Što se u školama u Srbiji uči o povijesti Hrvatske?

[Rukma Vimana]

Double Kill kaže:

Ma gledaj, to su šiptari, imamo ih u okolici Zadra (Arbanasi), to NISU, niti će ikada biti Hrvati, to su jednostavno šiptari koje ja osobno ne želim u svojem dvorištu...
Ono možemo se mi Hrvati i Vi srbi mrzit do bola, ali muslimane i šiptare nikako ne volim.
Nego jeli ovo isto za ban !?

Ti smatraš Janjevce Albancima, to se mnogim Hrvatima na ovom forumu neće dopasti, ali da li je baš za ban ne znam, prema Srbima si ipak bio oštriji.

Ja isto mislim da su Janjevci Albanci katolici, koji su proglaženi Hrvatima samo zato što su katolici.

Teško da oni sa Dubrovnikom imaju ikakve veze, liče na Albance, pričaju kao Albanci, imaju mentalitet kao Albanci...

Jenjevci nemaju sa Hrvatima blage veze, isto kao što Sandžaklije (oni su isto Albanci) nemaju sa Bosnom i Bošnjacima nikakve veze.

[Heero]

Janjevci jedini hrvati kojima srbi ne negiraju hrvatstvo a koje ni hrvati nece LOL

[Wikiceha]

Rukma Vimana kaže:

Do pre 5 godina išao sam svakog leta.
Zadnji put sam bio pre 5 godina na sahrani kad mi je umro deda, on se vratio zadnjih desetak godina života.
Posle toga nisam više išao zato što nemam više nikog dole.

Ok i to ti je kraj te bugarske loze u hr. kraljevskom gradu. jbg

[Double Kill]

Heero kaže:

Evo ti u PM link pa mi saznaj,ko zna pa nije split tako velik a zenska ima nemoguce lijepa ledja!

Velika stvar, jebala se i šta sad ?

[Rukma Vimana]

Wikiceha kaže:

Ok i to ti je kraj te bugarske loze u hr. kraljevskom gradu. jbg

Dosta više s ti Bugarima!

[Wikiceha]

Rukma Vimana kaže:

Dosta više s ti Bugarima!

Sam se stavljaš kao idealna meta, jbg
No dobro, prestat ću s makedonsko-bugarskom konekcijom fora se već otrcala

[manchild]

Komparacija “wikipedijske” jedinice na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku o spornim povijesnim pravdama.

Već u objašnjenju razloga za raspad Jugoslavije i izbijanje ratova, nailazimo na nepremostive prepreke. Ukratko, na srpskom jeziku ćemo naći objašnjenje da je svemu kriv Ustav iz 1974. godine koji je praktički konfederalizirao SFRJ i išao na ruku Hrvatskoj i Sloveniji, ali problemi su počeli i ranije od pada Aleksandra Rankovića 1966. godine kada su Srbi i Srbija kao najmnogobrojnija (stožerna) nacija i najveća republika bili u odnosu na ostale zakinuti - nametnute su joj dvije pokrajine, Vojvodina i Kosovo, da ih se oslabi, a Srbima u Hrvatskoj nije dopuštena autonomija. Za raspad i rat krivi su, tvrde, nacionalizam i secesionizam Hrvata i Slovenaca dok za hrvatsku Wikipediju nema spora:

“Srbija je bila povlaštena u SFRJ, a Hrvatska kao razvijena republika, umjesto da se još više razvije, gradila je Beograd”. Osim toga, za raspad (mada se ovdje inzistira da nije bilo raspada, nego razdruživanja) krivci su agresivni apetiti Srbije, odnosno Slobodan Milošević, Memorandum SANU, JNA i pobunjeni Srbi.

Korijeni rata također su različiti. Za srpsku Wikipediju nema spora, “nacionalistički HDZ preuzima vlast i počinje šikaniranje Srba”.

“U Hrvatskoj se u kolovozu i rujnu 1991. godine razbuktao rat između hrvatskih Srba i JNA protiv novoformirane Hrvatske vojske. Najprije je samoproglašena Hrvatska oduzela Srbima u Hrvatskoj Ustavom zagarantiran status državotvornog naroda. Srbi u Hrvatskoj samoorganizirali su se kako bi zaštitili svoja legitimna prava i živote. To je dovelo do formiranja Republike Srpske Krajine 1991. godine, kao političkog izraza volje Srba da ostanu na svome, u svojoj matičnoj državi Jugoslaviji”, stoji u srpskoj natuknici.

na susjednim stranicama na srpskoj Wikipediji, nudi se dijametralno suprotna teza po kojoj je “poslije svoje pobjede u aprilu 1990. godine HDZ počeo realizaciju svoga programa nacionalne i državne isključivosti, uspostavljajući kontinuitet, naročito na planu državne ikonografije, s nacističkom Pavelićevom NDH iz vremena Drugog svjetskog rata”. Zatim se dodaje kako srpski lider Jovan Rašković nije uspijevao utjecati na Franju Tuđmana da odustane od planova za državno-nacionalnu ekskluzivnost, a naročito nije uspio zaustaviti nastojanja da se Srbi izostave iz konstitucionalne strukture hrvatske države i prevedu u status nacionalne manjine ili čak manje od toga. “Sve to je bilo popraćeno neoustaškom euforijom, trijumfalizmom, pompoznim veličanjem iracionalnih nacionalnih mitova, po kojem je Tuđmanova vladavina ostala prepoznatljiva”, glasi objašnjenje zašto je počela Balvan revolucija.

Srpska pobuna u Hrvatskoj na srpskoj je Wikipediji opravdana na sljedeći način:

“Nakon održanih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj pobijedio je HDZ koji je u svom političkom programu jasno isticao želju za nezavisnosti tj. odvajanje SR Hrvatske od SFRJ. U cijeloj SR Hrvatskoj vladala je velika euforija zbog pobjede HDZ-a na izborima, a nakon toga sve češće su se mogle javno vidjeti slike ustaških zločinaca (Ante Pavelića, Alojzija Stepinca, Maksa Luburića...), ustaški pozdravi i čuti ustaške pjesme. Srbima u SR Hrvatskoj to je budilo avetna sjećanja na progone i genocid iz vremena NDH”. Nadalje stoji: “Od svibnja 1990. do rujna 1991. godine situacija se iz dana u dan pogoršavala i Srbi u Hrvatskoj su bili strahovito uplašeni za svoju osobnu sigurnost i svoje imovine. Redovno su se mogli vidjeti i ustaški grafiti, a velikom broju Srba preko telefona se prijetilo da se moraju iseliti iz svojih kuća i otići u SR Srbiju.

Dobivali su čak i prijeteća pisma u kojima je stajao potpis “HDZ”. Srbi u Hrvatskoj dobivali su otkaze na poslu, a čak su im i djeca u školama psihofizički maltretirana. U stambenim zgradama postojali su određeni članovi HDZ-a koji su imali zadatak da paze na kretanje svojih susjeda Srba”.

No, Srbi imaju svoje viđenje različito od Hrvata. “U proljeće 1991. odvijaju se pojedinačni napadi na naselja u kojima žive Srbi ili nehrvati: Pakrac, Plitvice, Zadar, Borovo Selo. Hrvatski nacionalisti su napadali i kasarne JNA u Splitu 6. svibnja 1991., Bjelovaru 29. rujna 1991. Sabor SR Hrvatske proglašava nezavisnost, a Vlada SFRJ dan kasnije tu odluku proglašava nevažećom(...) Poslije krvavog Uskrsa na Plitvicama, uslijedio je incident u Borovu Selu. Grupa aktivista HDZ-a, predvođena Gojkom Šuškom, političkim emigrantom i uspješnim kanadskim ugostiteljem (koji je kasnije postao ministar obrane), prišla je Borovu Selu i ispalila tri projektila “ambrust”. Nitko nije poginuo, ali su lokalni Srbi, već potpomognuti sunarodnjacima iz Srbije, pojačali obranu. Napetost je pojačana nakon što je pala prva civilna žrtva u Hrvatskoj. Srbina Stevana Inića (rođ. 1928.), koji se vraćao s prvomajskog uranka, ubio je Hrvat Mihajlo Mijo Gelenčir, član HDZ-ovih paravojnih formacija”.

Hrvati i Srbi se ne mogu usuglasiti je li SAO Krajina osnovana jer su Srbi bili u strahu od obnove NDH te su željeli ostati zajedno sa Srbijom ili su je osnovali zbog planova o etnički čistoj velikoj Srbiji te progona Hrvata i ostalih nesrba s tih zamišljenih teritorija. “Republika Srpska Krajina (RSK) bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja velike Srbije.(...) Od samih početaka se radilo na ujedinjenju RSK s područjima pod kontrolom Srba u BiH u ‘Ujedinjenu Republiku Srpsku’. Iako su RSK i RS vrlo blisko surađivale, te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od Srbije (bez koje ne bi dugo opstale), zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo”. Srpska Wikipedija ne ulazi u tu problematiku već kaže kako “Hrvatska inzistira na tome da je pobuna Srba na prostoru RSK dirigirana iz Beograda”.

Nakon nekoliko uvodnih riječi o geografskom položaju RSK, srpska Wikipedija piše kako je ona 1995. “zauzeta od strane Hrvatske vojske” te da je “najveći dio RSK zauzet u operaciji Bljesak (područje Zapadne Slavonije) i u operaciji Oluja (područja Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije) u svibnju i kolovozu 1995. godine. Ovim operacijama i nakon njih izvršeno je etničko čišćenje nad srpskim stanovništvom na tom teritoriju, kada je ubijeno i protjerano više od 250.000 Srba”.

Za srpsku pak Wikipediju, Hrvatska se pripremala za rat - “listopada i studenoga 1990. godine u SR Hrvatsku ilegalno je uvezena velika količina naoružanja za potrebe rezervnog sastava policije, članova HDZ-a i HOS-a. Tu akciju su vodili Martin Špegelj i Josip Boljkovac, ministri u tadašnjoj hrvatskoj Vladi. KOS JNA snimio je film o ovom zločinačkom pothvatu, a 27. siječnja 1991. to i objavio na TV-u Beograd. Izglasavanjem “Božićnog” Ustava u hrvatskom Saboru 21. prosinca 1990. godine, pored drugih izmjena, nezakonito, nekvalificiranom većinom, “izbrisani” su Srbi iz Ustava Hrvatske. Srbima u Hrvatskoj ukinuta je konstitutivnost i svedeni su na nacionalnu manjinu”.

Za srpsku pak Wikipediju, Hrvatska se pripremala za rat - “listopada i studenoga 1990. godine u SR Hrvatsku ilegalno je uvezena velika količina naoružanja za potrebe rezervnog sastava policije, članova HDZ-a i HOS-a. Tu akciju su vodili Martin Špegelj i Josip Boljkovac, ministri u tadašnjoj hrvatskoj Vladi. KOS JNA snimio je film o ovom zločinačkom pothvatu, a 27. siječnja 1991. to i objavio na TV-u Beograd. Izglasavanjem “Božićnog” Ustava u hrvatskom Saboru 21. prosinca 1990. godine, pored drugih izmjena, nezakonito, nekvalificiranom većinom, “izbrisani” su Srbi iz Ustava Hrvatske. Srbima u Hrvatskoj ukinuta je konstitutivnost i svedeni su na nacionalnu manjinu”.

Za Srbe pak ispada kako se Miloševićev uspon događao u vrijeme kada je u svim republikama bivše Jugoslavije počeo rasti nacionalizam. “U svibnju 1991. godine, Hrvatska je organizirala referendum za odcjepljenje od SFRJ, prethodno proglasivši Ustav kojim su izbrisali Srbe kao konstitutivan narod u SR Hrvatskoj, što je izazvalo strah i revolt kod lokalnog srpskog stanovništva, koje je činilo 12% stanovništva u SR Hrvatskoj.

Slobodan Milošević nije kriv ni za rat u BiH, već su to hrvatski i muslimanski politički predstavnici u BiH koji su 1992. preglasali Srbe, koji su činili 31% stanovništva u BiH i proglašavaju odcjepljenje od SFRJ, “negirajući konstitutivnom srpskom narodu pravo da bira želi li ostati u SFRJ, što je dovelo do rata u BiH, a prvi zločin kojim je otpočeo rat dogodio se u Sarajevu, kada su muslimanski fanatici ubili starog svata na srpskoj svadbi”.

srpska Wikipedia navodi kako je Vladimir Bakarić loše ocijenio Tuđmanovu historiografiju riječima: “(Tuđmanove) analize imaju drugo mjerilo kojim mjere i ocjenjuju stvari, mjerilo koje nije imanentno toku događaja i ne izlaze iz njih. Ono se u historiografiji ne upotrebljava, ne bi moglo izdržati nikakvu kritiku, pa se zato nalazi još samo u slabijim propagandističkim materijalima. Po svojoj je znanstvenoj vrijednosti ispod standardnih falsifikata o stvaranju Jugoslavije. Usto se podsjeća kako je, kao povjesničar, “Tuđman doživio poniženje kada ga je Ljubo Boban, profesor zagrebačkog univerziteta i historičar, optužio 1967. za plagijat. Boban je naveo nekoliko primjera plagijata u Tuđmanovoj knjizi “Stvaranje socijalističke Jugoslavije”. Među Tuđmanovim ekscesima u socijalističkoj Jugoslaviji bila su njegova historijska istraživanja koji su umanjivali zločine koje su hrvatski fašisti počinili tijekom Drugog svjetskog rata i broj ubijenih u ustaškim logorima. Na kraju, tu je njegov citat iz 1990.: “Sretan sam što nisam oženjen Srpkinjom ili Židovkom”.

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvat...-news/6668775/

ostatak teksta pogledati na linku

[MoroHr]

manchild kaže:

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvat...-news/6668775/

Wikipedija, na hrvatskom ili srpskom jeziku, nije državna i svatko je može uređivati. To je nebitna enciklopedija, nije mjerodavna jer se ne može citirati za razliku od ostalih enciklopedija koje se mogu citirati na njoj. Jedino što vrijedi je "neutralna" na engleskom jeziku. Samim tim, pošto nije službena niti akademska već pučko-ideološka promašio si temu jer se ona ne uči i ne bi trebala koristiti u školi, već jedino kao orijentir za bedake i kompleksaše.

Puno bitniji je jedan nedavni članak na Večernjem listu, "Ovako uče Srbi: Dalmatinci, Slavonci, Bošnjaci... svi su Srbi":

"Autor njihova školskog udžbenika je Radoša Ljušić ... povijesti po kojem već desetak godina uče srpski gimnazijalci ... Srbi su nebeski narod, a svi njihovi susjedi manje su vrijedni ljudi ... svi u etničkom pogledu Srbi, njih često nazivaju po imenu teritorija na kojem žive – Crnogorci, Banaćani, Slavonci, Dalmatinci ... Vuk Karadžić vjerovao je da su Hrvati u etničkom pogledu samo oni koji govore čakavskim. Samo su pravoslavni Srbi znali što im je zajednička domovina, bili su svjesni svog zajedničkog imena i nisu ga skrivali. Sasvim je drukčije s predstavnicima druge dvije vjere (muslimani i katolici), koji su se skrivali iza regionalnih geografsko-etničkih naziva – Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak ... Crnogorce je prozvao nepostojećim narodom, a pretke današnjih Bošnjaka “konvertitima” dok u afirmativni kontekst ističe srpski nacionalizam – Srpsko nacionalno biće ostalo je trodijelno, ali dok se pravoslavni Srbi izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacije, rimokatolici i muslimani sve se više smatraju Hrvatima, odnosno Bošnjacima..."

Razmislite iz kojeg razloga se u Srbiji pokušava više od 10 godina tj. jednu cijelu generaciju indoktrinirati s ovakvom šovinističkom i luđačkom te zabludnom ideologijom. To je ili kao buduće glasače trenutnih četnika na vlasti ili kao neprijateljstvo naspram okolnih naroda u slučaju rata, a zapravo je oboje. Sva sreća da ovakvih stvari nema u hrvatskom obrazovanju.

[manchild]

AGENCIJA DPA (Deutsche Presse Agentur), koju prenosi većina najvažnijih medija njemačkog govornog područja, u jednom tekstu ovih dana pozabavila se školskim udžbenicima u Srbiji i Hrvatskoj, za koje piše kako mlade iz obje države uče da jedni druge mrze. “I nakon 25 godina od raspada Jugoslavije se jedva dogodilo suočavanje s tim ratom. Umjesto toga, učenici u Srbiji i Hrvatskoj uče jednostranu i nehistorijsku verziju prošlosti”, konstatira DPA na početku.

Citira se povjesničar iz Srbije Aleksandar Miletić koji smatra da se na nastavi povijesti tamošnje učenike “uči netoleranciji i mržnji”, za što se navodi primjer udžbenika za treći razred gimnazije u kojem piše da se kroz stoljeća pokazalo da su Albanci, Crnogorci i Bošnjaci do srži pokvareni, dok su Srbi uvijek djelovali s najčistijim moralnim namjerama.

“Najvažniji udžbenici povijesti u Hrvatskoj i Srbiji indoktriniraju djecu i huškaju ih protiv susjeda. U udžbenicima je sve predstavljeno u crno-bijelom tonu bez sivih zona. Pozicija vlastitog naroda kao žrtve već se dokazuje u učenju o 19. stoljeću. Svaka krivica je uvijek apsolutno na drugoj strani. Strašni zločini pripadnika svojeg naroda redovito se opisuju kao “osvetničke akcije pojedinaca” i tako umanjuju. Dok smo “mi” uvijek bili miroljubivi i konflikte htjeli isključivo rješavati diplomatskim putem, “oni” su se samo bavili agresivnim osvajanjima”, opisuje DPA općeniti ton udžbenika povijesti u Hrvatskoj i Srbiji.

Navodi se kako se u Hrvatskoj uči da je samostalnost države zapravo reakcija na višestoljetne želje Srba da vladaju nad Hrvatima, dok učenici u Srbiji pak uče da su se Srbi uvijek samo branili od “fašističkog hrvatskog nacionalizma” i da bi bez toga inače bilo istrebljeni. Srbiju se pak predstavlja kao uzor demokracija, koja je nažalost stalna žrtva “svjetske zavjere”, te se u jednom udžbeniku može doslovno naći sljedeća rečenica: “Ono što u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo fašističkoj Hrvatskoj kasnije su napravile euro-američke demokracije.” Misli se na “nestanak Srba” iz Hrvatske. Spominje se naravno i “austrijsko-njemačka zavjera” protiv Srbije.

“Ono što obje strane ignoriraju jest kako same rade na tome da prodube probleme u međusobnim odnosima”, piše DPA i podsjeća da se u obje države rehabilitiraju fašistički zločinci te posebno slave “povijesne ličnosti koje su trn u oku drugoj strani”.

Onda nije iznenađujuće što su i danas između dvije države mnogi problemi neriješeni, poput nestalih u ratu, plaćanja odštete, dogovora o razgraničenju, navodi DPA i konstatira da je temeljni problem što se odbija govoriti o žrtvama i traumi druge strane. Članak završava spominjanjem izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je rekla da će još mnogo vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijatelji. Njena je izjava opisana kao nediplomatska i navedena kao primjer produbljavanja problema između dviju susjednih država.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/n...e/1016224.aspx

i onda Srbi hoće da mi i oni učimo istu povijest

[MC16]

Mislim da u Srbiji na zalost ima vrlo malo interesovanja za Hrvatsku.

[blort]

MC16 kaže:

Mislim da u Srbiji na zalost ima vrlo malo interesovanja za Hrvatsku.

Nije problem manjak interesa nego patološko izvrtanje i laganje.
Kao npr svojatanje Dubrovačke književnosti.

[MC16]

Mislim da je to nebitno. Svako moze imati svoju interpretaciju umjetnosti.

[blort]

MC16 kaže:

Mislim da je to nebitno. Svako moze imati svoju interpretaciju umjetnosti.

Znači Englezi mogu u školama bez problema učiti djecu da je npr James Joyce engleski pisac, jer ono, pisao je na engleskom?
Baš bih volio vidjeti kako bi to ispalo.

[Nyittiuny]

MC16 kaže:

Mislim da je to nebitno. Svako moze imati svoju interpretaciju umjetnosti.

[FeetF1]

manchild kaže:

Komparacija “wikipedijske” jedinice na hrvatskom, odnosno srpskom jeziku o spornim povijesnim pravdama.
Nakon nekoliko uvodnih riječi o geografskom položaju RSK, srpska Wikipedija piše kako je ona 1995. “zauzeta od strane Hrvatske vojske” te da je “najveći dio RSK zauzet u operaciji Bljesak (područje Zapadne Slavonije) i u operaciji Oluja (područja Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije) u svibnju i kolovozu 1995. godine. Ovim operacijama i nakon njih izvršeno je etničko čišćenje nad srpskim stanovništvom na tom teritoriju, kada je ubijeno i protjerano više od 250.000 Srba”.

Ova rečenica:

Ovim operacijama i nakon njih izvršeno je etničko čišćenje nad srpskim stanovništvom na tom teritoriju, kada je ubijeno i protjerano više od 250.000 Srba

...može biti nejasna, tj. dvosmislena - tj. može se shvatiti na način da je u operaciji Oluja ubijeno 250 000 ljudi što ne ogovara istini.

Naime, ubijeno je njih nekoliko stotina (po hr izvorima) ili nekoliko tisuća (po srp. izvorima).

Hr Wikipedija:

Tijekom Oluje hrvatske snage nisu srušile niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt. No, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela ubojstva iz osvete ili koristoljublja nad većim brojem preostalih Srbima, kao i znatno paljenje napuštenih kuća i drugih objekata. Prema hrvatskim izvorima nakon Oluje nestalo je nekoliko stotina građana srpske narodnosti, dok srpski često iznose broj o 2.500 nestalih Srba: dr. Andrija Hebrang, koji je u vrijeme "Oluje" bio ministar zdravstva i socijalne skrbi u Vladi RH, ocjenjuje tako visok broj kao očitu manipulaciju.[31] Na hrvatskim je sudovima optuženo 1.949 počinitelja raznih kaznenih djela prema Srbima i njihovoj imovini, dok su osuđene 1.492 osobe, od toga za ubojstvo 27 osoba (13 osoba na izdržavanje zatvorske kazne od 1 do 15 godina).

Link

200 000 (ili nešto maje, po hr izvorima) je izbjeglo:

Službena srbijanska politika do danas (2016.) smatra da odlazak etničkih Srba s teritorija bivše srpske paradržave - općenito se ponavlja broj od 200.000 Srba, koji je preko 30 tisuća veći od populacije Srba na tom teritoriju prema popisu stanovništva provedenom neposredno prije početka rata 1991.,[50] a koja je populacija tijekom ratnih godina smanjivana zbog ratnih gubitaka, znatnog dezerterstva i drugog iseljavanja (vrijedi napomenuti da se oko 10.000 Srba nije priključilo evakuaciji, nego je ostalo na području zahvaćenom akcijom "Oluja"[51]) - predstavlja genocid nad Srbima, za koje je odgovorna Republika Hrvatska: takav prikaz Operacije Oluje nastoji se prezentirati međunarodnoj javnosti.[52]

[MC16]

Sve vise se ojavljuej ejdan trreci stav, da operacija "Oluja" niti je zlocin, niti pobjeda vec rezultat dogovora nacional-fasistickih elita Hrvatske i Srbije.

[MC16]

blort kaže:

Nije problem manjak interesa nego patološko izvrtanje i laganje.
Kao npr svojatanje Dubrovačke književnosti.

u Srbiji se dive srednjovijekovnom DUbrovniku.
Srpska tadasnja drzava imalaje neke veze s Dubrovnikom.
Logicno je da zele biti dio toga.

Svaklo neka vjeruje u sto hoce.
Istorija stokavskih zemalja tesko se moze posmatrati odvojeno u svim aspektima.

[blort]

MC16 kaže:

u Srbiji se dive srednjovijekovnom DUbrovniku.
Srpska tadasnja drzava imalaje neke veze s Dubrovnikom.
Logicno je da zele biti dio toga.

Svaklo neka vjeruje u sto hoce.
Istorija stokavskih zemalja tesko se moze posmatrati odvojeno u svim aspektima.

Da, trgovačke veze, što nema nikakve veze s onim što dotični pokušavaju proturiti.
Samo što nemaju nikakve osnove da budu dio toga, jednako kao što Hrvati nemaju nikakve veze s književnošću i kulturnim naslijeđem koje je nastalo u npr Sofiji.

Lol, naravno da može, korištenje sličnog ili istog jezika samo za sebe ne znači ama baš ništa.

[Zoran Oštrić]

MC16 kaže:

Sve vise se ojavljuej ejdan trreci stav, da operacija "Oluja" niti je zlocin, niti pobjeda vec rezultat dogovora nacional-fasistickih elita Hrvatske i Srbije.

Prvo, daj malo pazi kako pišeš! Malo previše tipfelera u jednoj rečenici!

Drugo, takva teza se pojavljavala već 1995..

Treba pak imati u vidu da vladari tzv. Republike Srpske Krajine nisu bili potpuno pokorni Miloševiću. To je bio vrlo bitan čimbenik zbivanja.

[MC16]

Zivio sam u Srbiji tada. Oni koji nisu bili pokorni su bivali zamijenjivani pokornijima.

Milosevic je imao "fiks ideju" da ce Srbe iz Hrvatske naseliti na Kosovo.
Za njega su ti ljudi bili manji problem kao prognanici, sto je rjesavao konzervaa pastete. Milosevic je vec opslije propasti srpske mobilizacije 06.1991. znao da je pobuna u Cro propala. No, za izbore i glasove sve je to bilo zgodno. Forsirala se ideja srpske svemoci.

1993. vec su znali da ne mogu braniti veoma dugacku granicu sa vrlo malo stanovnika. No Milosevic im je zabranio da prihvate plan Z4 i davao im lazna obecanja.