Kišni monolozi...

[Anemona]

Lijepi su ti ovi Kišni monolozi a i fotografije

[kety05]

Jedno sjećanje navrlo mi je u um,slika koja je nastala kistom sanjara, naslikani dlanovi puni nedavnih dodira dok prsti plesu nespretan valcer.
Jesenske magle mi ne dozvoljavaju da vidim jasne obrise stvarnosti skupljajuci krhotine odsanjanih snova…
Podne je.
Sunce sramezljivo proviruje kroz oblake dok gazim tepihom listopada povezujuci realnost svijeta sa dubinama podsvijesti.

Zaustavljam se na margini trenutka. Onog trenutka kada nam se pogledi pretacu iza kojih se ogledaju nase misli tako jasne...ciste a ujedno dovoljno snazne da probude drhtavo srce.
Osjecam.
Dodirujem tvoje dlanove.
Grlis me.
Ruke su produzetak nasih misli, a ti me grlis tako cvrsto.. snazno.. misli nam se doticu a rijeci nisu potrebne.
Tisina.
Na vec pozutjelom papiru ispisujem zadnji stih...jedno sjecanje navrlo mi je u um....

[Templarski red]

"Svu ljubav svoju
tebi sam dao, dok srce diše,
a ti me učiš
da ljubav znači još mnogo više!"

Kao se samo otvarju vrata kad koračate onuda kuda ste oduvijek željeli koračati. Zamislite život u svoj svojoj jednostavnosti. Pokušajte za trenutak otpustiti sve suvišno i indetificirajte se sa jednom željom, upravo onom koja bi mogla zapasati najviše od vašeg bića. Onu želju koju ne treba pretjerano dotjerivati, koju samo iščupate iz sebe jer vas prožima čitave.

I kad njoj idete, ali kad joj zbilja idete. Kada činite korake od tisuću milja. Kad se nemate vremena okrenuti jer svaki korak je novi, kad nemate vremena razmišljati o posljedicama, jer su nevažne naspram bliskosti kojoj idete u susret. Kada znate da ste dali i znate da će vam biti vraćeno, ali nemate ništa konkretno da to potvrdite. Kad zagazite u prazno, jer se vidljivi putevi zatvaraju i prestaju.

Kad naposljetku udahnete Život drugom biću kroz osobu koju volite. Shvatite da u rukama svo vrijeme držite

Ključ života.

A život i voda uvijek nađu put.

[Templarski red]

Radost!

Srce koje se otima razumu i traži samo neobrađenu, sirovu snagu trenutka u kojem se događa sama radost.



Zato i jest prštava, iskričava, ali i kratkotrajna.
Ona se brzo uskovitla, uzdigne, prsne i nestane, ali ostaju njene ugodne iglice koje se ponovo zabijaju u isto ono srce poput ljetnog pljuska na koži i čine ga nemirnim.

Nemirnim i ugodno drhtavim u iščekivanju novog uzdizanja.

Novog uzdizanja koje se događa u susretu sa sasvim običnim, malim stvarima.

[todaytonight]

Templarski red kaže:

u susretu sa sasvim običnim, malim stvarima.

ludica







zabac, kako neki ljudi odrastu ..

[- nya -]

Jutros sam setala uz rijeku. Volim rijeku. I more i kisu i… vodu isto volim. Ne volim bas led, prehladan je, uvijek ga vadim iz case ako mi ga donesu u kaficu, ali dobro i on dode da ublazi bol naprimjer.

Volim i potocice. Igram se ponekad sa svojim djecakom kraj jednog. Ubacimo svatko po jedan, a nekad i vise suhih listica u potocic i onda ih pratimo do usca u rijeku i bodrimo da uspiju. Joj na koliko prepreka naidu. Pa zapnu, pa stoje, struja ih gura i gura, a oni ne mogu naprijed od nakupine granja ispred sebe, pa potonu dole i nema ih, nema… i nema… i onda izrone. Bravo brodici. Samo naprijed...

No moram biti iskrena i reci da ne uspiju svi stici. Zapravo nazalost vise ih ne stigne negoli stigne. Sve izgleda jednostavno naoko, ali toliko se prepreka pred njima nade da to bude pravi pothvat. Al se zato zaista veselimo kad se neki uspije uskladiti s tokom, vjesto zaobici sve prepreke i samo se sjuriti u rijeku. Nekima to bude bas jednostavno, a neki se muce, pa zastaju, pa zapnu, pa ne ide… pa im nekad i pomognemo i odgurnemo ih grancicom. Mozda nije fer jer sve su barkice jednake, al takvima se jos vise veselimo kad uspiju.

Iako ne znam sto dalje bude s njima, jer mozda ne znaju odmah da i rijeka opet tece i tece i dug je put do mora. Ali rijeka je vec sira i oni su vec slobodniji i opusteniji i znaju puno toga, one dosadne prepreke vec vide iz daljine i samo ih elegantno zaobidu u sirokom luku, pa sam sigurna da uspiju doci do svog mirnog mora.

Sretno brodici listici .

[Dostoj]

Sinkronicitet - trenutak kada se osjećaj preplavljenosti ljubavlju trenutno manifestira u mikrokosmos Gaie*:



*-voda kao simbol svijesti nagovještava da se ritualom vjenčanja - činom spajanja ženskog i muškog principa (čestice), osvješćuje ljubav - božanski pricip (val), te nam prikazuje dualnost našeg manifestiranog mikrokozmosa

[yakuzza]

Čovek se rodio u predivnoj noći
na mestu gde je zvezdani svod svirao valcer skrivenim maslačcima

Sunce mu je jutrom otkrilo svoju tajnu razvejalo iskre svoga semena
raspalivši beličasti oganj na zgarištu usnulih duša
I dok se u njemu budio neko drugi
moj je mali bucmasti oblačić u beskrajnom moru plavetnila
plovio spokojno i polako.

[- nya -]

Izmedu Zivota i specijalnog efekta zvanog zivot.

Ponekad se Zivot preklopi sa zivotom i stoji tako u tihom postojanju. Uvijek je tu, ali mu je ponekad sasvim ok da je samo tu. Prekriven specijalnim efektima zivota. Koji su nekad tako dobro napravljeni. Pa zato i jesu specijalni. Jer kad bi bili obicni ne bi tkali tako finu fascinantnu imitaciju. Zivota. (puno puta doduse i nije tako fina, ima gomila trecerazrednih ostvarenja, losih produkcija, jeftinih kulisa, uzasnih scenarija i bezlicnih glumaca, al nije vazno sad u detalje, spomenucemo samo najbolje).

A ponekad Zivot koji je od/za/uvijek tu, koji jest cak i kad naizgled nije, samo obasja pozadinu imitacije svoje kreacije. Svjetlom pored kojeg cak i oni vrhunski efekti izgube autenticnost. (a kamoli oni losi)

Dvije kreacije.
Dva (z)Zivota.
A samo 1 covjek.
I nemir u grudima kao tocka ( . ) susreta.

[Templarski red]

Waiting for the miracle...

Klizi mi Cohen večeras, kao dobro vino. Našao me... samog u nekim razmišljanjima.
A razmišljao sam upravo o bliskosti.
O onome što te čini bliskim nekome.

Na koji to način život u nama biva prenešen u drugo biće i obratno.
Koja su to ispreplitanja koja nas prožimaju na način da volimo drugo biće. Da crpimo svoje vlastite limite, da neprestano pomičemo granice, da smo uvijek spremni dati...



Nekad i ne ide kako bi željeli.
Ponekad se sve naizgled raspadne, podivlja, uskovitla.
Kao propuh kad podigne zastore i na trenutak stvori jednu jasnu struju, jedan protok energije između dvije točke. Između recimo... vrata i prozora.

Ali, kad bolje razmislim upravo u tim trenucima, ta vrata i taj prozor nikad nisu bili bliži. Niti će u svim svakodnevnim otvaranjima i zatvaranjima ikada biti.

Tako i ljudi. U nekad dosta teškim situacijama pronalaze načine da shvate kako su upravo oni ti koji su nekome bitni i kako se strujanje između njih događa upravo zato jer su takvi kakvi jesu. I da postoje oni koju su bitni njima.

Sve postaje jasno kad se okrenemo jedno prema drugome i pustimo da se događa život. I one dobre i one manje dobre stvari koje struje, struje samo zbog toga jer mi nečija bliskost to omogućava.

Ta jedna tako neobična želja, da s nekim otvorim prozor i vrata u isto vrijeme.

[Templarski red]

Ponekad je stvarno tako lako...

Odabrati grad i suputnika... ili samo suputnika, jer gradove ćemo već putem pronaći.



Lakoća susreta s nepoznatim. Tako besramno lagana, kao zagriz u komad voćne torte. Vrijeme kao stvoreno za ono što tražimo. Uostalom kako već kažu... "Nema lošeg vremena, samo neprimjerene odjeće."

Otkrivanje već poznatog, ali na neki novi, drugačiji način. Kao susret usana sa rubom šalice vrućeg čaja. Prinosiš ga usnama i ne znaš hoće li zapeći ili biti taman.

Isto kao i s putovanjem.

Dok ne probaš.

[modro-zeleni]

Pada kiša, a na toplom smo i suhom...

a opet nešto vazda ne da mi mira...i kad bi bar pomirio se s tim da to je Život,
kakav je, da je taj plamen Živ, da hoće i treba još više zraka
da se rasplamsa...

Zato djeca, jer djeca gore od života, pršte, što bi rekli...u njihovim pogledima ima Života, kao među onim rijetkima što ne Zaboravljaju...

[amary]

modro-zeleni kaže:

Pada kiša, a na toplom smo i suhom...

a opet nešto vazda ne da mi mira...i kad bi bar pomirio se s tim da to je Život,
kakav je, da je taj plamen Živ, da hoće i treba još više zraka
da se rasplamsa...

Zato djeca, jer djeca gore od života, pršte, što bi rekli...u njihovim pogledima ima Života, kao među onim rijetkima što ne Zaboravljaju...

Ista kiša,odzvanja po krovu tvog i mog doma
i meni nešto neda mira...

Osječam težinu noći,
hladnoću,
napuštenih
zaboravljernih,
gladnih i promrzlih
bez krova nad glavom.

I onih koji možda još mogu čuti tu kišu
umirućih bez nade
a od najbližih ni traga.

Gasi se plamen Života,
pod težinom bezosječajnosti,
sebičnosti,
nerazumijevanja.

Djeca koja
ne pršte od radosti,
jer im je uskračeno djetinjstvo
koja od Života i ljudi nemaju što očekivati..

Ništa nije ni lijepo ni radosno u ovoj noćnoj kiši..

[Templarski red]

Ovo sad pišem u tako jakom emotivnom grču.
Kao da su mi brokve (čavli) u srcu. Ruzinave brokve koje me nisu ubile,
ali polako otpuštaju ruzinu u krvotok i ona lagano i sigurno truje.
Truje moje biće, truje jednu jednostavnost na kojoj sam bio siguran da može sve počivati.
Truje i ono najčišće, poriv za istinom, a uzbuđuje laž.

Uzbuđuje laž zato što boli. Jebeno boli.
I želim da prestane.



I vatre što osvjetljavahu nam put, postadoše zelene.
Od sumnje i straha. Smrkavalo se tih dana ranije nego inače.
Uskoro nam se i oči navikoše na tamu.

Krice. Postali smo krtice.
Usta su nam puna zemlje i bojimo se sunca.

A ima onih slika... sočni grozdovi grožđa, pa zrna što pucaju pod zubima i sokovi što bježe pod jezik.
Slast i strast.

I naravno Arsen.

[Neomeđena točka]

Posljednji domjenak u gostima

Što ćeš Ti ako obećam da ću i ja nestat? Friga se meni za neomeđeno more. Kišnih kapljica. Ovdje se vode pravi ratovi! Izmjerite šestarom, ukoliko ne vjerujete! Pogođeni razvratnim nišanom prostački orijentiranih pastira, što bi i djevojčuru sa žigicama odveli u sirotište, umjesto voljenoj baki. Tako je to. S prevarom da nema ni jedne druge haljine, da više ne dolazi pokrpana etcetera etcetera. I zato. Pribjegavam krivulji. A s lošim znanjem geometrije. Vikali su: "Bravo! Bravo!" Kad su iz rovova podrumskih prostorija poiskakali s tristo tisuća osmrtnica. "Tko li je bio donio tu odluku o tipkanju svega vraga!", reče bradati starac i digne herojski mali prst i kažiprst u zrak, kao da i on razgovara s duhovima. Certainly. Ah, ah, mon cheri... Rekli smo već, prijeđi križ i bez cajkaški podignutih ruka/va. Gadiš mi se. Gore spomenute djevojčure te gledaju oblizujući usnice. Fino neko društvance, propovijedanje koje časti velike, velečasnog oca ovnova. Pristaše brzopoteznih brzopotopljenih galija (slovo i broj) su otjerali u ghetto, pozivajući se na proglas kojim vuk ljubi vuka svoga. ("Dolazimo s praščićima!", pokazivali bi podignute otvorene lijeve dlanove, držeći desnim figu u žepu.) Uz ponekad koju djevu na prepad. Fuj! Dilajla! Rečeno je.

I ne spominji mi srijedu. Srijedom perem stolnjake i nosim i svijećnjake na probu. Zato izvoli, molim lijepo! Naizgled čisto. Sa svom onom paučinom i pijanstvom novih preduhitrenih predjutarnjih bršljana. Izvidnica! Broji ti samo... Nećeš stići. Ja i vrijeme nismo u istoj stranci. Niti legiji. I zato idi. Na vrt. I pripali jednu. Možeš i susjedi.

O. Moje su koze pobrstile sve bršljane. A da?! Sad iznenađeno kišete?! Pa i šmrcate kišne kapi?! Zbogom! I rupčić! Axis mundi! Hexis i Tebi! Hekate!

[- nya -]

Lijepo je ovo mjesto.

Tiho, a puno zivota, mirno, a puno gibanja, jednostavno, a puno tajni skrivenih u zidovima.

Kao hram Vitezova Srca.

Srca.

Koje ozivljava zivot moj. Ali... zivi i svoj.

Koliko snage u jednom Srcu.
Snage za mene i snage za sebe. Snage da ne posustaje i kad je sasvim sasvim samo. Nasuprot svih. Snage da se regenerira i sastavi i kad se razlomi u puzzle.
Toliko je njezno da se raspe. U komadice. I da boli. Jako. I toliko je mocno da se opet iscijeli i sastavi. I nastavi dalje. Za mene i sebe.

Koliko snage i moci u jednom Srcu.
Snage i moci koja ne moze biti samo njegova.
Na kakvoj li je cudesnoj frekvenciji ugođeno?
Frekvenciji bez strahova, nedoumica, lazi, manipulacija... kao da nije od ovog svijeta.

Koliko ustrajnosti u jednom Srcu.
Ustrajnosti da ne posustaje i kad ga ne cujemo, kad ga ne zelimo cuti, kad mu nitko ne zeli priznati da samo Ono dobro vidi, da je bitno ocima, a kamoli umu nevidljivo.

Kako se srce ne boji?
I u najvecim strahovima kad um ocajava, Srce samo kuca. Neustrasivo. Usred svega.
Molim Srce da i mene tome sasvim nauci i da ne posustaje i kad je sasvim samo.

Hvala.

[metalni bonsai]

samo ostavljam ovo ovdje da ne zaboravim na temu. hvala

[Templarski red]

Taj prekrasan život...


I zaista... najcrnja noć je pred svitanje.
Kako je nekad lako biti čovjek. I činiti sve ono što nas čini ljudima. Voljeti, razumijeti, shvatiti, oprostiti...





Kako je samo lako nadići zamke Ega, prekrižiti samoljublje i odložiti ponos.
Biti dostupan Dobroti koja nas okružuje, a najčešće je nismo svjesni.
A ta dobrota koja ulazi u nas preko drugih ljudi i njihovih postupaka jednom je već izašla iz nas.

Oživotvorena kroz osmijeh, zagrljaj, stisak ruke ili pogled.
Darovana drugom biću kroz strpljenje, iskrenost, uvažavanje, da bi naposljetku bila opet nama vraćena kroz lica, ljude, riječi i događaje koje ne zaboravljamo.

To Dobro je bumerang kojeg samo treba zavitlati i vratit će se. Ne možda od istih ljudi ili na istom mjestu, ali će se vratiti.
Samo ga treba uhvatiti i ponovo baciti, čak i snažnije...

Još kad se sve poklopi, pa pronađete osobu s kojom to možete činiti svakodnevno... i jedno prema drugom i zajedno prema svijetu.

E onda je stvarno lako biti čovjek...

[Neomeđena točka]

Ostavština daimona

Ni jedno od pokvarenih zvona u svratištima gdje smo omotani zimskom zmijom lijepili novine na ograde počinka. Jer nitko nije stigao. Strmoglavljeni u pakosni realitet, sasma u kutu kreveta. Neizbježno gužvanje odvažno pruženih putovnica. Ni jedna od svijeća u dovratku. Predali smo blagostanje iluzija za ravnodušje skriveno kroz ponor (činilo se) poznatih zjenica. Zato smrdimo i mučeničkoj smrti. Ni jedan od nas. Nepozvanih. (Iako su lagali, izvrčući barokne kapke nad našim uzdasima prvakinja u maratonu nadanja.) Zamorno. Ostajanje. Vazda okovani, na naše već ispisane osmrtnice. Pijemo gorki čaj od kadulje. Vino su nam otuđili. "Mi ih ne razumijemo. Mislimo da su ludi.", pravdali su se neuniformirani predstavnici svemoćne sile. Prerano su nas okrunili.

[Templarski red]

Ovo ima da samo klizne.

Malo o "malim" stvarima...

Znate, one koje razvale svu životnu logiku.
I zato život čine sretnima.

Neću ih posebno umatati u neku priču i ovako samo nabrojane imaju svoju težinu, ali ne i tromost. Dapače tako lako klize preko svih mogućih ploha, kao ovo Vivaldijevo opičeno proljeće i ne samo da klize, one frcaju na sve strane i svud ih ima. U svačijem životu su iste. Svi imamo pravo na njih!

Razmislite malo!!!
Svi ljudi imaju pravo na male stvari jer sve jednako vesele.

Bez iznimke. One pomiruju sve različitosti.

Evo nekih mojih............ upaliti šibicu (fantastičan osjećaj) budi ono iskonsko, skriveno u nama. Osvjetljava tamu naših spilja, ali kad ovladate plamenom onda smiruje i grije............dirati opnu kapi vode (naravno da se ne razlije) ono pritiskivati je, milovati, biti grub , a istovremeno nježan, paziti, čuvati ali uvijek i micati granice...............volim se prepasti (tu i tamo) ali ludi feeling, ono srce se uzlupa, teška drama, sve se nekako kratko spizdi u nama... i ono pogledaš, kad ništa!

Ima i još....... ma more toga, pa ću opet, kad mi dođe.

I stvarno smo nekad nesposobni uživati baš u tim nekim (svako svojim) malim stvarima.