"moje djete je najbolje"

[još jedna mudrica]

eto dogodilo mi se ono što mi je oduvijek išlo na živce (kvocanje mamica - moje djete je najpametnije, najbolje itd)....ali u stvarnosti moj mali je zbilja nejvjerovatan...

sa godinu dana znao je skinuti jaknu i kad mu kažem odnesi je na krevet on je fino digne i odnese na krevet...probala jednom - (kao to je slučajno bilo, problala drugi put, treći i svaki put uredno posluša. Obavezno nakon usisavanja zaboravim staviti zaštitu u šteker a on onda viće zamnom maaama i u ručici nosi prema štekeru da stavi zaštitu... ima još toga al mi se neda pisat.....


nakon toga sam porazgovarla sa psihologom koji je potvrdio da je mali "jako napredan i inteligentan za svoju dob, te koncentraciju koju ima od 15-20 minuta je fenomenalna, te da bi ga trebalo usmjeravat....


e tako zbog gore navednog mali je jako naporan, ima jaku volju (samo mi nemojte reći i moje djete isto....ali on je u stanju ujutro zatražiti nešto...ako mu nedam cendra, posljepodne se sjeti pa opet, pa cedra zapravo stavi prste preko očiju kao plaće, a kroz prtiće istovremeno špija šta ja radim i kako reagiram) i tako do navečer...dok mu volja nebude zadovoljena.

Naravno da ga uspoređujem s drugom djecom, koja ako im se nešto neda odustanu nakon 5-10 minuta cendranja, vrištanja itd...

Nitko nema autoriteta nad njim, NE ŽELIM GA TUĆI, jer ovako ima jednu dozu agresije u sebi...(bez pardona će mlatnut drugo dijete ako mu ovo želi nešto uzeti ili ga zafrkava)

Primjer iz parkića: Moj mali se igra sa zelenom lopaticom, dođe naka bebica starija od njega i uzme mu zelenu lopaticu na što ovaj moj pošizi i počne vikati prema njoj Ne ne ne. Na to mu ja objašnjavam kako mora podjeliti, a ovaj moj ni pet ni šest uzme crvenu lopaticu (1,3 godine ima) nosi ju prema bebaču daje mu crvenu lopaticu i uzima zelenu natrag... i ja i beba (valjda 3 godine stara) smo ostale zbunjene....beba se vrača po zelenu lopaticu i viće moja moja....a ovaj moj ni da trepne odgurne ju grubo u pijesak...i onda opet i opet i opet.... nemoj tako, nemoj

Imam osječaj da cijeli dan vičem nemoj nemoj, pusti to, što radiš,
nekad ga čak znam opaliti lagano po guzi...no on se samo smije na to i po svome... zbog svog osebujnog ponašanja u ulazu ga već zovu legenda, taj nadimak je zaradio s 8 mjeseci kad su počeli kontakti s drugom djecom. No što je ostalim roditeljima simpatično meni nije nimalo....jer život nosi svoje, i razmišljam na slijedeći način:

ako ću se derati, vikati i stalno galamiti i mlatnut ga po prstima (priznam i to sam napravila kad je gurnuo kod bake ruku u šteker, pa recimo da je opravdano) i guzi (kao što rade drugi roditelji - napraviti ću od njega samo još većeg agresivca, a to ne želim.

i što sad, šta da radim, kako da se ponašam, nisam bila spremna na "takvo" dijete ili su batine i dernjava sastavni dio odgoja...nije razmažen jer nije ga imao tko razmaziti...več jednostavno ima jaku volju (po horoskopu - škorpion i jarac). Ne želim ju slamati jer bi to imalo velike psihičke posljedice na njegov dalji razvoj...ali opet ja nemogu više (smršavila od poroda do sada 30 kila), otac isto tako... i kako onda da ga usmereavam normalno...??

molim za savjet i oprostite na ovako dugom postu.