Evo članka iz današnjeg Glasa Istre koji po meni odlično prikazuje svu ludost slo pretenzija:
ZAŠTO SLOVENIJA NE ŽELI NA ARBITRAŽU BEZ NAČELA »EX AEQUO ET BONO«
Pravičnost potonula na otvorenom moru
Slovenski mitski cilj - teritorijalni kontakt s otvorenim morem - ne može biti ostvaren bez radikalnih korekcija sadašnje međudržavne granice na istarskom kopnu. U tom slučaju, međutim, više nije riječ o graničnom sporu, već o slovenskom teritorijalnom zahtjevu. Takvom zahtjevu ne može udovoljiti ni sud ni arbitraža, uza sve pravne akrobacije
Iako se u jednom trenutku činilo da je rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora blizu - zahvaljujući kompromisnom prijedlogu europovjerenika Ollija Rehna po kojem bi o tom sporu odlučivao arbitražni sud, uz brzu deblokadu hrvatskih pregovora - dodatni slovenski zahtjevi ponovno su sve vratili na početak.
Suština slovenske naknadne intervencije u Rehnov prijedlog, ma koliko on bio konačan, svodi se samo na esencijalni zahtjev da u arbitražu mora biti uključeno »načelo pravičnosti« (ex aequo et bono). Ljubljana smatra da bi samo uvažavanjem tog načela Sloveniji mogao pripasti »taj mračni predmet želja«, odnosno izlaz na otvoreno more.
I sadašnji Rehnov prijedlog priznaje važnost izlaza Slovenije na otvoreno more. Ipak, Rehn to pitanje odvaja od problema razgraničenja, zahtijevajući da arbitražni sud pitanje režima korištenja spornog morskog područja utvrdi uz uvažavanje međunarodnog prava, pravičnosti (ali pravičnosti u skladu s terminom »equity«, a ne »ex aequo et bono«) i načela dobrosusjedskih odnosa.
Izlaz na more
Slovenija ne pristaje na odvajanje tih dvaju pitanja - kojima se određuje predmet spora i način njegova rješavanja - inzistirajući na slovenskoj suverenosti nad spornim »izlazom« na otvoreno more. Tvrdeći da je taj izlaz imala i u trenutku raspada bivše države i da joj ga nitko ne može oduzeti, slovenska strana ne prihvaća »pravičnost« iz Rehnova prijedloga, budući da se ne radi o načelu pravičnosti »ex aequo et bono«, po kontinentalnom pravu, nego o pravičnosti iz anglosaksonskog prava, koje se u originalnom tekstu definira terminom »equity«.
Slovenija, dakle, ustraje na primjeni načela pravičnosti. Po mišljenju slovenskih političara i stručnjaka za međunarodno pravo, to načelo omogućilo bi slovenskoj strani da u budućoj arbitraži predstavi ne samo međunarodnopravne, nego i druge argumente, poput povijesnih, gospodarskih i geografskih, ne bi li ishodila teritorijalni pristup otvorenom moru, a ne samo dobila pogodnosti u režimu korištenja tog područja.
Štoviše, u Sloveniji je u slučaju pravičnosti riječ o prvorazrednom političkom pitanju. U žustroj raspravi vezanoj uz to kome pripadaju veće zasluge zbog ustrajavanja na načelu pravičnosti, Pahorova koalicija optužuje bivšeg premijera Janeza Janšu da je dogovorom na Bledu s premijerom Ivom Sanaderom zaboravio na načelo pravičnosti, čime je, po sadašnjoj vladajućoj garnituri, oslabio trenutne slovenske pregovaračke pozicije, premda Janšu danas također smeta što u zadnjem Rehnovu prijedlogu nema pravičnosti »ex aequo et bono«.
»Pravičnost« bez obrazloženja
Tko god za to bio zaslužan - ili pak kriv - u Sloveniji više nitko i ne pomišlja na rješavanje spora s Hrvatskom bez načela pravičnosti, oko čega se u potpunosti homogenizirala slovenska politička elita. Bez obzira na takvo jedinstvo, slovenska strana nikad nije detaljno obrazložila što podrazumijeva pod načelom pravičnosti.
Slovenska politička vrhuška zahtijeva od Rehna da termin »equity« iz svog kompromisnog prijedloga zamijeni terminom »ex aequo et bono«, koji postoji u Statutu Međunarodnog suda u Haagu, te da se to pravno načelo primijeni na razgraničenje i na moru, ali i na kopnu, u skladu sa slovenskim zahtjevom o nedjeljivosti ta dva pitanja.
Naime, pravičnost kakvu predviđa termin »equity« sucima (arbitrima) daje mogućnost da se između više mogućih interpretacija različitih pravnih postulata odluče za onu koja na najbolji način odgovara pravičnoj presudi.
Načelo pravičnosti pak u smislu »ex aequo et bono« podrazumijeva diskrecijsku ovlast suda da odluči o sporu u skladu s pogodnim i »pravičnim« rješenjem, pri čemu to rješenje uopće ne mora biti u skladu s međunarodnim pravom, obvezujućim konvencijama i međunarodnim ugovorima što ih je država potpisala. Dakle, u slučaju primjene takve pravičnosti, suci (arbitri) mogu presuditi i u suprotnosti s međunarodnim pravom i njegovim pravilima, potpuno u skladu s vlastitim, subjektivnim osjećajem pravičnog rješenja spora.
Hrvatska je prihvatila konačni Rehnov prijedlog rješavanja spora pred arbitražnim tribunalom, iako je na početku tražila da se o sporu odluči pred Međunarodnim sudom u Haagu, i to upravo zbog činjenice da se i u slučaju arbitraže radi o međunarodnom sudištu. Rehn je započeo s idejom o političkom posredovanju, odnosno medijaciji, što se onda u drugom činu pretvorilo u arbitražu, koja je Hrvatskoj bila puno prihvatljivija opcija, jer i arbitražni tribunal, baš kao i Međunarodni sud, podrazumijeva odlučivanje u skladu s međunarodnim pravom. Naime, arbitraža je pri odlučivanju dužna primijeniti sve relevantne odredbe međunarodnog prava, kao i Međunarodni sud, samo s tom razlikom da se u slučaju arbitraže suci (arbitri) posebno biraju samo za taj slučaj, dok Međunarodni sud ima stalne suce.
Presedan
Međutim - i to je ono o čemu se u Sloveniji, osim u ljubljanskoj Mladini, rijetko govori - ni Međunarodni sud u Haagu niti arbitražni sudovi dosad nikad nisu prilikom odlučivanja i presuđivanja upotrijebili to famozno načelo pravičnosti »ex aequo et bono«, premda je takva mogućnost, barem teoretski, uvijek postojala. Dakle, od 1920. godine, kada je prvi put osnovano Stalno međunarodno sudište u Haagu, tada još kao sud Lige naroda, pa sve do danas, kada Međunarodni sud u Haagu već dulje od šest desetljeća djeluje kao najviše sudište Ujedinjenih naroda, rješavajući na desetke graničnih sporova među državama, taj sud nikad nije donio nijednu presudu na temelju načela pravičnosti.
Odgovor na pitanje zašto je to tako, kako nam otkrivaju domaći stručnjaci međunarodnog prava, nije kompliciran. Načelo pravičnosti u Statutu Međunarodnog suda prekopirano je iz Statuta Stalnog međunarodnog suda Lige naroda, u ranim danima međunarodnog prava, kada su međunarodnopravne norme bile izrazito nerazvijene, a međunarodno pravo prepuno pravnih praznina. Upravo zbog toga, u statutu im je ostavljena mogućnost da posegnu za »pravičnošću«, kad im ništa drugo nije bilo na raspolaganju, odnosno kad drugog izlaza nije bilo, ali samo uz izričiti pristanak obje strane u sporu. Međutim, djetinjstvo međunarodnog prava već je odavno iza nas, jer su međunarodnopravne norme danas puno razvijenije nego što su to bile prije Drugog svjetskog rata ili neposredno nakon njega, no načelo pravičnosti ni tada nikad nije bilo korišteno. Međunarodno pravo mora, zahvaljujući UN-ovoj konvenciji o pravu mora, koja je stupila na snagu 1994. godine, a ratificirale su je i Hrvatska i Slovenija, jedno je od područja koja su iznimno kvalitetno normirana, zbog čega stručnjaci dvoje je li uopće još uvijek moguće, u takvim okolnostima, primijeniti načelo pravičnosti, kako je ono predviđeno Statutom Međunarodnog suda.
Bez suverenosti nad cijelim Piranskim zaljevom
Jedan od najpoznatijih francuskih stručnjaka međunarodnog prava Allain Pellet (jedan od onih koji su još devedesetih godina upozoravali na loše pravne temelje na kojima počiva Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju) ne vjeruje da je moguće primijeniti načelo pravičnosti mimo međunarodnog prava. Govoreći o korištenju načela »ex aequo et bono« - kako nedavno prenosi Mladina - Pellet upozorava da suci u slučaju korištenja te norme ne smiju zanemariti opći okvir međunarodnog prava niti smiju presuditi mimo kogentnih, mandatornih pravnih normi. Riječ je o normama koje obvezuju sve države, odnosno normama s povišenom pravnom snagom, bez obzira na pristanak država.
Što to pak znači za hrvatsko-slovenski spor na moru? Čak i kad bi arbitri o granici na moru i presuđivali po načelu »ex aequo et bono« - što u konkretnom slučaju znači da granica u Piranskom zaljevu ne bi bila povučena crtom sredine, već bi odstupala od crte u slovensku korist - Sloveniji »ex aequo et bono« opet svejedno ne bi donio cijeli Piranski zaljev. Naime, ni u tom slučaju suci ne bi mogli odstupiti od osnovnog načela međunarodnog prava po kojem se određuju granice na moru. A po tom načelu, koje, dakle, ni »ex aequo et bono« ne može neutralizirati, granica na moru počinje na mjestu gdje granica na kopnu završava.
To znači da ni teoretski - pa čak ni uz toliko željeno načelo pravičnosti, kad bi kojim slučajem ono prvi put u povijesti bilo primijenjeno - Slovenija ne bi mogla dobiti suverenost nad cijelim Piranskim zaljevom. A kako se, opet u skladu s normama međunarodnog prava, suverenitet na moru dalje proteže preko unutarnjih i teritorijalnih voda, do otvorenog mora, to znači da slovenski mitski cilj - teritorijalni kontakt s otvorenim morem - ne može biti ostvaren bez radikalnih korekcija sadašnje međudržavne granice na istarskom kopnu. U tom slučaju, međutim, više nije riječ o graničnom sporu, već o slovenskom teritorijalnom zahtjevu. Takvom zahtjevu ne može udovoljiti ni sud ni arbitraža, ni uza sve pravne akrobacije, a upravo zbog toga Slovenija već godinama odbija rješenje spora u skladu s međunarodnim pravom, bilo na sudu, bilo pred arbitražom.
Suspenzija međunarodnog prava
Primjena načela pravičnosti mogla bi predstavljati suspenziju međunarodnog prava, premda upravo na međunarodnom pravu i počiva današnja međunarodna zajednica, ali i Europska unija, kojoj Slovenija pripada, a Hrvatska joj se želi pridružiti.
Nakon pročitanog čini mi se da slo kani osporiti i dio teritorija RH kako bi došla do izlaza na otvoreno more na način da inzistira da se i morska i kopnena granica određuju zajedno po prinicipu »ex aequo et bono«. Jer da bi došla do otvorenog mora nije dovoljna niti cijela vala, onda bi valjda bilo uredu da principu »ex aequo et bono« granica bude tamo negdje kod Savudrije.
Znam da zvuči ludost ali slo nas je uvjerila da je to itekako moguć plan kojeg su zacrtali.
Linearni mod
