Majke koje pretjerano strahuju

[fedra]

Ja sam jedna takva....
Vijesti o teškim dječjim bolestima kod mene proizvedu takav strah i pretjerano me deprimiraju. Danima sam u tom filmu, razmišljam o tome, padaju mi na pamet crne misli. Upravo sam u takvoj fazi kad je vijest o malignoj bolesti djeteta kod mene proizvela takav grč i strah da ni sama ne mogu vjerovati. Tako sam paničarila i oko SIDS-a i jednog slučaja o kome sam čula.
Ovakvu se ne poznam. Ne volim s nikim o tome razgovarati.
Zanima me ima li majki koje imaju slične reakcije i kako se nosite s njima?

[Aruena]

Ta sam.

Sad sam jos i dobra kakva sam bila ranije dok je moj sin bio jedinac.Boze,koliko sam se plasila svega i svacega,osobito bolesti.Cak sam i posao napustila da bih ga cuvala prve tri godine.Nitko nije bio dovoljno dobar i pouzdan,samo ja.Posto sam Dalmatinka,muz je moje ponasanje povezivao sa mentalitetom i cuvenom vezom mama-sin.

Sin je srecom bolovao samo od banalnih viroza,ali sjecam se kapi koja je prelila casu.Jednom se zbog temperature zalio kako ga boli glavica,a ja luda odmah pocela panicariti kako mi dijete ima tumor...Tad sam shvatila da JA imam problem;otisla sam psihologu na razgovor i izmedju ostalog dobila savjet da rodim drugo dijete.

Danas imam i curicu od 3 i po godine.Sinu je 9.Prilicno sam se smirila i svoje strahove drzim na uzdi.Barem mi se cini.A strah da se djeci nesto lose desi uvijek postoji,valjda naucimo zivjeti sa tim.Mozda je to cijena srece sto sam mater.

[Precious X]

Fedrić, nemoj biti prestroga prema sebi... većina nas je makar u minimalnoj mjeri takva...
Ja danima ni ne pogledam ovaj pdf, jer me rastužuju neki topici baš jako, pa cmiljim doma, pa mi mm "sere" da ne čitam te stvari... mamice smo, suosjećamo, ljudi smo... tako ti je to, mislim da s vremenom naučimo malo više živjeti s tom emocijom, da je srce izvan tijela zauvijek, itd... ali, suosjećanje je normalno. Ja čak (a to je i u skladu s najnovijim dostignućima kvantne fizike, nije čisto apstraktna priča), i vjerujem u neku opću međusobnu povezanost, kao i arhetipe, kolektivno nesvjesno i td, tako da...
Na ovom svijetu ima boli, i ako si čovjek, nisi imuna na to. Ipak, treba pokušati maximalno se fokusirati na one lijepe stvari, na sreću i ljubav... možda nije lako, ali svakako se isplati.

Ali, dobro je Aruena napisala, neke su stvari jednostavno možda i cijena te velike sreće, eto dođe to u paketu.

[HAL3]

Ne kažu stari uzalud da rođenjem djeteta brinemo dok smo god živi; bilo dijete maleno ili odraslo.
Ima još nešto, bizarno ali tako je; što manje znaš, to si opušteniji roditelj.

[Enid]

SIDS je tema koja me je okupirala čitavu njenu prvu godinu. Zbog tog straha načinila sam mnoge pogreške koje i danas negativno utječu na nas. Primjerice, dnevno spavanje je uvjek bilo u dnevnom boravku i za to vrijeme je bio prekid svih aktivnosti, šuljanje po stanu, šaptanje, gašenje telefona. Sad joj je potrebna potpuna tišina za spavanje. Također, nezamislivo mi je bilo kao bebu spustit ju u kinderbet budnu i ostavit da sama zaspe, uspavljivala sam ju na rukama, a to i danas, sa 2 g. zahtijeva, ako ne na rukama, onda barem moram biti u sobi sve dok ne zaspi. Da ne pričam kako sam provjeravala da li diše svako malo .
Da, ja sam definitivno majka koja pretjerano strahuje.
Ima tu još puno stvari oko kojih brinem. Mislim, tj. znam da je najsigurnija kad je samnom. neki dan otišla sam na kavu i ostavila ju s mm, za 10 min poslala sam mu sms s popisom stvari na koje mora paziti da se mala ne ozljedi.
Baš zbog toga svega već sam sam se pitala da li sam uopće sposobna, podobna ili psihički zdrava za još djece, ili bi me to koštalo zdravlja .

[Fida]

Joj ja sam ta!!!
I inače sam hipohondar a sad kad imam nju svaka boleština o kojoj čitam na internetu je potencijalno opasna...
Isto me forum nekad deprimira zbog toga....
Za SIDS kupila baby monitor s prikazom disanja još prije rođenja...
Pošto ima strabizam, tumor mi sto put pao na pamet...Ma svašta...Užas..
Stvarno se nadam da to s vremenom malo prestane..
A mislim si ja-kad imaš sedmo dijete ne gledaš ga ni jedan posto ko prvo.Al o tom potom

[CosmaShiva]

Enid kaže:

Baš zbog toga svega već sam sam se pitala da li sam uopće sposobna, podobna ili psihički zdrava za još djece, ili bi me to koštalo zdravlja .

zbog toga ja zapravo nisam htjela više djece nakon prvog,
ali eto ipak curica je hvala Bogu tu

meni je to došlo odmah nakon poroda sad kad gledam a rodila sam
dosta mlada dobila sam onu depresiju,tj.kod mene užasnu strijepnju i
strah i to je ostalo.uopće se teško opustim ali to ima i s mojim djetinjstvom
pa je vjerojatno povezano.još uvijek strijepim strašno,ne volim ih uopće
negdje ostavljati,školski izleti su za mene horor.ne znam luda sam.muž
te tjera psihiću.

[proVINCI'jalka]

oooo, ima nas još, daklem ok. ja ne pretjerujem, zabrijem tu i tamo, al kad se previše primaknem provaliji paranoje il samu sebe natriskam il me natriska neko priseban kome je dovoljno stalo do mog zdravog razuma. nije lako, naročito uz današnje medije bit nesklon ovom ljupkom hobiju, al dovoljno je sjetit se mogućih posljedica, a to je apsolutno nesnalaženje naše nejači (jednom kad odrastu, ako ikad odrastu ) u životu i svemu što s istim ima veze ukoliko stasaju pod staklenim zvonom. ima nekih dana u mjesecu kad sam osobito sklona kojekakvim strepnjama, al njima se, ako hoćemo bit zdrave i pružit sebi šansu za povremeno uživanje u životu, treba oduprijet čim se takvo stanje osvijesti. jer ono ne samo da jede nas. jede i one oko nas, naročito one koje najviše volimo

[Cattleya]

I ja sam jedna koja strahuje i pazi na svašta. I teško je tako funkcionirati te se stalno opterećujem time 'da li pretjerujem'. Onda sam sama sebi rekla da neću biti licemjer i prema maloj ću se ponašati tako kao da se radi o meni. Istini za volju ježim se boleština i najradije bih je protiv svega cijepila što je nemoguće.

Meni idu na živce ljudi koji osuđuju mame koje paze i imaju parolu da na dijete ne treba previše paziti i da nije pod staklenim zvonom te se prema svojoj djeci tako i ponašaju, ali na sebe paze. Npr. djetetu će dati keks sa poda, pribor za jelo koji je pao na pod ili igračku, ali sebi će uzeti čisto.

[simon3]

Potpisujem svaki prethodni post. Mrzim što sam takva, otežavam život i sebi i djeci, ali ne mogu si pomoći. Moji strahovi imaju korijen u djetinjstvu, kad sam zbog astme boravila u bolnici bez roditelja u nekoliko navrata, i nekako sam mirno provela mladost, dok nakon poroda s djetetom nisam završila u bolnici.

E, to je bio okidač...Do tada nisam imala pojma o dječijim bolestima i inim opasnostima i brijala sam da neću biti paničar i pretjerano brižna...Na kraju sam shvatila da su takve samo one majke čija djeca nisu boležljiva, nemaju visokih temperatura i sl. Lako ti je tako pametovat! Naime, imam prijateljicu čija djeca su baš otporna, nisu obolijevala u vrtiću i sl. samo par prehladica, spavala su već kao bebe čitavu noć itd. E, ona mi se izruguje, pa smo se zbog toga par puta i zakačile.

Odkada sam rodila drugo dijete, ipak sam manje paničar. Ali samo malo manje

[mandy]

evo još jedne
smatram tu brigu i paniku normalnom reakcijom jer svi se bojimo bolesti pogotovo kad se o djeci radi..
od nekih događaja Mihu kad je bolestan ko kobac pratim prva 2 dana (nisam od početka takva, možda jer nisam bila svjersna kako naizgled bezazlena situacija može završit)...

i nekad imam crnih misli al čim krene sama sebi kažem neću mislit o tome, nije u mojim rukama sve i nadam se najboljem

Ni ja ne volim pričat o tome sa nekim uživo, ljudi često ne shvaćaju (a ja sam i inače emotivac)...ovdje mi je puno lakše

[Ajme]

i evo topica ko stvorenog za mene!
već si ga neko vrijeme mislim otvoritii al je eto fedra naletila ko naručena

Dakle, ja nisam mama koja brine, kod mene je to već patologija. ne jebu me razbijena koljena ni čvrge na glavi ni slinavi nos - aaa ne! Mene jebu sve moguće solucije koje imaju smrtni ishod i koje su često toliko nevjerojatne da su veće šanse za pogodit 7/39 plus slovo na lotu.. al kad je moje djete u pitanju, i to mi je previše.. ja hoću garanciju, barem stogodišnju! a nemogu je dobit i to me ždere svaki trenutak u svakom danu otkad sam je rodila..
i, kako dealam s tim? e pa tako da sam se jutros (nakon još jedne u nizu "bunila noći" u kojoj mi dijete kradu/kasape/siluju/otimaju u zološkom i bacaju medi u box/pregaze s autom/mene sahrane s njom i you name it - I got it tragedijom) napokon naručila kod psihijatra!


ako neko ima još kakav prijedlog, bilježim se sa štovanjem!

[moonyena]

Jel me netko tražio?

Ja sam od onih koja opsesivno pazi na čistoću ruku, odjeće i zdravu prehranu. Dosad je maleni imao samo jednu hunjavicu, i blažu reakciju na cjepivo. Srećom -jer bih valjda izludila da je imao nešto s visokom temperaturom.
Meni je menongokok najveći strah i trepet, a pogotovo nakon malog Gregija. Upravo iz tog razloga sam odugovlačila s vrtićem do sad, a najesen će krenuti, i vjerujem da više neću teko mirno spavati.

Malena još nije imala nikakvu bubicu (6 mj.)

Ajme, rekla bi ti MariaDelMar svoju omiljenu od Dirty Harry-a -ako hočeš garanciju, kupi toster. Za utjehu -nisam baš ništa bolja u katastrofičnim scenarijima u snu ili mašti.

[ema1]

Još uvjek provjeravam jel diše... a ako je jako toplo vrijeme (kao do prije neki dan), pa ne osjetim topli zrak iz nosića, onda joj "slučajno" pomaknem ruku, a ako ni tada nisam sigurna (jer je recimo tvrdo zaspala), onda je i "slučajno" gurnem sa dva prsta

Ponekad me zaskoče kojekakvi crni "scenariji" usred noći, pa onda od straha ne zaspem do 5. Naravno o tome ni riječi ljudima oko mene

[Tajwy]

ne kazu bez veze; ne daj Boze da ti se dogodi ono sto majka pomisli!

ja sam šizika i luda sam vec od toga. NITKO ne zna s nasom djecom, osim mene i mog muza. isprva "NIJE ZNAO" ni muzic, ali "NAUCIO JE". ja ih uvijek osluskujem i strepim. i bas ko za inat, kad ih ostavim na 15 minuta, najduze je bilo 5 sati bez nas(!!!), UVIJEK se neka glupost desi. ali mislim da je to zbog toga sto sam ja tu svoju strepnju prenijela na sve druge. UZAS! ja njih MORAM stalno NADGLEDATI jer valjda mislim da cu moci kontrolirati stogod da je u pitanju. znam da sam sasava i da je to moj problem i cak se trudim da se obuzdam, ali nekako mi bas i ne ide. jadna nasa djecica... kod mene izgleda jos nisu prerezali pupkovinu.
mislim da je razlog tome sto smo imali "situaciju" sa misicom, ali opet nije mi to isprika... BIT CU BOLJA, svecano obecajem!

[lorena3242]

Mislim da i ja mogu među ovu ekipu.Nije da baš pretjerujem ali...meni je drugo dijete.S prvim mi se više puta dogodilo da dođem kod pedijatra i on ustanovi pa opet moram malo mamu lječit,lako ćemo za dijete njemu nije ništa.
Sad s curicom stalnom sam u brizi zbog njene kilaže.Pretjerano jer imam zdravo,veselo i aktivno dijete koje eto baš ne voli jesti i u zadnje vrijeme ne deblja se previše.I uz savjete da je sve ok ja opet brinem.Al stvarno sam odlučila popraviti se.I idem polako nabolje...i ona bolje jede.Nije to spektakularno ali znatno bolje od kad ja pokušavama popravit sebe.

[Mucka01]

Ajde........jel me netko trazio.......tu sam i ja.......ne se plasite hehehehe niste same...ima jos tu zabrinutih.......
nisam hipohondar.........nije me strah od novih bolesti.....to ako je Bog dao nema bjezanja....ali jesam ona zabrinuta majka.....
Volim pred vrijeme da reagiram.....i trudim se da zivim po onoj narodnoj....Bolje sprijeci,nego lijeci!!!....

[Amrićak]

Uh ja sam vječito zabrinuta...ja sam vječiti paničar...i kad je maleni zdrav ja sa posla zovem sto puta i hrpu napomena dajem svojima koji ga čuvaju.Dobro me još podnoseA kad je bolestan,meni se srce,glava i mozak odmah razboleIzvana još kako tako prisebno funkcioniram,jer moram radi djeteta al unutar mene je pakao...strah,briga i nervoza velika...Najsigurnija sam u sebe i svoje oči...U meni uvijek postoji gram zabrinutosti radi nečega...a i kad nema šta onda analiziram sebe i svoje postupke...i tako vrtim se u krug...Možda ta zabrinutost popusti sa drugim djetetom jednoga dana,i ako nevjerujem jer ja nisam ta...jer mene zabrinjava i kada nema papuče na nogama

[phuketya]

ima vas, ima vas... pa eto i mene.
Jedino svojoj mami ostavljam malca na nekoliko sati (jer smo nas dvije potpuno iste), te nešto kraće mm-u, kod svih je drugih "opasno".
Ne samo da brinem o tome što bi bilo kad bi bilo u budućnosti, zdravlju i sl., nego imam potrebu stalno raditi nešto korisno za njega kako bi mu bilo što idealnije, ugodnije, zabavnije... jer kao time razvijam njegovu inteligenciju i onda se dobro osjećam
Zato kućanske poslove obavljam dok ga npr. šeta baka (naravno da je bila upozorena kad nije jednom prešla preko pješačkog). Što nam govori da nepovjerljivo škicam kroz prozor.

[tanita]

evo i mene, potpisujem sve do sad, imam tri curke i nikako da malo ohladim, al sad mi je bar donekle lakše kad vidim da nisam jedini paničar kad su klinci u pitanju, valjda tako treba biti kad nekoga taaaaaaaaaaaaaaaaaako puno voliš.