Da se ne zaboravi

[from_hell_to_cell]

Nikola Duspara kaže:

Svinjareva radost

Zima stiže,
Pada inje,
Gladan svinjar
Hrani svinje.

Rokću svinje,
Žderu žito,
Prevrnule
I korito.

Nesta hrane.
Gle radosti!
Svinjar gloda
Svinjske kosti!

Nikola Duspara

Razmišljo sam čitav dan, a i silu neč'stu sam pozvo u pomoć; al nit ona nit ja nismo skužili pjesmu.
Al nema veze, barem ja uvijek priznam kak sam glup ko stup, a i za Nikolu Dusparu znam kak nema beda.

[from_hell_to_cell]

PRIČA O OKUPACIJI

Krajem siječnja '92. su u Dabru poginula četvorica hrvatskih vojnika, a desetak je vojnika i civila lakše ili teže ranjeno.

Vojnici su izginuli tijekom zaboravljene akcije u kojoj su iz četničkog okruženja koje je trajalo duže od sedam mjeseci uspjeli izvući više od 100 žitelja zaselaka Lug, Zapolje i Zabare (MZ Dabar).
Izvlačenje je trajalo skoro tri dana, tijekom kojih su stari i nemoćni nošeni na nosilima, neki čak i u tačkama.

Ovo je priča koja opisuje život tih ljudi prije akcije.

Srbi su s najjačim i otvorenim napadima u tome dijelu Like započeli u kolovozu, ali već su u lipnju '91. u Dabar pristigle postrojbe "JA", kao i pedesetak domaćih četnika iz zaseoka Bobići i Mišćevići.
Okružili su i blokirali čitavu MZ Dabar, te odmah ograničili kretanje svim žiteljima hrvatske nacionalnosti.

U tom nekada bogatom i lijepom selu, u kojem je srbsko naseljavanje započelo tek pedesetih godina - za Hrvate je život postao noćna mora.

Milan Smolčić je bio jedan od stradalnika koje je hrvatska vojska uspjela spasiti, i ovo je njegov opis života u okupiranom Dabru:
- Nakon dolaska "jugovojske" smijenjen je dotadašnji tajnik MZ, te je novopečeni tajnik Mirko Čuturilo kao prvu uredbu propisao zabranu Hrvatima da se opskrbljuju u mjesnoj trgovini, koja im je u uvjetima potpune blokade bila jedino mjesto na kojemu su mogli doći do namirnica potrebnih im za život.
Trgovina je bila rezervirana za srbe, a sredstvo plaćanja "jugodinari". Hrvatske dinare do izvlačenja iz okruženja nitko od Dabrana nije imao prilike niti vidjeti.

Žitelji Dabra živjeli su bez struje, s vodom iz šterni s izvora, a šećer, brašno, ulje i ostale namirnice nisu im bile dostupne mjesecima.
Posuđe su "prali" u pepelu, a osobna higijena bila je nikakva.

[from_hell_to_cell]

Među izbjeglim Dabranima bio je i Mile B. čiji je sin, za kojega tijekom okupacije nije znao niti je li živ (za razliku od četnika), bio hrvatski policajac u Otočcu. Jednom se pokušao vratiti po roditelje, ali jedini je put vodio preko Glavaca, koje se već utvrdilo kao snažno četničko uporište, pa je taj pokušaj bio bezuspješan.

Mile B. govori:

- Nas suseljani nisu dirali, iako su se još krajem kolovoza "obukli" u odijela "rezervne vojske", ali nevolje su počele kad su 19. studenog stigli "stranci".
- Došli su kupit ljude za u Knin. Došli su s autom i pred moju kuću i traže B. Milu, to jest, mene. Bili su stranci, vele mi smo narodna vojska, š njimn je bio neki kapetan. Ja sam uteko, nisam ih vidio, nego mi žena i mater kazale.
- Tada su pokupili mnoge, pa i od moje sestre sina, komšijskog sina i druge; oteli ih, odveli što ja znam kamo, u Vrhovine, u Knin.
- Tada mi još iz kuće ništa nisu uzeli, nego kasnije.

- Nakon 15 dana došli su jopet, i ja sam jopet uteko. I žena mi je utekla.
Kuća mi je na takvu položaju da ih mogu vidjet kad dolaze iz pravca Petrinić polja.
- Onda mi mater veli da su pitali, kao, da di sam ja, da imam sina mupovca (????).
- Onda su odnili 100 litara rakije, 2 bocuna. Za 20 minuta su se jopet vratili, još ih je više bilo; i odnijeli su pršut i još neke stvari, i rekli mi materi da se sutradan prijavim u 11 sati u mjesni ured.
- Nisam se javio, nego se i dalje skrivao sa ženom po šumi. To ti je ono, vidiš vojni auto i bježiš. A preko noći dođeš pojist, i onda nazad u šumu, u grmlje.

- Kad su došli sljedeći put, tad je i mater utekla. Četvrti biće put, došli oni po noći, i tražili, čujem, lovačke puške.
- Tu moram reć da mještani nisu dolazili, ne moš reć, a ko je ove poslo, ja ne znam. Bilo je među srbima dobrih ljudi, pogotovo onaj trgovac, Srbin, koga su prebili zato što prodaje i Hrvatima.
- A on je pomalo svakom davao, i srbinu i Hrvatu po četr kile soli, kad je došla sol.
- Al kad su počeli stranci hvatat, nismo ni išli u trgovinu. Bili bi nas pokupili. Nego je samo jednom žena otišla.

[from_hell_to_cell]

Dane Š. iz Zabara:

- Od kolovoza nismo imali struje, pa tako nismo gledali ni televiziju. Premija je bila onome tko je imao tranzistor na baterije, ako je imao baterija.
- Bez struje živit, to je nemoguće. A nismo ni svijeće smili palit, zbog zamračenja, a i zbog toga da nas ne pokupe kao zarobljenike za razmjenu.
- Eto, ja sedam mjeseci nisam dobio penziju, pa ti vidi. Srbi su barem imali penziju.
- Nego imali smo nešto zaliha, pa onda smo mljeli 'šenicu na mlin na vodu, malo krumpira, zakolješ prase i s tim smo živjeli.
- Sol je bio problem... U prošlom ratu bilo je bolje. Srbi su sakrivali nas, a mi njih. Od četnika, ustaša, švaba. Onaj rat je bio bolji sto posto.

Dabranka N.N:

- Prije dva miseca uspila sam namolit u trgovini dvi kile brašna, i to samo zahvaljujuć milosti vlasnika trgovine Milana Vasaljevića, kojega su domaći četnici zbog njegove humanosti prema Hrvatima odveli u svoj kninski kazamat, da bi ga unekoliko kasnije vratili s teškim ozljedama.
- Najveća se je tragedija Hrvatima u ovome mjestu dogodila 19. studenoga, kad su zamaskirani četnici - nisu imali hrabrosti pokazati lice - počeli upadati po kućama i odvoditi, pod okriljem mraka, mještane hrvatske nacionalnosti.
- Tada je iz sela netragom nestalo 19 žitelja, među kojima i jedna 83-godišnja starica (vjerojatno notorni ustaša) o čijim se sudbinama od tada ništa ne zna.
- Nakon tog događaja mještani su često i noći provodili u šumi, ili bi spavali odjeveni, da bi brže mogli pobjeći ako četnici opet po selu krenu odvoditi Hrvate koji im se ne sviđaju.

Akcija u kojoj su hrvatski vojnici oslobodili ove ljude možda bi prošla i bez, ili bar sa manje gubitaka, ali kasnije je ustanovljeno kako im je iz sela u okolici Brinja bilo dojavljeno kako se akcija sprema.
U zarobljenom četničkom štabskom vozilu nađeni su dokazi o tome kako su neki od dojavljivača bili - "hrvati".

[Nikola Duspara]

from_hell_to_cell kaže:

Razmišljo sam čitav dan, a i silu neč'stu sam pozvo u pomoć; al nit ona nit ja nismo skužili pjesmu.
Al nema veze, barem ja uvijek priznam kak sam glup ko stup, a i za Nikolu Dusparu znam kak nema beda.

Nisi li i sam naveo IKS primjera kako smo mi "Svinjari" bili gladni, ali za "Svinje" je moralo biti?! U zivotu je kao i u odnosu svinjara i svinje - netko nekog "pojede".
Ostavi "silu necistu", Ti si cista, svijetla osoba.
Nastavi.

Lijep pozdrav
Nikola Duspara

[from_hell_to_cell]

Nikola Duspara kaže:

Nisi li i sam naveo IKS primjera kako smo mi "Svinjari" bili gladni, ali za "Svinje" je moralo biti?! U zivotu je kao i u odnosu svinjara i svinje - netko nekog "pojede".
Ostavi "silu necistu", Ti si cista, svijetla osoba.
Nastavi.

Lijep pozdrav
Nikola Duspara

Ma sila neč'sta je moje ime od milja za moju bolju polovicu, svjetlo života moga. (Moram to napisat jerbo mi čita preko ramena).

Veliki pozdrav i tebi, ND. Glavu gore i znaj kako ništa nije uzalud bilo. Mi ne zaboravljamo svoje heroje.

[from_hell_to_cell]

PRIČA O HRABROSTI

Škabrnja gori
iz dima u zraku katedrale raste
i moja olovka plače
kao dijete bez naručja.

stihovi iz pjesme "Zaklana Škabrnja", Miljenka Mandže

O Škabrnji sam već pisao, ali jedna je priča o toj tragediji sigurno najmanje poznata.
To je priča skupine Zadrana koja se nakon 18. studenog 1991. više puta sa kamerom prošuljala kroz četničke položaje, kako bi snimajući ono što je od toga mjesta ostalo potakli zadarsku vlast na djelovanje i upoznali javnost sa istinom o događajima, a na kraju su čak i spasili nekoliko života.

Zlatko B., Danka D., Robi K. i još nekolicina mladih Zadrana i Škabrnjana u Škabrnje su se ušuljavali i pored četničkih položaja jer su poznavali svaku stopu svoga mjesta. Jednom su prilikom, to niti ne shvativši odmah, prošli manje od 20 metara pored grupe četnika koji su ručali.

Zlatko govori kako je njegova kuća "dobila" 6 granata, te kako poznaje skoro sve četnike koji su napali Škabrnju, te kako je među četnicima bio čak i jedan njegov daljnji rođak - Davor Škorić.
Za te, "domaće" četnike veli kako su to ljudi iz Zemunika Gornjeg, Biljana i drugih okolnih sela napučenih srbima; te kako su u napadu bili potpomognuti "JA" i "belim orlovima".

Tada 21-godišnja Danka D. bila je borac u Škabrnji, i jedna od zadnjih šestoro gardista koji su se povukli iz sela. Prilikom povlačenja su uzaludno pokušavali nagovoriti starije ljude da pođu s njima, ali to im, nažalost, nije pošlo za rukom.
Govori kako je pored 47 tijela koje su četnici predali zadarskim vlastima, u selu nastalo i novo "groblje" sa 29 tijela. Na video-snimci se "groblje" jasno vidi: bagerom iskopana rupa u koju su pobacana trupla.
O dvadesetak se Škabrnjana nikad nije saznalo ništa. Izgubio im se svaki trag.
Na zadarskoj patologiji je svoju rođenu baku uspjela prepoznati samo po nakitu.

U okupiranu i spaljenu Škabrnju su se ona i Robert K. po prvi puta uvukli 11. siječnja, a posljednji put 24. ožujka 1992, ukupno pet puta. Svaki su put sa sobom nosili video kameru, a zadnji su se put uspjeli dokopati vojnih samostrela, snajpera i RPG bacača.
Na isti su se način uvukli i snimili stanje u Zemuniku Gornjem, Stankovcima, Biloj Vlaki, Murvici, Pristegu, Kašiću.

Na pitanje zašto su to radili, odgovaraju:
- Mi nismo novinari, ni avanturisti. Mi smo grupa klinaca koja nešto radi. U Gornjem Zemuniku smo bili prvenstveno da spasimo troje staraca, a jednog smo uspjeli izvući i iz Škabrnje - Luku Ražova.

[LILLY 106]

[QUOTE=from_hell_to_cell;8634292/QUOTE]

[from_hell_to_cell]

RIJEČ O SRAMOTI

Na ovome se forumu o "OLUJI" puno toga izreklo, a sigurno će se puno toga još i izreći; ali više je nego očito kako su Hrvatima danas pravi karakter i bit te akcije manje poznati nego što su im bili tek dan nakon što je akcija završena, a povijesne Šuškove riječi izgovorene: "Hrvatska vojska izvršila je zadaću".

Danas srbi nestrpljivo očekuju još jedno proglašenje poraza pobjedom; haag se trudi Hrvatsku držati nestabilnom što je duže moguće; Hrvati još uvijek šute i trpe; dok se "hrvatska ljevica" svom snagom obrušava na same temelje hrvatske države.

Hajd'mo zato sa nekoliko povijesnih činjenica barem pokušat' postavit' stvar na svoje mjesto:

Tadašnji je hrvatski vrh (koji se danas, čini se, svodi tek na dvojicu pokojnika; svi su ostali samo stajali i podignutih obrva začuđeno gledali?) u dogovoru i pod pritiscima MZ "srbiji i crnoj gori", te hrvatskim srbima ponudio Z-4; plan koji srbi danas sa velikim entuzijazmom i ekstatičnom amnezijom zaboravljaju, a u toj ih praksi bezrezervno slijede "h"ns, sdp i slične partije koje nadahnuće za svoje političko djelovanje kao da uzimaju direktno iz "priručnika za petokolonašku djelatnost unutar neprijateljske države".

Što je to plan Z-4, i zašto se danas toliko malo govori o njemu?
Sa strane se dobiva dojam kako je tu riječ o doku "Noine arke", u najmanju ruku, ali taj se nevjerojatan plan uporno zaboravlja objasniti i puku "sitnog zuba", posredno ih tako tjerajući ravno u tor "hrvatske ljevice".
Kaos.

Država u državi, bio bi najbolji opis "SRAO krajine" u Hrvatskoj da su srbi taj plan prihvatili, ali oni su bili toliko uvjereni u svoju vojnu i političku nadmoć da su ga više puta glatko odbili, nastavljajući s okupacijom hrvatskog teritorija i računajući na bezrezervnu podršku svoje "prave" države i "pravog" precednika - Slobodana Miloševića.
Na našu sreću, a srbsku sramotu i vječni podsjetnik na vlastitu nerazumnost i bahatost - odbili su ga.

Što im je tim nebuloznim, ali jamčenim i od MZ iscrtanim planom u biti nuđeno; i čega su se oni to odrekli?
Što je to čega se srbi danas niti ne usude prisjetiti, već radije urlaju o protjerivanju, genocidu, i svim ostalim "delicijama" kojima su oni sami terorizirali Hrvatsku i Hrvate desetljećima, ali najžešće od devedesete pa do završetka "Oluje"?

Najvažnije točke Z-4, iliti "Nacrta sporazuma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu", izvorno napisanom na 43 gusto istipkane stranice:
- zajamčeno im je pravo na vlastitog predsjednika u "SRAO krajini".
- zajamčena im je vlastita vlada i parlament.
- zajamčena im je vlastita policija.
- zajamčen im je vlastiti grb, himna, zastava i valuta.
- zajamčena im je samostalnost u obrazovanju, kulturi, gospodarstvu, upravljanje energetskim postrojenjima...
Po tome bi sporazumu imali pravo čak i na svoju policiju, te vlastitu vojnu komponentu!! ; a u biti je jedino što u "krajini" ne bi imali bio - ministar vanjskih poslova.

Što je hrvatska država tražila zauzvrat? Mir.
Mir; pristanak na povrat prognanih Hrvata u svoje domove na okupiranom području; omogućavanje slobodnog protoka roba i ljudi cestama i željeznicom; te priznanje vanjskih granica RH koje bi zajednički nadzirale ophodnje hrvatskih i srpskih policajaca.

Na kraju mjeseca siječnja 1995. godine, nakon dvadesetak tisuća mrtvih, milijun raseljenih i prognanih; nakon za Hrvatsku katastrofalnih razaranja i svega ostaloga što nam je rat donio, srbi taj plan nisu htjeli niti uzeti u ruke.

Iako su znali što im se njime nudi, nisu ga željeli niti razmotriti.

Jer na "njihov" teritorij oni hrvatsku nogu više nisu htjeli propustiti (riječi Mile Martića, u govoru Kordunaškom korpusu nedugo prije "Oluje").

[from_hell_to_cell]

Nisam htio zagušit temu o "poželjnosti Hrvatstva u Hrvatskoj", ali ipak mislim kako se ove stvari ne bi smjele zaboravljati, jer su direktna posljedica "zaboravne" politike kakva se u Hrvatskoj vodi.
Samo nekoliko primjera:

Lipnja mjeseca 2003., u selu Kašljavac (općina Šandrovac kod Bjelovara) S. H. (61) iz Bjelovara na 10-metarskom jarbolu u dvorištu vikendice vješa zastavu države Srbije i Crne Gore, dok istoga mjeseca usred Zagreba (Ilica 13), na vratima Udruge ratnih veterana Hrvatski Domobran, nepoznate osobe precrtavaju hrvatski grb, te ploču "ukrašavaju" velikosrpskim parolama.
Po predsjedniku SNV-a Miloradu Pupovcu i SDSS-a Vojislavu Stanimiroviću, u Hrvatskoj nema otvorenih konflikata između Srba, Hrvata te doseljenika iz BiH, i oni jedini problem vide u povratu srpske imovine!

Istovremeno, prognane Hrvate doseljenike iz BiH, u Srbu na Klancu, usred Hrvatske, dočekuje plahta s četiri C. Većina hrvatskih obitelji požalili su se da su slična uznemiravanja počela netom nakon ukidanja viza za Srbe i Crnogorce. Srbi koji tamo žive, "začudo", ništa ne znaju i ništa nisu vidjeli, te nemaju ništa ni protiv koga. Inače, protiv svakog naseljavanja Hrvata u, dotad gotovo jednonacionalno naseljen Srb, najogorčenije se borio g. Milorad Pupovac.

Vukovar, 27. ožujka 2003, osnovna Škola. Nakon tjelesne nastave učenici srpske nacionalnosti su uz pomoć "starijih prijatelja" napali učenika Hrvata i izudarali ga. Prema šturim informacijama iz hrvatskog tiska policija je izvela zaključak da je to bila obična "masovna tučnjava". Desetorica protiv jednog.

U Vukovaru, točnije na Mitnici, je u rujnu mjesecu 2005. godine od stane triju osoba pretučen šesnaestogodišnjak. Nakon upita što je po nacionalnosti, mladić je priznao svoju vječitu krivnju da je Hrvat, nakon čega se probudio u bolnici sa prijelomom desne nadlaktice i nosne kosti, te podljevima po tijelu. Policija ovaj izgred nije željela ocijeniti kao međunacionalni sukob, jer se provjeravaju sve pojedinosti…!?

Ovakvih slučajeva u Hrvatskoj ima nebrojeno, jer se većinom žurno "pometu pod tepih" ili stignu pred suce koji su za vrijeme okupacije Hrvatske vršili poslove "sudija srao krajine", ili sudaca koji i dalje žale za EX-JU, ali dostupni su svakome tko za njih želi znati.
Pune su ih novine, većinom lokalne, ali katkad završe i u "Večernjaku".

[from_hell_to_cell]

SRCEM I SAMI

Fakat mi žao kaj se nitko ne javlja na ove naše - hrvatske teme; sad je nešto Casio stavio i to je to.
A svaka mu čast na tome, jer to treba proživjet, preživjet, i doživjet dan kad o tome skupiš snage i pisat.
Iz iskustva znam kak je počet teško, al' svakom se rječju i sjećanjem koje se iz sebe izbaci mali komadić čovjekove duše oporavi, jer više nije zarobljen u besmislenom skrivanju patnje koje smo prošli. Kao pojedinci i kao narod, i zato i ponovno pozivam sve koji imaju priče o ratu kojega smo preživjeli: pišite, anonimno i bez obzira na to jeste li u ratu bili civili ili vojnici, djeca ili odrasli.


Ja, iskreno, ne znam kaj bi više pisao, o čemu; jer mi se nekad čini kako pišem sam sebi.
Naši se patnici ne javljaju, a na temi "Rat i sećanja", na primjer, čitam takve jugo gluposti i srbske laži da mi se želudac okreće od nevjerice.
I tu potpuno shvaćam Casia kad se pita i pokušava shvatiti kakvi su to ljudi koji niti danas ne mogu i ne žele prihvatiti odgovornost za zločine koje su počinili; i dijelim njegovu nevjericu prema tome.
Na jednostavna pitanja kao kaj su "kako ste se osjećali u tome trenutku", dobivaju se odgovori u frekvencijama od: "nije to bilo baš tako kako vi govorite da je bilo"; "žao nam je, ali i vi ste krivi"; pa sve do legendarnih - "vi ste krivi jer ste se uopće branili".

Svaki je dan sve jasnije kako neki ljudi istinu o Domovinskom Ratu žele potopiti i utopiti, jednostavno je "zagubiti" u hrpama laži i floskula za koje dok ih izvaljuju i sami znaju kak u biti samo kenjaju, al' istovremeno i shvaćaju kak je raji potrebno samo što više o tome pričat', i na kraju će i povjerovat'.
Žalosno, prijatelji, al' oni protiv svih nas i dalje ratuju, svakodnevno, a mi se branimo kao i devedesete i devedeset i prve - Srcem i Sami. Svakodnevno ratujemo, mi istinom, a oni provjerenom srbskom: "stoput reci da su oni, na kraju će i oni povjerovat da su oni".

Ali bitno je znati kako im uspjeti neće, i kako će Hrvatska biti onakva za kakvu smo se borili.
Svi nam oni proces dostizanja toga cilja mogu samo produžiti i otežati nam ga, ali šanse - nemaju.

Iliti narodski: "a oni nek' pjevaju borbene".
Jer što se krvlju brani...

from_hell_to_cell samo piši jer je gušt za čitati dobro pišeš i svaka čast.

[Živčo]

"Nisam čovjek od velikih riječi,ovo što osjećam teško je reći",ali zato nam je Bog dao ljude kao što je-from hell to cell -!Bravo majstore!

[casio]

from_hel_to_cell, ako misliš da ovo nitko ne čita varaš se jako.
Ja sam pročitao sve što si do sada napisao.
Kad skupim vremena i snage i sam ponešto napiše.
Samo naprijed.

[klapac]

from_hell_to_cell kaže:

SRCEM I SAMI

Fakat mi žao kaj se nitko ne javlja na ove naše - hrvatske teme; sad je nešto Casio stavio i to je to.
A svaka mu čast na tome, jer to treba proživjet, preživjet, i doživjet dan kad o tome skupiš snage i pisat.

Ne sekiraj se. Citam sto pises i svaka cast ili kako ti kazes svaka ti dala za 0 kuna

Ljudi zaboravljaju, ali meni se cini i da je to vise nas dojam da ljudi zaboravljaju. Mi gledamo samo medije, ali ima ljudi koji pamte ono sto se dogodilo. I ti su, fala Bogu, jos uvik u vecini.

Meni je malo teze pisati, pogotovo o pocecima rata, o 91. Nekako rici tesko padaju na monitor.

[from_hell_to_cell]

Već iz sveg ovog piskaranja namjeravam napravit' nešto kô "dogodilo se na današnji dan", al' eto, nabasao sam na nekoliko priča o tome kaj se događalo našem narodu početkom devedesetih godina, i pošto se to još nitko od naših "najvrlijih" nije potrudio prevesti na Hrvatski: idemo dalje, za iste pare.
Pogotovo zbog toga kaj se radi o ljudima od kojih su neki možda i danas živi, i žive nigdje drugdje nego u okolici Dvora na Uni, a svi znamo tko je tamo danas većina, ali i zašto.

PRIČA O BAKI I NJENIH 10 KRAVA

Baka (nazvaćemo je Mara), pučanka Golubovca, sela 9 km udaljenog od Dvora na Uni, dala je ovo svjedočanstvo zaposlenicima ICRC-a, "daavne" devedeset i neke.

- Poslije masakra u Strugi, šta su ga srbi načinili srpnja 26. ('91.), sav je narod iz okolnih hrvatskih sela bio toliko prestrašen da su odmah počeli bježati, jer su samo čekali da komšije dođu poklat i njih.
I moj su zet Ivo Mlađenović i njegova obitelj otišli iz Golubovca. Pokušali su i mene nagovorit da idem sa njima, ali odlučila sam ostati i brinuti se za naše dvije kuće i deset krava.
Osim toga, mislila sam da će mene ostavit' na miru, pošto nitko od moje familije nikada nikakva zla nijednom srbinu načinio nije, a puno je srba bilo naših dobrih prijatelja i komšija.
Mislila sam da će sve te borbe prestati.
Tako sam ostala u selu sa još dvoje starijih ljudi hrvata, a i sa našim komšijama srbima.

Četnici i vojnici "JNA" već su otprije imali nekakve liste "loših Hrvata", i imanje po imanje su pljačkali i uništavali njihove kuće i imanja u obližnjim selima Struga i Zamlača.
Došli bi s tenkom ravno ispred kuće, i onda ispaljivali u nju granate, a neke su jednostavno ubacivali ručne bombe i poslije ih palili.
Naravno, prije bi toga iz kuća iznijeli sve što se iznijeti dalo, pa čak i keramičke pločice sa zidova.
Nakon što bi koja kuća bila uništena, iz Dvora na Uni bi došao bager ili kakav sličan stroj, i to bi mjesto "sravnali", tako da ne bude ni traga da je tu ikakva hrvatska kuća ikad i bila. (Ovdje podsjećam na Pupovčevu i dan-današnju grčevitu borbu za zadržavanje jednonacionalnosti pučanstva u dotičnoj općini, te njegovo kategoričko odbijanje naseljavanja Hrvata na taj dio Hrvatske).

-Tijekom rujna su naoružani srbi počeli dolaziti i u naše selo - Golubovac, i tada su muke počele i za nas.

[from_hell_to_cell]

- Odmah su nam počeli prijetiti, a mene su pitali da zašta ja imam dvi kuće.
Odgovorila sam im da je jedna moja, a druga od moje kćeri i njenoga muža, na šta su oni rekli da ja starica ne smijem imat dvije kuće.
Ušli su u obje i opljačkali šta se opljačkat dalo, uzeli su skoro sve šta smo imali.
Nakon pljačkanja, moju su kuću ispred mene zapalili.
Poslije toga me bilo strah spavati u drugoj kući, za koju su rekli da više nije moja, i morala sam spavati u štali ili kukuruzištu.

Među njima je bilo nešta starijih ljudi koje sam poznavala, ali bilo je tu i mlađih. Netko mi je onda rekao da su ti stigli iz obližnjih sela Draškovac, Volinja, Riječani i Oraovica.
Ti su srbi stvari koje su nam popljačkali prevozili sebi kamionima i slično. Bili su to televizori, frižideri, pokućstvo, i takve stvari...

Cijelo sam se vrijeme nadala da neće uzet naših 10 krava, ali jedan su dan došli i po njih.
Ovoga su puta došli sa Nikolom Sekulićem iz Javornja, koji je prije bio čest gost u našoj kući i prijatelj moga sina Ive.
Kad sam ga prepoznala bilo mu je nekako neugodno, ali ipak je uzeo 3 naše krave, naš traktor i sve naše poljoprivredne strojeve i vozila.
Nisu me tukli, ali kad sam ih pitala da zašta nam uzimaju sve stvari, taj mi je Sekulić odgovorio: "Ako se tvoj sin Ivo vrati kući, vratit ćemo vam sve".
Poslije su toga došli i neki meni nepoznati mlađi ljudi; bili su obučeni u neke drugačije uniforme, pa čak i civilnu odjeću, ali svi su do jednoga bili naoružani i prijetili mi.
Rekli su mi: "Tvoj unuk i tvoj zet su pucali na nas, i nema tog mjesta na svijetu di će se moć sakrit od nas - naći ćemo ih i pobit ćemo ih".
Onda su uzeli i ostalih 7 krava.
Saznala sam kako su naše stvari odvezene u kuće Željka i Dubravka Čavića u selo Draškovec.

Pucanja je bilo svakodnevno, najviše po noći, ali srbe u selu nitko nije niti dirao niti ih uznemiravao; slobodno su mogli na svoje njive.
Ali kad bi koji Hrvat pošao na svoju njivu, odmah bi pucali po njemu; a stalno su i dolazili u hrvatske kuće i sela u pretrage i "ispitivanja".
Smijali su se i pitali nas stalno da di sakrivamo oružje, a jednom su jednu od starih žena skinuli do gola jer su "pretraživali ima li oružja " kod sebe.

Ja sam tada već gladovala, a otkad su mi uzeli sve krave nisam imala ni mlijeka; ali najgore je bilo što su svim hrvatskim kućama prerezali žice za dovod struje i prekinuli dovod vode. Bilo mi je hladno, ali nisu dali niti da se pale vatre; ja sam se bojala vatru zapalit čak i u svom skrovištu, jer bi me i tako otkrili.
Preklinjala sam naše srbe "komšije" da mi dopuste bar da spavam u njhovim štalama ili podrumima; njihove su se kuće barem grijale, a bilo je prehladno za spavanje u kukuruzištu, ali niti jedan mi nije htio to dopustiti.
Rekli su da sam Hrvatica i da bi i njih mogli ubiti ako me nađu kod njih.

Vrijeme je prolazilo, i Bogu hvala, u studenom su nas našli neki ljudi iz Crvenog Križa, tako da su mene i još tri stare žene prevezli u Bosanski Novi.
Tamo sam bila 4 dana, i sada sam, eto stigla u Zagreb, i živim kao izbjeglica.

Kraj.

p.s. "Civili u ratu samo smetaju" - citat Saše Filipovića, mladog poČetnika.

[from_hell_to_cell]

Neshvatljivo, ali neki i danas ne znaju sve o Vukovaru.
Ne govorim samo o Vukovaru devedesetih, već i o Vukovaru danas; kao da ih je prestao zanimati. Kao da će ga se opet sjetiti tek kad i opet bude krvario za sve njih. Jer takvi, čini se, od svih i svega to i očekuju, kao da im je to Bogom dano: da drugi krvare za njih.
A poslije svega im na tome čak niti zahvalni nisu.
Poslije svega pljuvanje po svetostima što su hrvatskog vojnika oduvijek održavale na životu smatraju - "individualizmom", "građanskom hrabrošću", i "samostalnim" razmišljanjem.
Već sam se odavno prestao pitati koje bi to vrijednosti takvi prihvatili kao životne vrijednosti, jer mi je postalo jasno kako ih vodi samo jedna (Rockefeller-ovska) misao: misao za tim da njima bude dobro, a sve ostale - kô jebe.

Nekoliko činjenica; toliko puta ponovljenih, ali još uvijek premalo shvaćenih:

Za pobunjene srbe, raspojasane crnogorce i "JA" devedesetih (ali i neke europske i "belosvetske" zemlje) hrvatska vojska nije predstavljala vojsku.

Za njih smo i čitavu srbiju i crnu goru mi bili tek slabo naoružane "paravojne jedinice nepostojeće hrvatske države", u slobodnom prijevodu - "zenge"; koje žele samo da sruše "jugoslaviju" i kolju srbsku decu.
Prosrbska i antihrvatska propaganda nas je i onda dodatno "uljepšavala" vizijama ustaša i Jasenovca, našu težnju za slobodom zavivši u najcrnje priče o NDH četrdesetih, svjesno ignorirajući kako je hrvatski narod kroz čitavu svoju povijest želio samo suverenost, neovisnost i ravnopravnost.

Takva se antihrvatska propaganda protiv nas vodi i danas, a u posljednje smo vrijeme svjedoci i njenom jačanju, ali to nije tema ovog piskaranja, to je samo znak kako smo i opet uglavljeni među mlinskim kamenjem predizborne kampanje.

Prvo tek jedna činjenica iz ww2: Hrvatskom, srbijom, crnom gorom i BiH su tijekom čitavog ww2 harale fašističke i kvinsliške postrojbe četnika draže mihailovića, nedićevaca, ljotićevaca, Koste Pećanca i ostalih srbsko-narodnih "junaka". Kaj reć' na činjenicu kako je jednog od tih likova srbski parlament proglasio antifašistom, a "miroljubiva" mu USA dodijelila čak i odličje? Najbolje ništa, ostavimo to našem trenutnom najvećem antifašistu - precjedniku.

[from_hell_to_cell]

Kad je u dogovoru s MZ 8. listopada 1991. nova Hrvatska Država proglasila samostalnost, nadali smo se političkom rješenju i mirnom izlasku iz propale, kreditno nesposobne i uništene, nefunkcionirajuće, neprirodne i nadasve neravnopravne federacije republika tzv. jugoslavije. (To me ime uvijek prvo asocira na trgovinu: "Slavija", a potom me čip odmah prekopča na ropstvo).

Srbski je vožd Slobodan Milošević u tome trenutku shvatio kako u rukama drži naizgled nepobjedive karte, i zaključio je kako je upravo on taj "sretnik" kome je sudbina odredila "zlatnoslovski" upis u svjetsku povijest, a platinasti u povijest konačnog cilja njegovog plemena - ostvarenje sna o "velikoj srbiji".
U najboljem duhu Hitlera i njegovih astrologa, izračunao je kako su se "zvijezde napokon našle u poretku" potrebnom za donošenje odluke o pokretanju dugo pripremane vojne akcije osvajanja životnog prostora ("lebensraume") za sve srbe u jednoj državi.
Umislio je kako je on führer koji će srbe povesti u pobjednički rat kojim će zapadne granice srbije biti "Virovitica - Karlovac - Karlobag".

Četnički su dobrovoljci najgora zločinačka banda koja se pojavila na licu planeta Zemlje još od njihovih istoimenih kolega u ww2, a s njima su se u krvoločnosti i predanosti kojima su ubijali i masakrirali mase najobičnijih ljudi mogle mjeriti samo nacističke SS trupe za etničko čišćenje i kambodianski "crveni kmeri".
Hitlerovu ideju o svijetu kojim upravljaju arijevci prihvatili su i usavršili do krajnosti; cilj im je bio sve narodnosti koje ne pripadaju "nebeskoj" vrsti pobiti ili protjerati, a zatim njihovu zemlju napučiti srbima.
Nosili oni vojne odore ili ovčje "kožune"; kacige, šubare ili "šajkače"; kokarde ili crvenu zvijezdu; njih vodi samo mržnja prema Hrvatima i svemu hrvatskome; oni ne brane niti zastupaju ništa.
Tisuće su civila, seljaka i vojnika mučeni i dokrajčeni strahovitim smrtima od strane tih koljača sa tri prsta u zraku.

Ipak, još je i devijalnija politika kojom srbi nakon pokolja od žrtve rade zločinca; urlajući o zločinima nad njima, te na najlicemjerniji način prešućujući i zataškavajući istinu o vlastitim zlodjelima, istovremeno iz prikrajka promatrajući svoje djelo, uvjereni kako je samo pitanje vremena kad će "dovršiti posao".

[from_hell_to_cell]

U studenom 1991, četnici su nakon gotovo tri mjesece očajničke borbe branitelja napokon uspjeli uništiti Vukovar.
Njihove gubitke u ljudstvu i tehnici neću niti spominjati, jer bi svaki iole normalan zapovjednik nakon takvog pogroma bez razmišljanja presudio sam sebi, ali njihovi su se zapovjednici zadovoljili generalskim činovima i osvetom nad preživjelim braniteljima i civilima.

Vukovar je (ovo bi se negdje trebalo zlatnim slovima veličine holywoodskog znaka postaviti), na kraju okupiran iz samo dva razloga - manjak ljudstva i streljiva.

Neki su se branitelji uspjeli izvući iz okruženja, ali one koji su zarobljeni čekala je ista sudbina - umiranje ili polagano umiranje u srbskim konc-logorima kamo su ih odveli. Nacistička priroda srbske armade i vlade se i tu pokazala u svom pravom svjetlu - na betonskim ili zemljanim podovima stalaga na četnički način. Preživjelima njihovih konc-logora prepuštam njihove priče, jer nitko tko ih na vlastitoj koži osjetio nije shvatiti ih ne može. Sve što možemo učiniti je pokazati im kako njihove žrtve nisu bile uzaludne.

Oni kojima je sudbina dodijelila drukčije karte bili su izgubljeni odmah po zarobljavanju.
Po svjedočenju Deana Anastasijevića, novinara "Vremena" i suradnika magazina "Time", koji je godine 1991. bio na vukovarskom ratištu, prvih su nekoliko dana zapovjednici "JNA" svojim vojnicima i paravojnim četnicima svih "jedinica" dopustili da u razorenom gradu rade što god žele. Bio je očevidac odvođenja zarobljenih branitelja i civila na pogubljenja; posljednji pogled na ljude koje bi četnici odveli u dvorište ili iza zgrada, nakon čega bi se čuli rafali, često je bio njegov.
Svjedok je toga krvoprolića i Ron Haviv, autor najpoznatijih ratnih fotografija iz Hrvatske i BiH, koje su objavljivali "Time", "Newsweek" i "Paris Match". Srpski su mu zločinci zbog nekog razloga dopuštali fotografiranje njihovih zločina u Erdutu, Vukovaru, Bijeljini, Manjači, Trnopolju… Srpski se krvolok Arkan, kad je shvatio koliku su štetu srbima nanijele te fotografije, zarekao da će mu se "napiti krvi"; pogotovu nakon što je Haviv fotografirao jednog od njegovih "junaka" kako u Bijeljini nogom udara ženu koju je tek ubio, dok pokraj nje leže tijela netom pobijenih joj članova obitelji.

Vukovarskim su se ruševinama danima prolamale pjesme takvih četničkih "junaka" koji su u čoporima plazili među porušenim zgradama.
Što je prolazilo njihovim mozgovima dok su klali, silovali, mučili i palili one koji su preživjeli njihovu "najveću pobedu"? Može li normalan čovjek uopće i zamisliti mentalitet ljudi koji su nakon ulaska u posve srušeni Vukovar pobili više od 3 000 njegovih građana, među njima i oko 260 nemoćnih ranjenika silom izvučenih iz podruma srušene bolnice!?
Žrtvama su postavljali samo jedno pitanje: "Hrvat il' naš?" Može li itko zamisliti užas i golgotu ranjenika i bolesnih ljudi u koje su njihovi srpski susjedi i poznanici upirali prstom, osuđujući ih tim činom na stravična mučenja i smrt, iako su do jučer prolazili iste patnje!?

Može li itko i zamisliti što se zbivalo u mozgovima desetak tisuća ljudi koji su u srpske koncentracijske logore otpremljeni na mučenja, nitko im ne zna točan broj!? Ili zna, ali šute. Može li itko zamisliti patnje i stravu koje su proživljavali prije smrti? Metak je tim ljudima bio dobrodošao prijatelj.

SLOBODANE, ŠALJI NAM SALATE,
BIĆE MESA, BIĆE MESA, KLAĆEMO HRVATE!

Vijoreći barjacima crne ili crveno-plavo-bijele boje, pjevali su pretražujući ruševine i tražeći ljude čije se masovne grobnice još i danas ne mogu naći. Nakon reintegracije tog dijela Hrvatske, godine 1998. u Vukovaru je pronađena najveća masovna grobnica od Drugoga svjetskog rata; ekshumirano je 938 ljudskih leševa, dok se godine 2002. oko 620 osoba još uvijek nalazi na popisu nestalih.
- "Ja ne znam zašto se taj rat još uvek i spominje, mi bismo samo hteli da nastavimo živeti normalno" - riječi su srba koji su u Vukovaru nakon njegova rušenja nastavili živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo.