ali manja podružnica i sve što ide uz to. Malo je reći da je to bilo skandalozno ali bilo me baš briga, ne moraju bližnji svaki dan tamo provesti 8 sati.

[Bam Bee]

Nikad nisam znala što točno želim, mislim da su svi moji uspjesi rezultat straha od neimaštine, želje za samostalnošću i viška vremena kojeg sam trošila na brigu oko sljedeće stepenice u karijeri. Bolesna ambicija mi je uvijek bila predmet sprdnje, možda zato što sam lako postizala ono za što su se drugi mučili, a i imala sam grozne šefove

Promijenila sam posao nekoliko puta i sigurno ću to napraviti ponovno. Nikad ne bih mogla ovisiti o nekome i to mi je glavna motivacija. Samo ću vjerojatno biti pametnija, nego prije i otići na BOLJE, a ne iz očaja!

[Brijana]

U mojoj profesiji je višestruka promjena radnog mjesta, grada i države normalna stvar u svijetu, a postaje u zadnje vrijeme i u nas. Što je u neku mjeru plašilo moje roditelje koji su odrasli i radili u socijalizmu, gdje je bilo normalno raditi do penzije svoj prvi posao, a svaka promjena je bila rizik i znak "problema". Dakle, pitanje je i kojoj generaciji pripada tvoje okružje koje te koči u promjeni. U zapadnom svijetu su te promjene puno češće.

No bitno je ono što TI želiš i što te čini sretnom odnosno nesretnom.

Generalno, lakše je mijenjati posao u mlađoj dobi dok nemaš obiteljske obaveze, bez obzira na to uključuje li ta promjena selidbu, putovanja, prekovremene ili sve skupa. Također, dok si mlađa lakše ti je učiti nove stvari, a kasnije s više iskustva možeš biti bolja u poslovima koji uključuju vodeće pozicije i traže "širu perspektivu". No za to ti je opet potrebno znanje i iskustvo, koje nećeš tako lako steći ako budeš radila godinama isti posao koji pred tebe ne postavlja izazove.

[Nevjerna]

Ne ovisim ni o kome finansijski, živim sama i nemam nekih troškova posebnih, standardno režije, hrana, benzin i sl. ne vodim neki ludi lifestyle koji zahtijeva puno novaca, ali ne uspijevam uštedjeti koliko bih željela. U biti dvoje bi teško živjelo od moje plaće baš bi se morali stisnuti. Novac mi jeste primarni motiv ali o promjeni posla nisam toliko prije razmišljala dok se nisam uhvatila kako se na poslu osjećam beskorisno i kao da gubim vrijeme. Većina mlađih u firmi isto čeka bolju priliku da odleprša dalje. Sve ovo što je Brijana rekla u drugom dijelu, tako i sama razmišljam, ako želim nešto sad je pravo vrijeme za to. U biti, moj najveći strah pored očitog straha od neuspjeha je da će sredina biti loša i da se neću znati nositi s tim. Po prirodi sam nesigurna, fali mi samopouzdanja i dosta mi znače dobre i pozitivne kolege i generalno ok atmosfera. To me nekako najviše drži tu gdje jesam, ta sigurna zona.

[Querencia]

Mislim da posao treba promijeniti kad ne doprinosi onom što kasnije u životu želiš raditi, kad je radna atmosfera otrovna i kad imaš osjećaj da stagniraš, osobito u početku karijere kad bi trebala učiti puno toga.

Sent from my Redmi Note 4 using Tapatalk

[isadora w.]

Nevjerna kaže:

dosta mi znače dobre i pozitivne kolege i generalno ok atmosfera. To me nekako najviše drži tu gdje jesam, ta sigurna zona.

pa ovo je dosta bitno. meni među najbitnijim stvarima, što se posla tiče. veću plaću i koma okolinu bih trpila neko vrijeme za boljitak svog cv-ja i gledala da kidnem dalje. nitko ne želi raditi u toksičnoj okolini.

ali comfort zona je zajebana stvar. ne znam odgovor na pitanje, mislim da je to individualno, ali sam od ove krize postala histerično paranoična i mislim da za većinu zanimanja treba aktivno raditi na tome da se učiniš vrijednim na tržištu rada umjesto bivati na dead end poslu.
isto bih mislila i bez krize, iako kužim da postoje ljudi koji su zadovoljni lupanjem pečata, ali šta mogu, uvukla mi se paranoja u kosti. više mi to nije neki pozitivan drive i pristup životu nego strah živcira me to.

a kad bih se počela osjećati besperspektivno negdje i misliti da me taj posao ne zadovoljava, prvo bih si dala neki benefit of a doubt jer ne vjerujem sama sebi kad se stanje ne bi promijenilo sljedećih nekoliko mjeseci, to mi je bio znak za dizanje sidra. dapače, obično mi je postajalo sve gore.

osim toga, uvijek se možeš javljati okolo tek toliko da vidiš što se nudi i kakvo je stanje, stvarno nikad ne znaš gdje možeš završiti.

na tvom mjestu bih probala ovo drugo iz nekoliko razloga: 1) da poradiš na svom samopouzdanju i okušaš se u tome, stekneš povjerenje sama u sebe da to možeš. 2) da stekneš vještine i kvalifikacije da u budućnosti nemaš problema s traženjem posla, vani i u inozemstvu (jako bitno s obzirom na trenutno stanje). 3) zbog dinamičnosti i osjećaja ispunjenosti ako se već konkretne stvari uče i rade. 4) zbog love.

[Flying Buttress]

Postaviš si 2 pitanja (ovim redoslijedom):
1. Čini li me taj posao sretnom?
2. Donosi li mi taj posao dobru lovu?

Idealno bi bilo da je odgovor na oba pitanja da.
Malo manje idealno je da je odgovor samo na prvo pitanje da.
Gadno je ako je odgovor samo na drugo pitanje da, ali još uvijek je to ok motivacija.
Ali ako ni na jedno pitanje odgovor nije da, bježi glavom bez obzira.

[BondWannabe]

Na prvom radnom mjestu sam provela 5godina, na drugom 6 i sada na trenutnom radim nešto više od 3 godine.
Prvi posao je bio potpuno nevezan za struku, morala sam raditi uz faks, omogućio mi je da diplomiram, kupim auto i imam svoj džeparac a bio je vrlo jednostavan. Zato sam se malo i zanijela i predugo ostala tamo.
Drugo radno mjesto je bilo baš ono što sam željela i studirala. Šokirala me zahtjevnost posla nakon ovog prvog gdje sam mogla pola dana pjevušiti uz radio i spremati ispite.
Ali bila sam zadovoljna, naučila milijun novih stvari, našla kontakte, poznanstva, skužila da super reagiram na poticaje i stimulacije i išlo mi je dobro.
Nakon 6 godina neplanirano se otvorila mogućnost za prelazak u konkurentsku firmu, na puno bolji položaj i plaću.
Mogućnost koja se dogodi valjda jednom u životu ako i tada.
Sve se promijenilo, potpuno drugi posao, odjednom nisam dio kolektiva nego šef, radni sati su značajno duži, odgovornost velika, .... snašla sam se, funkcionira, trebalo je vremena ali organizirala sam sve kako sam htjela, odradila velike projekte. Veselo sam svako dan išla na posao.
Sada osjetim da više ne grizem, ambicija i motivacija su mi puno manje, delegiram puno poslova podređenima koje sam prije sama odrađivala i ne zabavljam se više na poslu kao nekada.
Da li je vrijeme da idem dalje i tražim nove izazove ili mi je jednostavno dosta?
Ne znam.
Imam mogućnosti otići u druge firme al bojim se, iskreno, da mi se ne da sve ispočetka.

[Lyanna Stark]

Da promjenite 30 poslodavaca, što biste rekli 29-tom.... Bila je slična tema na drugom pdf, pa je ovo pitanje iskrsnulo.

[Alexa]

Hvala i dovidjenja?

[Gzena]

A koji je vaš posao iz snova? Dakle realno, ne sad izmišljanje poslova i radnog vremena.



Ja sam na istom poslu već 20 godina. Ali moj posao se mijenja iz sezone u sezonu, daje mi velik raspon zadataka koje mogu raditi i baš ga volim. Plaća nije jebeno ogromna, ali je solidna za hrvatske uvjete plus što sam snalažljiv tip osobe pa zaradim još dodatno.
Trenutna atmosfera na poslu mi je super, imam super šeficu, nitko me ne pila itd.
Firma je, s druge strane, u kurtzu, ali jebemise.

[onix]

Lyanna Stark kaže:

Da promjenite 30 poslodavaca, što biste rekli 29-tom.... Bila je slična tema na drugom pdf, pa je ovo pitanje iskrsnulo.

Koje veze ima je li deveti ili dvadesetdeveti? Prije onog predloženog hvala i doviđenja, rekla bih da mi je bilo drago biti dio tog kolektiva i zahvalila se na prilici da naučim to što sam već u toj firmi naučila. Ako je tako, do sad je bilo.

Gzena kaže:

A koji je vaš posao iz snova? Dakle realno, ne sad izmišljanje poslova i radnog vremena.



Ja sam na istom poslu već 20 godina. Ali moj posao se mijenja iz sezone u sezonu, daje mi velik raspon zadataka koje mogu raditi i baš ga volim. Plaća nije jebeno ogromna, ali je solidna za hrvatske uvjete plus što sam snalažljiv tip osobe pa zaradim još dodatno.
Trenutna atmosfera na poslu mi je super, imam super šeficu, nitko me ne pila itd.
Firma je, s druge strane, u kurtzu, ali jebemise.

Pa to je to - posao koji voliš raditi za novce koji su ti barem prihvatljivi. Uz dobre međuljudske odnose i uredno radno vrijeme - većini ljudi je to san.

[Gzena]

nisam pitala za uvjete rada nego baš za posao. zubar, pilot, arhitekt, kuhar... u tom smislu sam mislila.

[TincH]

Gzena kaže:

A koji je vaš posao iz snova? Dakle realno, ne sad izmišljanje poslova i radnog vremena.

Ja fakat radim kaj sam htjela ko klinka i zbilja ne serem
Jedino sto bi zapravo jedino voljela je da zivim na zapadnoj obali USA jer je tamo bolesna ponuda prilika za nekog poput mene, jednostavno animirani film cvijeta.

Ovako taj skill koristim u druge svrhe i sretna sam, jedno 90%, u USA bi bila 100

[TincH]

Nevjerna kaže:

Ne ovisim ni o kome finansijski, živim sama i nemam nekih troškova posebnih, standardno režije, hrana, benzin i sl. ne vodim neki ludi lifestyle koji zahtijeva puno novaca, ali ne uspijevam uštedjeti koliko bih željela. U biti dvoje bi teško živjelo od moje plaće baš bi se morali stisnuti. Novac mi jeste primarni motiv ali o promjeni posla nisam toliko prije razmišljala dok se nisam uhvatila kako se na poslu osjećam beskorisno i kao da gubim vrijeme. Većina mlađih u firmi isto čeka bolju priliku da odleprša dalje. Sve ovo što je Brijana rekla u drugom dijelu, tako i sama razmišljam, ako želim nešto sad je pravo vrijeme za to. U biti, moj najveći strah pored očitog straha od neuspjeha je da će sredina biti loša i da se neću znati nositi s tim. Po prirodi sam nesigurna, fali mi samopouzdanja i dosta mi znače dobre i pozitivne kolege i generalno ok atmosfera. To me nekako najviše drži tu gdje jesam, ta sigurna zona.

Spomenula si da ti bliski sugeriraju nesto, pa me zanimalo koliko zapravo realno ovisis o njima.

IMO osobe koje ti ne placaju rezije nemaju se sto petljati u tvoje odluke.

Glede ovoga sto pises u citiranom postu, Ukoliko si osoba koja puno polaze do medjuljudskih odnosa, onda barem znas koja ti je startna tocka.
Problem jest da nemas pojma kakav ce te kolektiv zadesiti, ali to nikad ne zna nitko od nas.
Na tvom mjestu mozda bi probala slijedece:
1. razmislis o 'osiguracima', bila to opcija da se mozda vratis u trenutnu firmu ako ti u novoj ne bude islo (mnogi ljudi imaju tu priliku), bilo da se logisticki pripremis na opcije trazenja dalje ukoliko na novom poslu ne budes zadovoljna (dakle istrazis potencijalne nove firme)
2. ukoliko ti je to prebrzo, daj si neki imaginarni rok tipa pol godine ili godinu tijekom kojeg ces mozda pokusati sve sto mozes kako bi unutar ove firme pokusala napredovati na neki nacin. Ukoliko ne ide nakon odredjenog roka opet tocka 1.

[aaaaaaaa]

Zanimljiva tema, kad gledam u natrag, onda mi je jasno da mi je glavni kriterij koliko mogu naučiti. Prvi posao stručno osposobljavanje, imao sam bar 15-20 poziva, od svih sam odabrao firmu u kolapsu, predstečaj, ali motivacija mi je bila da je firma ogromna, ima sve što se može imati, a i velika je fluktuacija ljudi i nered, to znači samo više prilike za mene. Ponudili su mi ugovor na kraju, u te 2 godine prošao sam 6 od 7 pozicija koje postoje u firmi, a da se tiču financija i računovodstva. Mislim da nitko nikad nije dobio veće ovlasti i priliku za iskustvo u startu. Kako bi rekla ona poslovica One man's trash is other man's treasure, tako je i meni bilo s tom firmom, iako u kolapsu, za mene bolje nije moglo.

Drugi posao, otišao sam za manju plaću, jer ovdje više nisam imao što učiti, prošao sam sve sitnice i detalje, nisam imao što više raditi, na voditeljsko mjesto ne bi mogao još par godina, a ne bi ni htio, želim znati više. I sad opet planiram mjenjati posao.

Mislim da sam ja jedan od onih freakova koji će cijeli život tražiti nešto novo, jednostavno nemam motivaciju da ustanem iz kreveta i odem na posao, ako nemam što naučiti tamo. Vjerojatno ću za 20g drugačije razmišljati, ali jbg, protiv sebe ne mogu.

Pristao bi i opet i na početničku plaću, samo za pravo iskustvo i da mi plate dodatne edukacije

[Bam Bee]

Htjela bih biti stilist. Volim tražiti smisao u ljepoti, umjetnosti i skladu. Ali nemam obrazovanje za to, nego, naravno, za nešto skroz deseto što ima veze s brojkama i slovima, a ne s estetikom

Htjela bih biti i kuharica. Kineski ili meksički restorani, dolazim