Zen-priča iz stvarnog života

[Jednostavko]

Jučer kad sam vozio unuku na biciklu ona me upitala:
- "Deda, šta ti vidiš kad zatvoriš oči?"
- "Mrak."
- "Ja vidim kraljevstvo."

Dojmio me se ovaj kontrast između njenog i mog odovora, pa sam to uobličio u ovu kratku zen-priču. Ponekad nam naizgled nevažni događaji otvore oči i potaknu na razmišljanje o bitnim stvarima.

Pomislio sam da bi bilo zgodno otvoriti temu u kojoj bi sudionici ovog foruma mogli napisati neke slične pričice koje su doživjeli i podijeliti ih s drugima.

[planinar]

Cekao sam u autu na parkingu kad mi je prisla cigancica i pitala usporeno, glumeci tuzno:
"Imas sitno...?"
Nekad dam, nekad ne dam, a ovog puta sam poceo prebirati sitnis kad je ona vidjela da imam i dva eura.
"Daj dva eura...",
ja joj, smijuci se, kazem,
"To je 16 kuna!", a ona meni
"Nije, petnaest sezdeset."

[Volver]

Jednostavko kaže:

- "Deda, šta ti vidiš kad zatvoriš oči?"
- "Mrak."
- "Ja vidim kraljevstvo."

Divna je ovo pričica!

(usput, iznenadila sam se da si deda; bila bih rekla da si u dvadesetima )

[Jednostavko]

Baš si me podmladila. Evo, slušam Bob Marleya. To je bilo u mojim dvadesetima. Those were the days.

[Volver]

Da, to su bili dani. ) A iz ove perspektive još danii.


U mojim dvadesetima sve je još bilo i blues i soul i reggae i rock 'n' roll, a tek je počinjao i Novi val na domaćoj sceni (Haustor, Azra), punk rock...
(tu smo mi negdje; Neptun/Pluton generacija kako navode astrolozi za generacije rođene između 1956. i 1970/72.)

Ne mogu se trenutno sjetiti nijedne pričice koja bi bila Zen, pa ću ukratko u par crtica jednu drugu.

Prije četiri godine, na radnom sam zadatku, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu u okviru jednog programa Mala škola muzike (gdje su mala dječica, polaznici te škole, imala svoj prvi javni koncert). Sjedim u publici pretežno sastavljenoj od roditelja, deda i baka, dok jedan po jedan mali glazbenik izlazi na pozornicu i izvodi svoju točku. Svi su jako uredni, svečano odjeveni (kako i pristoji), mali violinisti, flautisti, pijanisti
Kako se koji nakloni uz veliki aplauz, silazi sa scene, a jedna djevojčica-izvođač što sjedi u publici, a nastupila je prije, kad kraj nje sjedne i dječak što je upravo završio svoj nastup, grli ga jer joj je on drug iz te škole, i taj zagrljaj je jako dirljiv, pun male - velike ženske podrške i povjerljive privrženosti (svojstvene onima koji su u nečemu zajedno, zajedno vježbaju, uče, trude se...).

Po završetku i izlasku, već blizu svog stana, prolazeći nadomak glavnog gradskog parka, naiđem na okršaj, tuču, tuku se dvojica malih romskih dječaka (uzrasta kao i ova djeca iz Male škole muzike), i jedan znatno mlađi i manji od većeg koji ga mlati već je okrvavljenog lica, a kraj njih majka s trbuhom "do zuba", uzalud pokušava da ih razdvoji i intervenira vičući na njih. Nisam mogla a ne umiješati se. Kada sam ih uspjela razdvojiti, dok majka objašnjava da ih ima šestoro a i novo je na putu, većem dječaku kojem je ovaj manji brat, kažem da to ne smije činiti, da se moraju uzajamno paziti ('ko će drugi?) itd... a on me sluša. Kažem mu, "ti si veliki, "muška glava", trebaš paziti na ostale" ..., a onda kad smo postigli sporazum, pružim mu ruku i on mi pruži svoju i na moje "časna riječ?", odgovori: "časna riječ".

Ne mogu opisati kako je taj dečkić - mali veliki čovjek - izgledao taj tren i njegove velike oči tako pune samoobvezujućeg obećanja na "časnu riječ", dok smo se rukovali, (odgovor na ukazano povjerenje), da mi je taj prizor i to što je bljesnulo ozbiljnošću u djetetu, ostalo neizbrisivo u sjećanju.

Jednostavko kaže:

Dojmio me se ovaj kontrast

Dva potpuno različita svijeta, svjetovi koji se vjerojatno nikada neće taknuti a kamoli upoznati jedan drugog, jedan onaj ispunjen glazbom, čistih njegovanih ručica što sviraju svoje instrumente okruženi pažnjom i brigom svojih bližnjih, a drugi izložen nasilju i traumama, životu u bijedi, a opet možda i jedino što povezuje ta dva tako različita svijeta jeste čistoća i plemenitost bića djeteta (tih ljudi u malenom obličju).

[Jednostavko]

Vrlo lijepa priča. I da je izmišljena bila bi lijepa.

Sjetio sam se jenog događaja iz moje mladosti:

Služio sam vojsku u Sloveniji. Prvo veče, čim smo stigli iz prekomande, postrojili smo se ispred jedne zgrade. Nekoliko oficira nam je pregledavalo 'lične stvari'. Kad je stigao do mene, jedan stariji oficir izvadi iz mog ruksaka 'Logiku' od Gaje Petrovića, okrene je prema svjetlu i glasno pročita: "LO-GI-KA!". Zatim se okrene prema meni i strogo zapita: "Šta će ti to?". Bojao sam se da mi ne uzme knjigu pa mu ponizno odgovorim da me samo zanima. On me još malo promatrao bez riječi, a onda krenuo dalje. Kasnije, iste večeri, jedan mlađi oficir koji je bio prisutan kod pregledavanja, presreo me nasamo u hodniku i tiho zapitao mogu li mu posuditi 'onu knjigu'. Ja mu posudim.
Nakon par dana mi je vrati i kaže: "Ima tu dobrih stvari, ali
je previše teško."

[KRIN1]

Jednostavko kaže:

Jučer kad sam vozio unuku na biciklu ona me upitala:
- "Deda, šta ti vidiš kad zatvoriš oči?"
- "Mrak."
- "Ja vidim kraljevstvo."

Dojmio me se ovaj kontrast između njenog i mog odovora, ...

zorni prikaz svijeta,
kojeg na žalost,
svjesno (nesvjesno) podržavamo.

da smo globalno pametni
i mi bi vidjeli kraljevstvo

[Volver]

Jednostavko kaže:

Sjetio sam se jenog događaja iz moje mladosti:

Služio sam vojsku u Sloveniji. Prvo veče, čim smo stigli iz prekomande, postrojili smo se ispred jedne zgrade. Nekoliko oficira nam je pregledavalo 'lične stvari'. Kad je stigao do mene, jedan stariji oficir izvadi iz mog ruksaka 'Logiku' od Gaje Petrovića, okrene je prema svjetlu i glasno pročita: "LO-GI-KA!". Zatim se okrene prema meni i strogo zapita: "Šta će ti to?". Bojao sam se da mi ne uzme knjigu pa mu ponizno odgovorim da me samo zanima. On me još malo promatrao bez riječi, a onda krenuo dalje. Kasnije, iste večeri, jedan mlađi oficir koji je bio prisutan kod pregledavanja, presreo me nasamo u hodniku i tiho zapitao mogu li mu posuditi 'onu knjigu'. Ja mu posudim.
Nakon par dana mi je vrati i kaže: "Ima tu dobrih stvari, ali
je previše teško."

Ne mogu vjerovati!!!
Pa gdje ćeš Logiku u vojsku?!! )

Ovo je stvarno odlična crtica - mogla bi biti i sjajna filmska scena!

[Volver]

Dječak, kad je bio u dobi od nekih svojih 7-8 godina.
Religija odn. vjerovanje u Boga bila je vjerojatno razgovornom temom koju je tu i tamo imao priliku slušati, baka mu je možda katkada nasamo pokušavala približiti ideju Boga i da u Njeg treba vjerovati, možda je još i više to znalo biti i temom među njegovim vršnjacima, moguće i da su tete u vrtiću tome dale neki svoj doprinos, u školi se učio vjeronauk (iako on nije pohađao te satove) i uopće, mora da je zahvaljujući širem okruženju – backgroundu u kojem je do tada stasao, povjerovao da i on vjeruje u Boga.

A onda, jednog dana, dok leži na krevetu u potkrovlju kuće, gledajući u strop i razmišljajući, kaže mi: „Kako ja mogu sad vjerovati u Boga, ako se pitam postoji li? Čim se pitam da li postoji, ne mogu više vjerovati.“

[Jednostavko]

volver kaže:

A onda, jednog dana, dok leži na krevetu u potkrovlju kuće, gledajući u strop i razmišljajući, kaže mi: „Kako ja mogu sad vjerovati u Boga, ako se pitam postoji li? Čim se pitam da li postoji, ne mogu više vjerovati.“

Neobično je to pitanje za dječaka te dobi. Mali filozof (šalim se). Pa, u neku ruku se i ne šalim. To i je izvrsno pitanje, o kojem treba dobro promisliti. Tako isto je i mene moja unuka (koju sam ranije spomenuo) jednom pitala: "Koji je bio prvi dan?" Mislim da djeca nisu samo mala umiljata stvorenja, nego "ljudi" od kojih bismo štošta mogli naučiti.

[Volver]

I te kako naučiti.
Želio je u to doba biti istraživač prirode. I meni je bilo neobično kada mi je ovo rekao, zato sam i upamtila. Djeca razmišljaju. I velika je šteta što škola ne potiče djecu slobodno razmišljati, već upravo suprotno (zatrpava im taj prirodno kreativni misaoni potencijal).

"Koji je bio prvi dan?"
"Hm, a da pitaš baku; eno je sjedi u vrtu. Mora deda ići nešto popravljati!" )

[Jednostavko]

volver kaže:

"Koji je bio prvi dan?"
"Hm, a da pitaš baku; eno je sjedi u vrtu. Mora deda ići nešto popravljati!" )

Zapravo nisam tako rekao, nego: "Bilo je to jako, jako davno. Nitko se više ni ne sjeća." Nije baš bila zadovoljna tim odgovorom, a nisam bio ni ja. Deda i unuka - dva začuđena bića.

[Jednostavko]

volver kaže:

A onda, jednog dana, dok leži na krevetu u potkrovlju kuće, gledajući u strop i razmišljajući, kaže mi: „Kako ja mogu sad vjerovati u Boga, ako se pitam postoji li? Čim se pitam da li postoji, ne mogu više vjerovati.“

Još uvijek se čudim ovako zrelom razmišljanju jednog dječaka.

Sjećam se smo i mi kao djeca jednom razgovarali o Bogu. Svi smo još bili predškolci. Bilo je pitanje tko je stvorio svijet. Netko je rekao da je nastao sam od sebe (valjda je to negdje čuo), ali to nije zvučalo uvjerljivo. Svi smo znali da ga je Bog stvorio. Zatim se neki pametnjaković dosjetio pitati: "A tko je stvorio Boga?" Zavladao je muk. Jadan od nas (mislim da je bio najmanji) odjednom je rekao: "Ja znam, Lutak Šutak Nešutak." Sjećam se da se nitko nije tome smijao, nego smo bili zadovoljni tim odgovorom i otišli se igrati.

[Volver]

Samo se odrasli, kao ja sad, ) i mogu smijati ovako nečemu! Lutak Šutak Nešutak! (valjda se od djetinjstva, nisam sjetila tog Lutka, do sada)

Ali zašto Lutak Šutak Nešutak, ne bi mogao objasniti svijet, djeci u onome što je njihov svijet. U njihovom svijetu to je moglo objasniti zagonetku stvaranja Boga, zato ste i bili zadovoljni odgovorom i mirno se otišli igrati.

I iz ove sjajne crtice, vidi se da je za djecu karakterističan spoj logičkog uma i imaginacije. Nije logično pa tako ni uvjerljivo, da je svijet nastao sam od sebe a (logično) netko je i Boga morao stvoriti, pa Lutak koji je u dječjem svijetu stvarnosti već zadobio povjerenje, dovoljno je uvjerljiv da može odgovoriti na tako zbunjujuća pitanja što dolaze kao pitanja - posredovana svijetom odraslih.

I ja sam u dječje doba živjela i u svijetu bajki i priča iz drevnih vremena, najnemogućnijih čudesa, ali u postojanje Boga o kojem mi je govorila baka pokušavajući mi predočiti njegovu moć - da On sve vidi i čuje, ništa mu nije skriveno i svuda je prisutan iako nevidljiv - nisam mogla povjerovati.
Nije išlo zamisliti mi takvu Mogućnost pa ni moći vjerovati.

A moja mlađa sestra, pošto je baka govorila i da je Bog najveći, jednom, kada su se u dvorištu oko naše kuće odvijali neki građevinski radovi a jedan radnik (ne sjećam mu se imena, pa neka bude Agim) bio je iznimno visok, pitala je baku: "Bako, je li veći Bog ili Agim?"

Ne moram ni reći kako je to bogohulno pitanje, po svoj prilici djelovalo tako, da je baka od poduke mojoj sestri "digla ruke".

[Jednostavko]

Evo jedne ne baš vesele (moralne) priče:

Imao sam desetak godina. Bilo je ferije. Ustao sam se vrlo rano dok su još svi spavali. Odlučio sam da se prošetam do obližnje rijeke. Kada sam odmakao od naselja odjednom sam ugledao neobičan prizor. Stotinjak metara od mene, na jednom visokom drvetu vidio sam obješenog čovjeka. Razmišljao sam da li da priđem ili ne. Na kraju je prevladao strah i ja se brzo vratim kući. Nisam usput nikog sreo. Što je bilo nakon toga više se ne sjećam.
Poslije sam saznao da je to isti čovjek koji me je kao klinca jednom ganjao sjekirom (vjerovali ili ne) zato što sam istukao njegovog sina. Tog događaja sam se često kasnije sjećao i pitao se što sam trebao učiniti.

[Jednostavko]

volver kaže:

A moja mlađa sestra, pošto je baka govorila i da je Bog najveći, jednom, kada su se u dvorištu oko naše kuće odvijali neki građevinski radovi a jedan radnik (ne sjećam mu se imena, pa neka bude Agim) bio je iznimno visok, pitala je baku: "Bako, je li veći Bog ili Agim?"

Naivno shvaćanje Boga kod djece nije neobično, a da ni kod odraslih nije rijetkost vidi se iz ovog primjera:

Bio je to ljetni dan 1969. Dolazak prvih ljudi na Mjesec. U našoj ulici samo je jedna kuća imala televizor. Bio je najavljen direktan prijenos, pa su se ljudi rano počeli skupljati da vide tu senzaciju. Iznijeli su dio namještaja da nas što više stane u prostoriju. U sobu se natisnulo puno ljudi, a neki su bili i vani. Nas djecu su zgurali odozada. Prije početka prijenosa živo se diskutiralo (neki su spominjali čak i Svemirce). Soba je bila puna duhanskog dima. Kad je počeo prijenos svi su zašutili. Ja nisam skoro ništa mogao vidjeti od ljudi koji su stajali ispred mene. Ali se sjećam kako je jedan čovjek rekao nekoj baki: "Vidiš bako da nema Boga!"

I sad se ja pitam tko je tu naivan - on ili baka?

[Volver]

)

Ja mislim da je današnjim mladim generacijama, veća senzacija i čudo (i smiješno!) to da je moglo biti, jednom, da ima samo jedan televizor u ulici, nego onda putovanje na Mjesec!

Ali, doista, čini se da danas ništa ne može biti senzacija - ni približno takve vrste i jačine, kao što je to bilo u vrijeme koje opisuješ.

Što danas može biti senzacija (i pobuditi takvo zanimanje) tog ranga? Ništa, rekla bih. A radi se o vrlo kratkom vremenu, zapravo, između Jučer i Danas.

Što se tiče naivnosti - ne znam točno koji je astronaut, iz te ili druge misije, poslije govorio o svom osjećaju prisustva Boga i takvom svom iskustvu dok je bio na Mjesecu - pa bi i sam astronaut, da je mogao, sasvim sigurno dao za pravo baki.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Evo jedne ne baš vesele (moralne) priče:

Imao sam desetak godina. Bilo je ferije. Ustao sam se vrlo rano dok su još svi spavali. Odlučio sam da se prošetam do obližnje rijeke. Kada sam odmakao od naselja odjednom sam ugledao neobičan prizor. Stotinjak metara od mene, na jednom visokom drvetu vidio sam obješenog čovjeka. Razmišljao sam da li da priđem ili ne. Na kraju je prevladao strah i ja se brzo vratim kući. Nisam usput nikog sreo. Što je bilo nakon toga više se ne sjećam.
Poslije sam saznao da je to isti čovjek koji me je kao klinca jednom ganjao sjekirom (vjerovali ili ne) zato što sam istukao njegovog sina. Tog događaja sam se često kasnije sjećao i pitao se što sam trebao učiniti.

Ništa, do onog što si i učinio. Strava! Što bi moglo učiniti dijete od desetak godina, pri takvom prizoru, nego postupiti tako kao što si i ti.

Moralna priča bi bila, tako to vidim, da si ti u tom čovjeku prepoznao onog koji te ganjao sjekirom (užasa!) i da mu stoga nisi htio prići, dok da se radilo o nekom drugom, prišao bi, ali kako to nije slučaj, zanima me zbog čega ovoj priči pridaješ moralni karakter?

Ja isto imam jedno sjećanje iz djetinjstva, gdje sam se poslije prisjećajući se, pitala što sam još mogla ili trebala učiniti, a nisam...

[Jednostavko]

volver kaže:

Moralna priča bi bila, tako to vidim, da si ti u tom čovjeku prepoznao onog koji te ganjao sjekirom (užasa!) i da mu stoga nisi htio prići, dok da se radilo o nekom drugom, prišao bi, ali kako to nije slučaj, zanima me zbog čega ovoj priči pridaješ moralni karakter?

Moralni karakter ove priče je u tome što možda nisam bio premlad da se odvažim na odluku da priđem. Predbacivao sam si kukavičluk. Druga je stvar što od toga vjerojatno ne bi bilo nikakve koristi. Mislim da djeca vrlo rano stječu osjećaje stida i ponosa, što kasnije dovodi do onoga što zovemo savjest. Sama priča, izvan konteksta dobi djeteta, ne sadrži neku moralnu dilemu, pa utoliko možda i nije trebala biti ispričana.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Moralni karakter ove priče je u tome što možda nisam bio premlad da se odvažim na odluku da priđem. Predbacivao sam si kukavičluk. Druga je stvar što od toga vjerojatno ne bi bilo nikakve koristi. Mislim da djeca vrlo rano stječu osjećaje stida i ponosa, što kasnije dovodi do onoga što zovemo savjest. Sama priča, izvan konteksta dobi djeteta, ne sadrži neku moralnu dilemu, pa utoliko možda i nije trebala biti ispričana.

Trebala je.

Inače, ne bi bilo ni ove (osim, ako je ne bi trebalo biti).

Pa, mogla sam imati 12-13 godina...
Na šetalištu u gradu, uz rijeku, kada je aleja lipa bila u svom jesenjem ruhu, sjedila sam na jednoj klupi gledajući u rijeku. Prišla je jedna žena (kako bih joj mogla odrediti godine, kad su mi tada svi u njenoj dobi morali biti stariji, ali sad cijenim da je mogla biti između tridesetih i četrdesetih) i pitajući je li slobodno sjela pored mene.

Počela je pričati. I pričala, pričala, o svom životu, svojim (ljubavnim?) problemima, ne mogu se sjetiti priče - ne mogu se prisjetiti sadržaja njene priče - osim što mi je rekla da je odlučila skončati svoj život, ubiti se.
I pričala je, pričala.... a ja sam je slušala (slušala? kako ako ne pamtim jasno gotovo ništa od svega što je pričala; bilo je davno, istina, ali ipak...).
Znam da sam bila uznemirena zbog toga što je rekla da namjerava, možda sam joj nešto u smislu da to ne čini, da je odgovorim, i rekla, ali njoj je bilo najvažnije da ima nekoga kome će pričati, da nekome može ispričati sve što je imala reći i željela, makar to bila i djevojčica (ili možda baš zato).
Naposlijetku, kad je završila dugu ispovijest, ustala je s klupe i udaljila se, otišla...

Nisam je nikad zaboravila iako joj ne pamtim lik, osim samo kestenjasto crvenu boju kose i neodređeno, profil, jer smo sjedile okrenute prema rijeci.

Što je bilo s njom? Da li sam mogla učiniti nešto više, pokušati je nekako ubjeđivati.... a ja sam samo slušala.

U životu, mnogo kasnije, znat ću što znači imati/nemati nekoga kome se možeš povjeriti, kome možeš pričati i da će te taj netko slušati...

Ona je kroz mene, ta Ana Karenjina kako ću je nazvati u jednoj svojoj priči, progovarala i dalje, katkada, kroz ispisivane retke i između redaka, kao glas, njegova boja, ton, kao ispričano i neispričano...