Vezan za krevetić

[101st Airborne]

Tražim savjet od ozbiljnih majki, onih koji trezveno mogu razmisliti o onome što ću napisati, te tako mi dati savjet.

U jednoj našoj bolnici, na pedijatriji (o nazivu bolnice i mjestu ovom prilikom ne, a na kraju ćete vidjeti i zašto), vezali su malog dvogodišnjaka da bi se smirio, prestao plakati i onemogućili mu udaranje glavom o krevetić i čupanje kose.

Tu informaciju sam saznao jučer.

Što se dogodilo?

Dječak je imao nekakve problema, sa probavom i stolicom, valjda, i noću je odveden na pedijatriju.
Doktorica koja je primila majku sa djetetom je bila vrlo neljubazna, podbolih očiju, očito probuđena iz sna, samo je mrmljala, a na upit majke može li ostati kod djeteta jer prvi put ostaje u bolnici odgovorila je negativno.
Majka, osoba sa završenom trogodišnjom školom, k tomu i vrlo mlada, nije se niti bunila. Doktorica je rekla da nema mjesta. I točka.

Jasno, dogodilo se ono što se dogodilo. Klinac je vrištao nakon odlaska majke, čupao kosu, lupao glavom.....da bi ga oni - valjda sestre ili sestra ili doktorica ili na naredbu doktorice ili na sugestiju kako se "derište" može smiriti vezali za krevetić.

Posljedica svega toga kod djeteta kada je izašlo iz bolnice je bila šarena glava, od udaraca od rešetke krevetića, traumatičan strah, nitko mu se osim majke, nije mogao dan-dva približiti a da on ne bi počeo plakati ili vrištati i par vrlo nemirinih noći - vrištanje, plakanje u snu. Oni koji imaju djecu znaju kako je kada se dijete u snu uplaši i stane plakati. Treba desetak minuta da bi se smirilo i došlo k sebi.

Sve to sam saznao tjedan dana nakon što je mali izašao iz bolnice.
Roditelji su detalje iz bolnice doznali od medicinske sestre koja tamo radi i koja ih poznaje.

S dotičnom pedijatricom sam i sam imao jedan vrlo oštar i neugodan sukob prije dvije godine.
A i ove godine smo se poriječkali kada sam sina vodio na inhaliranje, i kada je ostao u bolnici zbog spazme.
Poslije mi je supruga rekla kako je ista pedijatrica prilikom pregleda promrmljala, parafraziram: "Da ti nije mama ovdje bio bi ti puno bolji!" Koliko je bila zadovoljna time što je supruga tri dana boravila sa sinom u bolnici mislim da vam ne trebam objašnjavati. Iako, ako postoji mjesta na pedijatriji, majka može ostati, osobito ako je dijete maleno, a taj se boravak po danu plaća 150 kuna.
I inače, uopće nije teško čuti komentare ljudi, majki prije svega, o "vrlom radu" dviju pedijatrica na toj pedijatriji. Treća je jedna prekrasna osoba, u što sam se i sam uvjerio ovih dana vodeći sina na preglede. Čak i sestre koje tamo rade, onoliko koliko ih ja poznajem i što sam čuo od ljudi nisu loše.
Ali već spominjana pedijatrica, a i šefica pedijatrije su sve samo ne doktorice za djecu...ne u onome zdravstveno-fizičkom smislu, nego u pedagoško-psihološkome.

A u čemu je problem u ovoj tragičnoj priči?
Stavr je u tome što sam ja nakon malo razmišljanja i savjetovanja sa nekim ljudima htio dati taj događaj u novine, u javnost. Imam i načina i "veze".
Ali, roditelji dotičnog dijeteta to ne žele.
Zašto?
Majka je trudna i opet će ići roditi u tu bolnicu.
Otac kaže da je njihov sin ionako nemiran i živahan, te da je malo upušten.
Ne žele probleme niti toj medicinskoj sestri, a i sumnjaju da bi se išta promijenilo. Odnosno, da bi imali samo više problema i poteškoća.

Jako sam razočaran.
Al, poštujem, barem za sada, odluku roditelja.
Žao mi je što dijete nisam vidio odmah po izlasku iz bolnice. Uslikao bih ga i dao 100% sve u novine.
Ovako, i konkretni dokazni materijal je nestao.
A šokove, patnje, boli, traume koje je dijete doživjelo možda će tek nakon koju godinu pokazati u cijelosti.

Pitam vas, što bi vi da ste na mojem mjestu napravili?
Da li poštovati odluku roditelja, ta ipak se to njima dogodilo, iako sam uvjeren da njihovo dijete nije niti prvo a niti posljednje?
Ili možda susresti se sa dotičnom pedijatricom i onako, u četiri oko, uputiti par prigodnih riječi?
Ili se žaliti ravnatelju bolnice? A opet, i sam šefica pedijatrije je vrlo umišljena, arogantna i ohola, pa se mislim da od toga ne bi bilo nekakve koristi. Ta, i oni će štititi leđa jedni drugima.

Ili se varam.

Pomoć.

P.S.
Što sa takvim osobama učiniti?

[crazy child]

Joj, grozno.
Očito su roditelji dosta glupi, al bi barem medicinska sestra trebala biti pametnija i odgovornija.
Ja bi na tvom mjestu to dala u novine. Valjda će onda neko dobit po prstima ( ta bahata i grozna sestra) pa će drugi put bolje razmislit.
Al to je stvarno užasno kako niko (osim tebe) ne razmišlja o tom djetetu, kako se ono osjeća i što mu treba.

[lahor]

Strasno, ocito se tamo radi protiv svih pravila struke i protivno svim saznanjima iz podrucja zdravstvene psihologije.

Mala djeca zbog takve traume mogu imati trajne psiholoske posljedice. Ovakvo ponasanje djeteta je ocekivano i nije nista cudno u datim okolnostima.

[magic]

Pomalo razumijem i roditelje...kad je sve gotovo, vishe chovjek ne zheli ni pogledati zgradu, kamoli se josh prepucavati s tim ljudima

Najbolje bi bilo da to uchini netko mjesto njih.

I ne morate se bash tako zgrazhavati...u dosta djechjih bolnica je uvrijezhena praksa vezivanja djece za krevete.

[lahor]

Neću se nikad prestati zgražavati jer mi je jako žao te djece. Da, praksa je takva i to je u ovakvim okolnostima užasno.

[Tija]

Mene ova priča nimalo nije iznenadila, nažalost.
I u našoj bolnici vežu djecu koja su 'nemirna' ili imaju infuziju pa ih na taj način spriječe da ne maknu iglu iz ruke

Što se tiče pedijatara, mogla bih stranice pisati, opet nažalost.

Priča jest za novine ali ako majka ne želi trebaš to poštivati. Ja se nadam da je majka nešto i naučila.
Ja jesam , sa pojedinim doktorima nema cile mile, buci muci nego oštro i drsko.

U našoj bolnici vrijedi pravilo da majke smiju biti uz djecu od 11 do 19 sati. Ja sam se sakrila na balkon i bila uz dijete do jedan sat u noći. Onda su me našli i potjerali. Ponovo sam se uvukla u 7 ujutro U međuvremenu sam ih nekoliko puta zvala od doma. Neš ti meni spavati majkuti

[alexxx]

dijete ima PRAVO 24 sata imati roditelja kraj sebe.

kao beba sam bila u bolnici i lupala glavom u resetke kad bi mama odlazila. nisu joj dali da ostane.
sa 16 mjeseci sam imala bakterije u mokraci i lezala u bolnici sa strasno visokom temperaturom. sestra mi je na nocni ormaric stavila salicu caja i otisla dalje.
sa 11 sam lezala u bolnici (psmtr, puno sam u bolnici bila), satima mi je krvario nos, sestra je pila kavu. pomogla mi je cura iz kreveta do.

UVIJEK su mi tjerali mamu u sekundu kad bi zavrsilo vrijeme posjeta.

ovo sto sam bila s 11, mjesec dana sam spavala s mamom i gusila se od placa svaku noc. mama je bila luda i pila praksitene jer ak se ona ne bi smijesila ja bih plakala jos jace.

da me operirat sad moraju, rezali bi me na mom kuhinjskom stolu.

ja bih to sve u novine dala. da ljudi znaju kome ne ostavljati dijete.

[lahor]

Kad sam ja bila na pedijatriji jedne hr bolnice prije 12 godina roditelje koji su dosli u posjet mogli smo vidjeti samo kroz otvoren prozor. Stalno sam planirala bijeg, ali je uvijek sve bilo zakljucano, a i nisam htjela jer sam znala da ce starci poluditi ako to napravim.

BTW, tih tjedan dana nisam jela skoro nista, a skoro niti spavala jer je jastuk smrdio po bljuvotini. I plakala sam svaku noc.

[alexxx]

koliko si onda godina imala?

[lahor]

Malo sam se preracunala...Bilo je to pred vise od 12 godina.

Imala sam 7.

[alexxx]

e, zbog takvih sam ja stvari luuuuuda.
luda sam kad pod izlikom lijecenja rasture dijete emotivno.
mene su drzali mjesec dana ´´na promatranju´´. sve pretrage su se mogle obaviti tako da dodjem od doma.
tako su me pazljivo promatrali da me pazila cura iz susjednog kreveta.
a znam da nisam prva ni zadnja.
znam da nisam prva ni zadnja koja je trebala sama izletit iz kinderbeta i napit se caja.
ni prva ni zadnja koja je tukla glavom u resetke.

i sve me steze oko srca kad klinci placu. kad zovu mamu a njoj ne daju da bude tamo jer su tako sestre i doktori komotniji.

[lahor]

I mene su drzali na pretragama. Potpuno nepotrebno. I na kraju nisu mogli postaviti dijagnozu.

Emotivne posljedice hospitalizacije (i to hosp. na hr nacin) su zaista strasne, nadam se da su se do danas ipak neke stvari promijenile (imat cu prilike vidjeti sljedecih par mjeseci). Da sam negdje glavna sestra i da provodim takvu politiku na odjelu ne bih mogla spavati koliko to smatram strasnim.

[alexxx]

da si negdje glavna sestra, ne bi mogla provoditi takvu politiku

[lahor]

Vjerovala ili ne, uglavnom su glav. sestre hitleri na odjelu. I ne daju mamama da borave tamo. Cast izuzecima, a i takvih sam puno vidjela na djelu.

A nisam sestra, sva sreca Ali da jesam bila bih skroz liberalna.

[alexxx]

bila sam dosta po bolnicama, ne volem im glavne sestre. al mislim da moras imat jednu humanu crtu u sebi i da onda ne oguglas na djecju patnju bez obzira na to koliko puta je vidis.

[lahor]

Ja je imam i previse. I zato mislim da nikad necu raditi s klincima. Previse me pucaju emocije.

Idem sad spat....pretjerala sam danas

[Rajna]

A sta da rade ti jadni roditelji - prije svega maksimalno se posvetiti djetetu poslije te traume, pomoci mu da je prevazidje.

Da sam ja nedajboze u pitanju, nema tog doktora ni sestre koji bi me uspjeli otpremiti kuci. Mislim, imajuci u vidu stanje u zdravstvu (i u BiH i u Hrvatskoj).

A nakon svega sto se desilo, ja ne bih mogla ostati mirna, nakon sto bih, prije svega, dijete malo dovela u red. Ako nista, otisla bih u bolnicu i jebala im svima i od tave drzak.

Ja osobno sam u slicnoj dobi kao i lahor, bila u bolnici (6 godina mi je bilo). Imala sam jednu ortopedsku operaciju i skupa s vjezbama i ostalim provela sam u bolnici oko 2 mjeseca. Osim onih prvih par dana uzasa i privikavanja koje se valjda nikad stvarno ne desi, ostatak boravka mi je doktor koji me je operirao i nekoliko sestara s odjela ucinilo maksimalno podnosljivim. Doktor je inace bio sef Ortopedije i dopustao je da ga i ja zovem "sefe" , znao me uzeti u narucje, onako s gipsom na nozi, i pronosati po odjelu, sestre su me maksimalno pazile i cuvale. Mozda da napomenem da sam ja lezala, zbog vrste operacije, na odjelu za odrasle, pa sam bila kao nekakva maskota.
Ali cak i bez obzira na to, divno su me pazili. Bilo je to davne 1972.

Ne kontam zasto sad ne moze biti tako? I ja se cesto pitam sta se desilo s doktorima.

[maristella69]

Spadamo u roditelje koji bi se urotili i protiv cijelog svijeta da se i mrvica od ovoga što s užasom čitam dogodila našoj djeci.
Još kao posve neiskusni roditelji srušili smo dignitet jednoj zg pedijatrici koja se isto tako ponašala...ma, iskreno, ne da mi se više pričati o tome....
Uopće nema granica koje ne bih prešla (ne shvatiti doslovno), no shvaćam roditelje koje u onoj panici može svaka takva "stručna" osoba zbuniti pa se ponašaju kao tuke.

A zašto su takvi?! Zato što je cijeli svijet u Q pa tako i oni.
Kao, imaju male plaće....bla-truć
Kojeg li ljigavog priznanja u toj jadnoj rečenici!

Kakvi su to ljudi koji mogu slušati dijete koje urla za mamom?Meni je čak teže čuti tuđe dijete kad plače, no svoje, iskreno. Valjda je to neki psihološki obrambeni mehanizam, inače bi poludili..

[lahor]

Rajna kaže:
Ne kontam zasto sad ne moze biti tako? I ja se cesto pitam sta se desilo s doktorima.

Pa moze biti tako. Ja sam cak vidjela da i je tako na nekim odjelima. Recimo, na ortopediji u KB Dubravi se dosta dobro odnose prema djeci, a tamo se operira dosta djevojcica od skolioze sto zahtjeva dugotrajan boravak i poprilicno agresivne metode lijecenja. Ali glavna sestra je krasna. I fizioterapeut i sve ostalo osoblje.

Ali, ocito ima jako puno mjesta gdje se ne poklanja duzna paznja emocionalnom aspektu hospitalizacije. A to je sigurno jedan od najgorih stresova koji se mogu dogoditi djetetu.

[poslid]

Moje je djete bilo 2 puta u bolnici i nekoliko puta u dnevnoj bolnici i jako mi je blisko sve o čemu ti pričaš. Mislim da sam već negdje pisala na forumu o tome s kakvim "pedijatricama" sam se susretala (namjerno sam stavila navodnike jer one taj naziv ne zaslužuju). Već sam nekoliko puta bila krenula prema ravnatelju, ali...
Nažalost, moje djete je bolesno i vjerojatno ću se još morati tamo pojaviti, pa i usred noći, a onda ne mogu birati koja će mi pedijatrica primiti djete. A i za šeficu pedijatrije se nebi baš moglo puno dobrih riječi naći. Ravnatelja ne poznajem. Mogla bi se boriti, školovana sam, znam svoja i djetetova prava i što je još možda i važnije imam dobre i utjecajne veze. Međutim, trenutno me najviše brine kakav bi odnos prema mom djetetu bio poslije toga.
Znam za jedan slučaj tu kad je žena prijavila doktora za mito. Sve je bilo istina, dokazano, doktor osuđen, ali žena i njena obitelj odlaze u susjedni grad u bolnicu, jer više nisu mogli izdržati odnos drugih doktora prema njima. A kad moje djete dobije spazam (to sigurno znaš) nemam ja vremena vozikati nju u drugi grad.
Za sad mi ostaje da se kod svakog obraćanja njima lavovski borim za sve što znam da imam pravo, ne dam se odvojiti od djeteta (zadnji put nisu imali slobodnu sobu, a ja sam rekla da ću sjediti na stolici kraj nje i nisam se dala), za svaku inekciju ili lijek pitam tako dugo dok mi ne odgovore, ignoriram njihove ironične i zlobne komentare i to je to.
Možda jednog dana...