Sjećanja

[nic walters]

Sjećanja iz «kampa za pjevanje i kopanje» - Tulek u Bosanskom Brodu-1992 godine


Utorak je, 14. jula 1992. godine u Bosanskom Brodu.

Danas bih mogao da pišem čitavu knjigu odjednom. Ne samo zbog toga što je prošlo dosta vremena u kome ništa nisam zapisao, već prije svega zbog onoga što mi se u posljednjih petnaestak dana dešavalo, a što će u meni ostati do kraja mog života.
Ali kako se sada svega sjetiti u tančine, kako to zabilježiti da nikada ne izblijedi?Još uvijek sam u šoku i misli mi i nisu bistre, a moram pisati pažljivo i ne reci nista što nije bilo i što bi moglo bilo koga nepotrebno povrijediti.

Ali kako se svega sjetiti kad se sve dešavalo kao u nekom magnovenju, kao da se to nije meni dešavalo, i kao da ono što se meni i drugima oko mene tada dešavalo nije sa ovoga svijeta.


Sada dok ovo zapisujem, u našem stanu sa mojom suprugom opet polako ispijam kavu. Kako to već dosta dugo činimo i sada dok pijemo kavu zajedno pušimo i jednu cigaretu. Mirno je. Oko nas se ne puca, ali je u gradu i oko njega velika gužva i metež. Sve je prepuno izbjeglica, nesretnih i izmučenih ljudi svih uzrasta i dobi, žena, staraca, bolesnih i nemoćnih.
Izbjegli su iz svojih domova ostavljajući sve u bijegu ispred onih sa druge strane koji su vеć u Modriči,Odžaku, Šamcu i Derventi, i u svim selima i mjestima oko njih. Sad mirno pijemo kavu, a bogami je bilo gusto, jako gusto, o pisanju nije moglo biti ni riječi. Istina, u petnaestak proteklih dana ipak sam uspio napisati na malim papirićima kratke poruke mojoj baki(suprugi) – da ne brine i da o ovome što mi se dešava ne govori djeci, da se ne bi uznemirili i uplašili. I to je sve.A šta se sve dešavalo i kako je bilo, po mom sjećanju danas kad ovo zapisujem, to je bilo ovako...Oko Podnovlja i Dervente, i tamo gore već dugo su se vodile žestoke borbe i bivale su sve jače i jače.Sve više vojske i naoružanja odlazilo je odavde gore, a sve više ranjenih i mrtvih vraćalo se ovamo. Po gradu i oko njega, ali i tamo preko Save po Slavonskom Brodu, padalo je sve više granata, raketa i bombi. Ginulo je sve više civila i vojnika, i u svemu je bivalo gore. U pogonima smo sve manje imali posla i sve smo češće morali bježati u zaklon. Kad smo koncem mjeseca dovršili ono što se moglo emajlirati, nas koje su iz kancelarija prebacili dolje u pogone, vratili su nazad.

U utorak, 30. juna, negdje oko deset sati u moju kancelariju su ušla dvojica muškaraca(ovih odavde) u maskirnim uniformama i pozvali me da s njima podjem u policijsku stanicu. Rekli su: “na kratki razgovor“, samo da dam izjavu pa će me vratiti nazad. Sa mnom u vozilu povezli su, mislim, još trojicu radnika iz pogona, koji grad i fabriku nisu napustili proteklih dana, kao većina drugih od nas. Kad su nas dovezli u zgradu policijske stanice, odveli su me pred jednu sobu na katu i rekli da tu sačekam pred vratima. Dosta dugo sam čekao, a onda se pojavio pojavio nekakav mladić u maskirnoj uniformi, uveo me u kancelariju ponudio da sjednem i počeo ispitivanje. Pitao me je kako se zovem, gdje stanujem,imam li djece i gdje su sada i šta rade, gdje sam boravio sve ovo vrijeme sukoba i ko to sve može potvrditi, i sl. Nikakvih ružnih ni provokativnih pitanja nije bilo, niti se spominjalo bilo sta sto bi me moglo uznemiriti i zabriniti. Bio je korektan i reklo bi se nije bio neprijatan, samo je ponekad po nešto od razgovora zapisivao.

Kad je to ispitivanje okončao, doveo je neku mladu daktilografkinju koja je o tome sačinila zabilješku, pa smo onda to potpisali. Ni prije ni nakon ispitivanja nije mi se predstavio, ali sam u zabiljesci procitao njegovo prezime, koje mi nije nesto posebmo kazivalo jer je to jedno od čestih prezimena na ovom podrucju. Tako ga nisam ni upamtio. A kad je sve to okončano i kada je daktilografkinja napustila prostoriju, on je ustao, nešto se kao unezgodio i pocrvenio. Gledao je nekud pored mene i kratko mi saopštio da su radi moje sigurnosti i zaštite odlučili da me smjeste u zatvor. Onda je produžio da mi objašnjava kako se sve češće dešava da pojedine ljude, koji nisu u ovim redovima, likvidiraju neki bojovnici po povratku sa bojišta, ogorčeni što im je poginuo neko od suboraca ili od rodbine. Tu odmazdu ili osvetu, kaže, oni nisu u mogućnosti da spriječe niti da zaustave. Eto, od toga me oni žele sačuvati, pa će me zbog toga privremeno smjestiti iza rešetaka. Nije mi bilo ugodno čuti tako nešto, ali sam pokušao da shvatim i razumijem njihovu namjeru. Zato sam zatražio da me pusti do kuće kako bih o tome obavjestio suprugu, uzeo potrebne stvari za boravak u skloništu koje mi je namijenjeno, uz napomenu da ću se poslije toga i sam javiti na zakazano mjesto. Nisam ga uspio pokolebati, očito nije ni pomišljao da mi to dozvoli: oni će to, veli, sve za mene obaviti, nema potrebe o tome da se brinem. Onda je pozvao policace koji su nas sve potrpali u nekakav kombi i ubrzo dovezli pred bivše skladište Robnih kuća “Beograd“ u Tuleku. Tu je sad napravljen zatvor. Tu se nas već i očekivali. U jednoj prostoriji, odmah desno od ulaza u skladište, bila je kancelarija zapovjednika. Tu su nas jednog po jednog uvodili i sa svakim posebno obavljali prvi razgovor. U toj malenoj prostoriji bio je jedan ili dva stola, ormari, nekoliko stolica, a na zidu je visila slika poglavnika Ante Pavelića. Uniformisani čovjek koji me tu primio bio je vjerovatno zapovjednik.

Nastaviće se...

[nic walters]

Ni tada, a ni poslije svega što mi se desilo, nije me zanimalo njegovo ime. Mislim da ga ranije nisam vidjao ni poznavao. Uzeo mi je sve stvari koje sam uz sebe imao, novčanik sa ličnim ispravama, ključeve i nožić koji sam nosio sa sobom i sve to stavio u kovertu, na njoj napisao moje ime i stavio je u ladicu od stola. Rekao mi je da sam u zatvoru, da će mi pravila ponašanja i red objasnitičuvari i da se tih pravila i toga reda moram pridržavati. Bilo je nekoliko čuvara, tri ili četiri. Znam da je jedan ranije bio u miliciji, a sin je jednog od domaćih brijača, nekog Duška, kod koga sam često išao na šišanje i veoma cijeenio kako radi svoj posao. Nije mi se, na žalost, dopadalo kako sin tog moga brice ovdje obavlja svoj posao. Jedan od čuvara koga sam znao kao Aliju Zemanića radio je u Srednjoškolskom centru u vrijeme kada sam i ja tamo bio zaposlen. Dobro me poznavao i ovdje se vrlo korektno ponašao ne samo prema meni već i prema drugim zatvorenicima. Neprijatno se iznenadio kad me je tu ugledao i povjerljivo me je pokušavao umiriti, govoreći da ću odatle sigurno brzo izaći. Kad god je mogao pomogao je i mojoj baki kad mi je nešto donosila. Ostale nisam poznavao, niti sam želio da ih upoznam, ali...

Čuvari su nas poveli na kraj ovog zatvora u kome su već prije bile napravljene odvojene prostorije za skladištenje robe. Bile su to velike krletke s gvozdenim šipkama umjesto zidova, tolike da se kroz se ne može provući čovjek, sa istim takvim vratima. Nije bilo plafona, pa su ti boksovi izgledali kao kavezi za zvijeri u zoološkom vrtu. Na obije strane tog nekadašnjeg skladišta bile su po dvije ili tri takve krletke, a izmeñu njih po sredini zatvora bio je poveći betonira ni prazan prostor. U ovom dijelu zatvora u koji su i nas sada doveli, uz stražnji zid, nekoliko metara udaljen od željeznih šipki, bili su poredani kreveti na kat, možda njih petnaestak. Nikad ih nisam izbrojao. Na krevetima su bili madraci ili spužve, vreće za spavanje, ćebad i valjda još ponešto, kako na kom krevetu. Većina tih ležaja bila je zauzeta, pa su nama pokazali na one slobodne, bliže vratima. Rekli da se na njih smjestimo.

Uskoro se pojavio i dio zatvorenika koji su tu u krugu bili zaposleni na gradjevinskim radovima oko preuredjivanja nekih prostorija zatvora. Zatim su se pojavili i neki drugi koje su odvodili na poslove izvan zatvora. Medju zatvorenicima sam uočio nekoliko poznatih ljudi iz grada, ali je bilo i nekih koji nisu odavde. Njih su, izgleda, pokupili prilikom prelaska mosta ili na neki drugi način i u nekim drugim prilikama koje mi nisu mogle biti znate. U tihom razgovoru sa nekim od onih koje sam otprije poznavao, jer samo se samo tako smjelo ovdje razgovarati, saznao sam da su se neki ovdje obreli zato što se nisu odazvali na mobilizaciju i da im je u vezi s tim izdato rješenje nekog sudije, neki su pokupljeni na ulici ili su dovedeni iz Slavonskog Broda, a neke su, kao što sam i ja, digli iz kuće ili sa radnog mjesta. Meñu nama su i dvojica onih koji zbog svoje nacionalnosti ne bi trebali biti na ovom mjestu, ali kako je ovo navodno civilni zatvor, a s njima nisu imali kuda, i njih doveli u ovo bivše skladište. Jedan od njih je iz sela Kotorsko kod Doboja, a pokupili su ga, navodno, u Sijekovcu. Tamo su ga digli iz traktorske prikolice u kojoj se s porodicom povlačio prema Slavonskom Brodu, jer su sela oko Doboja već bila zauzeta, a njegova kuća zapaljena i porušena. Kažu da je bio pijan i da je pucao. Drugi je jedan od radnika Rafinerije nafte koga su pokupili u Slavonskom Brodu gdje je pobjegao kako bi izbjegao vojnu obavezu. Zbog velikog interesovanja za ljekovite trave on ima i specifičan nadimak - Miloduh. U zatvoru ima i mlañih i sredovječnih ljudi, a ja sam, zasigurno, bio najstariji medju njima.

Jedan od onih koje sam na ovom mjestu zatekao, a koji se tu nalazio već poduže vremena, bio je i jedan drugar, koji je pred ovu gužvu neko vrijeme bio direktor nekih brodskih firmi i kao takav mnogim gradjanima poznato lice. Čini mi se da on, kao i još neki meñu nama, ima ovdje nešto drugačiji tretman, jer su ga rijetko sa nama upućivali na opasne radove na prvoj crti ratišta. Zauzvrat, često su ga, kako mi je sam jednom kazao, pozivali i maltretirali nekakvim saslušanjima i razgovorima. On mi je, inače, šapatom, sjedajući češće pored mene, pričao o onome šta se tu dešavalo prije nego sam ja stigao, upozorio me na opasnosti koje nam prijete od nekih ljudi, i sl. Pomogao mi je da se tu snadjem u prvim danima tako da mi za početak sve to i nije izgledalo toliko ružno kako je moglo biti.

Na drugoj strani, nasuprot naše krletke, bila je druga skoro ista takva, možda nešto veća od naše, u kojoj je bilo zatvoreno petnaestak – dvadeset staraca. Ležali su na krevetima ili se polako vukli po krletki, očito uplašeni i iznureni. S njima, ali ni s bilo kim drugim ovdje mi nismo smjeli kontaktirati. Na to su nas odmah na početku upozorili. Bila je tu i jedna žena, mogla je imati oko tridesetak godina ili približno toliko, u takvim okolnostima to je teško procijeniti. Bila je sva modra i izranjavana. Pričalo se da su je tu odnekuda doveli silovanu i izubijanu i smjestili u posebnu prostoriju. Stalno je ćutala i niko od nas sa njom nije stupao u razgovor. Nakon dva – tri dana po našem dolasku više je nismo vidjali. Kuda je nestala ne znam. Prva noć ovdje mi je prošla mirno. Iako ležaj i nije bio tako neudoban, dugo nisam mogao zaspati. Ležao sam budan razmišljajući o mojoj baki (ženi), koja je u ovo grozno vrijeme ostala sama u stanu, siguran da je i ona budna i da strahuje za mene. Misli su mi išle prema unucima i djeci. Plašio sam se da ih vijest o mom zatvaranju previše ne uznemiri. Bilo mi je tijesno u grudima tu, medju tim ljudima, sa kojima me je sudbina sada vezala, sa ljudima koji su ležali oko mene i glasno kao u hropcu disali.

nastaviće se...

[nic walters]

Jutro je brzo stiglo. Podigla nas je vika dežurnog stražara. Poskakali smo s ležaja, obučeni, jer smo obučeni i lijegali. Brzo smo se umili na česmi koja je bila ispred kancelarije stražara, obavili nuždu u nužniku koji je isto bio tu blizu, doručkovali po malo čaja, kruha i nekakav namaz, što je za ovo mjesto i ovo vrijeme bilo i više nego pristojno. Onda je došlo postrojavanje, prozivka i rasporedjivanje na posao. U ovom skladištu su nove vlasti, izgleda, naumile napraviti veći zatvor ponekim propisima za takve objekte. To im je za ovo doba očito bila najvažnija investicija. Neko je napravio projekat, neke majstore grañevince angažovali su za izvoñenje radova, a mi zatvorenici smo im trebali biti radna snaga za brojne fizičke poslove. Pravljene su male zidane ćelije za buduće zatvorenike, uredjivan je sanitarni čvor i još neke prostorije za druge namjene. Zidalo se, malterisalo, betoniralo, rušili se jedni, a zidali drugi zidovi. U betonskom podu bušene su rupe za kanalizaciju, sanitarije i druge potrebe. Na dvorišnom prostoru je bila hrpa šljunka i pijeska, skupa sa drugim gradjevinskim materijalom.

Vidio sam već prvog dana da su se grañevinski majstori koje su tu angažirali osjećali veoma neprijatno, kao da su i oni tu zatamničeni. Jedan od njih bio je poslovodja iz bivšeg GIK-a koga sam već dugo poznavao, jer je njegova supruga Petra, jedno vrijeme zajedno sa mnom radila u Srednjoškolskom centru. Drugi, mladić, mislim da je bio majstor za armiračke poslove, očito je poznavao mene. Činilo mi se da je obojici bilo veoma neugodno od nas zahtijevati da radimo teške fizičke poslove koji su bili neophodni za ono što su oni morali napraviti u ovom zatvoru. Većina nas, shvatajući situaciju u kojoj smo se našli i mi i oni, nastojali smo da ove ljude svojim ponašanjem ne dovodimo u još neugodniju situaciju. Mi zatvorenici smo uglavnom miješali beton i malter, nosili cigle i drugi materijal, i obavljali druge “fizičke “poslove. Trudili smo se da sve to obavimo valjano, istovremeno nastojeći što manje i rjeñe biti na očima čuvara, kako im ne bismo priuštili priliku da se prema nama ponašaju s arogancijom i nasilnički.

Prva dva – tri dana mog boravka ovdje tekla su dosta mirno. Hranili su nas u to vrijeme relativno pristojno jelima koje su dovozili iz restorana Rafinerije nafte, a koliko smo mogli vidjeti jeli smo isto što i čuvari i na istom za to pripremljenom mjestu. Osim jake pucnjave topova koja se sve češće čula tamo negdje od Dervente i nekog komešanja medju čuvarima i sve češćim posjetiocima zatvora, ništa nije ukazivalo na ono što nas je čekalo u narednim danima. Još prvog dana supruga mi je uspjela ući u zatvor i donijeti jednu deku i pribor za higijenu. Poslije mi je preko nekih čuvara doturila i neke druge stvari koje sam zatražio, čak i skuvanu kavu. Umirivao sam je, u ta prva dva tri dana, i tješio kako mi tu nije strašno i da će sve brzo i dobro proći. Ali ...

Trećeg, možda četvrtog dana, nisam siguran, po mom dolasku u zatvor počela je frka. Prvo su ovdje došli neki ljudi u maskirnim uniformama, ali bez naoružanja, pa smo za njih u krletki do naše pripremali ležaje. Naravno od nas su uzeli sve spužve, madrace, vreće za spavanje i deke i sve što smo imali na našim krevetima i prebacili tamo. Nama su ostavili samo gole krevete sa žičanim federima. Spavati na golim žicama, makar i u svemu što smo pri sebi imali, nije bilo ugodno, pa su nam po neki karton i neka krpa dobro došli. Istovremeno su nas prestali hraniti kuvanom hranom i obećali su nam jednom dnevno po jednu konzervu i nešto kruha. Tog istog dana morali smo u jednoj nešto većoj krletki nego što je naša, ali na drugoj strani zatvora, na betonski pod uz zidove poredati po dva reda drvenih paleta, kao za skladištenje teške i kabaste robe. Nedugo zatim desetak razjarenih bojovnika u odorama vojne policaje, uz povike, prijetnje i udaranje s čim je ko stigao, kao stoku su utjerali i ugurali u tako pripremljenu krletku, oko stotinjak okrvavljenih, ranjenih i izmučenih ljudi. Bili su to zatvorenici iz Dervente koje su ovamo dovukli njihovi čuvari bježeći ispred onih sa druge strane, koji su ušli i zauzeli taj grad. Bio je to za nas zaista užasan prizor.

Izvirujući sa strahom iz naše krletke gledali smo u te iznemogle, okrvavljene i izbezumljene ljude svih dobi, kako stoje u tom skučenom prostoru. Sabijeni jedan uz drugoga, često udarani od policajaca koji su ih dotjerali ovamo, bježeći dalje od njih prema zidovima, gazili su jedni po drugima, pogotovu onima koji su se umorni i isprebijani spustili na pod. Svi su izgledali više nego li očajno. Njihovi su čuvari povremeno otvarali vrata, ulazili u gomilu koja se u strahu odmicala, onda bi nogama, rukama, kundacima i svim čim su stigli tukli prve koji su im bili na dohvat. Oni su padali, jaukali i pokušavali se odmaknuti. Čuvari su vikali, psovali i udarali, a jadni, izmrcvareni ljudi su molili, zapomagali, padali pa ustajali. I sve tako dok se čuvari ne bi umorili i izašli iz krletke.

Kad god bi ulazili u krletku medju ove nesretne Dervenćane, policajci su ih tjerali da uzvikuju: “Za dom – spremni!“. Nezadovoljni učinkom svoje naredbe, tražili su da se ovaj poklik izvikuje sve glasnije i glasnije i ponovo započinjali udaranje i maltretiranje svih koji im doñu do ruku ili nogu. Ni časak ih nisu puštali na miru da sjednu, da se odmore. Ako bi im i nakratko jedan i dopustio da posjedaju, pred krletku bi ubrzo došao neki drugi i ponovo ih digao na noge,nareñujući da pjevaju i pozdravljaju. I tako stalno. Pjevali su i pozdravljali sve više, jadnici jedni ječeći tužno, pjevali su tako kao da su plakali – “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana .... “. Onda su ih opet tukli, jer nisu bili zadovoljni „izvedbom“ ove pjesme i zahtijevali da se pjesma ponovi. Strahota jedna. Trajalo je to tako do kasno u noć.

[nic walters]

Mi smo se stisli u našoj krletki i zanijemili. Krišom smo te strahote posmatrali i čudili se, čudili se da je takvo nešto moguće. Naši su nas čuvari upozorili da se slučajno ne miješamo, da sa njima ne razgovaramo i da izbjegavamo svaki kontakt. Rekli su nam da tu oni ništa ne mogu, niti se žele miješati. Iako smo imali otvorena vrata naše krletke preko cijelog dana i mogućnost da se krećemo po krugu zatvora, da idemo u klozet i na česmu kad god smo htjeli, naše kretanje smo sveli na najnužniju mjeru, kako bi izbjegli svaki susret s ovim pridošlicama. Tako se tog prvog dana i noći njihovog boravka ovdje u nas uvukao nemir i novi strah. Vidjeli smo da je veliko zlo tu kraj nas i da je sve moguće. Teško je to sve opisati i u to povjerovati. Nekolicina mladih i snažnih momaka, uhranjenih i bijesnih, okomilo se na nemoćne, izmučene i izgladnjele ljude zatvorene u krletku iz koje ne mogu nikuda. Dobro naoružani, opremljeni i obučeni da čine zlo, ali valjda i za borbu, pobjegli su od nje i dovukli se ovdje sovim jadnicima na kojima se iživljavaju na najgnusniji način. Zar je moguće da takav ološ još postoji ovdje?

Mi smo sve poslove u zatvoru obustavili. U prostorima u kojima smo obavljali radove sada su se smjestili ovi zloćudni policajci iz Dervente. Nedovršene ćelije su izgleda koristili za čuvanje nekih zatvorenika navodno pripremljenih za razmjenu. Njih niko od nas nije mogao vidjeti. U nekim prostorijama su spavali sami policajci, a neke su im koristile za premlaćivanje zatvorenika iz krletke koje su odvodili jednog po jednog, a koje je vršeno preko cijelog dana. Tamo su ih po nekolicina njih istovremeno tukli do besvijesti. Odonuda su se čuli krici, jauci, plač i zapomaganje nesretnika i psovke i vika dželata. Za to vrijeme dok su ove obradjivali unutar ćelija, oni u krletki morali su iz sveg glasa pjevati i pozdravljati, valjda da bi se krici i jauci onih koji su premlaćivani manje čuli izvan zidova zatvora. Poslije izvjesnog vremena vraćali su ih u krletku izmrcvarene i krvave. Vukli su ih po podu i smještali u nekom uglu iz koga su, izgleda, tokom noći odnošeni neznano kud. Sumnjam da su to sve mogli preživjeti. Po onome što smo o ovim dogañajima poslije čuli, ovako su postupali sa onima koji su gore u Derventi bili zatvoreni u Gradini, a navodno su ih zarobili ili zatekli kod kuća s oružjem. Jedan broj ovih jadnika imao je podužu bradu i kosu, prljavu i zapuštenu, i izgledao je mnogo gore od ostalih koji su bili u krletki. Valjda su i duže vremena od ostalih bili zatvoreni u nekom od kazamata.

Dok su jedne premlaćivali u posebnim prostorijama, drugi koji su se nalazili u krletki morali su podnositi očajnu tehnologiju mrcvarenja. Od ranog jutra ove su nesretne ljude podizali na noge sa betonskog poda koji je za većinu njih bio i ležaj i odmorište, pa su ih uz psovke, galamu i viku nastavljali tući i tjerati da pjevaju ili uzvikuju – “Za dom...- spremni! “. Zaista je bilo strašno gledati šta rade sa nemoćnim ljudima. Izmišljali su i primjenjivali sve surovije i surovije metode zlostavljanja. Kad bi se ovi “ratnici“ zamorili od udaranja i vike i više sami nisu bili u stanju nastaviti svoj zločinački posao, odabirali su po dvojicu tih nesretnika tamo i uz prijetnju oružjem natjerivali ih da se sami meñu sobom tuku. Tu „borbu“ su sa uživanjem posmatrali, podsticali i čekali dok njeni učenici ne padnu na pod. Ostali u krletki su to morali posmatrati stojeći iza i oko njih, a predstava je izgleda bila namijenjena i nama koji smo to gledali iz naših krletki. Uskoro su u zatvor počele pristizati i domaće barabe – da gledaju i učestvuju u mrcvarenju ovih ljudi. Tih prvih dana često bi dolazio jedan, navodno neki nogometaš – pripadnik vojne policije iz Broda, koji se vjerovatno pijan ili drogiran zajedno sa drugima na posebno ružan način iživljavao u batinanju i maltretiranju zatvorenika. Jednoga dana u zatvor su uveli i neku stariju ženu i doveli je ispred krletke maltretiranih zatvorenika. Ona je strašno vikala, derala se, psovala i pljuvala po ovim nesretnim ljudima da je to bilo izuzetno ružno slušati i posmatrati.

[nic walters]

Ni van zatvora, izgleda, ovih dana nije bilo puno bolje. Sve jače i sve bliže su se čule eksplozije i odjeci borbi koje su se vodile. Pala je Derventa, oni su već u Modriči, u Šamcu, i Odžaku su se primakli. Panika je zakucala na sva vrata.

Petog ili šestog dana, možda i koji dan ranije, ne mogu se tačno sjetiti, dok su Dervenćane uz poznate pjesme i pokliče mrcvarili i ubijali u zatvoru, jednu grupu nas Brodjana i onih koji su bili u krletki sa nama predali su nekakvom vojnom policajcu koji nas je potrpao u kamionče i odvezao na bojište prema Podnovlju. Uz prasak granata koje su tamo padale stigli smo u Božince i zaustavili na nekom seoskom putu. Oko nas su se za čas okupili vojnici koji su tamo držali linije i počeli se raspitivati ko smo i šta smo to mi. Kad im je neko kazao da smo zarobljeni četnici i da su nas ovdje doveli da kopamo rovove, odmicali su se prijeteći i psujući nam mater. Jedan od njih je, čak, primjetio kako i previše dobro izgledamo u odnosu na njihove koji su tamo kod onih sa druge strane u logorima, i psujući nas otišao na drugu stranu.

Onda su nas odvezli na drugo mjesto, bliže brodskoj bojni, za koju smo valjda trebali pripremiti rovove. Tu smo zatekli i neke radnike iz naše fabrike,koji su nas prepoznali i prišli nam. Ponudili su nam konzerve i cigarete, čudeći se ko nas je to pokupio, zatvorio i doveo ovamo. Ništa drugo i nisu mogli, osim da se čude i da se maknu od nas. Oni koji su nas ovamo doveli i oni koji su traži li da nas tu dovedu, nisu sada znali kuda će i šta će sa nama, jer ovdje se nisu mogli kopati rovovi i praviti neka zaštita, s obzirom na to da su oni s druge strane žestoko pucali i stalno se primicali. Zbog toga su nas vjerovatno ponovo vratili u naše vozilo i poslali nazad u Brod. Brzo smo stigli u Tulek, strahujući cijelim putem da nas ne pogodi koja granata. Evo tako se odvijao moj prvi odlazak na bojišnicu, baš u selo u kome sam se rodio prije oko šezdesetak godina i u koje nisam nikako odlazio proteklih dvadesetak godina. Dok smo boravili tamo u mojim Božincima i dok se oko nas pucalo, a u blizini padale granate, u jednom trenutku sam pomislio:- Pa nije, valjda, došao vrag po mene, pa ću ovdje gdje sam se davno rodio sada izgubiti glavu. I nisam. Evo me, živ sam.

Kako se situacija izvan zatvora sve više pogoršavala usljed borbi koje su se vodile oko Podnovlja, Dervente i na drugim ratištima, ali i sve snažnijeg bombardovanja oba Broda, tako je i nama u zatvoru bivalo sve teže i teže. Zatvor se ubrzano pretvarao u logor za mnoge ljude, čija je sudbina tu bivala sve neizvjesnija. Ona grupa ljudi u odorama, koju su smjestili u krletki pored naše, iznenada je nekuda nestala. Valjda su ih poslali na ratište. Jedno veče medju čuvarima koji su doveli ovamo nesretne Dervenćane čula se snažna galama i svadja. Nismo mogli znati šta se tamo dešava, ali narednog jutra ovih opakih čuvara više tamo nije bilo. Njih su zamijenili bojovnici koji nisu nosili oznake vojne policije. Nije tu više bilo, izgleda, ni onih zatvorenika koji su u posebnim ćelijama spremani za razmjenu, a niti nekih od onih nesretnika koje su svakodnevno premlaćivali do smrti. Svi su oni nekuda nestali te noći. Posle se pričalo da su navodni vojni policajci koji su ovamo doveli Dervenćane bili obični kriminalci za kojima se odavno traga, a da je njihov navodni zapovjednik opasni ubojica, koga već dugo traži njemačka policija. Šta je od toga tačno, a šta nije i šta se desilo s onim nesretnicima koji su ovdje bili, a sad ih više nema meñu nama, ubrzo smo prestali misliti. Nas su naše nevolje koje su pristizale suviše okupirale i pritisle, pa nismo stigli misliti ni o sebi, a kamo li o drugima.

Uz čuvare koji su zamijenili one opake vojne policajce sada je Dervenćanima bilo nešto lakše, mada i dalje nisu mogli van iz svoje krletke u kojoj su bukvalno bili jedan na drugom. Tamo su im u povećoj kanti donosili nekakvu hranu kao napoj za stoku, koju su oni onda meñu sobom dijelili u ne znam čemu i kako. Unutra su vršili nuždu u kantama, koje su onda nosili u nužnik kad se napune, tamo su spavali i boravili po cijeli dan i noć, sem ako ih nisu izvodili na batinanje ili na kopanje rovova i grobova, kao i nas ostale. Naravno, morali su i dalje trenirati pjevanje, ali kada im pjesma nije zvučala baš po volji čuvara nisu ih zato premlaćivali i maltretirali. Bilo im je uistinu sada nešto lakše, a i nama koji smo sve to gledali i zajedno s njima preživljavali. Istini za volju, i dalje su često u zatvor ulazile domaće siledžije, koje su se na svima nama iživljavali na sve moguće načine. Naši čuvari koji su sve to promatrali, nisu smjeli ili nisu htjeli da nas zaštite.

Bilo nam je teško unutar zatvora, ali još je teže bivalo kada su nas počeli izvoditi na kopanje rovova i grobova, na bojišnice ili u groblje. To nismo smjeli niti mogli odbiti. Govorilo se da je ovamo stigao nekakav general hrvatske vojske, koji sad ovdje zapovijeda i koji je odmah naredio da svi moraju na linije, na bojišnicu. Oni koji imaju oružje moraju u borbu, a oni koji to ne mogu moraju pomoći u kopanju rovova i stvaranju zapreka. Niko ne smije ostati ni kod kuće, pa ni po zatvorima. Izgleda da je postalo jako gusto i opasno, jer su oni navalili sa svih strana i ubrzano nastupaju prema Brodu.

nastaviće se...

[nic walters]

Već sljedećeg jutra, kad smo se postrojili sred zatvora, izmedju svih nas koji smo zajedno bili u istoj krletki, prozvali su nas desetak, stavili nas na spisak za odlazak izvan zatvora i sa približno istim brojem izdvojenih Dervenćana predali nekakvim mladim vojnim policajcima. Oni su nas potrpali u kamion i poveli prema ratištu. Bila je mislim nedjelja. Izuzetno je bilo vruće, kamion mali, a nas unutra previše. U ovom kamionu su, izgleda, juče prevozili stoku, pa je u njemu bilo još izmeta. Gurali smo se u toku vožnje i padali jedni preko drugih. Često sam bio na podu pritisnut nečijim znojnim tijelom. Bilo je klisko zbog razmazanog izmeta po podu kamiona, u kome smo se valjali u toku vožnje. Kad su nas istovarili, zbog toga smo užasno zaudarali. Dok su nas vozili, sretali smo se sa drugim vozilima punim vojnika i civila. Nas i vojnike su vozili putem prema Derventi, a civili su bježali odande.

Kad su nas dovezli pred katoličku crkvu u Žeravcu odahnuo sam. Došao sam malo do zraka. Istovarili su nas, a tu smo zatekli mnoge vojnike i civile. Izgledalo je kao da niko od njih nije znao kuda će. Činilo mi se kao da su svi spremni samo za bježanje. Oni što su napadali navodno su već bili u Derventi. Na Plehanu su bili njihovi tenkovi, pa su sa okolnih brda tukli prema Žeravcu i oko njega, ali i dalje na Brod. Tu oko crkve vidjeli smo i nekolicinu Brodjana, civila, koje su ovamo dovukli da kao radne skupine za pomoć vojsci pomognu na ovim linijama obrane. Nas logoraše, a tada mi je konačno postalo jasno da sam u logoru, a ne u kampu za čuvanje, utovarili su ponovo u kamion i povezli dalje od crkve ka selu.

Gore u selu, na putu su nas dočekala dvojica derana u odorama vojne policije sa bijelim opasačima i naramenicama. Istjerali su nas iz kamiona, postrojili u kolonu po dva i natjerali da dalje trčimo uz put prema položajima na kojima su bili, i na nas čekali ostali ratnici. Oni su ušli u nekakav stari auto bez krova, jedan je polako vozio iza nas, a drugi je stojeći u njemu držao prema nama uperen svoj “kalašnjikov”. Smijući se i dovikivajući nam naredbe čas da trčimo, a čas da hodamo i pjevamo, ova dvojica balavaca su se zabavljali i na nama “trenirali strogoću”. Kad bi naredili da hodamo, tražili su da pjevamo, a kad bi prestali da pjevamo tjerali su nas da trčimo. Tako sve naizmjenice dok nismo stigli na položaj vojne jedinice za koju smo trebali kopati rovove. Sva je „sreća“ tu je medju nama bilo dosta nesretnih Dervenćana, koji su mjesecima trenirali u svojim zatvorima pjevanje i sad su ovdje lako i glatko pjevali: “Evo zore, evo dana...“ i druge pjesme koje su od njih tražili.

Dok smo tako u koloni trčali i hodali pjevajući “borbene” pjesme, zapitao sam čovjeka pored mene kako je dospio ovamo. Reče mi da je iz Mišinaca, sela kraj Dervente, da je radio u Austriji. Kada su počeli sukobi ovdje jednoga dana požurio je kući da vidi šta se tu dešava i da obidje porodicu koja je bila u selu.

Čim je stigao u selo, tamo su upali ovi naoružani do zuba, pokupili ga i odveli u logor u Derventu. Porodica je ostala u selu i valjda je prebjegla k onima na drugoj strani. I sad pojma nema šta je sa njima. Selo je, veli, posve razrušeno i valjda tamo sada niko ne živi. Trčeći i hodajući tih nekoliko kilometara ispred one dvojice balavaca i uperenog automata u naša ledja, stigli smo do prvih kuća u selu. Kod jedne šumice kraj puta sačekali su nas pripadnici brodske bojne koja je tu bila razmještena. U njoj su bili neki dječaci iz našeg komšiluka i radnici iz naše fabrike i iz drugih preduzeća. Jedan radnik naše fabrike, koji se tu našao sa još trojicom svojih prijatelja, odmah mi je prišao i srdačno se sa mnom pozdravio. Pitao se i čudio, ko je to i radi čega mene uvalio u sve ovo. Naravno da mu nisam mogao to reći. Kad su ostale odveli dalje putem, oni su nas tu zadržali i sklonili u šumicu. Ostao je tu sa mnom još jedan čovjek iz naše kolone. U njemu su prepoznali nekog svog poznanika, skladištara iz Rafinerije, za koga ni sad ne znam kako je dospio meñu nas ovdje. U toj šumici smo posjedali na prostrtim dekama na kojima je bilo dosta hrane i pića. Nudili su nas da jedemo i pijemo sa njima i govorili da se ništa ne brinemo.

Razgovarali smo uz piće o svemu i svačemu. Bili su ljuti na one u gradu, što su se kako kažu smjestili po stožerima i zapovjedništvima, pa zatvaraju nevine ljude i pljačkaju tudju imovinu, a njih su kao i nas poslali na prve linije pred one sa druge strane da se tu biju i ginu. Pričali smo, jeli i potezali iz flaše, a kako smo se osjećali meñu prijateljima, opustili smo se i skoro zaboravili odakle su nas ovdje doveli. Prijatelj iz Rafinerije je previše potezao za flašu, zaboravio se i počeo da pjeva. Našli smo se u nevolji pa su nas morali uvesti u kuću preko puta ceste, u kojoj su se oni inače razmjestili za svog boravka, da bi se ovaj prijatelj oporavio i otreznio. Nažalost, to nije išlo, jer se on onako pijan nije dao umiriti, nije htio leći ni prestati pjevati i derati se. Ispovraćao se svuda okolo i napravio pravi problem. Mladići koji su nas zadržali da bi nas nahranili i sačuvali od maltretiranja, sada su se i sami našli u nevoljama. Plašili su se, prirodno, od reakcije zapovjednika, ali i dugih pripadnika jedinice u kojoj su bili, a koji ne misle isto kao oni i na isti način ne bi prema nama postupali. A sa njim, a ni sa mnom, ne znaju šta sada da rade.

Nakon izvjesnog vremena po nas je došao jedan od bojovnika i poveo nas stotinjak metara dalje niz put. Tu nas je priključio dvojici zatvorenika iz moje grupe. Tu smo, na rubu jedne šume, trebali iskopati i pripremiti bunker malo većih dimenzija. Vrijeme je odmicalo, a pucanje oko nas i po nama se pojačavalo. Prijatelja iz Rafinerije, koji se još nije bio istrijeznio i kome se i dalje pjevalo, jedva smo makli u šumu da tamo leži uz oveće drvo i ne miče se dok mi kopamo. Nije nas baš slušao, ustajao je, hodao okolo i galamio smetajući nam u radu. Plašili smo se da ga ne pogodi geler neke granate koje su dolazile sa druge strane, ili da ga konačno ne odvuku ovi odavde i ne umire na svoj način. Bilo nam je dosta svega, pa i njegovog ponašanja.

[nic walters]

Dok smo tu na čistini uz sami rub šume kopali bunker, nedaleko od nas iza drveća i plitkih zaklona u šumi, skrivali su se mladići iz komšiluka, preplašeni i uznemireni. Njih su nedavno mobilizirali ili regrutovali i odmah poveli u rat. I mi smo u strahu svaki čas očekivali tenkovski napad sa druge strane, sa brežuljaka čini mi se ni par stotina metara udaljenim od nas. Otud su, moglo se i golim okom vidjeti, svaki čas prema nama ispaljivali nekakve projektile. Zato smo se žurili sa kopanjem kako bi se što prije uvukli u zemlju i tako sklonili od gelera i granata koje su padale sve češće i sve bliže. Sva je sreća da smo rov iskopali dovoljno duboko i sami se u njemu zaklonili upravo kada su granate i geleri počeli kidati grane po drveću kraj nas. Bojali smo se da bi u naš rov, koji još nije bio dovršen, mogla doletjeti i cijela granata, možda i dvije odjednom. Bili smo im baš pred očima i na nišanu i mogli su nas odozgo lijepo vidjeti i gadjati. Mirno su se kretali po brežuljcima i pucali prema nama. Uskoro nas je sledila vijest da su dolje niže od nas poginula četvorica mladića od granate koja im je uletjela u bunker. To je i za nas značilo da ni ovaj rov koji kopamo nije nikakva sigurnost, ali smo ga morali iskopati što prije i pripremiti da bude siguran i dovoljno prostran. Kako bi to postigli morali smo za rov napraviti nekakav čvršći krov i pretvoriti ga u bunker, ali od čega ni sami nismo znali, a niti imali čime. Da bi pronašli nekakve daske i grede koje bi se za to mogle upotrijebiti, nas dvojicu su uputili tu preko puta ceste gdje je bilo nekoliko kuća. U kućama i u dvorištima koje smo tamo obišli bilo je sve pusto. Sve je nedavno napušteno. Unutar kuća u koje smo zavirili bile se razbacane i ispreturane sve stvari koje vlasnici nisu u bijedu stigli sa sobom ponijeti. Namještaj, posteljina, posudje i sve drugo je bilo u očajnom neredu. Tuga jedna. U jednoj štali smo zatekli privezane krave i jedno tele. Gladne, mukale su i unezvijereno i bezuspješno se trzale. Ni mi nismo znali kako im pomoći, čak ih nismo mogli ni odvezati. Ko li je i zbog čega domaćine iz ovih kuća tako brzo poveo u zbijeg? Zašto im nije omogućio ili bar pomogao da ponesu nešto više od ove njihove muke? Zašto bar stoku nisu odvezali i poveli sa sobom? Sigurno je i sada je vidljivo da nije bilo potrebe za takvom žurbom, jer ova vojska nasuprot nas, izgleda, nema namjere brzo odavde ići i povlačiti se.

Tragajući za daskama i gredama na dvorištu jedne kuće naišli smo na nekakvu napuštenu konjsku zapregu, naravno bez konja. Na njoj je bila jedna topla jakna, koju je neko na brzinu tu ostavio. Mada je bilo ljetno vrijeme i toplo, pomislio sam da bi mi ta jakna mogla dobro doći kao prostirka ili pokrivač tamo u zatvoru, jer smo i dalje spavali na golim žicama i bez ikakvih pokrivača. Jaknu sam zbog toga uzeo, obukao je i kad sam stavio ruku u džep u njemu sam našao sliku Gospe, Majke Božije. Naslikana je u boji, smještena u nekakav stilski ukrašen albumčić u čijoj su pozadini iza glave zrake sunca, ili tako nešto. Pomislio sam da je vlasniku jakne ovo bila važna i draga stvar i da ju je samo u nevolji mogao ovdje ostaviti. Zbog toga sam je zadržao i otada je stalno bila uz mene. Mislio sam ako ostanem živ i možda je nekako sačuvam, pa nekada, ako to ikako bude moguće, da potražim njenog vlasnika i vratim je njemu. Njegova jakna koju je ostavio s Gospom, meni je dobro došla u nevolji. (Po izlasku iz logora jaknu sam ostavio drugima, koji su tamo ostali iza nas, ali sam Gospu donio kući. Neka je tu za vremena koja dolaze. Neko će se ovoj Gospi možda poradovati, a možda nekada pronañem i vlasnika jakne koju sam našao u napuštenom Žeravcu, prve nedjelje u julu 1992. godine. Jaknu mu ne mogu vratiti).

Iskopani rov smo prekrili daskama i gredama koje smo pronašli oko napuštenih kuća. Tako smo pripremili kakvu-takvu zaštitu za uplašene mladiće što su se skrivali po šumi iza debljih stabala. Tek smo pred veče okončali sve poslove,a onda su nas sve sakupili kraj neke kuće da pričekamo vozilo koje će nas vratiti nazad u Bosanski Brod. Dok smo, okruženi našim čuvarima čekali prijevoz, prilazili su nam nekakvi gardisti u odorama hrvatske vojske i raspitivali se odakle smo i zbog čega smo tu. Jedan od njih je govorio neki čudan, kao ruski jezik, koji sam dovoljno razumio. Kad sam ga upitao da li je Rus, odgovorio je da nije, nego da je Ukrajinac. Ponudio nas je čokoladom i cigaretama izigravajući dobročinitelja i prijatelja, ali smo se brzo rastali. Stigao je kamion, čuvari su nas na brzinu potrpali i vratili u Tulek.

[nic walters]

U zatvoru me čekala poruka moje supruge i nešto hrane. Jeo sam slatko i podijelio sa drugima to što sam dobio. Premoren i iscrpljen zaspao sam u jakni koju sam donio iz Žeravca. Tu noć sam dobro spavao i jutro dočekao na nogama.

Malo su me od kopanja boljeli mišići i duša od muke robijaške. Znali smo da nas opet čeka novi vrući dan, a on je stigao brzo, reklo bi se baš u žurbi. Po istoj proceduri pokupili su nas na brzinu. Nas dvadesetak, nekoliko Brodjana i Dervećana, potovarili su u vozilo i u pratnji nekakvog, polupijanog čuvara dovezli na mjesto na kome su se ukrštali put prema Derventi i dovodni kanal iz Ukrine za ribnjak u Sijekovcu. Tu ispred mostića, na proširenju puta za autobusko stajalište, zatekli smo poveću grupu vojnika i nekih drugih ljudi, koji su valjda oko mostića i uz put pravili zapreke i bunkere. Na samom proširenju uz put, ležala je poveća gomila vreća napunjenih pijeskom i zemljom, namijenjenih za gradnju nasipa, brana i bunkera. Vreće su bile povelike, dovoljno napunjene i preteške za dizanje i nošenje. Bio je tu i jedan traktor s prikolicom koji je izgleda samo nas čekao.

Čim su nas iskrcali odmah su nas potjerali da vreće sa gomile tovarimo na traktorsku prikolicu. Pokušaj da jednu vreću tovarimo po dvojica bio je uzaludan, pa smo to morali činiti po trojica ili četvorica zajedno. Čim smo prikolicu dovoljno natovarili, nas nekolicinu iz grupe potovarili su na vreće, a onda nas je neki naoružani mladić, arogantan, primitivan i bezobrazan, povezao prema Derventi. Kad nas je nakon izvjesnog vremena dovezao do raskršća na putu prema Žeravcu, tu malo dalje od njega s desne strane, prije ugostiteljskog objekta koji je bio na lijevoj strani puta, istovarili smo vreće i na njih posjedali. Na mjestu, gdje smo stigli, uglavnom u zaklonima, bilo je dosta raznih ratnika i bojovnika u maskirnim i drugim uniformama, okićenih šahovnicama, krunicama, trakama i drugim znakovljima ili bez njih. I okolo, tamo u njivama, mogli su se primijetiti naoružani ljudi raznih sorti. Neko je već i prije nas na ovo mjesto dovezao iste takve vreće kakve smo mi dovezli i one su ležale tu kraj puta. Stigla je još nekolicina zatvorenika iz naše grupe koja je ostala iza nas. I oni koji su nas ovamo doveli, a i ovi ovdje koji su nas dočekali, dvoumili su se u tome šta bi mi to ovdje zapravo trebali raditi. Meñutim, to nije dugo trajalo. Uskoro su do nas došli nekakvi mladi hrvatski gardisti, i nas nekolicinu odmah odvojili i naredili nam da od vreća, koje su ležale razbacane kraj puta, za njih napravimo bunker na tridesetak metara dalje od puta desno.

Počela je ubrzo da se približava pucnjava i primiče sve bliže i bliže. U početku su se uglavnom čuli mitraljeski rafali i drugo automatsko oružje, a rjedje snažnije detonacije, ali dalje od nas. Onda se pucanje sve više primicalo i počelo je obostrano razmjenjivanje vatre bacačima, topovima, mitraljezima i raketama, i sa jedne i s druge strane. Koliko se sada svega sjećam, nas četvorica (ili možda šestorica), uz stalni nadzor jednog mladog gardiste, koji nije iz ruku ispuštao svoju automatsku pušku, počeli smo ubitačno težak posao. Napraviti poveliki bunker za stojeći položaj kakav su od nas tražili, slaganjem vreća sa pijeskom i zemljom koje smo dovezli, jednu na drugu i to u tako kratkom roku koji su nam zadali, mogli smo samo pod uslovom da sa tim većama na rukama neprestano trčimo tridesetak metara. To je za svakog, a za nas posebno, bio ogroman napor i skoro nemoguć poduhvat. Vreće su bile preteške i nezgrapne za nošenje, sunce je pržilo iz sve snage, a mi umorni, žedni i gladni. Iznad nas je stalno visio mladi gardista sa svojim automatom, prijetio, psovao i vikao da će nas sve pobiti čim bismo mi usporili ili zastali.

Nas četvorica, Markan moj drugar iz fabrike, dvojica mršavih izgladnjelih Dervenćana i ja, prvo smo s vrećama trčali, onda smo ih žurno nosili izmeñu sebe, ali sve sporije i sporije, a kad više ni to nismo mogli padali smo i vukli se pozemlji na koljenima, samo da ne stanemo. Vreće su ispadale iz ruku, prsti ih više nisu mogli držati. U jednom momentu sam konačno pao, više nisam mogao ni želio se dići niti vreću nositi dalje. Bilo mi je svega dosta i sasvim svejedno hoće li me mladi gardista upucati ili ne. Ja prosto više nisam mogao. Ostali su me molili da se dignem i da nastavimo dalje. Bio je tu naravno i mladi gardista sa svojim prijetnjama, ali nije išlo. Govorili smo mu da tako ne možemo dalje, da mi nismo nikakvi zarobljenici, već obični civili, molili smo da nam da vode i da nas pusti da predahnemo. Uz prijetnje da zaćutimo, da se dignemo i da dalje nosimo derući se na nas vikao je: “Ćutite i radite, jer svejedno je ubićemo vas mi ili oni. Digli smo se kao u komi i nastavili vući vreću koja nam je ispadala iz ruku. Na sreću, uskoro su nam dozvolili da si uzmemo malo vode na bunaru preko ceste i da se pijući je malo odmorimo. Tada smo nastavili sa poslom, a oko nas se čula vika sa svih strana, eksplozije i rafali automata.

Kad smo na mjesto donijeli dovoljan broj vreća i složili ih u bunker, na kome smo ostavili otvor za pucanje i promatranje, gardisti su primijetili da je ispred njega visoka trava i žito od koga se nije vidjelo napred prema neprijatelju. Natjerali su nas dvojicu da valjajući se po zemlji svojim tijelom porušimo to pred bunkerom, pa smo tako valjajući se po toj zemlji na nekoliko metara dalje stigli do mrtve krave koja se raspadala i strašno zaudarala. Uz pomoć ostalih odvukli smo mrtvu kravu dalje i tako napravili čistinu koju su gardisti tražili. Cijelo vrijeme se pucalo i vikalo, gardisti su trčkarali naprijed i nazad i dogovarali se nešto. Imali smo veliku sreću da nas tada nije ništa pogodilo. Malo dalje od ovog našeg bunkera, oko kuća do kojih su nas poveli, bio je navodno interventni vod nekog Mede iz Sijekovca i njihovi pripadnici su se vidjeli tu u zaklonima. U bunkeru i oko njega okupila se nekolicina tih mladih gardista iz Hrvatske, spremajući se za borbu koju su očekivali. U šarenim maskirnim odorama sa znakovljima zalijepljenim po rukavima i kapama, okićeni trakama oko glave, krunicama oko vrata i na ramenima i nekim drugim djidjama, bili su valjda prepoznatljivi. Nosili su automate, ručne bacače i neke druge pucaljke.

[nic walters]

Bili su jako mladi, skoro dječaci, hitri, hrabri i nesmotreni. Preplanuli od jakog sunca koje je danima ovdje žeglo, ličili su više na dječake koji se igraju rata nego na vojnike. Trčali su po okolnom terenu s jednog kraja na drugi, pucali i dovikivali se, jer ih je, izgleda, bilo više takvih grupa na više mjesta ove bojišnice. Onda su nas odveli na dugu stranu puta i tamo kod one birtije ostavili da čekamo našeg čuvara. Polijegali smo po zemlji od umora i straha, pritajili smo se i sretni da smo još živi i da nas više ne ganjaju s vrećama u rukama, čekali smo. Pucalo je stalno i snažno, ali kad je sa druge strane zapucalo još snažnije sve je zagrmilo i naglo stalo. Umirilo se odjednom na obadvije strane, čini mi se. Ubrzo su pored nas putem i kanalima kraj puta nazad prema Brodu, hitro trčali bojovnici i gardisti koji su bili na položajima ispred nas. Povlačili su se i bježali. I mi smo se, onako izmučeni i iznenadjeni tim prizorom, polako digli i zajedno sa drugima koji su bježali, potrčali nazad pa polijegali u kanale i zaklone na samom raskršću. Tamo su već bili bojovnici i drugi logoraši koji su se povukli sa prvih crta prije nas. Sve se odjednom utišalo i nismo znali šta se dešava. Iz bunkera koga smo s toliko muke gradili, mladi gardisti su se izgleda razbježali po poljima okolo, a neki su stigli i do nas pa su se počeli dozivati poimenice tražeći valjda jedni druge. Sada smo se tu u kanalima i zaklonima oko raskršća našli svi zajedno, i bojovnici i vojnici i gardisti, pa i mi logoraši i naši čuvari. Svi smo pritajeni čekali šta će se dalje dešavati.

Pošto se i dalje nije pucalo ni sa jedne strane, vladala je nekakva mučna tišina. Gardisti koji su bili uz nas počeli su dovikivati svoje drugare rasute po poljima, kako bi valjda saznali da li je neko od njih stradao. Onda su se kod ostalih bojovnika, koji su okolo ležali počeli raspitivati o tome šta se to desilo i zbog čega su se svi tako u panici povukli s položaja, udaljenih pedesetak do sto metara dalje odavde. Kako niko, zapravo, i nije ni znao pravi razlog tome, osim straha i tjeskobe, koja je bila u svima, i kako se i dalje nije pucalo i bilo je tiho, a tamo dalje kod onih na drugoj strani nisu primjećivali nikakve sumnjive pokreti, mnogi su se zamislili i pitali u sebi, šta se to dogaña. Dvojica – trojica gardista koji su bili tu medju nama, odjednom su odlučili da se vrate na položaje sa kojih su pobjegli ili da se bar približe njima i vide šta se tamo dešava. Odlučili su da polako krenu asfaltnim putem naprijed prema onoj birtiji od koje smo se povukli u bijegu, a našem polupijanom čuvaru, koji nas je ovamo doveo naredili su da im ispred njih postroji svoje zatvorenike – logoraše sa kojima će zajedno ići prema onima tamo. Tako su nas desetak, možda i više slomljenih logoraša, poredali i raširili preko cijelog asfaltnog putu prema Derventi.

Do mene s desne strane išao Marko, moj drugar iz fabrike, a onda tamo do drugog kraja, cijelom širinom puta koračali su ostali, uglavnom Dervenćani. Kretali smo se polako, a iza nas s uperenim oružjem u naša ledja išli su naš pijani čuvar i dvojica mladih gardista. Bilo je valjda oko podneva, sunce upeklo sred čela i ne da oko otvoriti. Umorni, slomljeni od vreća i žedji, poniženi i zgaženi do kraja, koračali smo kao komirani, kao roboti. Činilo mi se da je sve bilo tiho i nije se pucalo niti vikalo, kao prije. Kad smo stigli u blizinu one zgrade u kojoj je nekada bila birtija zaustavili su nas. Otuda smo, uostalom, i pobjegli svi nazad. Pred nama dolje niz put, desetine metara dalje od nas, ležalo je porušeno drveće. Tu su, izgleda, prije na brzinu pravili zapreku za vozila. Oko nas ništa. Po svoj prilici zbog toga da bi odagnali strah i razbili napetost koja je bila mučnija i teža od eksplozija granata, gardisti su nam naredili da pjevamo. Naravno, tražili su da to bude “Jure i Boban “. Dervenćani, koje su mjesecima tjerali da pjevaju ove pjesme, i sada su zapjevali : “Evo zore, evo dana.......”, a s njima i naš stražar i mladi gardisti koji su stajali iza naših leña s uperenim cijevima u nas. Mirno sam stajao ispred puščanih cijevi na tom putu, i ćutao ošamućen uperenih očiju naprijed, gdje više ništa nisam opažao. Oko mene su se bolno derali ostali – pjevajući. Odjednom sam osjetio snažan udarac u ledja kundakom, i začuo psovku: “Pjevaj stari, majku ti jebem!“ Bio je to naš čuvar sa svojom puškom. Kad se malo od mene odmaknuo i ja sam se prihvatio pjesme na istu melodiju, ali s drugim tekstom, koji sam pamtio iz djetinstva. Bila je to stara patizanska pjesma: “Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga...”. Otvarao sam usta, ali glas nije izlazio iz mene, ostajao je u meni kao bol. Bio je to neki čudan prkos i refleks u meni. Pjesma je doista bila prava.

Kad smo ispjevali još neke pjesme i kada na zahtjev mladih gardista da pjevamo i “Lijepa naša domovino..” to nismo htjeli, jer navodno nismo znali, pa smo ućutali, sa druge strane su se začuli povici: “Lezite, lezite dolje....”, pa onda tišina. Ni pucnja ni pokreta. Svi su izgleda razmišljali, šta sada i šta dalje. Onda su nas gardisti potjerali naprijed ispred sebe, skoro do samog kraja zgrade. Nas dvojica, trojica smo bili uz samu zgradu i ja sam se oslonio na njen krajnji rub. Ostali su bili desno od mene na putu i iza mojih leña, a uz njih gardisti i naš čuvar. Ispred nas desno je bio put prema Derventi, nedavno zapriječen drvećem sa još uvijek zelenim lišćem. Desno od tog puta su se nalazile nekakve zgrade, a oko njih valjda voćnjak. Lijevo od puta pred nama su se prostirale njive, činilo mi se pod neobranim lanjskim kukuruzom, pa voćke i drugo raslinje. Pedesetak, možda i više metara od nas, naprijed u voćnjaku, bila je omanja kućica s povećom nadstrešnicom sa strane. Na žestokoj pripeci činilo mi se da lijepo i jasno vidim tu sliku. Gledao sam taj prizor, ali kao da ništa više nisam osjećao, baš ništa. Nije me bilo strah, nisam bio uznemiren, nisam bio ni ljut, ni umor nisam više osjećao. I sad mi se čini da sam se tada samo glupo smješkao, kao da sam samo ja za sve ovo kriv, i sad kao da sam još uvijek u toj nekakvoj nestvarnoj situaciji. Teško je to opisati, ali izgleda da sam tada mutno i nejasno mislio o tome šta će biti ako oni zapucaju na nas. Hoće li jako boljeti, i kako to uopšte izgleda? Hoću li samo potonuti u duboki mrak ili se uznijeti u nemjerljivu svjetlo sti? Svi smo tu ćutali, a oni sa druge strane se nisu oglašavali.

nastavice se...