Astrološka simbolika u filmu - opisi

[12.kuća]

...ajme, Saradonija, nemoj pretjerivati. Stvarno se stječe dojam da čekaš da Fish nešto napiše da bi ju mogla pobijati - čime god. A postovi joj uopće nisu "pogrešna slika", svatko ima svoju perspektivu i bira dimenziju filma o kojoj će pisati ... mislim da neki ljudi niti ne mogu shvatiti o čemu ona piše ali to je njihov problem ... a ima onih i koji sasvim shvaćaju ...

[S T E L I U M]

12.kuća kaže:

...ajme, Saradonija, nemoj pretjerivati. Stvarno se stječe dojam da čekaš da Fish nešto napiše da bi ju mogla pobijati - čime god. A postovi joj uopće nisu "pogrešna slika", svatko ima svoju perspektivu i bira dimenziju filma o kojoj će pisati ... mislim da neki ljudi niti ne mogu shvatiti o čemu ona piše ali to je njihov problem ... a ima onih i koji sasvim shvaćaju ...

Sa ovim se u potpunosti slazem!
Klasicna nabrijanost protiv necijeg misljenja.

Meni lezi stil pisanja Fish na ovoj temi iako se sa nekim dijelovima nisam
slozio ali mi ne pada na pamet da je ubjedjujem u nesto suprotno.

"Blue Valentine" je odlican primjer Neptuna u VII, hvala na preporuci.
Preporucio bih ga svakome ko izucava astrologiju da u slici i rijeci stekne
vrlo jasnu predstavu o ovoj konstelaciji.
Volio bih znati vase misljenje, dakle onih koji su pogledali film:
-ako je on primjer osobe sa NE u VII, kakav je onda slucaj sa njom, kakve
su nju aflikacije mogle snaci? Any ideas?

[Deus]

[QUOTE]

S T E L I U M kaže:

Sa ovim se u potpunosti slazem!
Klasicna nabrijanost protiv necijeg misljenja.

Kao što i ova opaska govori o klasičnom primjeru nedostatka kulture dijaloga pa se svaka srčanija odbrana vlastitih stajališta proglašava potkopavanjem osobnosti onoga s kim se nismo složili. Ili je to samo klasičan primjer podrepašenja!?

Ako se s nekim ne slažete i time želite pobiti drugoga, onda to barem činite argumentima, a ne na najgori moguči način, pljuvanjem!

Fish, ovo nema veze s tvojim ili Sarinim stajalištima! Film nisam gledao i ne ulazim u raspravu.

[12.kuća]

[QUOTE=Deus;39973374]

Kao što i ova opaska govori o klasičnom primjeru nedostatka kulture dijaloga pa se svaka srčanija odbrana vlastitih stajališta proglašava potkopavanjem osobnosti onoga s kim se nismo složili. Ili je to samo klasičan primjer podrepašenja!?

Ako se s nekim ne slažete i time želite pobiti drugoga, onda to barem činite argumentima, a ne na najgori moguči način, pljuvanjem!

Fish, ovo nema veze s tvojim ili Sarinim stajalištima! Film nisam gledao i ne ulazim u raspravu.

... pazi, Deus, nitko ne radi osvrte osim Fish. A ona to radi iz vlastite perspektive i sama bira dimenziju filma o kojoj će pisati. I to je njezino pravo. A tek kada ona napravi osvrt, e onda se drugi krenu pokazivati "nadmoćnijima" i ispravljati nešto što je samo nečiji osvrt na film. Mislim ... pa nije Fish napisala kako je to jedina astrorecenzija koja postoji i kako nitko drugi ne smije imati drugačije viđenje već taj netko drugi, umjesto da vlastitom recenzijom "nadmaši" Fishinu, čeka da ona ponovno nešto napiše pa da može pobijati baš to što je ona napisala. I onda kaže kako se "boji" da će drugi članovi "pogrešno" shvatiti što to znači kada je planeta u nekom polju ili znaku (jer je Fish kao to "pogrešno" napisala).

Ruku na srce, ima puno više pogrešnih informacija na temama "Ovan, Bik, Rak ...." i mnogim drugim, zbog čega onda tamo ne reagira i ne ispravlja "pogrešne" navode iz straha da će netko drugi nešto pogrešno interpretirati ili naučiti zbog toga ... ili ipak poanta nije u tomu već netko ima loš dan pa bi se mogao iskaliti na nekomu tko će se potruditi ne odreagirati.

Što je previše, previše je, svatko odgovara za svoje ponašanje i svaka akcija ima svoju reakciju.

[Fish 1968]

Da ova prekraŠna tema ne pređe u off, ajmo plavo na bijelo staviti zaključak.

1) Filmsko djelo (Neptun) je višeslojno i multidimenzionalno umjetničko djelo koje se u svom izrazu koristi cijelim nizom stilskih sredstava. Film u sebi sintetizira niz umjetnosti od glazbe i književnosti do likovne umjetnosti i fotografije, kostimografije, boja, osvjetljenja, metafora, itd. Film čak u sebi sadrži i vremensku dimenziju - a tek sve te stvari zajedno u jednom filmu čine njegovo jedinstvo. Zato čak i kada bi različiti režiseri uzeli isti scenario i išli po njemu snimiti svoj vlastiti film, ti filmovi bi bili posve različiti jer različiti režiseri su obzirom na svoje sposobnosti i senzibilitet u stanju korištenjem tih filmskih izražajnih sredstava postići posve određena "značenja" ili "dubinu" u filmu.



2) Ovdje možete pisati o svom viđenju filma naravno - pretočeno u astrološku simboliku. Važno je samo jedno - naglasiti iz kojeg fokusa se obraćate filmu i iz kojeg fokusa opisujete film. Primjerice da se iz vašeg opisa vidi da li su to likovi i karakteri u filmu kojima pridodajete astrološku simboliku, da li je to samo radnja pretočena u astro-simboliku ili općenito film kao umjetničko djelo sagledan u astrološkoj simbolici.


I zato naglašavam još jednom - naravno da se svatko može uključiti u konstruktivno komentiranje astrološke simbolike iz filma, ali važno je razlikovati to od komentiranja drugačijeg viđenja filma.




Sretno svima koji se upuste u astro filmske avanture.

[Fish 1968]

Evo jednog filma u kojem se Darren Aronofsky dohvatio jako snažnih tema.


The Fountain je priča o vječnoj ljubavi i srodnim dušama, strahu od smrti, duhovnosti i krhkosti našeg postojanja u ovom svijetu. Kao inspiracija za film poslužilo mu je Drvo Života iz Knjige Postanka i kabale. Aronofsky kaže da film nije namijenjen da nam da gotove odgovore, već da nas potakne na razmišljanje o tome što je život, što je ljubav, razlog zašto smo ovdje i što se događa kada umremo - to su pitanja čije odgovore ljudi traže od početka vremena, kaže Aronofsky.

The Fountain

Fontana života je film koji se sastoji od tri priče odvojene pet stoljeća u kojima duša glavnog lika prolazi kroz tri različite inkarnacije. Tijekom svake od njih on nastoji spasiti život svojoj srodnoj duši uz pomoć Drva života.

U 16. stoljeću on je konkvistador a ona njegova kraljica. Kako bi spasio Španjolsku od Inkvizicije dobiva zadatak da pronađe Drvo života pa se upućuje u potragu za njim u daleku Mayansku piramidu. Pronalazi ga i kada se vrati ona mu govori da će živjeti zajedno kao besmrtni...

U 21. stoljeću on je znanstvenik koji očajnički pokušava pronaći lijek protiv tumora od kojeg ona boluje pri čemu zbog svoje opsjednutosti "zaboravlja provoditi vrijeme s njom". Za to vrijeme ona piše knjigu "The Fountain" no ostavlja ju "bez kraja" njemu da dovrši...

U 26. stoljeću on je svemirski putnik koji putuje u plutajućem brodu – zapravo mjehuriću balona u prostoru koji se lagano penje prema maglici Xiabalba koja kada se jednom do nje stigne obećava oboma ponovno rođenje...



Film je jako fluidno i meditativno snimljen s prekrasnom glazbom...a čitala sam kako je režiser namjerno u filmu koristio igru tame i svijetla, pa je tako Tomov lik u dobu inkvizicije sav bradat i u mraku da bi kako film dolazi prema svom kraju i kako se duhovno uzdiže tako biva sve više "osvijetljen". Aronofsky također koristi geometrijske oblike u potpunosti u funkciji izraza filma, npr. priča iz 16. stoljeća koristi stalno formu piramide i trokuta, ona iz 21. stoljeća istražuje pravokutnike kroz vrata, prozore i računalne ekrane a ona iz 26. stoljeća kao "kontemplativno putovanje odraženo kroz lebdeću formu krugova i sfera kroz svemirske letjelice i zvjezdana tijela".

Neptun u 8. polju - potraga za besmrtnošću

Xiabalba u prijevodu znači nešto poput "mjesto straha" i prema vjerovanju Maya predstavlja mistični podzemni svijet i mjesto ponovnog rođenja (8. polje). Pa je Tomov meditativni put u mjehuriću (u filmu obilježen nizom ponavljajućih motiva koji odražavaju teme ljubavi i smrtnosti) zapravo duhovni put "prema besmrtnosti" (Neptun u 8. polju)...a gledatelj na kraju filma spoznaje da na kraju svakog vremenskog okvira jedan život završava, drugi počinje.



Priče u filmu ispričane su potpuno nelinearno, bez kronološkog reda više na način flashbackova kroz različita vremenska razdoblja. Čak i unutar jedne priče njeni elementi nisu ispričani u redoslijedu radnje, već namjerno "zakrivljujući vrijeme i prostor" kako je sam režiser naglasio - otvaraju prostor za slobodnu interpretaciju: da li se radi o stvarnim doživljajima likova ili simboličkom prikazu njihovih unutrašnjih stanja.

Neptun u 8. polju simbolizira mistična iskustva uskrsnuća i ponovnog rođenja. Osma kuća odnosi se na osobni razvoj, na rast kroz transformaciju i promjenu...kroz smrt i ponovno rođenje naše astralno tijelo (Neptun u 8. polju) se reinkarnira, Neptun se ovdje ponaša kao sila koja rasplinjuje strah od nepoznatog i smrti (8. polje), proširuje uvid i percepciju u područja koje leže izvan pojavnog svijeta (Neptun). Neptun u 8. polju traži od nas da žrtvujemo granice između života i smrti kako bi ušli u odnos ili bolje rečeno potpuno sjedinjenje s drugim.

U filmu se prošlost i budućnost isprepleću kroz knjigu pod nazivom Fontana života što je zapravo metafora reinkarnaciji - zrcaljenju događanja u sadašnjosti u kojem Tom žrtvuje svoj život i dragocjeno vrijeme sa suprugom kako bi pronašao lijek "protiv smrti". U astrološkoj simbolici Neptun u 8. polju nosi otvorenost za astralna i vantjelesna iskustva, a energija je usmjerena na pronalaženje duhovne zajednice s partnerom. S Neptunom u 8. polju intimnost se doživljava na spiritualnoj razini jer Neptun uvijek proširuje percepciju izvan osjetilnog u područje ekstrasenzorne percepcije...što je također u filmu prekrasno prikazano kroz mnoštvo detalja (kao npr. onaj u kojem Tom šapatom "probudi" dlačice stabla života koje čuva Izzinu "dušu" baš kao na njenom vratu...).

Neptun je u suštini snažna duhovna sila čija poziciju u 8. polju pokazuje da je potrebno "žrtvovati sebe" kako bi se osoba mogla identificirati s nečim većim od života i smrti - besmrtnošću što Tom na kraju filma uspijeva kada kroz smiješak i suze kaže: "I'm going to die..."

[Marcus Antonius]

Ova tema mi je super, volim ju pročitati, a i Fish da vrlo drukčiju perspektivu filma od one koju ja doživim pa se vrlo često dobrano zamislim o poruci filma a i o gledištu koje Fish ponudi.

E sad, pošto bi meni trebalo nekoliko godina da naučim pola od onoga što ti Fish već znaš o astrologiji, evo mala molba. Ako si pogledala možda film "Kingdom of heaven", da napraviš analizu ili daš svoje viđenje tog filma.

Tražio sam po netu nekoliko puta takvo nešto, ali čini se da je ovo jedini forum koji ima takvu temu astrološke analize filma. Meni je film iznimno drag i pogledao sam ga sigurno preko 30 puta. Fora mi je zato što pokazuje stvarno bezbroj različitih likova sa različitim stavovima i reakcijama na iste situacije. Dva vođe koji vode vjerske fanatike a oni sami iako bi trebali biti najveći fanatici, nisu uopće toliko religiozni, samo imaj čvrste moralne stavove. S druge strane opet ima likova koji odlaze u sigurnu smrt iako se apsolutno ne slažu sa razlogom zbg kojeg idu umrijeti i tako...

Jako me zanima taj film i tvoje viđenje njega, isto tako i simbolika, utjecaj kojeg planeta se najbolje vidi u kojem liku, karakteristike kojeg znaka su najvidljivije u kojoj osobi i tako...

Ako budeš imala volje za to. Samo ako nisi dosad pogledala film, gledaj director's cut verziju, ona tv verzija je ajme skraćena i besmislena, director's cut je fantastična.

Ono što se meni do sada čini, u filmu lik Guy-a bi mogao predstavljati utjecaj Jupitera, jer lik stalno pokušava biti veći od života. Bailian bi mi nekako imao karakteristike lava jer se stvarno ubija i bori da se izbori za svoj stav u pokvarenom svijetu. Jedan svečenik, koji ode dobrovoljno u smrt, ima vrlo nekarakteristične ideje i viđenja svijeta za jednog svečenika pa mi je on nekako djelovao kao neka kombinacija vodenjaka i blizanaca možda...

ne bih dalje od toga pričao, čini mi se da pričam gluposti pa me sramota

eto ako ti se bude dalo, bio bih zahvalan, u svakom slučaju je dobar film koji se isplati pogledati

[Fish 1968]

Ovo je jedan on onih art filmova u kojima ako ga želimo doživjeti doista moramo poštovati njegov naslov i biti u "emocionalnom modu". Hoću reći on je toliko retro-nostalgičan, romantično melankoličan i profinjen da mu se moramo prepustiti, moramo dopustiti da nas uvuče i obuzme čula vida i sluha jer u protivnom ga nećemo doživjeti. A režiser gaji jednu posebnu vrstu estetike (Venera) prema fotografiji (Neptun) koja se vidi u svakom kadru ovog filma, da sam bila posve sigurna da u natalnoj karti ima aspekt (Venera/Neptun).

In The Mood For Love - oda Veneri u vagi u 12. polju


In The Mood For Love je film koji nas vodi u srce Hong Konga ranih 60-ih, kada se dva para istog dana dosele u zgradu i postaju prvi susjedi. Gospođa Chan i gospodin Chow razvijaju poseban odnos, koji postaje sve dublji kada otkriju da ih njihovi supružnici varaju jedni s drugima. Pokušavaju shvatiti kako se to dogodilo a zajednička bol preljuba njihovih partnera obveže ih tako da se među njima rađa jedna posebno nježna veza.

In the mood for love je film o platonskoj ljubavi dvoje prevarenih supružnika (Venera u 12. polju). Radnja filma se odvija tako tiho, sporo i fino, gotovo da ju čujemo kako šušti u pokretima...toliko da se ima dojam da film hvata korak s likovima u njemu izražavajući na taj način poštovanje i obzirnost njihovim osjećajima koji se razvijaju.

Film komunicira i izražava se svime više nego dijalozima koji se svode na trivijalno u zamjenu za sugestivne govore tijela, dugačke sekvence dodira i delikatnog disanja...a gotovo da nas u potpunosti obavija i opija količinom Venere u njemu kroz senzualnu glazbu, kostimografiju, ljepotu, boje i pokrete glumaca koji se kreću zavodljivo poput mačke.

Kamerom koja rijetko kada prikazuje široke kadrove ili da se s njom susrećemo direktno oči u oči, ne...uvijek je to voajersko i tajanstveno obraćanje detaljima kao da nam film sugerira da naslutimo što se nalazi iza svakog zida, iza svakog kadra. Npr. ono usko stepenište s početka priče u kojem se njih dvoje "stalno susreću" i slučajno dodiruju je kao da već plešu zajedno i već pripadaju jedno drugome, kao par usinhroniziran u nekom vlastitom svijetu prikazan u slow motionu...prekrasno nešto.


Zanimljiv je i način kojim nam režiser sakriva njihove prave supružnike pa ih mi u filmu uopće ne upoznajemo, vidimo ih samo s leđa ili mutno ili kao neprepoznatljivu refleksiju sugerirajući nam sve ono što se nalazi izvan okvira onog što vidimo. Ovdje su zbilja spešl kutovi iz kojih režiser s ljubavlju gleda na svoje likove i miče sve suvišno izolirajući samo njih u jedan poseban svijet. Ali i način kojim on gleda život sam što se vidi kroz činjenicu da bez riječi kroz istu temu uspješno obrađuje i hvata se u koštac s mnogo dubljim temama, kao što su samoća, ljudsko otuđenje i prolaznost ljubavi u našim životima.



Ovaj film je najvećim dijelom oda zračnoj Veneri u vagi koja gaji jednu posebnu vrstu senzualnosti i otmjenosti u pristupu ljepoti, ljubavi i vezama, općenito govoreći ona privlači ono što izgleda dobro na površini i ne sviđaju joj se neugodne situacije baš kao što ih i ovaj film ne prikazuje. Venera u vagi ima snažnu odbojnost prema grubosti, agresiji ili nečemu što je ružno i prljavo, a ovaj film cijeli svoj prostor zauzima na način da takvim stvarima u njemu nema mjesta. Čak i ružni pohabani stanovi ovdje odaju dašak sofisticiranosti jer Venera u vagi je uvijek obzirna...ali ponekad pokušava previše ugoditi zbog čega ovaj film može biti teško gledati onim gledateljima koji trebaju film s više ili vidljivije emocionalne razmjene nauštrb ljubaznosti i pristojnosti.

Odnos između dvoje glavnih likova u potpunosti obuhvaća Veneru u vagi koja u ljubavi potiče osjećaj međusobnog partnerskog poštovanja a koja se može opipati u svakom kadru filma. Za Veneru u vagi odnos mora biti ravnopravan, a Venera u vagi u 12. polju obično živi "nedostižnu" ljubav, a ne stvarnost odnosa. A baš kao što Venera u vagi posjeduje razvijen osjećaj poštovanja prema drugima i svijest o društvenim potrebama koje su potrebne za formiranje skladnih odnosa tako i ovaj film besprijekorno i do samog kraja poštuje sve društvene norme.

Zato...ono što je meni doista posebno u ovom filmu je to što se zbilja iz svakog kadra osjeća da je to ovdje i način kojim režiser kroz vlastiti objektiv gleda na ljubav samu (Veneru), a to je nešto što ne možemo vidjeti u američkim filmovima gdje bi garant neki keks pao prije ili kasnije da nam svima bude jasnije.

[Ludacha87]

Kaže se kako se u našim umjetničkim djelima ogleda naš karakter. Meni osobno je to strašno primjetno kod Jamesa Camerona, odnosno njegovog natala, te njegove dvije najveće uspješnice - Titanic i Avatar.
Cameron je rođen u jednoj veoma romantičnoj i umjetnički istaknutoj kombinaciji Lav/Vaga/Ribe, a čitav doživljaj pojačava Neptun na ASC.

Venera je vladar ASC i našla se u 12.kući u Vagi. Venera je snažna (snažna ljubav), no ujedno se nalazi u 12.kući, kući prepreka. U Titanicu ta je ljubav snažna (Venera u Vagi) i nemoguća (12.kuća), mjesto radnje je brod koji plovi usred Oceana (12.kuća). Glavni glumci također imaju naglašen znak Vage u natalu (Kate Winslet kao trostruka Vaga, Leonardo DiCaprio u kombinaciji Škorpion/ Vaga/ Vaga).

U Avataru ljubav je također teško ostvariva, glavni lik ide "tamo daleko", na drugi planet i snažno se zaljubljuje (Venera u Vagi) u izvanzemaljku (12.kuća).

Kroz stvaralaštvo Jamesa Camerona, osobito kroz ova dva filma, barem meni se snažno ocrtava njegova osnovna priroda, bez dubljih astroloških analiza. Lav (Sunce u Lavu, Mjesec u 5.kući), kao znak stvaralaštva, ljubavi, zaljubljivanja, zatim Vaga (ASC, Venera u Vagi), a osobito Riba (Mjesec u Ribama, Venera u 12.kući, Neptun na ASC, vladar ASC u 12.polju). I tako nekako bi se mogla ova dva filma i opisati: zaljubljivanje (Lav, Mjesec u 5.kući), snažna nemoguća ljubav koja se pokušava skriti od drugih (Venera u Vagi, 12.kuća), Ocean ili Svemir kao mjesto radnje (Neptun na ASC, vladar natala u 12.kući, Mjesec u Ribama), i općenito naglašen znak Ribe, Neptuna i 12.kuće, kao znak žrtvovanja čitavog dotadašnjeg načina življenja u ime ljubavi.

[Fish 1968]

...posljednjih godina postalo je užasno popularno slaviti tkz. antivalentinovo, pa evo u to ime odlučih ostaviti mali osvrt na prošlogodišnji ultimativno antivalentinovski film.

The Lobster

Venera je planet društvenosti...da nema Venere zauvijek bi ostali sami jer ne bi postojala potreba da stupimo u emocionalni kontakt s drugim ljudskim bićem. Venera dakle ima poslanje spojiti nas s drugima na emocionalnoj razini. Ljubav (Venera) daje smisao ljudskom životu, bez nje čovjek nije ljudsko biće.

Jer čovjek je društveno biće, ljudi oduvijek ima potrebu pripadanja određenom društvu, grupi ljudi ili jednoj osobi. No...počesto u stvarnosti ta Venerina potreba prelazi u čudnu potrebu "zajedništva pod svaku cijenu" uslijed straha od samoće i napuštanja. Posebno i zbog zboga što društvo na razne načine potiče tu paranoju pa ljudi pristaju na mnogo više od kompromisa. Pristaju na "sve" samo da ne bi ostali sami i "izopćeni", a mnogobrojne racionalizacije zašto je to ipak bolje ponekada su totalno apsurdne. Koliko često smo vidjeli prisilne parove ili ljude u paru koji su pojedinačno više usamljeni i nesretniji nego iti jedan samac? Ali eto, u nekoj njihovoj racionalizaciji čak je i to bolje nego biti sam ili ne imati nekoga da te počeše po leđima na mjestima koja ne možeš dohvatiti. E pa...The Lobster je film koji se na jedan doista brutalan način bavi tim segmentom društvenih anomalija.

To je film o totalitarnom društvu smještenom u blisku budućnost koje postaje sve više represivno prema samcima (Venera/Saturn) i individualcima (Venera/Uran). Društvo budućnosti ne tolerira neopredijeljenost (a koje možda i nije tako daleko obzirom na činjenicu da ćemo još dugo živjeti s Plutonom u jarcu). Ili si uparen (Venera/Saturn) ili si "izopćenik" (Venera/Uran)...trećeg nema...a u tom smislu i sam film je prepoznatljivo podijeljen u dva dijela: Prvi dio u kojem glavni lik boravi u hotelu, karikiranom i crnohumornom prikazu aspekta Venera/Saturn i drugi dio gdje boravi na otvorenom koji je isto tako karikiran prikaz aspekta Venera/Uran.

Venera/Saturn vs. Venera/Uran

Radnja započinje dolaskom samca Davida u neobičan hotel. Uskoro spoznajemo da je taj hotel zapravo mjesto na koje dolaze usamljeni ljudi kako bi se tamo uparili (Venera/Saturn). No oni za pronalaženje para imaju ograničen vremenski rok (Venera/Saturn) i ako u roku od 45 dana ne nađu para pretvaraju se u životinju po vlastitom izboru. Postoji i caka kojom mogu produljiti rok svog ljudskog života, a ta je da ulove što više pripadnika druge skupine...samaca koji se kriju u šumi a koji također imaju svoja represivna pravila življenja. U tom hotelu vidimo cijeli niz tipično Venera/Saturnovih shema. Od toga da autentičnost uparivanja mora biti odobrena od strane The Uprave do toga da svi m.o.r.a.j.u sudjelovati u aktivnostima plesanja i socijalne interakcije, te obaveznog uniformiranog kodeksa odijevanja posebno na plesnjacima i općenitog načina zabave gdje su sudionici prisiljeni gledati zatupljujuće i apsurdne kazališne predstave koje im pokazuje zašto muškarci i žene moraju biti zajedno. Saturnova determiniranost i određenost se vidi i iz toga da se odmah po dolasku u hotel mora odabrati životinja koja će se postati u slučaju neuspjeha. David bira jastoga, ali zašto baš njega? Pa ono, jastog ima aristokratsku krv i tako to...u duhu Saturna čini se posve opravdanim razlogom da se isti izabere.

No stvari ne idu po planu i u jednom trenutku kada David shvati da tamo u hotelu neće naći partnera (Venera/Saturn) i da mu ne gine pretvorba bježi u šumu gdje se priključuje skupini otpadnika koji pak žive u grupi po Venera/Uranskim "pravilima" (Venero/Uranska pravila dozvoljavaju svaku međusobnu grupnu interakciju ali strogo zabranjuju bilo kakvo uparivanje). Fora je i ta dupla dosjetka na ples gdje ovi drugi plešu u šumi odvojeno svaki za sebe a u grupi u kojoj se izričito pušta elektronska glazba (Uran) gdje se režiser i pomalo izruguje "trance paradama".


Iako je u filmu prikaz društva karikiran i doista brutalan u mnogim segmentima jezovito se poklapa s realnošću. Čitavo društvo je toliko postalo represivno da su se mnogi ljudi zatvorili u sebe (Saturn) toliko da su potpuno izgubili kontakt s onim što se u duhovnoj literaturi naziva čovjekovim emocionalnim središtem (Venera). A čovjek bez osjećaja za druge postaje bešćutna životinja, posebno kad egoistički obrazac svjesnosti prijeđe na društvo koje izgradi cijeli sustav pravila koja isti podržavaju. Ako danas pogledamo oko sebe milijuni ljudi sada žive sami ili kao samohrani roditelji ne uspijevajući uspostaviti intimni odnos ili su nespremni ponavljati bezumnu dramu prošlih odnosa. Neki ostaju zajedno u neuspješnim odnosima sklapajući kompromise zbog djece ili sigurnosti na što isto imamo crnokomični hint u filmu koji to rješava elegantišen, pa kada se pojave nesuglasice među uparenima oni im samo - dodijele dijete i evala.


Jastog je brutalna satira na temu ljudske univerzalne opsjednutosti odnosima i uvjerenjem da je par (Venera) najviši izraz ljudske sreće i civilizirane institucije koja nas razlikuje od životinje (Venera). Ali to je tako jer ljudi počesto poistovjećuju samoću s usamljenošću, a to nije isto. Usamljeni možemo biti i u najbučnijem društvu i najvećem gradu, baš kao i u braku ili na pustom otoku. Jer usamljenost nije vezana uz to koliko ljudi se nalazi oko nas ili to da li smo upareni, već uz osjećaj koji proizlazi iz nemogućnosti uspostavljanja kontakta s drugim osobama (Venera).

Sve u svemu, za kraj...rekla bih da je Jastog punokrvni antivalentinovski film današnjeg doba jer kroz ova dva pola Venera/Saturn i Venera/Uran govori o istom – o današnjem društvu koje svim svojim snagama podupire otuđenje čovjeka od vlastite emocionalne prirode (Venera).





Evo i natalnih karata scenarista:
Yorgos Lanthimos
Efthymis Filippou

[kockastonatufne]

Frekvencije/OXV: Priručnik
Frequencies/OXV: THE MANUAL

U pitanju je još jedan od (anti)valentinovskih filmova, sa radnjom smeštenom u distopijskom društvu, čija je glavna parola: znanje određuje sudbinu. U ovom društvu, ljudi se dele na one sa visokom frekvencijom, koji su srećniji (autobus im nikad ne pobegne, kad im treba novac, oni ga nađu na ulici), ali i manje empatični i osećajni, te na ljude sa niskom frekvencijom, koji imaju manje sreće, ali imaju dušu. Kako jedan od likova kaže, što ste srećniji, to ste manje saosećajni, jer ne razumete tuđu patnju.

Ovaj film nema klasičnu linearnu radnju, cela priča prati dvoje mladih ljudi, od kojih je on drago, smotano i baksuzno stvorenje sa ekstremno niskom frekvencijom, a ona osoba sa najvišom frekvencijom na planeti, ali nesposobna da oseća (Sa). On je u nju zaljubljen od detinjstva, a ona je, budući da nema sposobnost da oseća, sebi postavila za cilj istraživanja da jednog dana oseća. No, kao stvorenja čije se frekvencije odbijaju, oni mogu provesti samo 60 sekundi godišnje zajedno, jer u suprotnom počinju da se dešavaju nesreće, koje prete da povrede mladića. On, kao pripadnik niže klase, biva fizički kažnjen što je narušio pravila koja ih dele (Sa), no, on i dalje, svake godine s njom provodi tih 60 sekundi. Nakon završetka školovanja i nekoliko godina pauze, oni se ponovo sreću. On je pronašao privremeno rešenje da ujednači njihove frekvencije, tako da mogu biti zajedno uz povremena podešavanja. Uz pomoć tehnologije (Ur), on snižava njenu frekvenciju, a svoju uspeva da povisi. Uz njega, ona prvi put oseti ljubav, ali budući da joj je frekvencija snižena, ona gubi i deo svoje sreće (voz joj beži, postaje nespretna, umalo je zgazi auto), što joj ne smeta, jer je konačno naučila da voli.

No, sama ova ljubavna priča zapravo je poslužila za kritiku društva zbog dve stvari: na prvom mestu, zbog toga što zapostavlja dušu (Ne), na račun znanja i tehnološkog razvoja (Ur); a naposletku i zbog sumanutih pravila kojima se održavaju veštačke granice među klasama (Sa).

Cela radnja filma lebdi između predodređenosti, sudbine, kastinskog uređenja, ljubavi koja mora da poštuje pravila istog nivoa/frekvencije (Saturn-Venera) s jedne strane, te slobodne volje, mešanja različitih „klasa“ s druge strane (Uran-Venera). No, u trenutku kada kastinska pravila mogu da budu porušena, zahvaljujući tehnologiji (Ur), postavlja se pitanje gde je tu ljubav? Da li je ljubav sloboda? Ili je manipulacija? Ili možda nešto što je predodređeno?

Uopšte, ceo film sam doživela kao put od X prema XII kući. Sreća je u ovom distopijskom društvu opisana kao bivanje na pravom mestu u pravo vreme. Likovi s visokom frekvencijom sve imaju, ali, paradoksalno, imaju bezizražajna lica, bez osmeha i sposobnosti da se raduju. Ovde se sreća doživljava kao materijalno posedovanje (X kuća, Saturn). Na prvom mestu, klasno društvo ograničava slobodu i samo pripadnicima više klase dozvoljava da budu „srećni“, dok, sa druge strane, u trenutku kada glavni junak uspe da ovu logiku uparivanja prema frekvenciji nadmudri zahvaljujući tehnologiji (Ur), postavlja se pitanje šta je ljubav? Da li je njihova ljubav proizvod ipak proizvod sudbine (Sa), ili je slobodan izbor (Ur), ili možda manipulacija (Pl) putem tehnologije (Ur). U jednom momentu, lekar im na sistematskom pregledu kaže da su savršeno zdravi i normalni koliko to mašine mogu biti (dehumanizacija, Uran). Par, mučen sumnjama o verodostojnosti svoje ljubavi, naposletku zaključuje da se sve svodi na isto, važno je da osećaju ljubav, ma kako ona nastala. Zapravo, oni su poslušali savet umetnika koji im je otkrio vekovima čuvanu tajnu „sve što vam treba, jeste srce, duša i malo mašte“ (Ne).

Film kritikuje dva tipa otuđenosti: socijalnu otuđenost (Sa), ali i individualističku otuđenost (Ur), te pokazuje da je sloboda jedno sumorno dostignuće, ukoliko je osvojimo na štetu duše, imaginacije i ljubavi (Ve-Ne).

[Tritogeneia]

Evo odlučila sam se i ja za pokušaj astrološke analize filma. Voljela bih da mogu napisati stvarno dobar osvrt jer mislim da je film pun astrološke simbolike, ali nažalost pokazalo se da mi je astrološko znanje nedovoljno. No, sretna sam ipak jer sam uspjela uočiti astrološku simboliku u filmu.

Preporučam za gledanje, meni definitivno jedan od najboljih filmova koje sam gledala posljednjih par godina. Krenimo, dakle.

Mr. Nobody

Film Mr. Nobody (2009.) belgijskog redatelja Jaca van Dormela, s Jaredom Letom u glavnoj ulozi, znanstveno – fantastični je film smješten u budućnost, točnije u godinu 2092. Nemo Nobody je starac i posljednji čovjek na Zemlji koji će umrijeti jer su ostali stanovnici Zemlje dosegli stanovitu besmrtnost (potpomognutu tretmanima pomlađivanja). Star 118 godina, Nemo Nobody prisjeća se svojeg života – problem je jedino u tome što su priče koje prepričava kontradiktorne. U jednoj verziji događaja nakon razvoda roditelja, odabrao je živjeti s majokm, u drugoj s ocem. U jednoj verziji oženjen je Annom, u drugoj Elisom, u trećoj Jean...

Koristeći nelinearnu radnju film izvrsno predočava simbolike Neptuna i Saturna. Glavna poanta filma je donošenje izbora i posljedično tome, kretanje određenom životnom stazom (Saturn). Prije nego donesemo izbor, sve mogućnosti su moguće, nedefinirane, a budućnost je fluidna i neodređena (Neptun). Prostranstvo izbora je kao more, beskrajno i sve varijante postoje istovremeno. Izbor „utvrđuje“ određenu varijantu i daje joj formu (Saturn) - no taj izbor za sobom opet povlači druge moguće izbore i njihove ishode koji su fludni (Neptun) dok se ne oforme (opet Saturn).

Ekscentrično skakanje radnje filma po mogućim varijantama života, kao i određeni preokreti u filmu, definitivno nose Uranovski štih priče. Vrijedi napomenuti da je i sam „skakač“ (Uran) preko utvrđenih linija (Saturn) u filmu lik koji je Vodenjak a kojeg glumi glumac koji je Jarac –Jared Leto u svojoj natalnoj karti ima opoziciju Saturna i Neptuna. Redatelj ima sunce u Vodenjaku, a astrološki fun fact filma je da glavni lik i redatelj dijele datum rođenja.

Završit ću ovaj kratki osvrt dvama citatima iz filma.
Devetogodišnji Nemo Nobody kaže: „You have to make the right choice. As long as you don't choose, everything remains possible“, a stogodišnji Nemo kaže: „Every path is the right path. Everything could've been anything else. And it would have just as much meaning.“

[Maddie]

Jel bi mogao netko opisati film Rust and Bone. Meni se jako svidio, ali nemam pojma astroloski opisati. Mogu samo neke sture natuknice, ne treba u sirinu. Danke!

http://www.imdb.com/title/tt3792960/, e i ovaj The Brand New Testament

[Maddie]

Vidi mene opet , nego gledam ovu seriju The Young Pope, i pogledam kartu od Jude Law-a, kad ono Jarac s podznakom u Strijelcu, gdje ćeš bolje za papu A i u seriji se stalno naglašava kako je mlad i zgodan, pa valjda bi se u to i mogao uklopiti taj njegov mjesec u Vagi.

[Fish 1968]

Tom Ford’s dark ride: Nocturnal Animals - Sunce 0º Pluton priča

Nekada dok su ljudi živjeli u plemenima odlazili bi kod šamana da iz njih istjera (ili da umjesto njih preuzme) njihove zle duhove, dok psihologija danas te primitive ljudske nagone koje nosimo u vlastitoj genetici sakrivene u tmini podsvijesti naziva - Sjenom. Sjena sadrži u ličnosti sve ono što je ta ličnost ostavila neriješeno, pa otkrivanje sjene znači i prisjećanje svega što smo odvojili od Sebe, sakrili, zakopali, što negiramo, potiskujemo, odbacujemo, ne prihvaćamo...a sve zbog straha otkrivanja vlastitih slabosti. Sjena je u astrološkoj simbolici opisana Plutonom, zanimljivo je kako ju je režiser oslikao u filmu budući da sam ima snažnu konjunkciju Sunca i Plutona u znaku djevice - Nocturnal animals je film gdje kroz dvije paralelne priče on priča o prihvaćanju sebe, o samodestrukciji i osveti. No zapravo ono što ostaje kao neka glavna odrednica filma je to što je u njemu Ford podcrtao snagu osjećaja koja se može izraziti samo ako se zaviri u vlastito podzemlje, jer znamo, "noćne životinje" - to su životinje koje izlaze samo po mraku.


Glavni lik u filmu je Susan, srednjovječna žena i umjetnica koju odmah na početku upoznajemo u trenutku dok predstavlja svoju novu umjetničku instalaciju. Vrlo brzo shvaćamo da je Susan postigla silno uglanjcan život, valjda do mjere kako je to uvijek željela, zapravo duboko nesretna srednjovječna žena koja polako shvaća da je sve važne izbore koje je napravila u svom životu odigrala pogrešno. U tom smislu i film koji započinje neobičnim totalno ispoliranim kadrovima koji prikazuju gole, pretile žemske likove koji plešu s tim ogromnim tijelima preko cijelog ekrana bez ikakva srama, na jedan vrlo slikovit način utjelovljuje sav višak, gađenje i svu onu ružnoću koju Susanin ultra-kontrolirani način života ima za cilj "potpuno odstraniti". I tako...odmah od početka, gledan na ovaj način, film Noćne životinje postaje film o susretu s vlastitom sjenom proiciran na osobnu i društvenu razinu gdje nam od samog početka može biti jasno da je to i režiserov osvrt na nasilje povlaštenih slojeva ozakonjeno stereotipnim nazivom "white trash".



No, vratimo se temi s početka, zašto je ovo prije svega Sunce/Pluton priča?


Zato jer zadovoljavanje potreba ega (Sunce) prije ili kasnije rezultira nekim vidom samodestrukcije (Pluton) i tako nas ponovno vraća vlastitoj slabosti (Sunce 0º Pluton). Susan i sama to počinje shvaćati od trenutka kada došavši s izložbe na stolu svoje dnevne sobe ugleda knjigu s uputama za čitanje. Knjiga na stolu zapravo je rukopis bivšeg muža s kojim je prekinula odnos prije više od dvadeset godina, a ubrzo uviđa da je ta tamna, duboko uznemirujuća priča o nasilju, ubojstvima i osveti posvećena njoj i njenom životu. U filmu se od tog trenutka isprepleću prošlost i sadašnjost kroz dvije priče – fiktivne nasilne priče u Edwardovom romanu i Susanina sjećanja u vezi njihova stvarnog života. Jako mi se dopao i taj režiserov dupli (Merkurovski) način pričanja priče...u noćnim životinjama gledamo oštećene osobe kroz dva objektiva, gdje iako radnjom nisu naseljavali isti fizički prostor u 20 godina, glavni likovi zauzimaju isti emocionalni prostor.


On govori iz nečega vrlo bolnog i postoji velika doza distanciranog sažaljenja od strane Forda za svoje likove, ali i osjećaj gađenja obzirom na to kako tretiraju jedni druge. I Susan i Edward ovdje su tragične figure, ipak oni su odgovorni za sve što im se događa. Jer kao što Sunce 0º Pluton kaže - ako nismo prigrlili svoju sjenu veći dio života može nam proći ne bivavši nam jasno zašto nam je život onakav kakav ne želimo da bude i možemo se pitati jesu li te samovoljne, grabežljive, crne sile poput nekih bezličnih sila prirode koje pogađaju one koji nemaju sreće? Ili postoji neka energetska rupa, neki nedostajući dio u čovjeku, neka rana koja je savršeni komplement konfiguracije tamnog entiteta na koju se on veže?

U tom slučaju taj tamni entitet, ta noćna životinja možda tom čovjeku radi uslugu....stapajući se s domaćinom u simbiotsku cjelinu ona ga vraća njegovoj istinskoj prirodi. Jer s Sunce 0º Pluton fragmentacija i osjećaj odvojenosti služe kako bi u procesu individuacije kroz suočavanje sa Sjenom postali svjesni sebe i vratili se vlastitoj prirodi i cjelovitosti - to je u potpunosti Sunce/Pluton priča.


Individua s Sunce 0º Pluton može staviti ogroman pritisak na sebe u vezi s nastojanjima da se ostvari jer ona doživljava istovremeno potrebu da se izrazi i da se sakrije, a jedna od najistaknutijih karakteristika ovog aspekta je tendencija čovjeka da je intenzivno nezadovoljan svojim osobnim dostignućima i izrazima sebe. U korijenu toga je intenzivan strah od vlastite slabosti, no neizbježno, Sunce 0º Pluton individua će se morati suočiti s svojom tamnom, iracionalnom stranom, ili kako to Ford u ovom filmu zaziva – sa svojom noćnom životinjom i biti prisiljena integrirati ju u svoju osobnosti. I to je upravo ono što se glavnim likovima ovog filma događa. Pa se zato za kraj pitam...da li Edwardov autodestruktivan put predstavlja figurativno samouništenje autora onog trenutka kada je prestao biti slab? Jer u nekakvoj idealnoj Sunce 0º Pluton filmskoj priči glavni junak svladava zlo i svoje neprijatelje ostavlja u prašini da cvile i škrguću zubima dok se ne uguše u vlastitoj bljuvotini...dok ovdje to nije slučaj. Zlikovci ovdje umiru skupa s našim junakom, oni nisu ništa drugo doli njegovi tamni dijelovi osobnosti, njegove noćne životinje. To je mislim vrlo zanimljiva alegorija režisera na obrat u njegovom karakteru koji je do tada uvijek bio samo "slab" i na taj način više govori o njegovoj muškosti nego bilo što drugo.



Tom Ford - natalna karta

[mimma7]

kako si ovo lijepo napisala, ja sad moram pogledati taj film.

[Blackorwhite]

JASTOG


Obzirom da je fishica već iznijela astrološki osvrt na film,ja ću se okušati u tome isto,dodajući detalje na njezin osvrt.Jer, od nečeg se mora početi.
U početku filma vidimo ženu kako izlazi iz auta, uzima pistolj i ubije magarca (Saturn), i tako ga rješava tereta samoće i kazne,jer je to muškarac -samac.David dolazi u hotel sa svojim psom(Mars) koji mu je zapravo brat.U hotelu i među sudionicima na snazi su kruta pravila i frustracije su neizbježne.Odmah na početku,Davida "kastriraju" vezajući mu lancem desnu ruku (Mars) te stavljaju lokot na remen hlača.(mars/saturn).David je dobio partnericu (Venera) ,ali uz stroga pravila bez seksa među njima (Saturn), ali sam čin seksa je zapravo perverzija (Pluton) jer David mora leći na krevet, spustiti hlače, a partnerica mu stražnjicom "miješa u krilu",obučena (Venera/Saturn).Nakon "seksa" krenu spavati,ali bez ikakvog intimnog dodira.Davidovo buđenje s partnericom nema romantike.Ona mu kaže da mu je ubila psa dok je spavao, bez emocija(Saturn), fokus je na njezinoj nozi, (Saturn), listu noge (Uran) koji je krvav (Mars).David ugleda svog brata, mrtvog psa (Mars).Mars sve pokreće, David ubije ženu i bježi u šumu.U šumi nalijeće na skupinu otpadnika (Uran) te ubrzo zapadne u trokut između dvije žene.(Venera/Pluton).David se u jednu od njih zaljubljuje i želi pobjeći u grad i imati život u paru.Suparnica(Pluton) daje oslijepiti njegovu odabranicu (Veneru) rugajući se kako je ljubav slijepa.Ubrzo David ubije suparnicu koja je oslijepila njegovu odabranicu i bježi s njome u grad.Sjedaju za stol, David naručuje vilicu i nož.(Mars).Uzima nož sa sobom u toalet(Pluton) i tamo oslijepi sebe (Mars) kako ne bi vidio put do svoje slijepe odabranice,već bi je pronašao duhovnom ljubavlju /Neptun/.

[S T E L I U M]

@Fish: Bravo za Lobstera
Jedan od meni omiljenih filmova a ni na kraj pameti mi nije bilo da vidim upravo tu VE-SA simboliku iako je i sam imam u natalnoj (VE90SA).

Dio sa transsaturnima sam preskocio, suvise sam zasao u vode TA.

[Fish 1968]

Elle - tajna veza Paul Verhoevena i njegovih riba

Paul Verhoeven je rođen u znaku raka, no njegovu natalnu kartu dominantno obilježavaju dvije astrološke pozicije: vrlo snažan stelij Sunca, Marsa i Plutona u znaku raka i dispozitor tog stelija – Mjesec u znaku ribe. Plutonov utjecaj na Verhoevenovo stvaralaštvo je snažan i možemo s pravom reći da je on svoju režisersku karijeru izgradio na provokativnom prikazu i seciranju tamne strane ljudskoga karaktera i ponašanja pri čemu Pluton uvijek iskazuje i svoju "pornografsku" stranu pa su u fokusu njegova interesa prije svega brutalnost, nasilje i seksualnost (Sunce 0º Mars 0º Pluton).

Konjunkcija Marsa i Plutona generalno je jedan od najbrutalnijih aspekata koje čovjek može imati u svojoj natalnoj karti. U psihologiji je poznat pod nazivom ubilački nagon (killer instinct). Zbog toga individue koje ga imaju, imaju izrazito urođenu reakciju na opasnost. S jedne strane spremni su brutalno reagirati kada se osjete ugroženima (opasnost), a s druge često ih život izloži nekim smrtnim opasnostima gdje taj svoj instinkt doista moraju iskazati...pa kako god gledali na to, on je potencijalno nemilosrdan.



Kada je Verhoeven 1992. snimio Basic instinct (gdje je i sam naziv filma u potpunosti opisan konjunkcijom Marsa i Plutona) napravio je scenu koja će u svijetu filma zauvijek ostati zapamćena kao najtreši scena žemske dominacije. To je ona svima poznata scena u kojoj Sharon Stone prekriži noge dok ju ispituju u sobi punoj znojnih, napaljenih muških policijskih "autoriteta". Da, Verhoeven je bio toliko zaluđen tim primitivnim trenucima tjelesnosti da je morao snimiti taj film, a očito da ga eto i u poznim godinama ta ista opsesija ne napušta. Jer godinama nakon tog filma dobivao je brojne ponude da snimi nastavak, no (sva sreća) on to nije napravio jer kako je sam izjavio, mislio je da to više ne bi bilo autentično. A ja bih se iz ove perspektive nakon što je napravio Elle usudila reći da je tek sada dvadesetpet godina kasnije napravio njegov istinski i autentičan nastavak. Naravno, ne u smislu filma, već njegove vlastite vizije žemske dominacije koju je u tom filmu smjelo započeo. Zanimljivo je i da su obje glavne glumice tih filmova rođene u istom astrološkom znaku - znaku ribe.



Elle započinje bez najave, u potpunom mraku, uz jaku buku razbijanja stakla i namještaja razabiremo jauk žene u brutalnom činu silovanja. I to je početak. Prva scena, gađa nas direktno u solarni pleksus sekvencom tako eksplicitnog nasilja (Mars 0º Pluton). Nakon toga nas dočeka još jedna eksplicitna sekvenca...ravnodušno lice njezine crne mačke, koja nadmjeno i hladno demonstrira životinjsku reakciju na taj brutalan čin (Mars 0º Pluton). Ta scena ujedno je i toliko treši da graniči s pornografijom...čin počinjen od misterioznog stranca od glave do pete maskiranog u crno skijaško pod-odijelo koji izgleda kao da je upravo iskočio iz trećeg nastavka "pedeset nijansi sive"...i u tom trenutku neminovno pomisliš: "Da, pa to je Verhoeven...taj čoek neće nikada izgubiti smisao za perverzije."


No...savladamo li u sebi svu trešovitost početne scene i nastavimo s gledanjem, vrlo brzo počinjemo shvaćati da je ovo film koji se u potpunosti suprotstavlja predrasudama drugih filmova te vrste. Počinjemo shvaćati da se radi o neobičnom filmu koji u svim svojim segmentima namjerno prkosi tradicionalnim narativnim strukturama filma. Uostalom, nije li jedan od tipičnih "muških" načina snimanja filma onaj u kojem se osnovna priča polako "diže" u napetosti i onda akcijom doseže vrhunac? Ali eto, Verhoeven to tako ne radi, on je u svom filmu u potpunosti dopustio glavnoj glumici da kreira lik pa ni Elle ne reagira očekivano "muški". Demonstrirajući zavidnu suzdržanost i snagu ona zapravo reagira isto tako životinjski kao i njezina mačka. Umjesto da pohrli u policiju i prijavi zločin, ona mirno očisti razbijeno staklo, spere krv sa sebe i nastavi dalje sa svojim životom. Takav razvoj situacije "izokrenuti" je osvrt na stvarnost u kojoj zbog stigme žrtve silovanja silne žene šute o tome...no ono što gledatelja ovdje šokira jest činjenica da u liku Verhoevenove žene on nigdje ne vidi ni uvrijeđenost, ni bijes...povrijeđenu reakciju, nešto? I u tom trenutku gledatelj u nama počinje spoznavati jednu drugu činjenicu koja krije brojne predrasude - činjenicu da ne postoji niti jedan specifičan način kojim bi ljudsko biće trebalo odgovoriti na seksualno zlostavljanje. Pa nam se tu iznenada pojavi bizaran i neobjašnjiv osjećaj olakšanja...jer ta njena reakcija koja ne može biti da je realna (naravno) počinje postajati snaga i moć Verhoevenove žene jer se odmiče od uobičajenih "muških" karakterizacija žrtava silovanja.


Tek kad njezin napadač počne prijetiti ponavljanjem zločina, Elle mu se odlučuje suprotstaviti na svoj način. I tu u toj točci Verhoeven kreira posve novu ženu, na taj način on ribi (čitaj arhetipu žrtve) daje moć koju ona prirodno ne posjeduje. Artikulirajući njen strah od uloge koja joj je arhetipski namijenjena ugrađuje joj post-feministički karakter i oslobađa psihopatiju tog znaka - oslobađa prostor njena djelovanja negdje između žrtve i osvetnika. I koliko god to bilo apsurdno, iza te pomalo tupaste misterije krije se promišljanje o ženi kao ne-žrtvi, pa makar zbog toga bila psihopat. Jer Elle nije filmski lik koji osvaja simpatije gledatelja, no takve stvari Verhoevena niti ne zanimaju...lik Michele njemu je poslužio kako bi napravio neku vrstu socijalne satire današnjeg društva.


Gledajući film polako se ispred nas razmotava cijela priča i mi polako shvaćamo da se priča o silovanju zapravo vraća svojim početcima, prema trenutku kada je Elle kao djevojčica svjedočila krvoproliću počinjenom od svog prvog muškog autoriteta - oca. Upoznavajući Michèle mi polako shvaćamo da ona od kada zna za sebe živi u svijetu u kojem je prisutno eksplicitno nasilje, počevši od svog oca (Sunce) koji je bio serijski ubojica (Sunce konjunkcija Mars/Pluton) pa sve do danas kada je kao odrasla osoba postala šefica firme koja se bavi kreiranjem grafičkih video igara u kojima ima toliko krvi da je to pravi pokolj. To sve je ugrađeno u njenu ličnost, zato ona reagira tako, gotovo apatično, kao da je njena dužnost da joj se to dogodi. No... gledajući na to još dublje, u određenom smislu pronalaženjem potpune "normalnosti" u zločinima i prikazujući ih tako eksplicitno, Michèle predstavlja i mainstream današnjih medija utjelovljen u jednoj osobi.


I na kraju još bih se jednom stvari htjela osvrnuti na njegov Mjesec u ribama. Verhoevenovi likovi često imaju identitete koji su nepotpuni, nepouzdani ili izbrisani...dajući im krhko znanje o razumijevanju vlastite osjetljivosti on ih čini "nestvarnim" (Mjesec u ribama). Tako je i ovdje, kada pogledamo Michèlin lik, vidimo neustrašivu ženu slobodnog duha, no ona je također neka vrsta prototipa nepostojećeg karaktera, u smislu da ona zapravo ne postoji nigdje. Jer ona baš i nije netko tko sliči nekome koga ćemo sresti u konzumu, tramvaju, parkiću ili bilo gdje drugdje, a ono što je zanimljivo u vezi s njom je da postoji nešto sasvim nerealno i nedokučivo u dubini njene osobnosti. Takva žena ne postoji, a opet, postoji čitava povijest nasilja čiji pečat ona nosi u sebi. Stoga sve ove natruhe, nedorečenosti i nejasnoće koje žive u Verhoevenovoj ženi govore o onom što ženska priroda za njega jest...pa se i cijeli film s jedne strane može uzeti kao neka vrsta bajke ili fantazije, ali s druge strane, može se uzeti kao nešto toliko prisutno i nagonsko u ljudima. Može se reći da je ljepota "Elle" u tome da ona sama pronalazi svoj put iskupljenja, gdje Verhoeven ide toliko daleko da je za njega taj lik naizgled u stanju slijediti isusove riječi koje su u potpunosti sadržane u arhetipu ribe-žrtve ("ljubite neprijatelje svoje").






Paul Verhoeven - natalna karta

[Fish 1968]

Općenito gledano Uran 0º Pluton potiče lekcije koje se tiču potpunog odstranjivanja svih emocionalnih, intelektualnih, fizičkih i duhovnih privrženosti koje sprječavaju ili blokiraju daljnji razvoj i čovjeka kao individue i ljudske rase. Ovaj aspekt potiče podsvjesni nagon, želju ili potrebu za radikalom transformacijom unutrašnje i vanjske sredine kako bi se ona učinila humanijom, no nedostatak više svijesti u čovjeku kao jedinki ovu energiju potpuno degenerira. Drugim riječima, čovjek je rođen kao unikatno biće, no čini se da tu svoju unikatnost ne razumije. Svjedočimo "životu" koji ide putem podvrgavanja čovjeka društvu i socijalnoj svakodnevici zatirući samog sebe...a ako pogledamo današnje društvo, ono na čovjeka uopće ne gleda kao na ljudsko biće, već na nekoga tko ispunjava ili neispunjava njegove zadaće i ciljeve. Gleda na njega kao na svog "potčinjenog". Takav proces je nezaustavljiv, ali fatalan po čovjeka i njegovo "unikatno postojanje". A gubeći interes za čovjeka pojedinačno, društvo ide u tom smjeru sve dalje i dalje...sve do toga da se pojedinca potpuno dehumanizira kako bi ga se lakše zamijenilo i eliminiralo, skoro bez grižnje savjesti, jer ne ubija se čovjek nego eto - nešto što to nije. Eto o tome svemu govori Uran/Pluton konjunkcija a mislim da o tome prije svega govori i ovaj divan film.

Uran 0º Pluton
-
Priča o transhumanizmu i dehumanizaciji čovjeka: Blade runner 2049.

Kao odgovor na težnju čovjeka da postane savršen pojavio se transhumanizam - pokret koji podržava upotrebu modernih otkrića znanosti i tehnologije u svrhu poboljšanja čovjekovih urođenih karakteristika (Uran), te poništenja onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su npr. neučinkovitost, bolest, patnja, starenje (Pluton). Unutar transhumanizma postoji čak i izraz - "postčovjek" koji označava to naprednije biće u koje bi se čovjek mogao jednog dana pretvoriti afirmirajući na taj način i potrebu čovjeka za preuzimanjem evolucije u vlastite ruke. No, postavlja se pitanje o tome hoće li se to biće uopće moći nazivati čovjekom kao i prije?


Glavni lik Blade Runnera 2049. je upravo to - replikantski postčovjek, android najnovije generacije nastao nakon kataklizme (desetodnevnog blackouta u kojem je uništen veliki broj zapisa i digitalnih informacija). On koristi naprednu kognitivnu arhitekturu, a kako bi bio bliži čovjeku i suptilnije odgovorio na njegove potrebe i prohtjeve ugrađeni su mu novi oblici čula koja mu omogućuju veću svjesnost i razumijevanje, počevši od toga da ima vlastita sjećanja. Izrađen je s namjerom da umjesto čovjeka obavlja brutalan posao hvatanja i istrebljivanja pobunjenih replikanata iz starije generacije koji su pronašli načina da žive duže od svog prvobitno programiranog životnog vijeka.


Priča je jednostavna..."postčovjek" odbrojava svoj vijek trajanja dok mu se život kreće između zvjerinjaka vani (poslovne svakodnevice) i trenutaka provedenih u buksi s holografskom partnericom...i to je to - to je sav njegov svijet. Čak je i čitavo njegovo postojanje potpuno depersonalizirano u model "K" i serijski broj...sve do jednog dana kada u rutinskoj operaciji uklanjanja ranijeg modela replikanta, slučajno dolazi do zapanjujućeg otkrića – otkrića koje prijeti potkopavanjem uspostavljenog osjetljivog poretka među ljudima i sada već cijelim klasama "podčinjenih" androida. No to otkriće i za njega osobno postaje izuzetno važno jer otkriva mogućnost da njegov beznačajan život ima neki "važniji" razlog i viši smisao od male uloge koja mu je dodijeljena od kreatora. Biće dizajnirano od čovjeka na način da mu služi kao rob odjednom počinje sumnjati u svoj identitet. U njemu se počnu događati "stvarne" promjene (hint, "pada" na testu identiteta) jer otkriće pobudi nadu u vlastitu ljudskost i jedinstvenost...


Takve egzistencijalne tjeskobe nalaze se u središtu Villeneuveovog filma, koji je imao dovoljno samopouzdanja da krene tim putem na način da dopusti filmu da nas vlastitim sporim ritmom uvede u dušu "postčovjeka"...što je isto u suprotnosti s većinom današnjih holivudskih filmova koji igraju na "akciju" i "očito". Prezentirajući ispred nas kompleksni splet vlastitih egzistencijalnih, socijalnih, kulturnih i artističkih preokupacija, suočen s nasljeđivanjem vizualnog i glazbenog stila trideset godina ranije izrađenog filma, Villeneuve je stvorio doista nešto posebno. Jer replikanti u svojoj konačnici nisu ništa drugo doli alegorija na ljudska bića. Baš poput njih, ljudsko biće fino je izrađeni stroj s gotovo nevjerojatnim mogućnostima, ali i biće koje ima početan datum rođenja i na kraju biva "umirovljeno". Poput "K" i mi se držimo vlastitog postojanja s grčom, zabrinutošću, panikom i nadom – nadamo se da ipak postoji neki razlog za naše postojanje koji našem životu daje smisao.


Uran 0º Pluton se ocrtava u svakom kadru ovog filma, jer Villeneuve je napravio pametan potez dajući novom filmu anksioznu retro-futurističku vibru gdje gotovo svaki zaslon na ekranu liči divnoj cyberpunk slici, ponekad toliko nevjerojatnom da oduzima dah. Način kojim je filmske slike isprepleo glazbom, Nabokovim stihovima, tjeskobnom kataklizmičkom vodom ili referencama na Dalijev nadrealizam (Honey is Sweeter than Blood)...pokazuje da ovo definitivno nije film za jedno gledanje. Sveprisutnu distropiju, "noir", maglu, kišu i pljuskove iz prvog dijela Villeneuve ovdje pretvara u olujne kataklizmičke vode i ekološku katastrofu, još jedan loš znak koji predskazuje ionako beznadežnu budućnost čovječanstva. Mnogi su tijekom prošlih godina pokušali skinuti atmosferu prvog filma, a slobodno mogu reći da je Villeneuve otišao i dalje pa ovo postaje "filmska utopija", iskustvo koje obuzima, opija i preplavljuje na način da želimo "u njemu još biti" i biti i biti...a koji baš kao i svi veliki filmovi postavlja puno bezvremenskih pitanja ostavljajući nam mnoga od njih bez odgovora.

Izbor glavnog glumca potvrđuje isti tip energije (Sunce u škorpionu u konjunkciji s Uranom) dok je Mjesec u jarcu odličan izbor za replikantov poker face, ali držim da je signifikantno da je ovaj novi film režirao upravo pripadnik generacije 60.-tih koji konjunkciju Uran/Pluton ima u svojoj natalnoj karti. Naime...generacijski gledano, Uran-Pluton konjunkcija u djevici povezana je sa cijelim konceptom generacije 60.-tih kojoj je znak djevice koji vlada svakodnevnim životom, rutinom, radom i redom, te svim onim stvarima koje nam služe kako bi ga učinili funkcionalnijim i naprednijim usadio radikalno razmišljanje o standardu kvalitete i savršenstva svakodnevnog života. Kad se Uran približi Plutonu, onda označi dalekosežne promjene...a Uran koji se povezuje s kastracijom svih vrsta se ovdje može manifestirati u svakoj situaciji u kojoj je nešto izrezano, odsječeno ili potpuno istrijebljeno. On ovdje postaje fanatičan (Pluton) u svojoj potrebi da napravi savršenog čovjeka, a pojedinac koji iz sebe "istrebljuje ljudskost" i postaje emocionalno odvojen od svojih osjećaja, postaje - dehumaniziran. Zato je ona ironična nit koja se provlači cijelim ovim filmom...ljudi su ti koji su izgubili dušu i postali dehumanizirani, dok "postčovjek" dobro zna ono što želi biti - biti ljudskiji.