Elysiumovo "Prenoćište rečenica"

[Elysium]

Life can be so simple
For me, you, all of us

Water flows in calm direction
Everything here is calm
Small and gentle in her palm
So I came here out of curiosity
I like to trust my intuition
I saw myself dyin’ in Venice
Easy as it can be
I saw myself dyin’ in Venice
Death in a form of simplicity..

Mother raised me in belief
One day I’m sure to die
I have never questioned why
Death comes quicker when I’m here
Must be something in the air
Clearness of a soon departure
Soul set sail
I saw myself dyin’ in Venice
I took a journey through the vale..

[Elysium]

I’m waiting for my call
My soul reaching final end
It’s unimportant how the others feel
Whether I’m dammed

I can’t apologize to no one
It just wouldn’t feel right
This world is a better place without me
My muscles hard and tight

They keep reminding me I’m alive
And I try to put my best disguise
They never heard me crying and they never will
For that’s hypocrisy of lies

I’ve never questioned the guilt
Her bases are strong and firm
One can never get use to it around
In it’s diabolic term

This prison a sad picture
Of both me and my grief
And I’m a liar when I tell you that
Oh, what a sad relief

I live beside the barrel of cordite
No one cares here if I die
My man, the truth is devilish smiling sin
Redemption is a lie

God and Devil fighting for my soul
I can feel up coming danger
When I close my eyes I can see them both
To no one I am a stranger

Ever since my life is on a dead-line
I can feel it coming up so straight
End of this highly heeded misery
All the stunning faces came out late

People despise me, hate me
I must say I don’t blame them for
When I reach out to catch a glimpse of me
Mirror reflects back a whore

That day a visitor came to me
Said he wanted me to see
In came a black man in his gown of faith
With its Bible and its Prophecy

He was talking of God and Love
But I paid no attention
I was choking in on my own blood
I was controlled by the reflection

I trough him out of the cell
Like a dog right on the street
And I lay down to enjoy my final
Premonition sleep

But the priest was still there
Standing, looking back at me
As if from all the people in this world
I was his long misguided sheep

He kept returning to me
His virtue was persistence
With him around in my prison cell
I could really feel the distance

God was so far from me
But he shared not that belief
Trying to enlight a person in his pain
He kept trying to enlight a tiff

"Someone up there is shading a tear
No on dies alone
Open yourself to me, my friend
Let me be a shepherd in your darkest of dawn"

[Elysium]

He couldn’t understand
I had no fear of dying
Nor of God, Devil, all the crowd up there
Sad angels crying

He could have given me absolution
Absolution from all my shame
But the essence of a sin is in my weakness
Of my being to do the same

"I don’t care if they are crying
Everybody dies alone
All my life they wanted me to feel remorse
Well fuck it, I’m outworn!

Solitude of death will be complete
There’s no need for you to pray
Solitude for me and you and all those
Behind who are to stay

God may have forgiven me
If He has He’s truly great
Too many things have happened in between
Now to embrace the faith"

Expectations of a meaning
Movements of mind sooner then a run
I hated everything in this goddamm world
For everything was without one

I looked straightly towards his eyes
Almost humanly I said “O, Father”
"To hide the grief is greatest gift for dying
For dying only and no one other"

"Good-bye father", last thing I said
"Tell me how I’m holding
I want to go in style on this beautiful dew
White wedding morning"

I left him in a hall
And walked straight up proudly
I’ve hidden myself beneath the cloak of life
And I’ve waved him so he could see me

It all ends like it was meant
In nothingness of some kind
I remembered last words of the holy man
He said “Rise above and shine”

I must admit at least before myself
I tried to figure out what he said
Hell, with all the viewers shouting out my name
I was almost proud they wanted me dead

Since my penalty was execution
I only wanted one thing on that date
To be welcomed in by a raging mass
And to be sent off with the hails of hate

Now that I see this loving crowd
Out of the happiness I closed my eyes
And the switchman did exactly the same
As I placed my hands peacefully on my thighs

[LenaB.]

Nebi htjela pokvariti ovaj topic, ali moram ti se obratiti s nekoliko rijeci.

Vani zima, ledeni vjetar puse, dolazim iz posla, imala sam naporan dan danas, vidla sam stvari koje nisam htjela gledati, ne danas….
Nisam kod kuce od petka, kao obicno sam ostavila svijetlo u kuhinji da gori, glupa navika, ne znam, mozda se nadam da ce doci, da ce bacit pogled na drugi kat, hocu da vidi svijetlo i poznati mu prizor. Da se sjeti….
Mislim si onda, kao obicno, glupaco, nece se prepeljat 600 kilometara samo da zaviri u tvoj prozor….i gasim svijetlo
Nakon te procedure se onda uvalim na kauc, citam, buljim u televizor ili sanjam otvorenih ociju svoj nikad ne dovrseni san. I tako to ide, vec godinama…

Nemam naviku sjest pred computer, ali evo, pogledala sam danasnje vijesti na stranici nekih njemackih novina, pregledala sam program kazalista u Münchenu zatim neku stranicu koje se vise ni ne sijecam i nekako odoh na google i bezveze sam pocela tipkat.
Slucajno, preko mnogih upisanih rijeci, koje sad necu nabrajat uletih na ovaj forum.
Kuda sad, kako se snaci? Ajde da probamo s knjizevnosti…
Koji bi sad topic otvorila??
Bez razmisljanja sam otvorila “taj koji oduzima dah” i stvarno je tako bilo. Pronasla sam se u mnogim odgovorima. Svidjalo mi se.
Nekako sam se uspijela uclaniti i evo me sad tu. Moram spomenuti da sam apsolutna neznanica u vezi computera, ali evo, uspijela sam.
Napisala sam nekoliko rijeci i sljedeci topic gdje sam se nasla je bio upravo ovaj. I nisam jos nista drugo uspijela ni pogledat, ali mislim da i necu, jer ce biti jako tesko nadmasiti ovaj.

Hocu ti se iz dna srca zahvaliti za ove rijeci koje si podijelio sa nama. Ispunio si me skroz, ne znam, neki cudan osjecaj je prevladao u meni…
Pronalazila sam sebe i svoje osjecaje u nekoliko recenica, kao da je mene netko pitao; ajde reci kako da to napisem, otvori mi se i pokazi svoje najdublje “ja”, samo sto to nikada nebi mogla na ovako divan nacin opisati.
Ovo je ocaravajuce.
Stvarno
I puno ti hvala za to


Sad mi se vrti citavo vrijeme film u glavi kako sam bas ja, bas danas, bas na ovaj forum, bas na knjizevnost i bas na tvoje teme dostigla…..
Ne znam…


Moja je teorija da se nista u zivotu ne dogadja slucajno, pa ni najobicnije, najjednostavnije stvari…….
Znam jedino da si mi veceras vratio maleni osmjeh na lice i da si me dirnuo tamo negdje duboko, duboko…
Gdje treba… a i tamo gdje ne treba….
A za sta je bilo dobro, to cu vidjeti, i reci cu ti onda.
Za sad je vrijedilo zbog ovog toplog osjecaja u meni

Mislim da cu se od danas malo cesce nalaziti ovdje i mislim da cu te poceti malo pratiti, onako sa strane, lijepo pises…




…i onda, odjednom,
na rasporedu mladeza na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je
u koje zvezde treba da se zagleda….



...i sretna sam sto razumim englezki, hvala ti i za sve one tekste.
Meni hrvatski bas i nede i ako naletis na koju greskicu, onda me korigiraj.
Ali se stvarno nadam da si bar malo mogao prokuziti sta sam ti htjela reci.
Pozdrav i to velikiiiiii

[Elysium]

Što da ti kažem..?
Izbacila si iz takta ovo moje Prenoćište rečenica..
Bojim se da ga više nikada neću uspjeti dovesti u red..

Svatko ima svoj početak, i nadam se da ćemo te češće viđati ovdje..
A o stvarima koje se događaju s razlogom, o tome i znam ponešto. Kud sreće da i ja zalutam na nečiju Književnost, pa pronađem nečije Prenoćište, i da otplovim nekim vodama koje su rijetko kada bile bistre, a na kraju putovanja nikada bistrije..
Što se mene tiče, voliš Balaševića, i moja "diploma" ti je svečano uručena..
A ako imaš srce i zdenac osjećaja - ovdje drugačije obučenu djevojku ni ne puštaju..

Moje kronično mišljenje, i s tim će me otjerati u grob, je da nekom možeš najmanje jednom pomoći.. a potom još bezbroj puta.. doslovno, u tim znamenkama.


Kažeš 600km samo da zaviri u tvoj prozor..?
Reci mi, u kojim se mjernim jedinicama putuje do srca..?

[LenaB.]

Cudno, stvarno cudno kako ti je uspijelo moj mali svemir uzburkati…
Bas sam si razmisljala dal ce ovaj moj tekstic biti vrijedan odgovora. Imala sam nemirnu noc, znas.
Probudili su se neki osjecaji koji su dugo vremena bili zakljucani u najdubljem dijelu duse ili ne znam ni sama gdje. Uglavnom pojavili su se i sad su tu.
Plesu po stomaku, prave mi vrtoglavice, mjenjaju boje pred ocima, tjeraju suze da teku po obrazima.
Zasto sada? Ne znam, mozda vec odavno traze put do mene, ali je trebalo nekog da im pokaze precicu, a mozda su to bile tvoje rijeci, ne znam…
No lavina je krenula i neda se vise zaustavit


….u kojim se mjernim jedinicama putuje do srca..?…

Dugo sam razmisljala o tome.
I mislim da ni najprefriganijim geometrima nikad nije poslo za rukom da to osvoje svojim instrumentima.
A nikad ni nece.
Postoje carobnjaci, ali su rijetki, koji znaju tajni put do srca, i ne postoje nikakve mjere.
Pogled ili recenica i tu su.
Ne lomataju se po bespucima.


Jesam naporna? Dosadna? Evo zavrsiti cu jer mislim da bi s mojim nespretnim recenicama unistila duh tvoje price, pa nek jos i mnogi drugi uzivaju…..

Vrati prenocistu takt, sigurna sam da znas; tup, tup....



P.S.
Ljudi koji vole Djoleta su ljudi velikog srca...mozda malo pateticni...ali i patetika je samo put do osmjeha...makar i onog sa suzom...I to je dobro za pocetak.

[Elysium]

LenaB. kaže:
Imala sam nemirnu noc, znas.

Znam te Princeze..

LenaB. kaže:
Probudili su se neki osjecaji koji su dugo vremena bili zakljucani u najdubljem dijelu duse ili ne znam ni sama gdje. Plesu po stomaku, prave mi vrtoglavice, mjenjaju boje pred ocima, tjeraju suze da teku po obrazima.

Kod tebe je, vidim, k'o na proštenju.. svi su pozvani i svi su se odazvali..
Pamti te trenutke.. iz njih se uči o životu. O dijelovima sebe koje ne vidiš u ogledalu, o Sjeni koja nije od onih što te prate pod noćnim reflektorima grada..


Ne brini za takt, ionako nisam u komadu znao tango izvesti bez greške.
Pjesme u engleskom molu su završile, treba mi jedan potez kista pa da sve ofarbam u novu nijansu..
Tu sam negdje..
Čekam da se ugledam na nekoj od stanica….

[pathway]

Elysium kaže:
Tu sam negdje..
Čekam da se ugledam na nekoj od stanica….

[Elysium]

Priznajem, dugo me nije bilo u "mojoj kući.."
Možda se i dalje čekam na nekoj od stanica..

Priča koja slijedi nije Elysium kakvog ste navikli. Mislim da me najviše potakao Gulpa sa svojom rečenicom iznenađenja kako sam na jednom postu stavio "nedozvoljenu" riječ jebeno.
Pa eto, kao što jednom Da Kang započe misiju mog stvaranja, tako je sada Gulpa nastavlja..
A vi koji čitate, rečenice koje vam se ne svide - preskočite.
Samo zapamtite, i u vama se krije podosta onog čega možda ni niste svjesni..


nek proza započne

[Elysium]

Tmina noći i bjelina zimske hladnoće, valcer vječitih ljubavnika, kako su joj pričali za padine obronka jedne sanjive planine. Niti sanjivost niti valcer Sara nije pronalazila, tražeći s kreveta, kroz okno prozora, riječi s kojima su je kolegice otpravile na odmor u planine. Zavist, kako je to tumačila Sara, često spravlja zapanjujuće opise.
Kamin je blago tinjao u sobici na katu, te pružao svjetlost dovoljnu za odraz u prozoru. Raskopčala je košulju u koju se baš bila presvukla i promatrala kroz odraz stakla dojke kako izviru. Primila ih je u dlanove i stisnula.
˝Toliko o sanjivosti,˝ pomislila je Sara, ˝muškarci će izmisliti bilo kakvu sanjivost samo da ih rukama ugrabe.˝
Odavno je Sara prestala biti zanesenjak, ako je to ikada i bila, i nisu to bile priče u kojima bi se pronalazila. Vodila ju je realnost, grubo i odriješito. Navukla je na sebe blijedo plavi pulover, ostavivši košulju raskopčanom, voljela je dodir grublje tkanine na svojim bradavicama. Zagledala se još jednom kroz prozor, otpuhnula zanesenjaštvo kao pero s dlana, usput osluhnuvši kako je zazivaju imenom da siđe dolje.
Nije joj se sviđalo u prostranoj blagavaonici, vladalo je odviše porozno blagdansko raspoloženje. Sara i njezin muž ugrabili su Božić i dane do Nove godine za odmak u planine, ali sam spomen kako će Novu dočekati u društvu još dva para, na toj prokletoj sanjivoj planini, izazvao je gnušanje koje je majstorski znala čuvati u sebi. Godinama usavršavana sposobnost. Izigravati damu, svugdje i uvijek. Muž joj je bio političar u parlamentu, cijenjen i podmazan, tako da se Sara ubrzo privikla na raskošan život. Za sebe je znala čuti kako joj je najteži posao života bio u pravom trenutku i na pravom mjestu raspustiti osmijeh i sise. Pomirila se s tim kako njezinom mužu doista nije ni trebalo ništa više. Klasična ljubav bogataša i fizičke ljepote.
Isprva je Sara radila u neprofitnim organizacijama, bila gorljiva ratnica u raznim volonterskim udrugama, a za novac nije toliko marila jer uvijek ga je imala. Navikla se na pogodnosti vrlo brzo, ugled njezinog muža gradio je standard njihova života. Nekad mlada buntovnica željna uzbuđenja danas se kitila skupocijenim naušnicama bolne spoznaje kako je sputavaju društvena pravila. Ali suviše je voljela svoje haljine da bi život kakav sada ima ugrozila uzbuđenjima koje su je vodile i činile osobom u vrijeme dok je bila mlada djevojka.
Po škripavim drvenim stepenicama sišla je u blagovaonicu i ugledala cijelo društvo razasuto po kožnim naslonjačima oko masivnog, ali niskog drvenog stola. Njezin muž taman je točio vino svom kolegi i političaru iz stranke te njegovoj ženi. Drugi, nešto mlađi bračni par od Sare i njezinog muža, već se opijao snažnim crnim vinom, smješkajući se i dobacivajući Sari:
- Sara, red je na tebe!
- Red na što? - upitala je nevoljko, sjedajući pokraj svojeg muža, nehotice stavljajući ruku u muževo krilo.
- Hej, znaš ti dobro! - dosta glasno i polupijano uzvratio je mladić nasuprot Sare. - Najveća seksualna perverzija iz tvojih mladih dana!
Doista, bila je posljednja na redu. Istina, muževljevu i još nečiju totalno je prečula, odmah na početku znala je kako nisu vrijedne slušanja.
- I, molim te, - ubacila se najmlađa od svih žena - da nema veze s mužićem! - pokazivala je na njezinog muža i glasno se smijala, povukavši sve u smijeh i bodrenje.
Sara je započela svoju priču, bez prevelike euforije i posebnog naglašavanja. Ionako je to bila priča koju je više puta ispričala razno raznim osobama, a koja nije imala veze sa stvarnošću. Svaki put bi ubacila neki novi beskorisni detalj, i s vremenom se gotovo uvjerila kako se to stvarno i odigralo. A u glavi je vrtila jednu sasvim drugu priču. Jednu istinitu. I zamišljala kako bi odjekivale rečenice da ih izgovara na glas. Da je ovi ljudi slušaju. Njezinu priču. Dok je imala dvadeset i četiri. Za jednog sparnog ljeta. Jedne posebne godine Gospodnje...

[Elysium]

Neminovnosti koje su se tih dana kotrljale po nebu, kao da se s tim oblacima bilo nemoguće mimoići. I kao za inat, ili sudbu, Saru je zapao baš jedan pakostan, zao. Ili jednostavno predodređen. Njezin.
Srpanj je svoje zadnje dane položio u grob, a kolovoz sa sobom u hotel uz plažu donio mladi bračni par, on trideset, ona dvadeset sedam. Sara je popodnevne sate provodila baš na toj plaži, odmarajući tijelo od svih onih mjeseci u unutrašnjosti od zagušljivosti prometom i nemilosrdnosti vječitog učenja za ispite. Žudjela je za suncem, plažom, a posebice je žudjela za uzbuđenjem, nečim novim što bi bila odskočna daska u poimanju slobode.
Ideja je bila rođena gotovo u trenu. Imaginacija u nekoliko sekundi. Širenje zjenica od radosti nedopuštenog. Vidjela je mladi bračni par na ručnicima uz more. I odmah joj je bilo jasno koje je uzbuđenje što je vodi i uzdiže...
Prišla je mladoj ženi dok je bila sama, zamolila za jednu cigaretu i upitala je li odavde. Svidjelo se Sari što je strankinja, i nije joj bilo važno što je odmah potom zaboravila točno iz koje države. Nastavile su simpatičan razgovor, a svako malo Sara bi radoznalo spustila pogled na njezine grudi. Čak je i pazila da mlada strankinja obavezno osjeti kako je promatra golu.
- Sviđaju mi se - reče Sara, te pokaže pogledom na njezine grudi. - Ljepše su od mojih.
Strankinja se nasmiješila, laskalo joj je. I nije joj smetalo.
- Smijem ti namazati leđa? Izgorit ćeš - reče joj Sara, gubeći svaki smisao za sram.
Sara je strankinju više milovala doli mazala, a posebno pažljiva je bila oko ramena. Gotovo da joj je davala masažu. I osjećala ugodu. I svoju i njezinu.
- Okreni se - odvažno će Sara.
Isprva je strankinja trznula, kao da nešto želi reći, a potom se samo okrenula i udobno se smjestila. Sara je spustila mlaz mlijeka na njezin trbuh i nježno ga utrljavala. Prešla je na dojku. Stisnula ju je više puta, gledala je u svom dlanu.
- Udana sam - reče joj strankinja.
- Nema veze.
Ostale su zajedno još neko vrijeme. Pričale. Obje bile pohotne u pogledima. Kasnije se Sara upoznala i s njezinim mužem. I bila je uvjerena kako će se njezina želja ostvariti. Sve je ovo igra zavođenja, mislila je. Za ono pravo...
- Onda sutra? Negdje u ovo vrijeme? - spremala se Sara na polazak.
- A što fali Sada? - upita je strankinja.
- Ne danas. Sutra...
Nije Sara imala sve potrebno uz sebe. Željela je da sve prođe savršeno, da osjećaj bude cjelovit. I bio je... Točno dvadeset i tri sata kasnije...

Toga dana stigla je nešto ranije na plažu. Strankinja je ležala na leđima i sunčala se, kada joj se Sara pojavila iznad glave i namignula joj sa smješkom. Bila je sama, bež muža. Kako je mlada strankinja i dalje ležala, Sara ju je opkoračila i sjela joj se na trbuh, naslonivši se leđima na njezina bedra. Podigla je Sara svoju kratku suknjicu i malo jače raširila noge.
- Sviđa ti se ovako, bez gaćica?
Nije ju pustila da odgovori, nego se pridigla i zamolila:
- Daj mi ključ od sobe. Imam neke igračke... A voljela bih da sve bude iznenađenje.
Cijelo to jutro Sara je bila izrazito uzbuđena. Spavala je vrlo kratko jer je cijele noći maštala kako točno to izvesti. Bez greške. Ujutro se rano digla i pokupila sve sitnice koje su joj bile neophodne. Iz ladice, duboko sakrivene, lisice koje je kupila u jednom sexy shopu, davno, činilo joj se, plus dvije marame koje je nekoć nosila. Imala je sestru doktoricu, tako da je iz njezine sobe uzela jednu izrazito važnu stvarčicu, a iz kupaonice jednu bočicu koja će poslužiti odmah na početku. U kuhinji je birala između dužina pojedinih rekvizita, a na kraju se odšetala do stare šupe kraj kuće odakle je uzela posljednju stvar. Ključnu, za potpuni užitak...

[Wall]

......iz šupe je uzela ključni rekvizit...??????'
baš me zanima

[Elysium]

sorry Wall, malo sam razvukao priču...
sada postaje "pikantno", ali možda naslutiš zašto ključni rekvizit dolazi iz šupe..
kažem, možda naslutiš..
za rješenje misterije još moraš malo pričekati

[Elysium]

Strankinja joj je dala ključ sobe broj 27 bez razmišljanja. Sari je bilo potrebno svega nekoliko minuta da porazmjesti sve po sobi. Ostatak vremena, dok je čekala na mladi bračni par, promatrala je u ogledalu svoje crne kožne rukavice, jer ništa osim toga na sebi nije imala.
- Raskomotila sam se - rekla je, pružajući priliku strankinji i njezinom mužu za detaljni pogled svakog dijela njezina tijela.
Promatrali su je. Željeli. Muškarac se već počeo skidati. Strankinja je prišla Sari, i s dlanovima pridigla Sarine grudi.
- A meni se tvoje baš preslatke - reče strankinja.
Promatrala je Sara kako je po jednoj sisi licka strankinja, a po drugoj njezin muž. Više joj se svidjelo kako strankinja kruži jezikom po njezinoj bradavici. Kao da joj je bila uzbuđena samo jedna polovica tijela.
- Zašto nosiš rukavice? - upita je muškarac.
- Volim rukavice - odgovori Sara. - A uostalom, nužne su za danas.
Gotovo je Sara htjela zaplakati, toliko je bila sretna, jer uskoro je trebalo sve započeti. Ili je već bilo započelo?
- A što si sve imala u planu? - ponovno je zapita.
Bila je gotovo u transu, a bračni par je to povezao sa seksualnim uzbuđenjem, načinom na koji je imala uzdignutu glavu, sklopljene oči i glasom kojim je nešto mrmljala. Prišla je Sara svojoj torbici na stolu i izvadila lisice za ruke. Bljesnule su svojom srebrnom bojom kao skupocjena srebrna tabakera. Nedozvoljeno. Palilo ju je nedozvoljeno…
- Legni se na krevet i digni ruke - rekla je strankinji, putujući hladnim lisicama po njezinim bedrima. Poslušala ju je.
- Na trbuh ili na leđa? - upita umiljato.
- Na leđa. Želim da me ližeš dok ti ih stavljam na ruke.
Raširila je Sara noge i opkoračila je iznad glave, spustivši se tik iznad jezika strankinje, dopuštajući da joj razmiče usmine. Prikvačila joj je ruke za metalni dio kreveta te nastavila uzdisati pod njezinim jezikom. Tada se naglo spustila i poljubila je u usta. I nastavila je ljubiti. Mahala je guzicom, kao da daje znak njezinom mužu da s bilo čim prodre u nju. Osjetila je prst kako ritmički ulazi i izlazi. Bližilo se…Bila je sretna.
Na stoliću pored uzglavlja bile su dvije pripremljene marame. Osjećala je ud muškarca kako prodire u nju, dok je njegovoj ženi vezala maramom oči. Puštala ga je još neko vrijeme da se zabija u njezinu vaginu. Zatim ga je zaustavila i uzela mu penis u ruke, te mu naredila da i sebi zaveže oči. Gledala mu je penis. Glavić. Imala je nešto predivno u planu. Stavila ga je u usta, ništa nije željela da joj promakne. Željela je sve osjetiti kako će biti…
- A sad ga gurni u svoju ženu - reče mu Sara. - Želim gledati kako ju jebeš.
Prihvatio ju je za bedra i kao iskusni muž pronašao pravi put. Oboje su stenjali.
- Jače! - viknula je Sara. - Želim vas čuti kako se jebete!
Sara je prošetala do svoje torbice, uzela bočicu s tekućinom i razlila je po žutoj spužvi. Spužvu je uzela u jednu ruku, jedan predmet u drugu i prišla muškarcu potpuno obuzeta strašću.
- A sad slijedi nešto posebno…- reče Sara sasvim tiho. - O ovom sam tako puno maštala. Jeste spremni?
- Jesmo! Jesmo! - oboje su vikali.
Prišla je sasvim blizu muškarcu i započela…
U sobi je Sara ostala još negdje pedesetak minuta. Urlajući, u sebi, nekako skriveno, od zadovoljstva. Konačno je ostvarila nedozvoljeno…
Kada je izlazila iz sobe, sve je Sari djelovalo nestvarno. Prislonila je dlan na vrata, kao da osluškuje i prizivlje posljednji osjet njezine nedozvoljene igre. Zadovoljstvo je minulo, ali prizori su se i dalje isprepletali pred Sarinim očima. Divlji. Oslobođeni.

[Elysium]

- I to je najveća perverzija koju si ikada napravila u životu? - prenuo je Saru iz sanjarenja glas mladića nasuprot nje. Nije to bila priča koju je stvarno željela ispričati.
- Da - odgovori Sara vraćajući se u stvarnost. - Bojim se da sam otpočetka znala da ću vas razočarati. Nisam bila pretjerano divlja u mladosti.
Društvo se polako povuklo u sobe na katu, bilo je već poprilično kasno. Sara je ostala sama u naslonjaču, dovršavala svoj martini i trudila se ostati gluhom na dozivanje muža sa stepenica. Svjetla su se pogasila, a Sara je baš nekako željela proživjeti kraj još jednom. Njezina vječna priča samoj sebi. Riječi njezina oca naučene napamet, taj monolog o događaju kojeg je ona proživjela. Stvorila.



Te večeri Sarin otac vratio se kući kasnije no uobičajeno, unatoč prirodi njegova posla. Bio je premoren, šutljiv, izbjegavao je bilo kakav razgovor sa Sarinom majkom.
- Što je? Loš dan? - bila su gotovo standardna pitanja žene jednog inspektora.
- Odvratan slučaj. Kada mala ode van.
Podrazumijevalo se to na Sarine izlaske van s prijateljicama. A podrazumijevalo se i po općenitijoj prirodi. Sara je namjerno ubrzala cijeli proces, ugasila televizor i najavila tuširanje jer izlazi van. Gore na katu pustila je vodu da teče, sišla na stepenice, nečujno, i uhvatila mjesto s kojeg je očev glas bio potpuno razumljiv.
- Od kuda krenuti? Hm… Znaš onaj hotel, uz obalu? E pa, u sobi dvadeset i sedam dočekalo me nešto za što sam strahovao da bi me moglo dočekati prije mirovine.
Majka je šutjela. Zapravo, majka je šutjela tijekom cijele priče. Unatoč tome što je otac govorio vrlo teško i s dosta rupa između rečenica.
- Ubojstvo. Dvostruko. Neki strani mladi bračni par. U redu, čovjek bi rekao ništa novo. Ali… Oboje su bili goli. Pretpostavljamo da je ubojica općio s njima. Ženu smo našli na krevetu, raširenih nogu, ruku svezanih lisicama za gornji dio kreveta. Preko očiju imala je svezanu crnu maramu. Umrla je vjerojatno zbog gubitka krvi, grkljan joj je bio prerezan. Iz grudnog koša stršio je dugačak kuhinjski nož, zabijen točno u srce. A muškarac… Muškarac… Vjerojatno ga je ubojica prvo omamio. A potom mu sjekirom odsjekao glavu. Vrlo traljav posao, potpuni amater. Ostali su tragovi po vratu i lubanji, tek iz četvrtog pokušaja mu je odsječena glava. Glava je bila položena ženi među noge, kao da je oralno zadovoljava. S tim da mu je jezik bio odrezan, skalpelom, i stavljen ženi u vaginu. Da… I kurac mu je bio odsječen. Gurnut ženi u usta.

Muk. Oboje su ostali u tišini. Zatečeni. A Sara je držala sklopljene oči, proživljavajući svaku očevu riječ slikom u glavi. Tu noć Sara je tako strasno sve željela prepričati svojim prijateljicama, i suzdržavala se toliko nevoljko. Cijelu večer slušala je kako je još nisu vidjele tako sretnom…



Ispila je martini do kraja, protegnula se i uzdahnula, duboko. Apatijom otmjene dame. Požurila se stepenicama ne bi li muža uhvatila budnog. Imala ga je u planu zajahati. I onda, kada se najviše propinje s udom duboko zabodenim u njoj, prišapnuti molečljivo za novi džip. Već dva mjeseca mašta o džipu. A onda se sjetila dobrotvorne akcije za slijepu djecu kojoj bi se morala ozbiljno posvetiti čim prođe Nova godina. Već je bila u zaostatku. Svi ti donatori s kojima se mora osobno sastati. Cijela ju je dobrotvorna akcija užasno umarala, od trenutka kada se prihvatila tog iscrpljujućeg projekta.
Srećom, te večeri, usnula je vrlo brzo. Sa snom, doista, nikada nije imala problema.



the end

[Wall]

mala alatka iz šupe?!
Sharon Stone, eat your heart out!

[Elysium]

Slijedeća priča jedna je od kraćih..
u svega dva nastavka moći ćete proći životima dvoje ljudi. Koji su se čekali.
a ono što su dočekali, prepuštam vama da otkrijete..

priča o strasti i emocijama koje nisu bile suđene..
samo što je kraj potpuno neočekivan..
kraj kojeg samo rijetki tko od vas mogu postići u RL-u..
a sve i da možete, takvog načina se sigurno ne bi dosjetili..


prepuštam vas:
Nosila je jasmin i nespokoj

[Elysium]

- I večeras će biti kao i svaki put do sada? - upita je nježno, šapnuvši joj na uho.
Obradovala se kada je iza svojih leđa prepoznala šapat, iste nijanse kao i solo dionica bas gitare čijoj se melodiji prepustila u svom osamljenom separeu.
- Kako to misliš? - reče mu mazno.
Sjeo je pored nje. Gledao je.
- Peti put u pet tjedana sjedamo u isti separe, glazba je uvijek blues. Pričamo četiri-pet sati bez prestanka, a onda me ostavljaš.
Znala je kako je sasvim šturo i točno opisao zadnjih pet tjedana njezina života. Osluškivala je njegov tužan glas. Doduše, zaljubljen, ali ujedno i tužan. I znala je… Kako i svi njezini odgovori odzvanjaju jednako zaljubljeno. I jednako tužno.
- Pa, da krenemo - reče mladić zaustavivši konobara rukom. - Mlada dama će martini, meni dajte južnjačku.
- S tri leda - dovrši umjesto njega.
Zapalio je cigaretu. Nije znala je li ga povrijedila uhodanom rutinom naručivanja. Ili obradovala.
- Noćas… - tražila ga je pogledom. - …će biti drugačije.
Tjedan dana gorjela je od želje da ga ugleda, nadala se kako neće zaboraviti na srijedu. Uživala je u njegovim pričama, načinom kojim je osvajao sve kutke jednog Davno Zaboravljenog Vrta. Srijede su bile njezini dani, jedini dani kada se osjećala živom. Gorjela je. I znala je kako je šibica pri kraju…
- Hoćeš plesati? - upita je.
Ples nije bio rutina, do sada ju je osvajao riječima. Bojala se dodira. Tog istog za kojim je tako dugo žudjela. Ustala se, a on je pošao za njom na uski prostor predviđen za plesanje. Zašli su u prazan prostor. Bend je upravo svirao jednu poznatu, ako u svijetu bluesa uopće postoji ta neka Nepoznata…
- Kako se pleše na blues? - upita je, promatrajući kako su jedini koji plešu.
- Kako? - započe ona gotovo za sebe. - Staviš djevojci ruke na leđa i prisloniš je k sebi, što bliže možeš.
Svojim tijelom tako i učini.
- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…

[pathway]

Elysium kaže:
Slijedeća priča jedna je od kraćih..
u svega dva nastavka moći ćete proći životima dvoje ljudi. Koji su se čekali.
a ono što su dočekali, prepuštam vama da otkrijete..

priča o strasti i emocijama koje nisu bile suđene..
samo što je kraj potpuno neočekivan..
kraj kojeg samo rijetki tko od vas mogu postići u RL-u..
a sve i da možete, takvog načina se sigurno ne bi dosjetili..


prepuštam vas:
Nosila je jasmin i nespokoj

...i?

[Elysium]

Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…

- Prije nego što uđemo - zaustavio je ključ u bravi.
- Da? - upita ga.
- Renoviram stan. Prepun je kanti s bojama pa pazi gdje staješ.
Uđu unutra te upali svjetlo. Bilo mu mrsko gledati sobe u takvom neredu, pa brže bolje ugasi svjetlo.
- Bijela boja mi je oduvijek bila mrska - reče mu. - Kakve će sada boje biti zidovi?
- Jedna djevojka jedne srijede reče kako je svjetloplava idealna boja za pulover. Pa pomislih, da me bar zidovi podsjećaju na nju…
Stavila je ruku na usta, jer znala je kako će zaplakati. Iako nije htjela. Osjećala je kako je već prerasla suze, kako nemaju smisla, ne više. Prišla je k prozoru te zamagljenim očima promatrala noć i cestu podno prozora. I čim se pogled odmutio silaskom prvih suza niz padine obraza, ugleda djevojka praznu cestu i svu onu prazninu sebe koja joj probode srce. Konačno je znala kako to izreći naglas. Sasvim potiho…
- Otići ćeš, zar ne? - upita je mladić negdje iz mraka.
- Želim da učiniš dvije stvari za mene - reče mu djevojka.
- Koje?
- Da mi daš svoj broj mobitela i da odeš u svoju sobu i čekaš moj poziv.
- Otići ćeš, zar ne? - ponovno je upita.
- Da.
- Hoćeš li se ikada vratiti? - upita je, sada sasvim sjetno.
- Jednom ću doći - reče mu. - Jednom… kada Je se riješim.
- Koga?
Ali, čim ju je upitao, shvatio je kako odgovor neće dobiti. Na trenutak se izgubio iz sobe, a zatim se vratio, stao blizu nje, ne dotičući je, te joj predao papirić o ispisanim brojem.
- U svojoj sobi čekaj poziv, ok?
Kimnuo joj je, ili je barem ona to tako osjetila, te otišao u sobu bez pozdrava. Ili dodira. Ona je još malo ostala, zatim uzela najmanju kanticu sa svjetloplavom bojom te izašla.
Deset minuta kasnije, u mračnoj sobi, zazvonio je mobitel.
- Ti si? - upita mladić.
- Ja sam - reče tiho.
Čulo se kako korača. Kako jeca. Zatim je stala. Tišina.
- Odi na prozor gdje sam stajala. I pogledaj van… Oboji stan u svjetloplavu. I ne iščekuj me više srijedom u separeu…
Više je nije čuo. Mobitel je nježno prigušio svoje boje i mladić ostane u potpunom mraku. Nije palio svjetlo, te napamet pronađe put preko neuredne sobe do prozora gdje ona prije nepunih deset minuta stajaše. Zavodljiva. Prvo je potražio njezinu siluetu negdje vani, sjenu njezinog tijela pod uličnom rasvjetom i punim mjesecom koji je udarao poput glavnog reflektora. Nije ugledao ni tijelo, ni siluetu. Već velika slova svjetloplave boje ispisana preko ceste širinom koju su dopuštali uzdignuti pločnici.
HIV +
U svjetloplavoj nijansi, neke mistično sive koja mu obuzme srce. I nastani se. I orobi, poput najsnažnijeg Lopova ikada…



~ the end ~