Odluka o uzimanju kućnog ljubimca

[Falicia]

Kako ste donijeli odluku da uzmete kućnog ljubimca?

Naslov govori sve...

evo moje kratke priche. Odkako znam za sebe imam neki strah od zivotinja. Od pasa sam bjezala na kilometre, ne bitno dal pit bul ili pudlica. A uvjek su tak slatki mi djelovali........
Gledajuci prijatelje koji imaju pse kao kucne ljubimce, postala sam ljubomorna jer sam primjetila koliko znachi imati nekoga kuci ko ti se obraduje, skim se mozesh poigrati, o kome se mozesh brinuti...sem djece naravno

I tak, prije 5 godina uzmem lokalne novine, nadjem koker spanijela na prodaju (oduvjek su mi se svidjali), i pokupim ga i to je bilo to. Doshla sam kuci, nisam znala sta snjim da radim...kupila si knjigu jednu o kokerima i tako krenuli smo dalje.
5 godina kasnije moj Jerry je josh ziv i zdrav, prezivio jedan udes ( podletio pod tochkove od auta), prezivljava upale usiju ( tipichno za kokera ), jede moj donji vesh gdje stigne ( izvuche nekako iz prljavog vesa...fuj), i raduje mi se i slusha me svaki dan, kao covjekov najbolji drug. Ne mogu sebe vishe zamisliti bez njega ni sekunde !

To je moja pricha, kako ste vi vashe male odluchili primiti pod vash krov ?

[mv27]

ajde prvo bih te molila da ne upotrebljavaš ch jer je jako teško čitati..
ja sam se isto ko klinka užasavala pasa koji skaču na ljude, ali s vremenom me to prošlo..valjda je moja mama prenijela na mene ljubav prema životinjama..uvijek sam htjela imati psa ali nikad ga nisam mogla imati zbog nekih razloga vezanih uz vlasništvo stana..kad smo bili klinci, brat i ja bi uvijek dovlačili s ulice neke peseke, ali moja none ih je uvijek tjerala.. onda smo kupili nimfu, koja je bila s nama 10 godina, onda je došla maca sama i ostala kod nas ( malo smo ju mi hranili i tako ona odlučila ostati)..pa je donijela na svijet male mačiće pa smo jednog zadržali a druge smo darovali..danas živim u zagrebu i imam dvije mačke jer obožavam mačke a i dalje ne mogu imati psa.. možda jednog dana budem i njega imala.. Kako sam odlučila primiti pod krov? pa sasvim jednostavno: Hoću macu i to je to.. bacila se na traženje i preko Suze sam došla do moje mace..

[hella]

ja sam od druge godine života svaki put kad bi vidla psa na ulici sjedala na pod i zvala ga da mi dođe. nisam se dala mrdnut dok ne bi pomazila psa. od kad sam naučila govorit smisleno nagovarala sam roditelje na psa. to mi je bila ogromna želja i velika, velika ljubav. svi psi u kvartu su bili moji, obožavali mene i ja njih.. ali živjeli smo u jako malom stanu a i tata je bio protiv (strah za koji sam tek nedavno saznala da ga je uopće imao) i tako ništa od psa.

i onda jednog dana dolazim doma iz škole i na stolu vidim povodac za psa. imala sam 6 godina (dakle, nakon pune 4 godine terora). tad sam doživjela slom, počela trčat po kući, hiperventilirat, tražit to malo klupko koje me negdje čeka. konačno sam uspjela čut mamu da mi govori da pas stiže za mjesec dana. uglavnom, svaki dan tog mjeseca sam išla u knjižnicu, čitala one jednostavne knjige o psima, raspitivala se, proučavala. sjećam se da uopće nisam imala pojma koji pas nam dolazi, vrstu sam pitala tek nakon valjda tjedan dana. i onda šok - pudlica. kakva pudlica pobogu. ja sam htjela ovčara, nešto konkretno, psa, ne igračku. al ajd, mali stan pa nemreš veliko. u biti to me mučilo koje dvije sekunde. onda je bilo 'samo nek je pas, nek laje i ja happy'.

uglavnom, bila sam na moru, tetak mi ga je donio.. u biti, to je sve bilo njegovo maslo, na čemu sam mu dovijeka zahvalna. čula sam auto u dvorištu, stčala se navrat nanos niz stepenice, i doletila do auta, a malo žuto vuneno klupko sa tri crne točkice me gleda iz auta. isuse, ljubav na prvi pogled. ništa mi više nije bilo bitno. baš ljubav odmah.

i eto, moj malac poživio 15 predivnih godina, i za njega i za mene. komunikacija između nas je bila nešto, ma neopisivo i beskrajno mi fali.. eto, uglavnom, moj prvi pas je došao potpuno neplanirano od moje strane. bez ikakvog mog involviranja oko odabira. i došao je ko skrojen za mene.. nešto prebolesno. baš karakter kakav ja volim. pogođen u zadnji detalj.. sad je prošlo već dosta kako ga nema i spremna sam za drugog psa. ali ovaj puta ja biram.

evo, ovo je prvi dan kako je moj malac bio kod mene

[Irenna]

I ja sam se dosta bojala pasa, a s druge strane sam ih obožavala i htjela sam jednog. Onda sam upoznala bivšeg koji je imao NJO i koja je mene obožavala i tako je nestao strah.
Prije 5 godina sam sjela u auto odmah prvi dan poslije Nove G. i otišla u Dumovec pod izgovorom da idem samo pogledati.
A kad sam je vidjela tamo onako malenu, na mokrom, hladnom za 10 min je bila sa mnom na putu kući

[me-ow]

mene obično ONI prisvoje. mačke imam već godinama. dok sam bila klinka, obično ih je dovlačila mama (koja, btw sad ima 4 komada), otkako sam se odselila od staraca išli su redom: Mimi - našla sam je u ponoć na Langovom trgu, sjedila je nasred ceste i mijaukala kaj se da a auti zuje oko nje. Ja ugrabim mače i spustim u park na Ribnjaku - mače uhranjeno, blistave dlake, vjerojatno se nekom izgubilo, mislim si ja, pa da ju bar auto ne strefi, a ujutro će valjda gazda po nju... kadli, ona iz parka i za mnom... i tako nekoliko puta. nakon petog pokušaja vraćanja, shvatim i uzmem ju. Bila je kod mene 11 godina,uginula pod kotačima pred kućom - već je bila i stara i gluha, ali je redovito skitala oko kuće, valjda nije čula...
Nakon nje Niki, njen unuk. Budući da sam sina dala mami, a on je doveo doma komada i imali su 4 klinca, jedno mi je mama uvalila. On je htio spavati isključivo tako da ga držim za šapicu. Zaglavio od (vjerojatno) otrova za štakore - isto je redovito istraživao okolinu.
Sad imam Marie - ona me milo gledala kao jednomjesečno mače na zidu od prako 2 metra u kolegičinom dvorištu (da mi je samo znat kako se tam popela...) i Lulu - nju je pak moj zakoniti našao kad je išao u šumu tražiti gljive. Odgrne on grm a grm mu reče mijao i za njim. Njih dvije su za sada žive i živahne, neka tako ostane što dulje
spomenula sam samo dlakave - postoji i Točkica - zlatna ribica, e nju je naručila moja kćer.
tu ne završava priča - pjetlić Piki i kokica Kikica su isto došli sami, odnosno s mamom koja je snesla jaja u mom štaglju, sjedila na njima i izlegla ih. kad sam mamu zajedno s djecom htjela vratiti susjedi čija je, susjeda mi veli da joj pošaljem mamu, a klince nek si ostavim i sad su narasli, a izgleda da bi uskoro mogao i podmladak...

[Pingvich]

Od mojih živina, samo za jednu sam donijela odluku, baš ono - promišljajući. Ostali su došli ''da ih dalje udomim'' pa su ostali. Maky sam jedino vidjela tu na Plavoj šapi, onako slijepu, mršavu, sa velikom glavom I iako bi mi bila 4 mačka, nije mi vrag dao mira i davila dragog i pokazivala slike, i tužnu priču i eto, Maky je kod mene.

Čupku sam našla kraj groblja, trebala je biti udomljena. Prije nje mi je jedna maca otišla za Njemačku (Pahuljko ) i skoro mi je srce puklo radi njega i nisam mogla dati i nju. Da sam znala kako će mi teško biti radi njega (još uvijek mi je teško), ne bi ga dala.

Valkiru su htjeli ubiti, pa sam je uzela. Već je imala potencijalnu udomiteljicu, ali bila sam glupa i reko, ma imam samo dvije, neka ostane.

Tomi je došao kao treći, samo do udomljenja. To je potrajalo, imao je jedno neuspješno udomljavanje u kome mu je prednja šapa stradala. Nakon toga bio je samo moj. Iako je mom dragom trebalo još 6 mjeseci da shvati da Tomi više nije za udomljavanje..

A psa sam kao mala dovukla sa ceste. Nakon godina preklinjanja da hoću psa i odgovora: ''kad završiš ovaj razred'' i tako svake godine, uzela sam stvar u svoje ruke i dovela prvog na kojeg sam naišla. Ima 13 godina i malo je čangrizav.

[Begemotica]

Ja sam donjela promišljenu odluku samo za Kimi i Šapu - obojicu sam prvi put vidjela na forumu, obojicu nitko drugi nije htio, a Šapa mi isprve prirastao srcu, da nisam tada već udomila Kimi koja nije baš prijazna prema drugim životinjama, uzela bi ga odmah, ovako najprije sam pokušavala nagovoriti druge da ga uzmu, ali na kraju na staru godinu jednostavno mi je puklo i otišla sam u Labin po njega. Ostale sam jednostavno pobrala s ceste ne razmišljajući.

[pikastar]

Ja sam svoju najveću ljubav upoznala jednog sunčanog dana. Taman su kopali nešto po Ilici, pa tram.nije uopće vozio i nije bilo ljudi, jer su bili godišnji. Šetala sam tako s frendicom i onda me "napao" neki peso, počeo me za hlače navlačit, lajat... Bila je to jedna beba koju je netko izbacio ... imala je 6mj. Nisam znala ni da li je dečko ili curica. Kasnije sam saznala, cijelo leglo su sam tak hitili na cestu... I uglavnom ona je išla za nama. Frendica ju je htjela uzet...i njena mama je rekla da može ostat dok malo ne odraste, pa će ju dati u jedan "hotel" za pse... Rekla sam to svojoj mami... koja to nije dozvolila i tako je Ona ostala kod nas dok se ne pronađe vlasnik Nakon cca 2mj.smo odustali od oglasa... naravno nitko se nije javio...
Bila mi je najveća ljubav i najbolja prijateljica, do zadnjeg dana Sada je prošla godina i 2,5mj.otkako je nema. Nisam je mogla preboljet... pa sam nedavno od dečka dobila baseticu jer je ova prva bila mješanka baseta... imaju isti hod, slične šare, isti repek tako je i ona morala ostat. Planiram joj društvo nabavit kada malo naraste. Naravno uzet ćemo nekog kome dom i obitelj trebaju

[ombia]

Ja jos razmisljam. Jer se ne bi imao tko brinuti za psa kad ja moram sluzbeno biti odsutna.

A jako jako zelim psa, oduvijek sam imala jednog. I sad imam jednog na cuvanju, collija i to tjedan dana kod mene a to sams aznala ujutro u pola sest kad sam preslusavala poruke na sekretarici kad sam dosla izvana

[global2008]

Falicia kaže:

Naslov govori sve...

evo moje kratke priche. Odkako znam za sebe imam neki strah od zivotinja. Od pasa sam bjezala na kilometre, ne bitno dal pit bul ili pudlica. A uvjek su tak slatki mi djelovali........
Gledajuci prijatelje koji imaju pse kao kucne ljubimce, postala sam ljubomorna jer sam primjetila koliko znachi imati nekoga kuci ko ti se obraduje, skim se mozesh poigrati, o kome se mozesh brinuti...sem djece naravno

I tak, prije 5 godina uzmem lokalne novine, nadjem koker spanijela na prodaju (oduvjek su mi se svidjali), i pokupim ga i to je bilo to. Doshla sam kuci, nisam znala sta snjim da radim...kupila si knjigu jednu o kokerima i tako krenuli smo dalje.
5 godina kasnije moj Jerry je josh ziv i zdrav, prezivio jedan udes ( podletio pod tochkove od auta), prezivljava upale usiju ( tipichno za kokera ), jede moj donji vesh gdje stigne ( izvuche nekako iz prljavog vesa...fuj), i raduje mi se i slusha me svaki dan, kao covjekov najbolji drug. Ne mogu sebe vishe zamisliti bez njega ni sekunde !

To je moja pricha, kako ste vi vashe male odluchili primiti pod vash krov ?

svoje sam doma pripremao vise godina vezano za nabavku psica, jer supruga nije bila za to ali sada kad imamo 5mj. starog psica (kod nas je 3mj.) upravo je supruga ta koja se ne odvaja od njega, to je malo stvorenje oko koga se okupljamo. zapravo me interesira vase iskustvo kakvi su vam bili odnosi u obitelji prije bez i sada sa kucnim ljubimcom, cini mi se da smo manje nervozni,smirenjiji, manje napetosti vezano za ovaj ritam zivota,pozdrav svima

[trapava]

Frendica je nabavila maltize i dovela ga kod mene, nisam je htijela povrijedit, pustila sam psa u kucu (meni je bilo ne zamislivo da dijelim stambeni prostor sa zivotinjom!) sa zeljom da sto brze popije kavu i odu da mogu sve dezifincirati.Moja dijeca su bila izbezumljena tih sat dva dok je psic bio kod nas, ne znam da li su se vise smijala od srece sto je tu ili plakale zbog tog sto one nemaju psica. Gledam ja njih dvi kako uzivaju, uzmem Dixija a on ne smrdi(uvijek sam mislila da smrde), ne otpada mu dlaka, slusa frendicu...hm pocnem razmisljati o psu u mojoj kuci, nisam bas odusevljena(clean freak u srcu i dusi)ali pocnem da citam o psima na internetu cisto da se informiraam.
Slucajno naletim na nekav quiz kojim otkrijes koji ti psic najvise odgovara, odgovaram ja na pitanja i ne vjerujem da to radim...ali...ajde...zavrsim i citam rezultat...nikad cula ni vidila te psice...malo google pripomogne i slucajno mi se otvori stranica sa prekrasnim bijelim psicom sa plavim okicama i brown usima...odmah tu i broj telefona(sreca u mom gradu). Porazgovaram s muzem i na cerkin 5 b-day odemo"da popravimo video kameru"(izgovor da iznesemo kameru koju cemo upotrijebit na povratku kuci da snimimo dijecu posto nisu znale da uzimamo psica).Kad smo vidjeli naseg Champa to je bila ljubav na prvi pogled!!!Uzeli smo ga, stali u ducan na povratku kuci da mu kupim par stvari sto mu trebaju ukljucujuci i krevet, a u ne znanju kupim krevet koji bi mogao biti knap vucijaku, a ne Lhasi apso
Iskreno kad smo ga unili u kucu mislila sam da ce mi se dijeci nesto desiti od tolike uzbudjenosti i srece...
Sad smo nakon 6 mijeseci uhodana"banda", mi mazimo i brinemo o njemu, on mazen i uziva Nakon sto je psic dosao u kucu ni jedna kompjuter igra, dvd,barbika ga ne moze zamijenitNi kupljenje govanaca nikom nije tesko...
E sad posto ja imam kronicne migrene od kako je Champ sa nama one su se prorijedile bar za 50%, kao obitelj imamo ritualne setnje svako vecer(to prije nismo imali)koje su nam nedostajale, a nismo ni znali
sve u svemu clean freak se pretvorio u #1 obozavaoca ovih pametnih stvorenja i ubi me jedino to sto sam godinama zivila u zabludi....
Evo i slike, nadam se da nece biti problem
http://img510.imageshack.us/my.php?image=okicefw7.jpg

[matea_122]

Za mog haskija je kriv moj brat.
On je oduvjek htio haskija ali mama i tata nisu dali jer je velik linja se bla,bla bla...
I tak je brat upozno jednu curu koja živi u stanu i ima haskija, ali stalno radi, i nema vremena se brinut za njega, on je stalno cvilio...Kad je ona vidla da ga Luka(moj brat) jako voli ona ga je odlučila dat njemu.
Onda se Skin(pas)uponao s mamom i tatom,cura im je ispričala priču, i smilovali su se i uzeli ga.
Tako je Skin došao kod nas!!!Kad smo ga dobili ja nisam znala šta je to pas kamoli šta drugo,ali brat me polako učio pa sam od njega pokupila ljubav prema životinjama, moja sestra od mene in mama i tata od nas¨!!
Skin je još uvijek tu kod nas ima 8 godina i svima nam je super s njim.Puno toga smo s njim proživili,što dobro što loše...
A što se tiče mačka toliko je njih prošlo kroz moju kuću, ali svi su sretno udomljeni, ali nikoga nismo mogli zadržati jer Skin se baš ne slaže s macama.
Eto to je naša priča

[dropdead_gorgeous]

Ja sam dugo razmišljala bi li ili ne bi uzela psa,uglavnom zato jer sam cijele dane na faksu ili u nekim sličnim obavezama,i taman sad kad sam se počela hladit od te ideje,našla sam svoju Unu Mala čupava crna mješanka,s bijelim capama i prsima,došetala mi je pred prag. Netko ju je ostavio u kutiji blizu moje kućeStara je oko 2-3mj.Imam je tek tjedan dana,jako je slatkaali i naporna...ne doživljava nikakva zabrane I tako...nisam ja odlučila,ona je!

[lahor]

Za prvog mačka, Trtka...nisam ja donijela odluku. On ju je donio. Ja sam samo htjela podragati mače , a on se više nije htio odvojiti od nas, doskakutao za nama do stana. I kao, uzeli mi njega na jednu noć....proslavili 2. rođendan pred 2 mjeseca.

Malu sam ipak ja odlučila uzeti s ceste, bogme smo se namučili da je ulovimo, bila je sva splašena.

[krizia]

odluka?hmm to je više bila trenutna odluka...šogorica je nabavila psa labradora i nakon toga je i moj sin počeo plakat kako bi i on psa (kad već nema brata ni sestru) a naučeni smo na pase..odlučili smo ga ja i muž iznenadit sa zlatnim retriverom(jer nam je ljepši) i stvarno je ljepši i mirniji puno ...ali i veeći...i već imamo 8mjeseci...
ne smiješ puno razmišljat ..jer onda ćeš život provest razmišljajući....
uvijek se sve riješi..mi isto nismo doma po pol dana lai uvijek ili svekrva ilišogorica dođe pa mu otvori ...ili sin...i jako se volimo....strašno ..čak prestrašno koliko se voli češkat i dragat...ujutro sat vremena provedemo češkajuć se .....

[T-zone]

U leglu sestrinog tasta bilo je 4 malecka westija. 3 su se bez problema prodala a četvrta nikako. Već je bila 3 mjeseca stara, kupci su dolazili ali je nisu uzeli iz razloga što je bila premala, slaba dlaka, duge nogice... izmišljali su razloge. Vlasnik (sestrin tast) spremao se u toplice na rehabilitaciju i trebao rješiti pitanje kujice. Ja sam je uzela na čuvanje i usput joj tražila novi dom.
Međutim, toliko sam ju zavoljela a i ukućani, da sam jedva smogla snage dati je posljednjim zainteresiranim kupcima. Naime, oni su došli, prvo ju iskritizirali i onda je htjeli uzeti kao"na probu" na tjedan dana i ostavili kaparu Kad su se odvezli ja sam poludila i plakala ko kišna godina bez prestanka. Ispričala sam sestri cijelu priču, a ona ih je tada nazvala i dogovorila se s njima da kujicu vrate iz razloga što se pas ne uzima na probu. Nešto su se natezali ali su je ipak vratili i to je bio nasretniji dan u mom životu kao Anđina vlasnica. Najemotivniji dan kojeg će pamtiti svi moji ukućani, sestra i ja zauvijek. Šmrc šmrc
Anđu volimo svi neizmjerno i ona je počasni član naše obitelji. Anđa je jedna predivna kujica, westička, skromna, nježna, privržena, umiljata prema nama ukućanima i rođacima a prema gostima i strancima oštra lajavica.



Zar nije prekrasna moja malena Anđa?

[Het]

Nasa prica nije bas tako bajna,

Kad smo preselili u Irsku odlucili smo zivjet van grada, htjeli smo vrt i okucnicu te mira i tisine.
Kcer je napunila 2 godine i trazila psa, zelja joj je bila ispunjena jako brzo, uzeli smo joj predivnu collie curicu koju je ona nosala i vozila u svojim kolicima oko kuce kao da je plisana igracka, bile su nerazdvojne. Nazalost 'Puppy' (mala je inzistirala da se tako zove) je zavrsila otrovana. Na 'srecu' (ako se to tako moze rec) kcer je bila premala da se previse uznemiri oko toga prodali smo joj neku bajku da ne place.Sad su joj ostala sjecanja i puno fotki.
Kad se mali rodio malo smo se ohrabrili nakon zadnjeg indicenta pa opet uzeli collie ali ovaj put muskog. 'Spot' je bio hiperaktivni bedak koji je nazalost par mjeseci kasnije dozivio istu sudbinu. Tad smo shvatili da to netko ocito radi namjerno, saznali smo na kraju i 'rijesili' problem.
Duuuuuuuugo nismo htjeli vise ni jednu zivotinju jer smo bili jako vezani za prva dva, prije 4-5 godina muz je poceo spominjat da bi mozda mogli opet jednog, ja nisam htjela ni pod razno. Klinci su poceli davit i tako malo po malo sam ja omeksala i poceli smo gledat razlicite pasmine. U medjuvremenu je muz odlucio sagradit poveci 'dog pen' za buduceg psa tako da do nje nitko nemoze kad nas nema. Nakon puno citanja, poziva, ispitivanje odlucili smo se na NJO i tako smo prije nesto vise od 3 i pol godine kupili ovu nasu 'divljakusu' hehehe Mislim da je to bilo najbolja stvar koju smo ucinili. Od prvog dana ju pazimo cak i kad je po vrtu u slucaju da nebi dozvijela istu sudbinu(mada smo sigurni da toj budali ako mu je zivot mio takvo sta vise nece past na pamet, cak nam nije kraj kuce prosao od tad).



Prije god i pol smo odlucili da bi NJO trebalo drustvo jer nam se nekako ucinila usamljena pa smo opet proveli mjesece i mjesece trazeci sta bi njoj i nama pasalo. I na kraju smo ipak uzeli jedno jako bolesno stene labradora zbog kojeg sam ja sad sposobna ubit, predivna je i slaze se sa NJO savrseno. Mi ih zovemo 'the odd couple' jer nemaju nista zajednicko osim sta su psi hehehe. NJO se preporodila od kad ima drustvo i ima sa kim trcat i zezat se u toku dana u njihovom ogradjenom dijelu dok mi radimo. Uskoro idemo na godisnji u Hr i oni nemogu sa nama , nije nam pravo ali posto su Irski zakoni komplicirani sta se tice ulaska/izlaska zivotinja na/sa otoka oni sa nama nikad nece moc u Hr.

[hella]

global2008 kaže:

svoje sam doma pripremao vise godina vezano za nabavku psica, jer supruga nije bila za to ali sada kad imamo 5mj. starog psica (kod nas je 3mj.) upravo je supruga ta koja se ne odvaja od njega, to je malo stvorenje oko koga se okupljamo. zapravo me interesira vase iskustvo kakvi su vam bili odnosi u obitelji prije bez i sada sa kucnim ljubimcom, cini mi se da smo manje nervozni,smirenjiji, manje napetosti vezano za ovaj ritam zivota,pozdrav svima

definitivno. brojne studije su pokazale kako je pas (bolje reći životinja) najbolje psihička terapija. jednostavno je. netko vas naljuti, nervozni ste, dođete doma a tamo vas dočeka preslatko klupko koje vam se veseli čistog srca. i to samo zato što postojite. mislim da mi to najviše fali. ono - netko je sretan samo zato što sam se probudila. a nemrete bit nervozni i živčani pored nečeg tako sretnog. isto, nema boljeg za povezivanje familije. svi se okupljaju oko psa, odjednom provodite daleko više vremena zajedno, mazeći psa, šetajući zajedno, igrajući se s njim/njom.. o djeci i učenju odgovornosti neću ni pričati. ali mene je fasciniralo kako se naučite na odricanje, na obveze i na gubitak. ja sam jedinica i koliko god ne preferiram nazivanje pasa braćom ili sinom/kćeri, moram priznati da bi bila daleko sebičnija i usamljenija da nije bilo mog psa. užasno puno me naučio..

i btw, obično vam biva tako da onaj tko se u familiji najviše protivio najviše 'zapne' na životinju.. kad sam dovela mačku doma, mama mi je prvo vikala s prozora da se ne pojavljujem pred vratima s njom. a onda ju je ona na dudu hranila.. kad smo psa nabavljali tata je govorio 'pas u kuću - ja u podrum' a na kraju su spavali zajedno 'nos-na-nos', i tata još plače kad god se moj malac uopće spomene.. čovjek nije neki plačljivac inače. nisam ga u životu prije toga vidla da plače..

[trapava]

hella kaže:

definitivno. brojne studije su pokazale kako je pas (bolje reći životinja) najbolje psihička terapija. jednostavno je. netko vas naljuti, nervozni ste, dođete doma a tamo vas dočeka preslatko klupko koje vam se veseli čistog srca. i to samo zato što postojite. mislim da mi to najviše fali. ono - netko je sretan samo zato što sam se probudila. a nemrete bit nervozni i živčani pored nečeg tako sretnog. isto, nema boljeg za povezivanje familije. svi se okupljaju oko psa, odjednom provodite daleko više vremena zajedno, mazeći psa, šetajući zajedno, igrajući se s njim/njom.. o djeci i učenju odgovornosti neću ni pričati. ali mene je fasciniralo kako se naučite na odricanje, na obveze i na gubitak. ja sam jedinica i koliko god ne preferiram nazivanje pasa braćom ili sinom/kćeri, moram priznati da bi bila daleko sebičnija i usamljenija da nije bilo mog psa. užasno puno me naučio..

i btw, obično vam biva tako da onaj tko se u familiji najviše protivio najviše 'zapne' na životinju.. kad sam dovela mačku doma, mama mi je prvo vikala s prozora da se ne pojavljujem pred vratima s njom. a onda ju je ona na dudu hranila.. kad smo psa nabavljali tata je govorio 'pas u kuću - ja u podrum' a na kraju su spavali zajedno 'nos-na-nos', i tata još plače kad god se moj malac uopće spomene.. čovjek nije neki plačljivac inače. nisam ga u životu prije toga vidla da plače..

Svaka ti je rijec na mijestu , a ovo ..

btw, obično vam biva tako da onaj tko se u familiji najviše protivio najviše 'zapne' na životinju..

[white alien]

obično vam biva tako da onaj tko se u familiji najviše protivio najviše 'za

Živa istina.
Recimo moji su navikli cijeli život na NJO-e, onda jedan dan kad sam donijela doma malog bandogića Hada, onako malenoc, glavatog i smješnog, prva reakcija je bila-ajme što je ružan s tom glavurdom, grozan je, ovakav onakav, nećemo to doma i sl.........nakon par dana sam ih počela lovit kako se potajno maze s njim, kako mu stara daje keksiće ( zapravo to sam skužila jer uvijek kad je pila kavu, on je bio pokraj nje i zurio u nju pa sam ih na kraju ulovila kako ova daje kekse iz džepa jer kao njih dvoje skupa piju kavu, on joj pravi društvo, a sve to je eskaliralo u to da mu ova da mlijeka u litarsku šalicu koju mu je kupila na podu uz stol dok ona pije kavu ). Uletila bih u boravak i našla Hada kako sjedi na kauču, a moj stari ga grli i tepa mu 'care' sav blažen pa kad me primjeti, odmah ga kao tjera dolje, kao on se sam se popeo protiv njegove volje i tako jel ( nije smio na kauč niti smije sad jer ja to ne dozvoljavam iz odgojnih razloga, a stari kao nije iz pitaj boga kojih, očito smao predstava dok me u nazovitajnosti podkopavao u autoritetu ).
Kad je stigla naša prva argentinka doma, imala je već godinu dana i prva reakcija od moje sare kad ju je vidjela s Hadom je bila- 'drži je, skloni je, ugrist će Hada, nešto će mu napravit jadnom, jadan Had, skloni je vidi kolika je, a joj ' sve uz moj smijeh jer jedino što je Hadu bilo na pameti pri tom prvom susretu je kako je naskočit, a njoj kako pobjeć od njega
Nje se kao bojala i isto je bila kao ružna samo sad ne u usporedbi s NJO nego s Hadom , a dva dana nakon dolaska joj je stavljala dekice da lijepo leži s mojim malim bratom dok ona pije kavu s Hadom
Još smiješnije je bilo kad sam nabavila malu vjevericu.......stara je ušla u boravak, malecka na kauču i mi ostali oko nje, ova prođe ništa ne vidi i onda okret, pogled, vrisak i paničan bjeg iz kuće Njoj je to bio mali štakor
Uglavnom, imali vjervericu godinama, uginula od starosti na kaju, a staroj je bila glavna ljubimica za kojom dan danas plače kad je se sjeti
Normalno, u nekim slučajevima i nije tako, sve zavisi od osobe i njenog karaktera jer svatko normalan je u stanju zavoljeti životinju s kojom djeli život i životni prostor kad je jednom upozna, problem je u ljudima koji si iz ovog ili onog razloga ne dozvole upoznati tu životinju i sl. no to su već malo dublji problemi.