Vojni rok u JNA

[Rysakov]

Zanimalo bi me kako je bilo sluziti JNA. Nadam se da ima ljudi iz generacije "YU" koji bi mogli o tome govoriti.
Gdje ste sluzili? Koje nacionalnosti su se najbolje slagale? Jel' bilo mnogo maltretiranja? Kakva je bila hrana? Imate JNA tetovazu? etc etc

Pozdrav!

[kumek]

Rysakov kaže:

Zanimalo bi me kako je bilo sluziti JNA. Nadam se da ima ljudi iz generacije "YU" koji bi mogli o tome govoriti.
Gdje ste sluzili? Koje nacionalnosti su se najbolje slagale? Jel' bilo mnogo maltretiranja? Kakva je bila hrana? Imate JNA tetovazu? etc etc

Pozdrav!

Aj ja ću prvi,

Bitola
Pešadija KoV
Najbolje se slažeš sa sebi sličnima, uglavnom nema veze nacionalnost. Ja sam se najbolje slagao s ljubljančanima i beograđanima uz zagrebčane
Nije
Hrana...prava vojnička, ovisna o kuharu..OK načelno
Ne

[Rysakov]

kumek kaže:

Aj ja ću prvi,

Bitola
Pešadija KoV
Najbolje se slažeš sa sebi sličnima, uglavnom nema veze nacionalnost. Ja sam se najbolje slagao s ljubljančanima i beograđanima uz zagrebčane
Nije
Hrana...prava vojnička, ovisna o kuharu..OK načelno
Ne

Hvala!

Nadam se da ce biti vise prica.

[mobberzg]

Bar, Crna Gora, '87-88. VP 6330-20/4
Pešadija, VES 11103
Bilo nas je dosta iz Zagreba, bilo je zadovoljavajuće, hrana vrlo dobra, pogotovo ako voliš grah u svim varijantama.
Sjećam se Nikšičkog piva na kojeg je odlazio skoro sav budžet.
Zapovjednik čete crnogorac i vrijeme je uglavnom prolazilo u glavinjanju na političkoj nastavi.

[leteči]

Niš ( kasarna na panteleju)
2 mj. Aleksinac
Streljačka pešadija
Bilo nas dosta iz Zg-a. Družil se sa sebi sličnima. Nacionalnost nije igrala neku ulogu ako se sa nekim slažeš.
Hrana jestiva, vojnička.
Tetovaže nemam a i ne sječam se nekog iz vodova i četa u kojima sam bio da se tetoviral.

[Croatian Boy]

Rysakov kaže:

Zanimalo bi me kako je bilo sluziti JNA. Nadam se da ima ljudi iz generacije "YU" koji bi mogli o tome govoriti.
Gdje ste sluzili? Koje nacionalnosti su se najbolje slagale? Jel' bilo mnogo maltretiranja? Kakva je bila hrana? Imate JNA tetovazu? etc etc

Pozdrav!

Mislim da tada nije bilo dozvoljeno imat tetovaze i slicne stvari zapada.
Tada su bili na vlasi komunisti.

[električni_zec]

Croatian Boy kaže:

Mislim da tada nije bilo dozvoljeno imat tetovaze i slicne stvari zapada.
Tada su bili na vlasi komunisti.

Lupetaš...tetovaže nisu bile in, i uglavnom su ih imali oni s kriminalnom prošlošću ili iz teških ruralnih područja. U mojoj generaciji nitko nije imao tetovažu, a stariji su imali one glupe JNA + datum, koje su u DR uredno prepravljali u ANA...

Inače:
Karlovac (Mekušje) + Postojna (ostalo uglavnom teren po Sloveniji)
Inženjerija
Sastav prilično mješovit, dominirali albanci, bosanci, srbi, svega par hrvata i slovenaca + jedan dalmatinac (najveće govno, BTW i ja sam dalmatinac)
Uža ekipa: ja, po jedan iz Zagreba, Beograda (razlikovati Beograd od ostatka Srbije, nema veze jedno s drugim, kao ni Vojvodina), jedan makedonac iz Ohrida, te jedan albanac. Nacionalnost uglavnom nije imala veze s druženjem, kao ni politika, okupe se ljudi sličnih interesa, svjetonazora (to su ona prijateljstva za koja većina misli da su vječna, nakon par godina blijede lica i imena, kao i u svakoj takvoj situaciji kada je veća grupa ljudi prisilno zajedno. Osjećam da je slično i sa prijateljstvima iz DR-a, dio je uvijek tu, većini zaboraviš i imena)
Hrana tipično menzaška: teška, "radnička", po mjeri za fizikalce i sve vojske svijeta...na kraju sam proveo tri mjeseca na terenu (inženjerci su uvijek bili vojna građevinska operativa) hrana super, pojačana, kvalitetna.
Maltretiranja nije bilo u klasičnom obliku, vojnički dril ne uzimaš srcu, mozak na pašu i mehanički otaljavaš, ako počneš razmišljati o tome..ode u k...c, više razmišljaš kako zajebati sustav...Sa ekipom par klasičnih vojničkih incidenata, ništa strašno, dosta alkohola...jedina trvljenja između srba i albanaca, ja bio dobar sa albancima, kad stekneš njihovo povjerenje možeš smatrati da imaš tjelesnu stražu
Oficiri i "bezbednjaci" uvijek nešto bunarili, pokušavali pridobiti koju špiju (albanci su u tom vrijeme bili dosta pod povećalom), kada stvari postaviš tako da su vojnici i oni dva svijeta, dalje ti je udobno u tvom "krdu"

I da, makedonci su bili uvijek za društvo, srdačni, ekipa iz Beograda za najopakije fešte i zajebanciju, bosanci dosta letargični, sjetni i pijani, zagrepčani pičkice, slovenci uglavnom mućak, kao i danas,....

[kumek]

Croatian Boy kaže:

Mislim da ...

A otkud ti mozak da bi mislio.

[Ferrando]

Croatian Boy kaže:

Mislim da tada nije bilo dozvoljeno imat tetovaze i slicne stvari zapada.
Tada su bili na vlasi komunisti.

Istina, povijest počinje svibnja 1990.
Prije toga je bio mrak, ništa zapadno nisi smio. Ni kokakolu, ni auto, ništa. Kamoli tetovažu. Nisu se ljudi smjeli ni intimno upoznavat. Dakle, Hrvati su nastali fotosintezom 1990., uz onaj broj koji je rođen do 1945. Svi oni između su suspektni.

[ac_thunder]

Koliko se sjećam zabrana je bila na snazi isto kao i danas. Nesmiju biti na vidljivim mjestima i provokativne. Nije da su starješine obraćale pažnju na isto (ipak su to bili ročnici, to se gledalo jedino kod agenata KOS-a oni nisu stvarno nisu smjeli imati tetovaže), a danas se kod djelatnih to gleda još i manje.

[kumek]

električni_zec kaže:

Lupetaš...tetovaže nisu bile in, i uglavnom su ih imali oni s kriminalnom prošlošću ili iz teških ruralnih područja. U mojoj generaciji nitko nije imao tetovažu, a stariji su imali one glupe JNA + datum, koje su u DR uredno prepravljali u ANA...

Inače:
Karlovac (Mekušje) + Postojna (ostalo uglavnom teren po Sloveniji)
Inženjerija
Sastav prilično mješovit, dominirali albanci, bosanci, srbi, svega par hrvata i slovenaca + jedan dalmatinac (najveće govno, BTW i ja sam dalmatinac)
Uža ekipa: ja, po jedan iz Zagreba, Beograda (razlikovati Beograd od ostatka Srbije, nema veze jedno s drugim, kao ni Vojvodina), jedan makedonac iz Ohrida, te jedan albanac. Nacionalnost uglavnom nije imala veze s druženjem, kao ni politika, okupe se ljudi sličnih interesa, svjetonazora (to su ona prijateljstva za koja većina misli da su vječna, nakon par godina blijede lica i imena, kao i u svakoj takvoj situaciji kada je veća grupa ljudi prisilno zajedno. Osjećam da je slično i sa prijateljstvima iz DR-a, dio je uvijek tu, većini zaboraviš i imena)
Hrana tipično menzaška: teška, "radnička", po mjeri za fizikalce i sve vojske svijeta...na kraju sam proveo tri mjeseca na terenu (inženjerci su uvijek bili vojna građevinska operativa) hrana super, pojačana, kvalitetna.
Maltretiranja nije bilo u klasičnom obliku, vojnički dril ne uzimaš srcu, mozak na pašu i mehanički otaljavaš, ako počneš razmišljati o tome..ode u k...c, više razmišljaš kako zajebati sustav...Sa ekipom par klasičnih vojničkih incidenata, ništa strašno, dosta alkohola...jedina trvljenja između srba i albanaca, ja bio dobar sa albancima, kad stekneš njihovo povjerenje možeš smatrati da imaš tjelesnu stražu
Oficiri i "bezbednjaci" uvijek nešto bunarili, pokušavali pridobiti koju špiju (albanci su u tom vrijeme bili dosta pod povećalom), kada stvari postaviš tako da su vojnici i oni dva svijeta, dalje ti je udobno u tvom "krdu"

I da, makedonci su bili uvijek za društvo, srdačni, ekipa iz Beograda za najopakije fešte i zajebanciju, bosanci dosta letargični, sjetni i pijani, zagrepčani pičkice, slovenci uglavnom mućak, kao i danas,....

Aaaaaa ti prek veze bio...zato i je bilo malo zagrepčana pa još pičkice... šro?

[električni_zec]

kumek kaže:

Aaaaaa ti prek veze bio...zato i je bilo malo zagrepčana pa još pičkice... šro?

Sorry, pobjeglo..

[električni_zec]

kumek kaže:

Aaaaaa ti prek veze bio...zato i je bilo malo zagrepčana pa još pičkice... šro?

Navodno veza sređivala PZO u Zadru, gdje sam imao rodbinu, a ja završio tri mjeseca na gradilište strelišta u planini (Bloške Police), u šatoru od šatorskih krila, od čega se dva mjeseca nismo uopće prali....jebena veza....inače, u moje vrijeme se išlo 18 godina ili sa 27 (ako je rok odgođen radi faksa, to se tada taman ukidalo). "Najbolji" vojnici su bili ti starci, u mojoj generaciji, interesantno je, to su bili hrvati iz Zagreba, Koprivnice...ali su bili i najveće plačipičke, najviše zato jer su bili već formirane ličnosti, s obitelji i sl. (samo da objasnim ono "pičkice"). Mi mlađi smo primali to lakonski, trošiš energiju na druge stvari...
I da, šro...zar je za to trebala neka teška veza? Čim sam donio potvrdu da sam upisao faks, odmah su mi promjenili VES..
Tako da teorija o nekoj privilegiranosti šro baš i ne drži vodu, poslije mi je jedan lik iz ureda za obranu objašnjavao da su imali neke kvote...obuka svih 6 mjeseci full ozbiljna: radio i pontonske i lansirne mostove, rovove kopao češće nego palio cigarete, snijega očistio otprilike u dužini A1 autoceste, izbušio bušotina i otpucao kontejner eksploziva na terenu, slomio jedan bušač i dva pikamera... Može se reći da je to prije bio izbor bosanaca i srba, koji su vojsku doživljavali kao čast ili životnu priliku, moj izbor sigurno nije bio. S te strane nitko se od hrvata baš nije gurao, čak su i slovenci to više doživljavali kao profesiju, ali je bar tada bila situacija da baš ne "talasaš" oko onog što te zakačilo, jer bi ti ta etiketa mogla zagorčati život kasnije. Dosta opotunistički, priznajem, ali bilo je vrijeme oportunizma...
Moram priznat da mi je dosta toga ostalo u glavi, iako sam mislio da sam zaboravio, i jako dobro poslužilo u DR, iako nikada nisam imao ambicija graditi vojnu karijeru. Prolazio hrpetinu SIS provjera, '95.g. su mi nudili poprilično interesantna profesionalna mjesta u HV, ali kako sam već, po prirodi posla imao dosta kontakata s tada vodećem zapovjednim kadrom, nisam se vidio u tom krugu i mentalnom sklopu vojske općenito, i bye-bye. Od "privilegija" doživio da mi za nagradu i vojna i civilna policija pokuca na vrata i uruči poziv za obavjesni razgovor...

U prekomandi od zagrepčana kod mene bio samo jedan, onaj Čavar iz Psihomodo pop-a, a i on je navrnuti (čini mi se da su njegovi hercegovci), uz to znaš kako su glazbenici prolazili u JNA: malo probe u vojničkom klubu, malo cintaraš, i ode rok...
U Postojni vojarna neka ogromna austro-ugarska, bio puk pješaštva+sve ostalo, više sam bježao vani nego upoznavao ekipu. A i mi inženjerici smo stalno bili pod nekim uzbunama prema granici s Italijom, u Postojni od 6 ukupno mjeseci nisamo bio više od mjesec i po...

[kumek]

električni_zec kaže:

Navodno veza sređivala PZO u Zadru, gdje sam imao rodbinu, a ja završio tri mjeseca na gradilište strelišta u planini (Bloške Police), u šatoru od šatorskih krila, od čega se dva mjeseca nismo uopće prali....jebena veza....inače, u moje vrijeme se išlo 18 godina ili sa 27 (ako je rok odgođen radi faksa, to se tada taman ukidalo). "Najbolji" vojnici su bili ti starci, u mojoj generaciji, interesantno je, to su bili hrvati iz Zagreba, Koprivnice...ali su bili i najveće plačipičke, najviše zato jer su bili već formirane ličnosti, s obitelji i sl. (samo da objasnim ono "pičkice"). Mi mlađi smo primali to lakonski, trošiš energiju na druge stvari...
I da, šro...zar je za to trebala neka teška veza? Čim sam donio potvrdu da sam upisao faks, odmah su mi promjenili VES..
Tako da teorija o nekoj privilegiranosti šro baš i ne drži vodu, poslije mi je jedan lik iz ureda za obranu objašnjavao da su imali neke kvote...obuka svih 6 mjeseci full ozbiljna: radio i pontonske i lansirne mostove, rovove kopao češće nego palio cigarete, snijega očistio otprilike u dužini A1 autoceste, izbušio bušotina i otpucao kontejner eksploziva na terenu, slomio jedan bušač i dva pikamera... Može se reći da je to prije bio izbor bosanaca i srba, koji su vojsku doživljavali kao čast ili životnu priliku, moj izbor sigurno nije bio. S te strane nitko se od hrvata baš nije gurao, čak su i slovenci to više doživljavali kao profesiju, ali je bar tada bila situacija da baš ne "talasaš" oko onog što te zakačilo, jer bi ti ta etiketa mogla zagorčati život kasnije. Dosta opotunistički, priznajem, ali bilo je vrijeme oportunizma...
Moram priznat da mi je dosta toga ostalo u glavi, iako sam mislio da sam zaboravio, i jako dobro poslužilo u DR, iako nikada nisam imao ambicija graditi vojnu karijeru. Prolazio hrpetinu SIS provjera, '95.g. su mi nudili poprilično interesantna profesionalna mjesta u HV, ali kako sam već, po prirodi posla imao dosta kontakata s tada vodećem zapovjednim kadrom, nisam se vidio u tom krugu i mentalnom sklopu vojske općenito, i bye-bye. Od "privilegija" doživio da mi za nagradu i vojna i civilna policija pokuca na vrata i uruči poziv za obavjesni razgovor...

U prekomandi od zagrepčana kod mene bio samo jedan, onaj Čavar iz Psihomodo pop-a, a i on je navrnuti (čini mi se da su njegovi hercegovci), uz to znaš kako su glazbenici prolazili u JNA: malo probe u vojničkom klubu, malo cintaraš, i ode rok...
U Postojni vojarna neka ogromna austro-ugarska, bio puk pješaštva+sve ostalo, više sam bježao vani nego upoznavao ekipu. A i mi inženjerici smo stalno bili pod nekim uzbunama prema granici s Italijom, u Postojni od 6 ukupno mjeseci nisamo bio više od mjesec i po...

Zahebavam se naravno, ako je šro onda nije veza. Ja sam vjerovao ti meni ili ne imao dvije veze. Za prvu nisam niti znao, kako sam se svojevremno padobrančio instruktor si je zamislio kako bih ja trebao ići u padobransku brigadu i zvao je nekakvog tipa na onoj opčini trešnjevka da me stavi u šro pešadije (legendarna bileća) srećom falio je dokument jer je trebala doć nekakva preporuka od omladine pa tip nije mogao jer je bilo knap s vremenom. Inače bih fasovao 6 mjeseci bileća i nakon toga padobranska brigada niš poznata po natprosječnom broju idiota u odnosu na jna prosjek. Druga je veza došla prekasno tako da vjerojatno da nisam imao vezu bio bih na blisko-istočnom bojištu. Bradu tj. čavara dobro poznajem i često se vidimo..eto svijet je mali.
Ja sam imao samo pješadijsku 3 mjeseca i onda na desetarski kurs da se oslobodim pokretnog logora (šatori u 12 mjesecu, bez vatre, svaki dan čorka na drugom mjestu, na poljima makedonije pod hladnom vjetrusinom i metar snijega) na sred kursa sam napravio sranje tak da su me izbacili s kursa a nisam otišao na teren, još kao problematičan nisam išao na granicu nego ostao kao stari vojak. Inače, najteže je bilo ovima nakon faksa to se slažem, dio ih je i familiju imao...ja s 18...hebe mi se, ništ nisam uzimal ozbiljno. Upoznao tamo dva frenda iz Zagreb, nastavili se družiti nakon jna, isto društvo...i još uvijek smo. Za razliku od tebe ja nis ništ korisno radil nakon obuke.
Inače sudjelovao sam na vježbi puk u napadu u zimskim uvjetima (kao napadač, ovčje polje visoravan na 1000 metara, srećom nije bilo snijega) gdje je Života Avramović dobijao generalski čin. To je bio potpuni raspašoj, pogubilo se pola vojske. Frend u kasarni u skoplju je bio u obrani. Oni cijelu noć kopali a mi cijelu noć hodali. Na dan vježbe uskočiš u rov, zbudiš ovoga u rovu (u obrani) on se kao povuče, onda ti začoriš u istom rovu, onda u kontra napadu se mijenjate. Ocjena vrlo dobar 4, spektakl, toliko sam se smijao kad je kapetan rekao ocjenu da sam fasovao 7 požarstava u autoparku. Inače osim Živote od svih oficira sam samo jednog vidio u agresiji. Kapetan prve klase Zdravković, taj je vodio vojsku na Dubrovnik, inače imao je problema s čitanjem, sricao je slova.

[električni_zec]

kumek kaže:

...
Bradu tj. čavara dobro poznajem i često se vidimo..eto svijet je mali.
Ja sam imao samo pješadijsku 3 mjeseca i onda na desetarski kurs da se oslobodim pokretnog logora (šatori u 12 mjesecu, bez vatre, svaki dan čorka na drugom mjestu, na poljima makedonije pod hladnom vjetrusinom i metar snijega) na sred kursa sam napravio sranje tak da su me izbacili s kursa a nisam otišao na teren, još kao problematičan nisam išao na granicu nego ostao kao stari vojak. Inače, najteže je bilo ovima nakon faksa to se slažem, dio ih je i familiju imao...ja s 18...hebe mi se, ništ nisam uzimal ozbiljno. Upoznao tamo dva frenda iz Zagreb, nastavili se družiti nakon jna, isto društvo...i još uvijek smo. Za razliku od tebe ja nis ništ korisno radil nakon obuke.
Inače sudjelovao sam na vježbi puk u napadu u zimskim uvjetima (kao napadač, ovčje polje visoravan na 1000 metara, srećom nije bilo snijega) gdje je Života Avramović dobijao generalski čin. To je bio potpuni raspašoj, pogubilo se pola vojske. Frend u kasarni u skoplju je bio u obrani. Oni cijelu noć kopali a mi cijelu noć hodali. Na dan vježbe uskočiš u rov, zbudiš ovoga u rovu (u obrani) on se kao povuče, onda ti začoriš u istom rovu, onda u kontra napadu se mijenjate. Ocjena vrlo dobar 4, spektakl, toliko sam se smijao kad je kapetan rekao ocjenu da sam fasovao 7 požarstava u autoparku. Inače osim Živote od svih oficira sam samo jednog vidio u agresiji. Kapetan prve klase Zdravković, taj je vodio vojsku na Dubrovnik, inače imao je problema s čitanjem, sricao je slova.

Nadam se da sam dobro zapamtio da je to bio on, kasnije sam ga viđao na TV, pa sam već pomislio da sam sve to sam iskonsruirao u glavi i povezao različite face...Jedan Čavar jest bio i rasturao je gitaru...
Vjerojatno je u meni bilo uprogramirano ono strahopoštovanje i velika očekivanja provincijskog dječarca prema ekipi iz metropola, bar se gradio takav stav. Poslije sam vidio iskustva urbanog života nisu uvijek prednost, a i meni to nije bilo prvo dugotrajnije izbivanje od kuće...
Sad kada sam pročitao ponovo svoj post i ovaj tvoj, vidim da sam najveća pičkica bio u stvari ja: prepadnuti stažo koji nit je tamo nit je vamo, nitko ga ne doživljava kao svoga, a kako su oficiri bili zadnji šupci, ja se ponašao kao i svaki drugi obični vojnik...

Moram pošteno priznat da su na obuci uvjeti života u šro bili znatno bolji od prosjeka: U Karlovcu su postojale četiri linije za hranu: pitomci s akademije, srednja vojna škola, šro, i posebna linija obična vojska. Spavaonice nisu bile pretrpane, učionice i bogata i moderna oprema za vježbu, izlazaka vani više nego love (ako izlaskom smatraš izlazak u grad gdje je i "plavac" bio promjena, civila nigdje).

Na obuci svi poručnici i kapetani bili nadrkani karijeristi, gazili su ljude za svoje poene, u prekomandi su oficiri imali nevjerojatnu sposobnost da nanjuše svaki teren ili vježbu i na vrijeme otvore bolovanje, pa smo uglavnom bauljali sami. Face i imena sam brzo (i namjerno) zaboravio, nisu bili likovi koji će imati bilo kakvu značajniju ulogu u vojsci, u sječanju mi ostaje samo jedan "bezbednjak" koji me konstantno proganjao, pozivao na razgovore, nudio piće. Bilo je vrijeme iredente, i albanci su im bili pod posebnom prismotrom. Samo metode su im bile tako dječje naivne da nisam mogao vjerovat da to čovjek, koji je kao specijalno obučen, ozbiljno govori. Naravno, i ja sam glumio mutavog idiota...
Brzo sam se uklopio u režim "samo da vrijeme teče"

evo, i o JNA pričam nakon dugo vremena, to je ljude obično tlačilo u razgovoru da sam davno osjetio da je suvišno to pričati ljudima koji su imali slična iskustva. Tako sam i masu stvari iz DR-a prešutio i potisnuo iz glave: imao sam i neslavnih, i nešto svijetlih trenutaka, ali mislim da sam se generalno bolje snašao i zbog iskustava iz JNA, i zbog situacije koja u čovjeku probudi ono što ni ne zna da ima, pa bilo dobro ili loše..

[kumek]

električni_zec kaže:

Nadam se da sam dobro zapamtio da je to bio on, kasnije sam ga viđao na TV, pa sam već pomislio da sam sve to sam iskonsruirao u glavi i povezao različite face...Jedan Čavar jest bio i rasturao je gitaru...
Vjerojatno je u meni bilo uprogramirano ono strahopoštovanje i velika očekivanja provincijskog dječarca prema ekipi iz metropola, bar se gradio takav stav. Poslije sam vidio iskustva urbanog života nisu uvijek prednost, a i meni to nije bilo prvo dugotrajnije izbivanje od kuće...
Sad kada sam pročitao ponovo svoj post i ovaj tvoj, vidim da sam najveća pičkica bio u stvari ja: prepadnuti stažo koji nit je tamo nit je vamo, nitko ga ne doživljava kao svoga, a kako su oficiri bili zadnji šupci, ja se ponašao kao i svaki drugi obični vojnik...

Moram pošteno priznat da su na obuci uvjeti života u šro bili znatno bolji od prosjeka: U Karlovcu su postojale četiri linije za hranu: pitomci s akademije, srednja vojna škola, šro, i posebna linija obična vojska. Spavaonice nisu bile pretrpane, učionice i bogata i moderna oprema za vježbu, izlazaka vani više nego love (ako izlaskom smatraš izlazak u grad gdje je i "plavac" bio promjena, civila nigdje).

Na obuci svi poručnici i kapetani bili nadrkani karijeristi, gazili su ljude za svoje poene, u prekomandi su oficiri imali nevjerojatnu sposobnost da nanjuše svaki teren ili vježbu i na vrijeme otvore bolovanje, pa smo uglavnom bauljali sami. Face i imena sam brzo (i namjerno) zaboravio, nisu bili likovi koji će imati bilo kakvu značajniju ulogu u vojsci, u sječanju mi ostaje samo jedan "bezbednjak" koji me konstantno proganjao, pozivao na razgovore, nudio piće. Bilo je vrijeme iredente, i albanci su im bili pod posebnom prismotrom. Samo metode su im bile tako dječje naivne da nisam mogao vjerovat da to čovjek, koji je kao specijalno obučen, ozbiljno govori. Naravno, i ja sam glumio mutavog idiota...
Brzo sam se uklopio u režim "samo da vrijeme teče"

evo, i o JNA pričam nakon dugo vremena, to je ljude obično tlačilo u razgovoru da sam davno osjetio da je suvišno to pričati ljudima koji su imali slična iskustva. Tako sam i masu stvari iz DR-a prešutio i potisnuo iz glave: imao sam i neslavnih, i nešto svijetlih trenutaka, ali mislim da sam se generalno bolje snašao i zbog iskustava iz JNA, i zbog situacije koja u čovjeku probudi ono što ni ne zna da ima, pa bilo dobro ili loše..

Provjerit ću kod brade pa ak hočeš morete se najti ak buš htel i ak ste kak tak bili dobri. On jest koliko se sjećam bio tamo i porijeklom jest s kamena...ali ko da nije... (bez uvrede bilo kome naravno). Slažem se s tobom, potisneš stvari isto kao i DR. Ja sam isto imao slično sranje, taman se vračao u kasarnu kad je onaj keljmendi pobio vojnike. Kako su nagazili albance, i ne samo oficiri........ i vojnici. Moj bezbednjak (još ga se sjećam zvao se Živko Najdovski) je i mene klistirao kad sam napravio sranje na kursu. Pa ovako pa onako, pa hočeš raditi u komandi a sve da bi imao špiju za hrvatske "nacionaliste" prozirni do jaja...a valjda je palilo kod glupljih....Inače moj kapetan je bio pametan kit zato je sporo i napredovao, praktički zalutao u vojsku žalio mi se ne jednom. Bio je i nekakav stariji vodnik koji je činove dobivao na vojničkim natjecanjima, bio je strašan atleta, bolio ga je kua za vojsku.

[mobberzg]

Zanimljivo da sam u JNA i HV imao istog zapovjednika. Zadnjih 45 dana vojnog roka smo davali stražu u Kolašinu, CG.
Komadant kasarne, u kojoj je bilo 10 vojnika i 10 stražara, bio je major Ivan Basarac, par godina kasnije ,
zapovjednik Zg zbornog područja, general-bojnik Ivan Basarac.

[Proxy1969]

Rysakov kaže:

Zanimalo bi me kako je bilo sluziti JNA. Nadam se da ima ljudi iz generacije "YU" koji bi mogli o tome govoriti.
Gdje ste sluzili? Koje nacionalnosti su se najbolje slagale? Jel' bilo mnogo maltretiranja? Kakva je bila hrana? Imate JNA tetovazu? etc etc

Pozdrav!

- Avijacija ,ŠRO
- Aerodrom "Željava" - Bihać
- I po sastavu najviše je bilo "Burgera" (ja sam iz Istre), nacionalnost nebitna, R&R na jednu (kod nas srećom cca 80%) narodnjaci na drugu...
- malterertiranja ? sveukpno 4 sata straže ( i to na obuci) i to je sva "vojska".
- Bogovska, (civilni majstori) za svaki objed tri vrste jela - istu hranu jeli su ročnici, časnici i piloti + marenda...
- Ne budi "blesav"

[simpa krkan]

Negotin, Srbija 1989.

Vozač pri pješadijskom bataljonu. Likovi o kojima bih mogao knjigu napisati. Nedavno sam prepričavao događaje i ljudi oko mene su umirali od smijeha.

[koka36]

Vojni rok 88-89
Ves operator na maljutkama
Kasarna Kikinda
Obuka: igranje igrica, tjedan straža, tjedan đuboks...(tako 3 mjeseca straža pa kuhinja pa straža pa kuhinja)...
Hrana...pa radio sam u kuhinji, u globalu vrlo dobra...
Društvo: hrpa zema i "zagrebčana" ali iz pušće, zeline i ostalih krajeva...
Najviše se družio s Beograđanima mentalitet velikog grada ipak nešto znači, pogotovo što se tiče muzike, tipa zabave i slično....

Nakon toga prekomanda u Smederevsku Palanku i komandu stana (ko nezna to je desetak vojnika koji se brinu o opremi rezervističkih jedinica). Posao izdvojena straža i spavanje od jutra do sutra, slično i u kasarni (zapovjednik zastavnik). Ja osobno sam bio kurir zapovjednika i radio sam u komandi, kuhanje kave i čiščenje kancelarija nakon završetka radnog vremena. U kancelarijama 1 pukovnik, 3 potpukovnika, 2-3 kapetana i zastavnika i 2 sekretarice (jedna od 20 godina).
Dozvola za stalni izlazak u grad, vjetrovka (ostali nosili šinjele), telefon u svakoj kancelariji, prvi na hrani, nema postrojavanja i slične gluposti...
Jedino hrana nije valjala baš ništa, ali srečom počelo sranje na Kosovu pa su bila dežurstva za oficire pa se njima posebno spremala hrana (nakon što su par dana jeli vojničku hranu i skužili da je nejsetiva). Ja sam davao broj obroka pa se uvjek našao jedan više za mene.
Društvo, dosta beograđana (koji su tamo dolazili prek veze), jedan samoborac, slovenac i par bosanaca. Količine popijenog alkohola nemjerljive a na izdvojenoj straži Cica i Mica redovne gošće....