Pisanje na koki

[Nemruth Dagi]

Uvijek su mi groblja bila mjesta tihe radosti. Ne zbog mene same već zbog mrtvi koji su se riješili svih nedaća i sada nam se smiju dok stavljamo cvijeće u vaze misleć kako su oni tu „doma“, u grobu...
Umrli su nadam se veseliji od nas. Neopterećeni životom i dakako mirniji jer su napisali svoju oporuku pa znaju ono što ne znamo mi. Par su koraka zato od nas u prednosti i to im donosi ako ništa barem veselje. Mi ćemo te tajne tek otkriti naknadno ali se unaprijed uzrujavamo što zbog ostavštine, što zbog straha od smrti.
Groblje Chauchilla je zaista posebno mjesto.

http://www.gotterdammerung.org/photo...a-cemetery.jpg

Prvo nam je svima bilo zlo od leta a kad su nas konačno izbacili iz kombija na čvrsto tlo bilo je prekasno za prigovore jer našli smo se na zadnjoj ljudskoj postaji a to traži dostojanstvo. Članovima našeg Air Colibria nije trebalo ništa više nego mir a groblje je bilo idealno mjesto za to. Kako je savršeno organizirana tura, tako sam poželjela između dva groba doručak jer sam bila gladna. A i ostatak družine vjerovatno bi se prodao za jedan sendvič jer su sa sadržajem svojih želuca parali zrak kabine aviona.

Dobili smo vodičicu koja nas je čudno pogledavala našu malu napaćenu družinu ali kad sam pitala za desayuno oliti doručak brzo je odgovorila da nije došla teta Nada. To je bio dovoljno uvjerljivo jer na kastiljano, nada je ništa. Bez te tete nije bilo doručka a moja su crijeva na suho pjevala. Držala sam i dalje voden slušu, ili svoj chicha revolver blizu svoje ruke. Nikad ne znaš što te iz tih poluotvorenih i otvorenih grobova može snaći. Gladna, stresena od leta kao Hokaido za vrijeme potresa, očekivala sam revolucion vezu za daljnji tajni zadatak. Nije da mi je bilo do zadatka već mi je bilo dosta groblja.
I baš kad sam ustanovila kako neke mumije u košnici imaju bolju frizuru od mene
http://images.google.hr/imgres?imgur...%3Dhr%26um%3D1


unese mi se stari Smrad iz aviona u lice. Dahnuo mi je u nos a ja sam mislila da mi je sama mumija duvnula, prebacujući svojim dahom svoju stoljetnu smrt koja je sada izložena javnom pogledu. Omamljenu od njegovog smrada, lako me je odvukao na stranu dok je vodičica govorila o pogrebnim običajima a moja je šaka pobijelila jer sam čvrsto držala revolver. On mi nije pomogao od silne smrada koji me je paralizirao. Polako sam dolazila sebi dok je on skidao svoju masku. Che če-če Jezus de Prada ali ne cipele, maskiran od glave do pete stajao je pored mene i mljeo svojim ustima riječi koje su jedva dopirale do mene. Samo sam ga uspjela pitati zašto tako grozno smrdi a on mi je odgovorio da je maska Karla Marx kineske proizvodnje, jeftina jer revolucion nema para i naravno plastična pa s time i neprozračna.
Eki femili, kako mi to odmah nije palo na pamet kad je taj smrdljiv starac sjeo u aviončić do mene. Marxov lik je bio očiti znamen kojeg je moj če-če Che uzeo. Mao bi bio preočit, Engels je ionako bezličan, Staljin okrutno smiješan, Lenjin odbojan. Tito je mrtav, a Castro....ne, ne, ne treba izazivati vraga.
Marx mi je šaptao ratni plan i ujedno nesnosno smrdio. Prigrlila sam prvu slobodnu mumiju. Mirisala je bolje nego Marx. Držala smo se zajedno ali me snažna njegova ruke odlijepila od košnice sa mumijom. Che u liku Karla Marxa odvodio me je u zgradu muzeja. Malo prije ulaska pritajili smo se a ja sam čula kako naša vodička priča grupi o trepanaciji. Pomislila sam da si i meni to napravili, tj. da imam rupu koju su mi na život utisnuli u glavi i to veličine petokunke medvjeda.


Usadili su mi revolucionarni usadak te pustili da švrljam ovim dijelom svijeta. S rupom na glavi ili bez nje, bila sam blesava. Moj chicha revolver kalibar 0.37 ne može mi pomoći...ali ako trepaniram s njime Che-a na petnaestak minuta možda mogu pobjeći ....ali KAMO uopće bježati???

Odmah sam odustala od bijega jer pustinja je svugdje oko mene a kupaonska oprema bez vode ili voden-sluša koja je preuređena u vatreno oružje je posve beskorisna. Che ili Marx vukao me je uskim hodnicima i konačno smo došli u prostoriju koja je nesnosno smrdjela. Bilo mi je žao što ne mogu svoje čarape staviti u nos. Ispored mene bila je sabiraona starih kostiju. Lubanja sa kosom, tibia i patela, platnenih košnica i smrti u cijelosti, bilo je posvuda. Kao lego kocke ljudi su ih sklapali te kako sklopljene stavljali u otkopane grobove.
Revolucionarna ideja je bila ipak savršena. Presušeni u turiste koji se ne poznaju Che i ja smo zapravo nezapaženi došli do ovog dijela zemlje. To te točke došli smo živi, a dalje moramo ići mrtvi. Za revoluciju moramo umrijeti; VIVA la MUERTE revolucionaria!

Dočekao nas je tajni agent koji je baš naštimavao jednu lubanju na košnicu. Nije se zvao Paloma već Always. Imao je plastično lice kao Lauda ali mu to nije bila maska. Che me je preduhitrio jer je znao da ću ga upitati zašto je to tako. Objasnio mi je da je izgorio kad je htio zapaliti cigaretu. Kineski upaljač se ponašao kao bacač plamena. Bacao je plamen kojeg nisu mogli ugasili i sada je kao plastificirani uložak ali mu koža lica dobro upija kremu. Nakon konačne pobjede, revolucija će mu uz pomoć najboljih estetskih kirurga napraviti novo lice a usput kad je već na operaciji promijeniti će mu i spol. Revolucija se brine za svoju djecu ako ih ne pojede u međuvremenu. Šalje im kirurge, iglu i konac koji ih posve mijenjaju.

U stanju šoka gledala sam u lubanje mumija pa u Alwaysa i vidjela sam kako nema prevelike razlike između njih. Još veći šok mi je bio kad sam vidjela što nam tajni agent uložak sprema. Nasred sabiraonice kostiju, stajala su dvije prazne košnice. Jedna za Che-a jedna za mene...odmah sam pomislila na najgore kad se to najgore počelo odvijati ispred mojih očiju. Strpali su nas u te košnice. Che je dobio veću od mene kao i traku na glavi kao šamanska mumija dok su mu bradu prebojali krečom. Nisam ni izgovorila sve poznate psovke, već su me zavezali kao mumiju, strpali u vreću ili košnicu te opasali konopcem. Na glavi su mi nasadili periku, prebojali lice jer sam bila sva od bijesa zajapurena te sam tako dobila stari, patinasti ten kao višestoljetna Nasca mumija. Mojoj sreći nije bilo kraja....
Bili smo mrtvi, mumificirani te naveliko spremni za put. Nasadili su nas na kamion i prekrili ceradom.
Pssst, loca croata...rekao je tajni agent revolucije Always oliti uložak tik do trenutka kad me je tamna zavjesa prekrila. U košnici sam skvrčena kao fetus, sa slušalicom od kade koja mi je bila u zelenim samtastim moldavijskim hlačama, bila pored skorenog ruksaka, koji je preživio let Air Colibrijem i sva bljuvanja društva u njemu. U tome ruksaku bila je vjenčanica koju su andske brzousne švelje sašile po mojoj mjeri. Kamion je parao pustinjom, vjenčanica od starih zavjesa mi se rugala u ruksaku, Che mi je bio nedostupan mojim psovkama...shvatila sam da sam debelo trepanirana od strane nekoga jer se ne bunim.

http://upload.wikimedia.org/wikipedi...n-img_0507.jpg

Nije mi dugo nedostajalo scenarija naše naredne avanture jer kad smo se vozili skvrčeni kao pereci, Che mi je na jedvite jade kad sam ga debelo ucijenila, otkrio dio plana. Idemo u susjednu zemlju u grad znakovitog imena Santa Cruz, na vjenčanje. I to ne na bilo kakvo vjenčanje nego baš na moje vjenčanje.

Na to sam poludjela, dahtajući kao bijesna vikunja. Vikala sam sopranom operne pjevačice a imala sam i periku kao Dezdemona. Svi su me čuli kako treštim kao tranzistor. Moja se grdna narav oslobodila i da nije bilo košnice koja me je sputavala letio bi če- če Che ko torpedo preko pustinje.
„Mrtvi“ šaman je polagano otkrivao što će tek biti a meni se figurativno začepljivala ogromna rupa na glavi što sam je zaradila starom manipulativnom metodom revolucije. Prosvrdlali su mi borerom zdravu pamet-simbolički, učinili mrtvom mumijom- za stvarno.... pa sad bez obzira na sve to, očekuje me predivna uloga mladenke, kroj starih zavjesa na vjenčanici i....atentat.

Smrknuta kao uhvaćeni Gavrilo Princip, prestala sam kreštati. Negdje iznad nas mora da je letjela neka ptica, u meni je vratilo sjećanje na slatki okus slobode, negdje u ustima pored kutnjaka, na zelenu mahovinu moje domovine, na štrukle i smrad moga rodnog grada za vrijeme zastoja na cesti. Pustinju je milovao topli vjetar raznoseći smeće na sve strane što ih tako rado ostavljaju turisti. Mene su milovale lijepe misli ali sam se ipak uspjela ohrabriti te sam stala na kočnicu-naravno samo figurativno. Kad bih pomislila na domovinu, bijes ipak nije prolazio. Mislila sam na Che-a a moje je gnjev prešao u neurotično ponašanje. Na kraju sam se smirila...kvragu sve, trebam vrijeme za izradu ratnog plana jer od Air Colibrija pa do groblja, za mumiju je najbitnije njeno mrtvo doba.

[Nemruth Dagi]

Kad sam se oslobodila spona košnice za Nazca mumije, odnosno kad su me oslobodili, nisam mogla ustati. Bila sam kao fetus, skvrčena, ali ljuta i zapravo nedorasla za vlastiti život i slobodu. Nisam mogla pobjeći jer mi se kičma zaokružila a noge usahnule. Jezik mi je ipak bolje radio, pa sam Che-u rekla sve što mi je na duši. Ponašala sam se ko Ickeov gmaz, koji priznaje humanoidima sve najveće tajne ovog gmazovsko osvojenog svijeta.
Fetusu je još dugo trebalo da se uspravi a Che je ipak, dostojanstveno, i strpljivo slušao moje psovke na kastiljano i na hrvatskom. Shvatila sam kako sam obogatila svoj jezični fond otkad sam pala u tu vremensku rupu pa glavinjem što živa, što mrtva južnom hemisferom.

Vaya con Diablo, Che....vikala sam ko sumanuta PMS llama a fetusni lik je polako nestajao te sam se nekako oslovila na svoje noge. Željela sam uzeti svoj Chicha gun te mlatnuti tog Pradu Marx-a Che-a po glavi, trepanirati ga i ostavili da crkne. A onda se Jesus de Prada-bez cipela, rasplakao. Sobu gdje su odložili dvije mumije, odnosno nas - bila je prazna - a smrdila je ko prkno samog vraga. Čekali smo dalje na vezu koja bi nas odbacila do grada. Uopće nisam znala gdje smo ali me to više nije zabrinjavalo. Jedino sam željela uništiti tog revolucionarnog gada, uškopiti ga te njegova jaja izložiti andskim tapirima za zabavu.
I baš kad sam ženstveno zamahnula sa voden-slušom a u gadnoj namjeri da mu od lubanje napravim barem jednu golf rupu, nesuđeni igrač golfa počeo je ridati. Moj se bijes samo rasplamsao jer muške suze na mene tako djeluju. Ako išta ne podnostim to je muški plač. Na to nikako nisam imuna. Necijepljena na muško pokazivanje emocije – pogotovo plača, to je doduše na dijelu Balkana jako rijetko – hvatala me panika. Ono što me posve razoružalo bilo je njegovo kmečanje, ko u male svinjice.

Nemoj....ti si moja Srculica, Cheova mala hrvatska Srculica....

Vaya con Demonio, prokleti Che. Ti i tvoja vražja Srculica...vikala sam dok sam trpala demona sa Anda u sebe. Malo sam se smirila a Demonio je dobro palio bakterije u meni. Odvezli su nas camaradi (ovdje vladaju odlične navade – u svakom slučaju sa sobom uvijek nose pun bocun demonia) u pansion "Del grande Papa". Nit je bio grandiozan niti je bilo da u njemu papa prespava – čak se nije činio dostojan lokalnog svećenika. Sve sam opcije od hladnokrvnog ubojstva do žarke ljubavi, poradi Che-a i situacije u kojoj sam se našla, ostavila za jutro. Kaže se da su jutra pametnija od večeri, ja sam bila uvjerena da neću niti mrvu biti pametnija – već samo trijezna i naspavana. A možda ću zaboraviti da sam cijeli dan i noć provela kao živa mumija.

Ujutro sam popila litre hladne chiche jer je demonio od jučer još jarko palio i žario mojim grlom. Che se sa tri suze, i sa hrvatskom Srculicom izvukao. No, ako nešto sfuša, obećala sam mu zaklinjući se mojom zelenom domovinskom mahovinom, da ću ga umlatiti ko jazavca. I to bez suda.
Plan revolucije bio je jednostavan. Dobro sam znala da ta poslovična jednostavnost kod revolucije i njenih djelatnika, znači samo nevolje. I imala sam pravo. Odjenuli su me u vjenčanicu napravljenju od veselih zavjesa i spretnih rada andskih švelja koje od ničega rade nešto. Po nas je trebala doći limuzina, jer zaboga radi se o vjenčanju. Che je opet imao masku Marxa a kako je on umro prije 120 i više godina i to u Francuskoj, ovdje se nitko nije osvrtao na to lice. Marx odnosno Che je trebao biti moj otac, nedostajao mi je suprug, mala Lupeta bila je moja kuma. Svadba je unaprijed organizirana a glavni gost na njoj trebao bi biti tajanstveni gospodin X.
Mislila sam kako mi se to sve ne sviđa, kad je moj um prevrtio nešto što mi je promaklo.
Pa ako je Che Marx, moj otac, a tko je onda mladoženja za koga bi se trebala udati po pravilima koje vrijede i kod nas???

Kad su mi ga doveli, mislila sam kako ću se struštiti na pod u svojoj predivnoj vjenčanici a onda se uzdići ko pravi el torro u areni, kojem šiklja kroz nos para, te bez pardona raznjeti ionako klimav zid našeg pansiona.
Moj je vrli suprug bio mali penzić sa Trešnjevke (kojeg sam već ranije u vrletima Anda upoznala), stari momak koji iscjeljuje lude llame po Andama i blesave strankinje. Taj kržljavi curranderos je hrvatski u-mirovnjak na privremenom radu. Tako zarađuje jer od mirovine ne može živjeti. Em je ružan ko kuga, stariji od mene pola stoljeća i ostatak...no najviše sam poludjela kad sam vidjela njegovu avio kartu kao i Lupičinu jer su oni u Veracruz došli avionom dok sam se ja kao i onaj blesavi Marx prvo vozikali Air Colibrijem, pa onda smo se kao žive mumije taljigali cijeli dan i noć do našeg pansiona.

Što sam mogla...pobjeći....izmatiti Che-a, učiniti samoubojstvo skakanjem na brdo smeća iza pansiona?

Prvo sam se kao pravo žensko ipak htjela udati. To je ionako samo fingiranje svadbe, jer prva bračna noć nikako ne dolazi u pitanje. Kako je to hrvatska svadba, vjerovala sam da ću pronaći nekog u hrvatskoj misiji u Boliviji, koji bi me spasio revolucije i potjerao u domovinu. Spremno sam uzela svojeg mladoženju, dok je još živ, te ga ugurala u limuzinu. Dok smo se vozili gradom, mali je penzić pričako kako je u našoj domovini zabavno. Tako sam saznala da je predsjednik vlade pobjegao s kopna na brod jer mu se manje vrti u glavi dok je na 22-metarskom brodu i sauga 22 tisuće kuna plaće, dok vruće krumpire sada hladi i sadi Jaca zečica, šefica svih zečeva u vladi a i njih sada ima oko 22. Sve je kod nas po 22 – a gdje je k tome i glava???
Kako je "Jaca u zemlji čudesa" dosadna bajka, nije me previše zanimalo što se zbiva na njenom političkom krumpiralištu. Željela sam znati pokoju novu crticu o estradi kao što su to zubno ojačani gebisom Thompson i karizmatičar Sudac, pa je mali penzić u svojem pokrpanom fraku pričao kao navinut sve do dolaska u crkvu.
Svatovi su se već skupili ispred velike zgrade, čekajući dolazak glavnih aktera. Željela sam taj odlazak u instituciju izbjeći ali je Marx rekao da je svadba tradicionalno, originalno, nacionalno, kulturološki, gastrološki, horoskopski, fenomenološki, glazbeno hrvatska na svim svojim razinama. Zato idemo po ustaljenom protokolu, a prvo je na redu odlazak u crkvu.
Kad samo konačno došli na mjesto zločina...jer grijeh je lagati da ćeš se udati za penzića sa slabom mirovinom, umjetnim zubima, i bez dopunskog zdravstvenog osiguranja, nešto mi se dogodilo sa ušima. Uz sve jaču grlobolju od prehladnog demonia sa Anda, pobojala sam se da su mi i uši otkazale. Zato mi se ipak više od mogućeg grijeha usjekao hrvatski jezik jer ga dugo nisam čula kako se u masi govor. Do sada sam se mekano lelujala na kastiljanu, malo manje na kečua, ili ajamarskom, ali hrvatski je jezik bio radosna, ali nikad dovršena slavenska simfonija. Dobro... ljudi su malo pozaboravljali pa su ubacivali tu i tamo espanjola ali sve u svemu bilo je kao da sam na trgu J.Jelačića u podne. Kad top s kule Lotrščak opali, masa turista opsuje mater topu jer su se preplaštili njegove topljavine.
To je lijepa tradicionalna navada s kojim se svaki stanovnik grada pod Sljemenom srodi a turisti ne mogu.
Ušli smo u crkvu koja je bila hladna kao ona u Tromsu, tako da su mi vesele ali teške zavjese dobro došle. Mali je curranderos, oliti moj budući muž, navukao tužno-dostojanstvenu facu koje svaki hrvatski mladoženja ima na svojem vjenčanju. Kasnije s godinama dostojanstvo s lica ispari, u nekih prije u nekih kasnije, pa ostaje samo tužna faca kao da ih je na to netko sa puškom prisiljavao
Po kutevima hladne crkve, uvijek budna revolusion i njene oči su promatrale situaciju te tako držale sve konce ovog događaja. U meni su se nekako razdvajali osjećaji. Željela sam doma a odbijalo su me okolnosti u koje sam silom stavljena, ne svojom krivnjom jer volim sve što vole mladi. Jednim okom sam vidjela kako mi je Krist u prozornom lijesu namignuo, kad sam prošla pored njega. No, nisam se uzbuđivala previše. Višak demonia u meni, posljedica fetus stava te provedena noć i dan kao živi mrtvac, odnosno mumija, može od obične hrvatske mladenke, napraviti da joj se ukazuje čuda na koja ona nije navikla.

Kad smo mali penzić i ja, Che-ova hrvatska Srculica prišli oltaru, kao pravi mladoženja i mladenka ličko-senjske biskupije...crkva mi se počela okretati ispred očiju...

[Nemruth Dagi]

Kažu da Eskimi imaju 40 izraza za snijeg a Hrvati samo 400 naziva za dosadu i njeno ubijanje. Dok je trajao obred vjenčanja malog trešnjevačkog mališana, odnosno penzića curandoresa i Cheove hrvatske Srculice, tj. Moje malenkosti, posjetitelji u velikoj crkvi su ionako mislili na objed a manje na obred.
Pogledom su pratili let južnoameričkih dosadnih muha a pokoja je od njih rulala pistom svećeničke odore popa i njegove pratnje koji su nas vjenčavali ko mlade majmune. “Sve za revoluciju, ništa bez revolucije” Njene uvijek budne, ali razroke oči pratile su me iza svakog crkvenog stupa, broda, bile su pored svake svetačke slike u veličanstvenoj katedrali dugog imena. Ona je pratila događaj sa više pozornosti nego što je ceremoniju vjenčanja lady Di i njenog ušatog gmaza Charlesa pratio BBC, CNN, ABC, CBS, HZZO, KOS, ONO, INA i ostale bitne skraćenice u našem životima
Pod dojmom svekolikog prisutnog puka, zujanja muha te strogog pogleda kamarada “de la revolucia”, morala sam se udati. Uvijek sam mislila da je udaja nešto strašno, a pogotovo kad se radi o prisili. Još kad sam vidjela odabranika svojeg srca, kojeg mi je namjenila ta revolucija južnoameričkog tipa kao stara svodnica, bilo mi je jasno da je udaja legitimna prodaja u roblje. Tako se netom udane žene dobrovoljno bacaju u okove robovanja u vidu kuhanja, peglanja, pospremanja te nadasve malim noćnim bračnim guslanjima zbog čega se ponekad i rađaju djeca zapravo posljedice tih malih noćnih satova muziciranja.
Bez obzira na sve, bilo je ipak nešto očaravajuće u tom šumu leta muha, jednoličnog glasa službenika koji je obavljao ceremoniju, revolucionarnih voajera i pastve koja je već mljackala svojim zubalima na obredu jedva čekajući objed. Vjenčanje je vjenčanja za svaku ženu događaj, što zbog prislile ili dobre volje, ili duge vjenčanice iz snova ili vjenčanice sašivene od starih zavjesa. Vjenčanje je san svake curice I noćna mora svake udane žene koja je preko noći prestala biti curica.
Formalno smo se poljubili. Mi, muž i žena – odmaknula sam nos od njegovih ustiju da ne padnem od smrada na sveto tlo crkve. To bi mogli svakako protumačiti. Izmjenili smo i dva tanka šlauha od prstenja, koje je vjerovatno revolucija skinula pilom od vodovodne cijevi, a popo nam je poželio mnogo noćne muzike, poradi pravljenja djece. Na izlasku iz crkve, gađali su nas rižom, a s obzirom na godine mladoženje to ga je skoro ubilo. Che se samo smješkao, revolucionari su gledali da sve bude po protokolu a onda sam na stepeništu ispred katedrale bacila svoj vjenčani buket. Pao je direktno ministrantu na glavu te se jadničak srušio kao
da ga je pogodio snajper sa Grbavice. Bio je presretan kad su mu malo kasnije objasnili da ga je buket mlade odabrao za narednu žrtvu braka. Klinac je otrčao kući, vičući na sav glas sa tri preostale andske anemone koje su preživjele sletanje na njegovu glavu.

Ugurali su me zbunjenu ali netom udanu u veliki automobil a ja sam se osjećala kao Pinochet u blindiranoj limuzini. Vozili smo se sirotinjskim kvartom – sad shvaćam zašto blindirani automobil, prema hotelu gdje se trebala održati zabava, odnosno naše vjenčanje. Vidjela sam da smo prožšli tek prvi i najjednostavniji dio predviđenog cirkusa. Che je bio zadovoljan jer je tijekom vožnje šutio a zapravo je u sebi pjevušio rock and roll obrade revolucionarnih pjesama.
U glavi mi zujalo kao da se u nju naselilo tri pune košnice pčela sa Papuka. Ipak, sve sam nade ulagala u svoju sposobnost prilagodbe, moju opaku voden-slušu koja je bila sakrivena u naborima vjenčane haljine, u budući odlazak kući te naravno u opakog demona sa Anda koji mi je bio nužno potreban.

Ušli smo u hotel a svita nas je već željno očekivala. Smješkali su mi svi gosti a većina se trudila da govori na hrvatskom jeziku. Bio je to smiješan, arhaičan, teško razumljiv hrvatski ali oni nisu znali drugačije. Tu su im varijantu materinjeg njihovi djedovi i očevi udahnuli sa prvim dahom, te nisu znali za bolji. Slikala sam se sa svakim posebno a oni bi me stalno propitivali; pa kako je u domovini, kako predsjednik, kakav vam je BPD, da li ste smanjili PDV, kako Bozanić, kud ide trinajstica na trg ili okolo, u koliko sati se otvara HAZU i slična pitanja. Moji su se domaćini zaista potrudili jer je na stolu bilo svega i svačega, sve je to naravno bilo naručeno iz domovine. Mada nisam bila gladna, pasla sam poznate kulinarske prizore iz domovine i slina mi se počela skupljati u ustima.
Janjetina sa Paga, tartufi iz Istre, seka i braco kulen iz Darde, krumpir iz Međimurja, puran iz Bedekovčine, pršut iz Drniša te naravno friške smokve sa Bola.
Vinska karta je bila još bogatija pa sam odmah svaku dobru kapljicu prepoznavala ne samo etiketom na boci već okusom...u tom žaru koji me je vraćao u tekućem stanju u moju domaju, za rukav me povuče glavom i bradom Che.

Rekao mi je što je imao i to ozbiljno s velikom količinom neurotičnosti koja se njihala na rubu plača. Dobila sam instrukcije za ponašanje pa se Che odmah odvojio od mene, kao da sam kužna. Bježala sam od našeg konzula koji je meketao kao jarac u pripustu za mnom. I moj friši suprug mali trešnjevački mališan, iscjeljitelj koji je ranjen bačenom rižom ispred crkve bulaznio je da jedva čeka našu prvu bračnu noć. Moja ugrađena u haljinu veselog dekora, voden sluša davala mi je osjećaj sigurnosti jer ako me mali suprug dohvati, dobit će njome po glavi a znamo kako ga je već uneredila obična odbačena rižina zrnca.

Konačno se pojavio ON.
A zbog njega je cijela ova revolucionerna šarada od mojeg vjenčanja.
Gospodin Željko Marinković, trn u dupetu mnogima crvenim revolucionarima na ovom kontinentu došao je na moje vjenčanje. Lijepo smo se upoznali a čovjek mi se činio čisto normalan. Odmah mi je sinula ideja da je to normalan čovjek jer da je u revoluciji biulo bi nenormalan. Zato ga želi če-če Che položiti vodoravno u zemlju da gnoji kukuruz a vjerovatno mu je za to netko dobro platio. Onda mi se u nekom tamnom kutku žeskog mozga koji se netom udao, pa još nije proradio punom formom, sjevnulo da što ja tu radim jer ovo je očita zamka.
Panika je odmah proradila...njega će ispred mojih očiju ubiti ko zeca. Bit ću ko Jackie Kennedy a malo kasnije Onasis, pošpricana njegovim uljem – zapravo krvlju (čovjek ima uljare, tako je zaradio te postao bogato mastan). Bit će moja vjenčanica sa Anda puna njegovih sivih stanica mozga kad ga skinu ko tapira. Ja hrvatska Srculica postati ću jednim pucnjem kao Jackie...ali ne i bogata kao Onasis.

Demon još nije proradio u meni a lampica za evakuaciju se upalila. Sjetila sam se što mi je rekao Che. Mogla sam jesti i piti sve ponuđeno samo nisam smjela uzeti smokvu sa pladnja na kojem su posložene u ovom kulinarskom hrvatskom Raju. Postala sam Eva bez pardona i Perona, te nisam smjela ubrati plod smokve. One ukusne kuglice što uredno stoje na pladnju a mame nepce su sa Bola???
Ma ne...Cheov hrvatski je neprecizan...to su bolne smokve a na sa Bola. To su gadne fige punjene eksplozivom, zato su bolne. Kad cilj atentata, Marinković koji je porijeklom inače sa mora, ugleda fine bolne fige oliti smokve, navaliti će na njih a jedna je smrtonosna i opaka.

Nisam znala što bi učinila ali sve mi se činilo da je pošlo po zlu - za mene i za figinu metu.
Tko bi mi mogao pomoći???
Konzul je pohotni jarac kojeg rajca moja oprava sa Anda, Che mi je neprijatelj, curanderos je suprug koji očekuje “ajne-klajne-bumsen muzik”...a ja moram spriječiti atentat!
Drmnula sam još deci demona sa Anda jer on otvara drugačiju percepiju svijeta. Pomalo sam osvještavala svoju očajnu situaciju. Ono što sam vidjela nije mi se sviđalo. Kiklja mi je smetala za bijeg, voden sluša ne može pucati, nisam imalo novca, veza i poznanstva, sponzora, avio-karta mi je nedostupna kao i svaki aerodrom...da sad nešto napravim naganjao bi me Che i sva revolucionarna braća doživotno. Ako sve propadne te oni budu raskrinkani Marinković bi shvatio da sam ja dio priče koja je usmjerena protiv njega. Opet mi nema spasa. Hvatati će me svi profi ubojice sa Anda a njih ima ima na tone.
Za tri sola moj život neće vrijedjeti ništa.
Ni figu frišku sa Bola.

Bila sam u bedu – moja mahovina postala je sve suša, žuta kao brlja, domaća rakija....počela sam očajavati. U jednom mi je trenutku palo napamet da poberem tu bolnu figu sa Bola i odletim bolno do Bola u više tisuća dijelova. Malo sam oklijevala...jer kvragu kakva sam ja mladenka koja se ubija smokvom na svojem vjenčanju....kad sam čula poznate glasove iza mene.
Mislila sam da mi to demonio čini. On je dakako svojim maliganima radio u meni ali glasovi su bili stvarni. Jedna ruka me odvuče prema vratima. Moja vjenčana haljina lijepo se upasirala u nabore velike šarene restoranske zavjese.
A onda sam shvatila uhvaćena u nečiji čvrsti stisak da iza svake političke zavjere stoje više od dvije šarene zavjese.

[Nemruth Dagi]

Zavjesa mi je govorila sama od sebe.. Ja sam usta držala zatvorena. Kad zavjese govore više nemaš što za reći osim da si u lijepoj banani. Mislila sam u sebi, skrušena do bola, kako sam zaista sa alkoholnim demonom pretjerala – kad mi se pričinjava da i zavjese pričaju. Odlučila sam da kad dođem doma, da ću se potruditi skinuti maligansku ovisnost sa svoje jetre te se tako otvoriti nečem korisnijem za taj osjetljivi organ. Srce mi se s tim mislima odmah stisne a ja osvijestih mada dobrano pripita da je to futur....AKO ikad dođem doma – to je bilo zaista bolno iskustvo budućeg vremena. Ono što mi je dodalo ulje na vatru bila je činjenica da se nalazim u restoranskoj zavjesi koja mi nešto priča, i to minutu ili dvije do eksplozije bolne fige sa Bola, koja bi trebala ubiti jednog poznatog čovjeka. U tami zavjese čula sam samo; bin...bin...bin....u mojoj glavi to se politički rimovalo jedino sa Bin Laden. Činilo mi se da to eksplozivna smokva otkucava u mojim ušima – bin, bin, bin...a postojala je ipak mala šansa da su me uhvatili u zavjesu pripadnici ozloglašenog ljubitelja panoramskih letova iznad Big Jabuke i afganistanske klime, koji se odaziva na ime Bin Laden.
Ipak, BINkalo je to na neki poznati način, kao da sam to nedavno negdje čula. U času prevrtavanja tonskih zapisa iz ladice sjećanja, zgrabile su me četri ruke te povuke još dublje u teški brokat prepun prašine.
Kihala sam, kašljala, lamatala rukama i nogama u svojoj vjenčanici, vikala ali bezuspješno...tamni brokat mi je ulazio u oči, u usta, a pluća su mi se taložila stoljetna prašina prljavih zavjesa koji tu stoje od rođenja A. Pinocheta. Uši su mi odzvanjale bin, abin, labin...labin, abin, bin. Bile su to tri čarobne riječi a meni se smračilo cijeli život.

Netko je uperio svjetlo ravno na moje zelene oči... u osvjetljenom kutku moga ženskog mozga odmah mi je sinulo kako sam kod Bin Ladena na saslušanju. To sam viđala po raznim filmovima. Sve počne sa svjetiljkom uperenom u oči a završi sa streljanjem, ili vješanjem. No, ovo je južna Amerika pa možda dobijem garot-nu ogrlicu na vrat, kao u Espanji. Ovo je ipak kolonijjalna zemlja a tradicija je usčuvala neke običaje prenešene sa Starog kontinenta. U daljini dok mi stavljaju puknutu klavirsku žicu – A mola ili C dura – vidjeti ću kako se zreli mango njiše na obližnoj grani drveta u ritmu crkvenih zvona i potihog blejanja ovaca, dok lokalni šmajseri briju po obližnjim brdima uništavajući san netom usnilih, seksom dotučenih, andskih tapira....koja romantika.
Život i smrt i.... seks na Andama – sve u istom zabavnom ritmu!

Zabrinjavalo me više ono što se događa između lampe i konačne žice, ono kad te mrcvare klještima, pikaju iglama te puštaju struju za opuštanje kroz guzicu– to nije za opisivanje na ovim stranicama zbog trenutnog baniranja. Žarulja od 150 W – ona neštedljiva, svjetlila je u moje zjenice a ja sam hvatala zrak koji nema u sebi prašinu. Brokat me skoro ubio a ubijao je i sve bube oko sebe zato ga nisu prali desetljećima. To je bio trik za uništavanje insekata jer sam u svojim ustima osjetila raznu gamad.i njihova krilca. Osvjetljena, slala sam sve u finu kokinu mater a onda sam čula smijeh iza lampa. Na trenutak sam pomislila da me je brokat ubio te se nalazim u svjetlu Raja, ali me poznato, staro skvičanje odmah vratilo u stvarnost.

Sven i Lars, oni Švedi, odnosno smiješni gay momci, što smo zajedno letjeli sa Air Colibrijem iznad Nasca linije imali su na svojim licima zarazni smijeh, te su se trudili da i mene s njime zaraze. Nije mi bilo do smijeha ali sam ipak bila sretna što nisam mrtva. A nema me ni Bin Laden u sobi za mučenje, te mi neće C dur svirati oko vrata dok se sočno zreli mangosi na grani njišu...

Bin... bin...smijali su se pederi te stalno to ponavljali a ja sam se od muke smijala skupa sa njima. Još smo se lijepo zagrlili kao pravi frendovi a i jarkog svjetla je nestalo. Vidjela sam da je s time nestala i plava boja gay Šveda, te da su naglo potamnili. Ništa mi nije bilo jasno kako su naglo izgubili svjetlu boju tena te postali tamni kao Digići.

ABIN...abin...vikali su razdragani momci a moje ih je začuđeno lice još više tjeralo na smijeh.
Ma kakvi bin, abin ...hoću ja moj Labin, Hrvatsku, Europu....ridala sam na rubu živaca što mi se ti tamnoputi Švedi krevelje u facu. Smirila sam se kad sam eksala deci demonia za kontroliranje nerava koji su mi podivljali, Švedi su mi sve lijepo ispričali te teko popunili moju tamu zbog zavjesa.
Rekli, rekli ...ali na portugalskom sa primjesom švedsko-engleskog fonda riječi.
Uopće nisu bili Švedi već su glumili plave gay Švede. Vjerovatno nisu niti bili gay – ali to je neka druga priča koja me uopće ne zanima. To dvoje klauna pratila su me još od aviona te uhvatila u prašnjavi brokat na vjenčanju, prije nego li je tajna policija upala na svadbu da spase od bolne fige poznatog Hrvata, odnosno spriječe atentat revolucionara. Che je navodno zbrisao na vijeme a i figa nije opalila. Ostatak revolucionarne družine se razbježao a mene su kidnapirali Švedi koji nisu gay ali su prirodno tamnoputi, mada su glumili da su plavi, pomoću pomada i krema iz DM-a. Suknula sam još jedan deci opakog alkoholnog vraga a onda sam u svojem uzavrelom um u shvatila da i ti heterospolci a ne Švedi, vjerovatno rade za NEKOGA.

Za koga???

Ladena poznatijeg kao Mr. Bin, Srpsku tajnu službu, Pakistansko narodno vijeće, Vinkovačke jeseni....?


ABIN...kako sam glupa...pa ti nepederi i ne Švedi rade za Brazilsku tajnu policiju ili ABIN. Prerušeni Sven i Lars from Sviiiiden, postali su Joao i Diogo from Sao Paulo ili možda Rio.
I što sad...neka me odvezu do prvog aerodoma pa odoh ja u Labin a njjime neka ostane njihov ABIN. Da, ali vrag nije tako crn da crnji ne može biti. Vode me kod svojeg šefa koji je očito isto tako genijalan kao ta dva Šveda-koji nisu Švedi već Brazilci i vjerovatno hetereoeskualci ali se to mene ne tiče!

Uz pomoću ruke-noge, portugalskog švedskog te lujzitanske varijante portugalskog engleskog, shvatila sam da me vode južnije prema jugu Južne Amerike. Opet dalje od Europe – ko ptice selice kod nas na topli jug. Od te spoznaje i od maligana mi je postalo pretoplo da bih išla na jug..
Satovi geografije u srednjoj školi na kojima sam igrala karte, vratili su mi milo za drago. Da sam onda slušala nastavu imala bih kartu Brazila za stalno u glavi a ja sam ima malu skalu u ruci, nažalost samo jednom. Ovako ne zna moje oko gdje je rijeka Orinoco!

Što može podanica RH, sa osušenom mahovinom na srcu, demonom u sebi te sa oskudnim znanjem zemljopisa – nasuprot tajne policije?

Priznala sam poraz sama sebi kao i mojim tajnim Brazilcima. Oni su mi natočili još deci demonija, pa smo se svi bacili na još jednu partiju pokera. Specijalni let za Sao Paulo je kasnio a ja sam se samo nadala da nas Amazona neće progutati svojim prostranstvom. Više ništa nisam vjerovala – čak i onda kad sam im sa blefom izbila sve brazilske reale što su kod sebe imali ti naivni policajčići. Ipak, i dalje nisam znala gdje je taj Orinoko a i zaboljelo me je lijevo oko – što je loš znak.
Zato sam ABIN opelješila ko kambođansku prasad na sajmu. Nikad se ne zna gdje ti u Brazilu reali mogu zatrebati...a lijevo moje oko ne javlja se samo tako iz puke dosade
Ritam sambe i vlage Amazonske prašume polako je ulazila u moju svijest.
Brazil mi se činio kao šala – a kad ti život ponudi vic bez da ti je smiješno, prihvati ga objenožno, te plesnim koracima otpleši gdje te tvoja sudbina čeka...

[Nemruth Dagi]

Mahovina na srcu mi je odmah zaplesala slavonski drmež kad smo se konačno vinuli u zrak. Nismo dakako otišli pomoću fige sa Bola ili bolne fige koja služi za atentate i druge revolucionarne huncutarije već pomoću brazilske tajne službe ABIN. Drmež je bio dobar uvod za sambu mada je avijacija ABIN-a na razini aviona Amelie Earhard koja se sa tromotorcem vinula u zrak i nestala...da je više nitko ne bi živ vidio.
Drmež bez pratnje zvocanja slavonskih dukata i rakije u krvi bio je naporan već s time što sam bila svjesna da se ispod nas nalazi na tisuće kilometara Amazone. Uz sjećanje na nezaboravne scene iz filma "Anakonda", koji se zbiva u prašumi najveće kukcojebine na svijetu, te drmež našeg trokrilca Šuškanje brazilske valute jedino mi je davao kakvu takvu nadu u bolji život. To je bila posljedica pokera jer sam opelješila moje slatke brazilske pratitelje iz tajne službe koji su me pri tome naučili švedsko-brazilske nacionalne psovke.
Bile su to prave stilske vježbe...

Tko kaže da mi se satovi zemljopisa nisu isplatili - naravno oni na kojima sam kartala. Mada ne znam gdje leži Sao Paolu imam nešto relala u džepu, zlu ne trebalo. Eto, tjelesno i duhovno sam se pripremala za Brazil, uvježbavajući žargon Sao Paola koji je najveći grad u Brazilu sa najvećom stopom kriminala gdje je veća šansa da te pogodi loto zgoditak kojeg nisi uplatio nego da te ovaj tjedna ne napadnu na ulici. Ipak, najveći mi je problem predstavljela ta leteća kosilica jer sam se bojala da nas neće spusti u jednom komadu na mjesto gdje slijeću avioni. Ako se rastresemo u zraku, postati ću mesni dodatak anakondi iz Amazonije koja nije jela još od prošlog ljeta..
Joao i Diogo, moji nepederi i nešvedi još su kao stari psi lizali rane jer rupa na novčaniku boli a ja sam se zavjetovala da više nikad neću letjeti ovim kokošarnikom od aviona. No, kako sam zarobljenica najgore tajne službe na svijetu osim one Angolske, nisam mogla očekivati bolji tretman. Vjerovatno će me mučiti svim metodama, pa se na to moram pripremiti. U jednom mi je času palo na pamet (na "ono" malo pameti što je preostalo u ovim uvjetima) da otvorim hrđava vrata aviona te da se bacim dolje na zeleni sag prašume i anakojndu koja vreba iz gustiša. Ona će me pojesti i bit mi zahvalna što sam joj darovala zalihu masti a ja bi tako izbjegla mučenje. Ovo je ipak Južna Amerika pa uz dobro oružje i veselu pjesmu, mučenja neistomišljenika su na ovim prostorima glavni hobi stanovništva.
Nadala sam se da će ipak tajna služba imati malo milosti za mene - ako je već nisu potrošili - jer kvragu sve.... pa ja nisam za revoluciju, niti tako izgledam kao da bih je htjela. Obično sam žensko sam čeljade iz Europe, plavo i pjegavo, nadasve lajavo i neprilagođeno ovakvim napornim životnim uvjetima kakvo mi pruža ovaj kontinent.

Kad smo sletili, odmah sam opalila tri Očenaša od veselja u narodnom ritmu. No, kad me je zapuhnuo vlažnjikavi, pretopli i teški zrak, skoro sam se vratila u avion. Morali su me odnjeti do zgrade a onda su mi stavili lisičine. Bilo mi je svejedno – moj život ne vrijedi ljaminog papka a ova dva tajna papana su to znala.

Po nas je došla crna limuzina. Izvana je bila limuzina a iznutra je bilo kao u Moskviču. Očito je sve to kamuflaža jer im država neda lovu za novi vozni park.. Dok smo tako prolazili bezbrojnim ulicama Sao Paola, gledala sam tu živost grada pa sam dobila dojam kao da smo u Pekingu s jednom razlikom da su u Kini prisutni svugdje bicikli a tu motori. Lisičine na rukama su me ipak vraćale u tužnu zbilju a kako ABIN-ov Moskvič nije imao klimu ili se vjerovatno pokvarila, cjedilo se iz mene kao da sam pekinška patka na vatri.
Odjednom je limuzina počela kihati te se nešto zadimilo ispod haube. Dok su prčkali po motoru ja sam s lisicama na rukama ispred stakla promatrala kako orobljavaju jednu ženu na pločniku. Malo dalje su se dva blesana pikala noževima a iz obližnjeg parka bio je u tijeku oružani sukob između dvije gradske bande. Kad se sve smirilo okrenula sam se na drugu stranu, a tu se već događala pljačka banke dok je u pozadini jedan sa kaputom (taj je lud što na ovu ionako paklenu klimu od +40C i 99% vlage nosi takvu odjeću) mahao njime, otkrivajući svoj nabrekli ventilator.
Tajna služba je odgonetavala misterij kvara a ja sam zavrištala....metak mi je prošao pored uha kao debeli bumbar. Kako u ovom gradu nema bumbara jer je sve zagađeno, od bumbara ni traga već se tu radi o mecima kao posljedica velike stope kriminala. Zadnji tragovi moje pameti ostali su paralizirani tim uletom bunbara u Moskivič tajne službe bez nadzora kontrole leta...To su ipak pucali policajci braneći banku tijekom pljačke jer ovdje Sao Paolu, prvo se na sve puca a onda pita; tko je?
Tajni su se momci odmah strčali na moj krik te izvadili svoje Škorpione što su ih skrivali od mene. Otkad su mi oteli moju voden-slušu, čeznula sam za debelim, teškim komadom čelika koji bi me štitio. Metak sa ceste je dolutao te je naravno probio neprobojno staklo vozila tajne službe. Njihov Moskvič je samo za javnost glumio blindirano vozilo za prijevoz persona kakva sam ja.
Biti na cesti Sao Paola je prava opasnost.
Ovdje ljudi koji imaju para idu na posao s helikopterom, Em je brže ali je i sigurnije jer nema razbojstava niti ubojstava po zraku. Za sada....

Nakon što sam se zakričala tajni momci su na gotovs izvukli te malo kasnije shvativši da je to samo bumbarov let povukli svoje ganove. Svo troje je ocijenilo da je kvar Moskviča očito prevelik a taksi ne možeš dočekati a i ne znaš gdje će te taksista odvesti na željenu adresu ili na gradsko smetlište gdje će ti rabljena dječja pelena završiti u ustima. U grad sa samo 600 razbojstava i 15 ubojstava po danu sve je moguće pa čak da se to dogodi i tajnoj, najtajnijoj službi u Brazilu.
Joao se odmah snašao. Bacio se na prvog vozača-dostavljača brzo ubojite hrane na motociklu te ga srušio. Mali je pobjegao kao vrag od tamjana ne mareći za svoj motocikl te se izgubio u masi koja je opet nekog mlatila. Tajni službenik mi je skinuo lisice ali su mi ih opet stavili kad sam sjela iza njega, na motor. Bila sam vezana čelikom za njegovo tijelo te sam ispod tanke košulje pipala njegovo mišiće što i nije bilo tako loše.
Vozili smo se brzinom marljive pčele, savladavajući sve moguće kriminalne radnje i bumbarove letov na koje možeš naletiti po gradu u to doba dana, a sam vrhunac preletanja očekivao se tek kasnije.
Oko mene sve se dimilo što od auspuha što od baruta...no sve je odjednom prestalo kad smo ušli u sam centar kojeg nazivaju crack-lanđa. To je bila Zemlja-kreka sastavljena od tog dreka. To sam kasnije saznala. Bilo je to strogo sjedište sa starim zgradama ispred kojih su ovisnici cracka živjeli, te umirali na bezbroj načina a da niti jedan nije bio prirodan.
Novi ušlagirani svijet prostro se predamnom kao stolnjak..Sao Paolo bio je isti kao ona “naša” drekotvorina od Sao Krajine. Rak rana na društvenom tkivu. S jedne strane svi su se mlatili a sa druge strane ulupani drogom su se tolerirali. Kod Krajine droge nije bilo ali je bilo zato domaće brlje. Naravno sve je dobro dok je droge a onda kad nestane počinje opet dernek kame i toljaga pa ko jači taj je šlagiran, sretan.

I ja sam bila sretna kad smo stigli na tajno mjesto, tajne policije. Bila je to zgrada tvornice dječih igračaka koja je još radila, unatoč jeftinim kineskim dječjim igračaka sa dodatkom olova i bez didaktičke upotrebe. No, kad smo ušli dublje u zgradu, tamo gdje su proizvodili crvene klaunovske noseve, po kartonaži na podu, shvatila sam da proizvode japanske kuglice, vibratore ili nešto što ima takav izgled. Sva smušena od vožnje, i pod dojmom dreka od kreka i mišića tajnog agenta ABIN-a, hvatala me žgaravica od budućnosti jer ne vesele se svi zarobljenici mučenju koje ih ide po pravilu službe. Kad su me ostavili tamo gdje trebam biti znala sam da sam šišala ježa...poželjela sam odmah kilu kreka, nož, revolver i strojnicu, pa čak i Moskvič. Dojam mi nisu popravili niti očajni krici nepoznate žene koju su upravo mučili.

Joao mi se odmah pohvalio...vidiš što naša brazilska depilacija radi...sve ćeš priznati!

U tom času gurnula bi mu plastični dildo u šupak i zasladila ga sa japanskim kuglagerima...sa žarom bi to sve vrtila dok mu trepavice od muke ne bi otpale ali na svoju žalost osim spleta divnih hrvatskih narodnih psovki koji spominju sve od obitelji uže i šire do vjerskih i političkih pojmova više mu nisam ništa mogla ponuditi.
Ono malo mozga koje se u meni moglo iskoristiti, grozničavo je tražilo spas.
Na prljavom zidu predvorja mučione tajne službe pisalo je; Jesus te ama!
Došlo mi je zlo. Jesus Prada zvani če-če Che je kriv za sve!
U tom času mrzila sam tog revolucionarnog gada zbog kojeg sam u Bumbarovom gradu zarobljenica najgore tajne službe na svijetu....mrzila sam ga više nego što mrzim najmržu mi stvar na svijetu...poriluk.

No, od mržnje slabe mi vajde...zato samo ipak odlučila da će bolna figa sa Bola, eksplodirati u mojim lajavim ustima.

Figurativno, naravno....

[Nemruth Dagi]

Nije im trebalo dugo.
Sve sam priznala.
Mučenje su započeli brazilskom depilacijom. Bilo je to strašno kozmetičko iskustvo jer su tražili dlake po mojem tijelu i one najmanje, najtanje i najnevidljive.
Ipak su i ono malo dlaka sa mene skinuli a ja sam im sve unaprijed rekla, zlu ne trabalo. Razvezala sam se kako sam došla na ovaj kontinent, koga sam sve se kontaktirala, te kako je tekla moja avantura na koki. Naravno, nisu mi vjerovali - tko bi mi vjerovao jer sam se derala kao da me kolju.

Pod tamom noći, mada u gradu olovnih bumbara Sao Paolu bumbari lete po danu i po noći, odveli su me vlakom u Rio. Stavili su me u poštanski vagon te pod teškom prismotrom i markom od tri reala na čelu, bila sam spremna na najljepši grad na svijetu...Siječanjska Rijeka me je kao i mnoge druge goste, srdačno primila.
Očerupana, skoro bez dlaka, ogoljena jer sam sve priznala čak i ono kad sam žvake krala u trgovini kad sam imala devet, pa i još neke tajna koje sam napravila sa devetnaest - ali to nije za širu javnost - došla sam u grad sambe.
Više nisam imala ništa za priznati ali su ipak tajni agenti bili zadovoljni s onim što su čuli, pogotovo ono u dobi od devetnaest....

Zrak u Rio bio je zagušen vlagom sa 35 C u zraku, malo je svježije bilo na nogama a ja sam patila poradi velikog nedostatka vlage u mojem srcu. Sanjala sam let Air France za Paris, slobodu i Hrvatsku.
Od svega toga nije bilo ništa.
Sprašili su me u jednu sobu sa žaruljom od 5 wati. Čak mi je ponekad bilo zima jer su me dobro depilirali. Hranili su me sa crnim grahom feijoada i pojili divnom tekućinom imenom caipirinha. Zbog ovog drugog sam sve te muke i izdržala.
Nakon što su uvidjeli kako od mene nikakve vajde nema - kupili su mi u brazilskoj Ofertisimi, divni kineski kupaći kostim boje limete. To mi je savršeno pristajalo iz kajpirinju koju sam saugla u tim raskošnim i depiliranim danima u tajnom zatvoru u Riu.
Jedno jutro prije nego li su mi dali doručak od crnog graha kojeg sam inače svakoji dan zalijevala sa brazilskim nacionalnim alkoholnim pićem, Joao i Diogo moja dva psa čuvara koji vole mučiti ljude depilacijom koju obavljaju brenerom, rekli su mi da sam slobodna. Pojela sam svoj zadnji crni grah, odjelula kupaći boje limete a Moskvič tajne službe odveo me na poznatu plažu Ipanema.

Da ne bude previše veselja, dobila sam tajnog pratitelja koje sam nazvala Doberman zbog sitne pripijene crne kose i špičastih ušiju kao u dobremana. On je pokorno stajao iza reda palmi te svojim psećjim okom promatrao kako se sunčam slobodna na plaži. U glavi mi se što od sunca, što od kajpirinja, mantalo a i sloboda koju su mi naglo udijelili postala mi je sumnjiva.
Nešto je tu debelo smrdilo....

Shvatila sma da sam to ja.
Taj crni grah radi u crijevima vjetrove orkanske jačine - a oni moraju izaći van na svjetlo dana inače čovjek postane Zepellin.
Kad si u zatvoru to ti je jedino zadovoljstvo koje imaš ali kad si na plaži to je za susjedne ležaljke, smradna noćna mora.

http://www.youtube.com/watch?v=6LrUH...eature=related


To je imalo i svoje dobre strane. Za razliku od espanjola koji je manje svađalački jezik od taljanskog, a koji mi je ušao u krvi čim sam sletjela u Limu -portugalski kako ga tu izgovaraju je šuškavi jezik a to me podjseća na šuškanje jesenjeg lišća u Zagrebu.
Tako sam ja jedna obična vjetrovita djevojka s Ipaneme uz smrad prerađenih grahorica smanjila i zvučni efekt koji mi samo pojačavao bol za domovinom. Uz mir, sunce i osjećaj da me dobri Doberman prati, zaspala sam na plaži. Kad sam se probudila, reš pečena, krug oko mene je bio još veći a i Doberman je dobio opekline na licu pa je sada djelovao kao crveni pas za potrebe kineske nove godine. Pored mene ležala je prazna boca kaipirinje i mali papirić umetnut u njeno grlo. Vrištala sam ispuštajući sve psovke ovog svijeta jer sam ispečena
i bez dlaka, srasla sa ležaljkom. No, još me je više iznenadio sadržaj zataknute poruke u praznoj boci:

Sutra, Corcovado 12 sati

tvoj Jesus

http://www.delhiroad.com/home/christbrazil.htm


I više nego preplanula, dobrano dehidrirana, nadrkana te osupnuta kao i glavni lik iz knjige "Koliba"...dugo sam promatrala kako more zaplahuje pijesak Ipaneme.
U glavi prokuhanog mozga, u dimu vjetra crnog graha, ostacima maligana kajpirinja, sporo sam prerađivala gorku stvarnost.

[Nemruth Dagi]

Pospremila sam svoje krpice s plaže te se u limeta badiću jedva dovukla u jeftinu hotelsku sobu koju mi je našla tajna služba. Skureni doberman moj pas čuvar tajne služve, pratio me ko sjena a ja se bogme nisam mogla pomicati po želji jer me skurena koža stezala. Mogla sam se kretati samo u pokretu sambe a i to mi je predstavljalo muku. Shvatila sam zašto ljudi vole taj ples – pa to je jedino moguće kad zaspeš pijan na Copacabani ili Ipanemi. Cijeli prednji dio tijela, onaj koji se dobro osunčao zatezao me pa sam s te strane bila kao prava Carioca oliti stanovnica Ria. Oni su dakle svi lagano čokoladni i polu negroidni ne zbog genetike već zbog toga što žive na ovom mjestu sa groznom vlagom u zraku, vječitim suncem na plaži te pored odlične vlage u boci odnosno caipirinhe.
Piješ jer ti je vruće od silne vlage, pa piješ jer ti je toplo od sunca, pa onda piješ jer ti je i jedno i drugo – a nakon četvrte caipirinhe si mrtav i izgorio.

I čube su mi lagano otekle ne od ljepote koju stvara plastična operacija već od te žestice koja sve što dodirne rastvara od siline alkohola. Stražnji dio mene bio je još srednjoeuropske bijele boje dok je boja moga jezika i dalje ostala neukrotiva, divlja i balkanska. No, moja nova brazilska boja čak mi je dobro i pristajala a dobro ide uz napuhujući crni grah ali njega nisam više htjela okusiti. Od njega ti i duša i crijeva potamne a da o miomirisima tih grahastih toplih brazilskih noći ne spominjemo. Poruka što sam našla zataknutu na praznoj boci koju sam strusila u sebe u to popodne, nije me previše oduševila.
Ako je to onaj moj Jesus Che če-če, onda sam grebala ježa. Em sam ga izdala i njega i revoluciju te brdo revolucionarne bagre pa sada traže odmazdu.
Usto, kako on zna što sam ja rekla i da li sam uopće išta rekla?
Kako zna da sam ovdje, kad mi se trag gubi u Bumbar-gradu ili Sao-Krajni-Paulo?

Tajna brazilska služba ABIN curi ko stari kineski krov. Vjerovatno nemaju samo krticu u svojim redovima već su na to radno mjesto zaposlili i samog Sorosa.
Što želi taj ludi Che od mene?
Neće me valjda zaprostiti, dok mi gura metalno tijelo zahrđalog Lugera u usta?

Bilo kako bilo, nije mi svejedno.
Dapače, bilo mi je šupkovito-frkovito. Vidjela sam kako revolucija jede svoju bivšu revolucionarno nastrojenu djecu. Najbolje što mi se može dogoditi u Riu (ne samo da me opljačkaju, višekratno siluju te pošalju u ofunjalu hotelsku sobu) je to da me, ne više tako revolucionarno nastrojenu, postroje na zidu Sambadroma. A onda pošalju mecima u vječna lovišta. To je ipak bolji dio scenarija - onaj u kojem me muče Warao amazonski indijanci, guleći mi kožu sa školjkama i turajući mi perlice u oba uha dok mi se mozak ne ispuni ogrlicama – neću ni razmišljati.
Mogla sam namaknuti nešto love te zbrisati ovim tajnim ABIN šeprtljama na aerodrom, pa pravac Paris. Madrid...svejedno, samo da odlepršam iz koka-kokanja domovine dok sam cijela. Dosta je bilo urnebesa i straha, a bogme i tog crnog razarajućeg graha.

Nekako sam odlijepila limeta badić sa svoje kože a ono što sam ispod njega vidjela bacilo me u općenarodni sevdah. Bila sam bijela ko bijeli prašak mada me europska majka rodila a izgoreni dio mene glumio je Anku Braziljanku, udanu Carioca. S jedne strane tamna a sa druge bijela nisam nigdje mogla dobiti državljanstvo – čak ni ono republike Kosovo. Bez putovnice ne mogu pak doma.
Ipak, nije sve bilo tako loše, bilo je i još gore.
Ono što je bilo brazilsko tamno postajalo je bolno sjevernokoreanski crveno a peklo je ko sam vrag. Takva na danjem svjetlu pokazujem izgled kao da imam lepru – noć tu lepru malo uljepša pa izgledam ko vještica. Napravila sam si jedan kaipirinjasti koktel jer to me jedino moglo smiriti. Vesela noć u Riu već se nazirala zvukom sambe i mirisom razigranih tijela iz obližnjeg bara a moja lepra mi nije dala mira. Kada bih stavila jogurt kojeg sam mrkala bez plaćanja iz marketa na lice, od topline kože pa se od njega stvori bjelkasta kora. Ne ličim na sebe, nego na ružniju varijantu Janis Joplin....od alkohola mi je i pao glas pa sam bliža baritonu nego ikad. Izgledala sam kao sambasta ali još vitalna vještica iz Ria, koja se kreće pokretima plesa njišući se ko samopadajuća vrsta kruške.

Imala sam malo mogućnosti. Zapravo samo dvije. Ili ću se napiti ko deva i glumiti duhovnu dramu na leđima izgubljene deve koja tumara pustinjom, bez naftnih polja Kako već imam sunca dovoljno na tijelu, a plikovi samo što nisu.... mogu "bezbrižno" plakati u krevetu jeftinog hotela do buđenja – ili ću izaći u vrele noći što mi Rio pruža!?!

Na pamet mi je opet nadošao Jesus i njegova poruka u boci sa željom da se sutra vidimo kod Otkupitelja. Pod utjecajem alkoholnih para, i tjelesne boli, palo mi je da to možda i nije onaj če-če Che, već onaj pravi.
Strah me posve savladao.
Ak je krivi – ode glava.
Ak je pravi – ode duša.

Kako god okreneš, uvijek gubim.
Bez čega se može živjeti, bez glave ili bez duše?

Došlo mi je da zavapim Bogu koji stoluje iznad brazilskog državnog teritorija ali ne i iznad favela (tu je nadležan njegov zli compadre).
No, Janis Joplin u meni je bila brža u Mercedes Benz-u.

http://www.youtube.com/watch?v=C-GFqhCq2HA


To nije niti čudo, jer sam gubila svoj izgled.
Dok se ne pretvorim u cijelosti u ono što nisam– odlučila sam da izađem u život, jer već sutra na jednom od sedam svjetskih čuda, točno u podne, ostati ću il bez glave il bez duše a možda mi ginu oba gubitka u isti čas.

CARACA....oprosti mi Janis...sve je to od ludog života!

[Nemruth Dagi]

Tajna služba ABIN ima razroke psećje oči na leđima. Vjerno me prate, gledaju što radim. Ionako su mi udjelili malo vremena da se oporavim od silnog mučenja brazilskom depilacijom koju su mi napravili na živo, bez anestezije. Još su mi u desnom uhu moji krici kad su me čupali..a u onom lijevom mi je zaostao zvuk metalnih bumbara, odnosno metka kojeg se ispaljuje svako malo u gradu Sao Paolu. Divna, radosna simfonija svira u stereo izdanju a ono što je između ta dva uha je izgoreno lice puno plikova. Mazala sam se ukradenim jogurtima od manga ali ništa – plikova je sve više i više kao da su me opičili svi nabrijani domaći hrvatski bumbari.
Ipak, čvrsto sam odlučila da me ABIN i bumbari neće spriječiti te da ću kud puklo da pukli plikovi po meni ( i to samo na mojoj brazilskoj sprijeda izgorjeloj strani tijela jer europska je dobro i bijelo) da su noćaš ulice RIO de Janeira samo moje.
Kako ne bi kinološku gospodu iz ABIN-a inkomodirala shvatila sam da mogu s trećeg kata hotela na dvorištnoj strani sići dolje po klimatizacijskoj cijevi. Jogurtirana sa okusom manga na licu, puna plikova ko PTT kuverta sa zračnim jastučićima, ali spremna na avanturu što pruža samo jedan Rio na svijetu, dočepala sam se preko prozora metalne kutije. Silazak je bio bolan i spor. Kako i ne bi kad sam se tiskala puna plikova na toplu metalnu cijev. Najradije bih vriskala ali bi dobermani, rotvajleri, pudlice i vjerovatno nabrazilskija pasmina portugalski vodeni psi iz ABIN-a poželjeli me spustiti te zaključati u hotelsku sobu sa 2 zvijezdice i nešto malo zvjezdane prašine – a one druge ima na pretek.

Kad sam stigla dolje ko natrokeljen flaster na cijev, nestao je od topline jogurt na mojem licu, a sva sam se preznojila mada je ionako bilo toplo oko trideset stupnjeva sa 99 % vlage. Izem ti tu brazilsku klimu te hrvatske plikove na meni. Sve me je zatezalo i peklo jer moja kontinentalna boja kože ne trpi izlaganje suncu.
Šmugnula sam preko stražnje strane hotela u neko drugo dvorište te se sva stresla kad su moje noge zagrabila pločnik Ria. Nikad mi neće biti jasno zašto je taj grad u nekom mraku. Pola svjetiljaka radi a pola ne – ili štednja ili doprinos kriminalu. U ritmu sambe koji mi se sam nametao zbog skurenosti kože, hrabro sam ustraživala grad.
Nakon sat vremena shvatila sam da se krećem uvijek istim ulicama. Zagrabila sam hrabrost veliko žlicom te se uputila u mrak. Moji plikovi su bili dovoljno odbojni i meni samoj a kamoli kriminalcima. Love nisam imala a putovnice ionako nemam. Ušetala sam u široku ulicu. S jedne strane bio je hotel poznatog branda. Osvjetljavao je cijelu ulicu jer bio je i jedino svjetlo. Nisam se baš gurala na svjetlo jer moj izgled bi portira bacio na pod a ionako mu je bio dovoljno vruće pod tim polucilindrom i odjelom. Prešla sam na tamnu stranu i napravila ono što se nikako ne smije. Popiknula sam se na prosjaka koji je ispred zgrade u polumraku spavao na novinama. Kvragu i ti prosjaci ne moraju se baš motati ispred hotela te čitati novine obasjani polusvjetlom iz njegovih lampi. Odletila sam ravno ko JAT-ov avion bez stjuardese, na neki parkirani auto. Probuđeni prosjak vikao je na mene a ja samo mu odgovarala na lijepom materinjem jeziku spominjajući mu u sličnom kontekstu majku, sestru i strinu prosjačku.
Pad na auto su ublažili silni plikovi no netko me je snažno zgrabio. Vrištala samo ko luda...a onda su mi začepili usta – prestala sam vrištati dok su plikovi od sraza sa napadačem pucali ko popkorn. Bila sam mokra ko riba u vodi. Što od znoja te vruće večeri, što od pucanja plikova te što od šoka...
Mislila sam da će me sad vjerovatno ubiti a prije iskoristiti...no bila sam plikovito odbojna a i ne bi me mogli silovati jer bi to bilo kao da siluju luft madrac. Još puna zračnih mjehurića koji amortiziraju dodir bio bi to jalov posao. No to ih ne sprečava da me ne ubiju...
Kad sam konačno iscrpljena prestala se opirati, shvatila sam da me više nitko ne drži već da imam samo zatvorena usta. Odmah sam pljunula sadržaj a bio je to gomolj manioke. Ispred mene stao se smijati grmalj od čovjeka. Mislila sam da mi ne gine gadna smrt pa sam ga napala svim svojim silama – odnosno noktima. Neću zabadava prodati svoju plikovitu europsku kožu, već ću oguliti pri tome njegovu lopovsku. Onda je čovjek progovorio...po naglasku nije bio iz južnog Brazila a ni iz Ria....bio je to naglasak iz Vakufa.

Senčo... rekao mi je kratko.... ja sam Senčo, Senad Mirza Buljudmehmedsubašić. Eki femili, opalila sam psovke o njegovoj obitelji od Turaka, nabijanja na kolac do babine kubure...i gihta.
Čovjek do mene je uživao slušajući moj nepresušni balkanski folklor. Samo se smijao. A onda sam se počela smijati i ja. Od svih kriminalaca u Brazilu kud da naletim na Senču iz Vakufa.
Odmah me stavio u svoju polovnu polustoljetnu bubu koja je još radila. Dok me vozio bilo mu milo što je baš naletio na mene tu noć. Pričao mi kako je došao do Brazila poslije rata a ponašao se spram mene kao da sam mu izgubljena rodbina. Ipak nije se htio grliti samnom zbog mojeg izgleda a meni je bilo svejedno.
Kad smo se počeli uspinjati po brdima bilo mi je jasno kamo me vodi. Marakana, sambadrom, Ipanema, Copacabana....baj baj...buba je frktala prema favelama.
Nemaš brigaš...smijao se vozač od 190 cm i brat bratu 120 kila mišićne mase iz Vakufa. Noć je to otvorenih favela, rekao mi je, pa stanovnici tih ozloglašenih kvartova, kidnapiraju turiste kako bi im pokazali i dokazali da favele nisu tako strašne kakve ih svijet doživljava. Tu noć rezervirao me Senčo iz Vakufa koji inače živi od dilanja oružja i Lacosta majica...a sada će mi biti domaćin u noći otvorenih favela.
Mislila sam si da je sve u svemu to neki prirodni nastavak moje južnoameričke koka ture. Od revolucije do politike, od koke do caipirinhe, logični je slijed događaja da me otme bosanac iz Vakufa te odvede kući u svoju favelu u noć gostoprimstva sa kriminalcima svih f(av)ela. Još samo da se naviknem na heroin te počem dilati Copacabanom majice sa Aždajicom...kod ćeš veće sreće!

Sve u svemu noć je bila vedra, topla a u društvu marginalnih ljudi posve je obećavala....naravno onog nesposobnog špijunskog kinološkog društva od ABIN-a nigdje nije bilo na vidiku.
Njih i naše policije nikad nema tamo gdje ih treba....

[Nemruth Dagi]

Sve u svemu, moj Senčo je bio pravi kavalir-klavir. A njegova Selma pravi klavirštimer. Kud on zabrlja u krivom tonu, tu ona popravi. Tako su oni uštimani ko koncertni pijanino na najvišem vrhu jedne favele, sagradili svoj topli dom. Malo od lima, malo od gipsa, malo od plastike, kartonskog papira i vala, eto ti velebnog zdanja mojih domaćina. Posjeli me u svojem dvorištu a tu nema čega nema- sve roba za dilanje. Dali su mi i jesti..
Onakva plikovita nije mi bilo do jela ali brazilska se pita zeljenica ne odbija. Umjesto bosanske brlje dali mi cachase. Nakon kašase nemate šanse izgovoriti Popolotepetl ili kak se taj dimnjak već zove...jezik vam se zalijepi za nepce pa zapadnete u alkoholnu šutnju. Dok se otpetljate
već ste zaboravili što ste htjeli reći. Zeljanica nije izazivala ništa osim što se vrtila ko kuglica u loto bubnju po mojim osjetljivm crijevima od tog silnog graha zvanog feižoada. I tako mi divanili a noć vedra pa se vidi cijeli grad na dlanu sve do obale mora. Mene uhvatila alkoholna šutnja pa započnem homesiking sevdah. Zaplačem ko kišna godina a Senčo i Selma mi se pridružiše. Toliko smo sevdačilii da se sam Cristo Redemptor okrenuo da vidi tko to tamo cmolji...no, dakako da je kip još bio na svome mjestu, mada mu se drmalo postolje. Tako sam barem ja vidjela u svojoj alkokolnoj verbalno-kašasalepsiji.
Nakon što smo se isplakali ko omladinci na završetku ORA-e Šamac-Sarajevo, rekoh ja njima onako nježno da ih ne uvrijedim, kako trebam ići kući. To je bila živa istina jer sutra točno u podne, moram na sastanak sa Che če-če efendijom a plikovi me bole pa trebam novu porciju jogurta od manga.

“Ma, kud ćeš bona, sad kad dolazi najbolje?”, kaže mi Selma i nagne se kroz prozor potleušice pa zaviče iz sveg glasa ko čaršijska sirena protiv Turaka. Nije pala kroz prozor jer da jeste, kotrljala bi se avokado koštica do Sambadroma. Odjednom u prostrano favela dvorište-ti koji imaju dvorište ovdje su tajkuni za razliku od onih koji imaju samo dnevnu sobu s kuhinjom napunjenom štakorima, uđu ljudi noseći bubnjeve. Tako je započeo sveopći dernek u otvorenim danima favela.
Nakon sat vremena mi turisti a sada gosti favela, ostali smo posmicani. Nisu nas ubili meci već gostoljubivost naših domaćina. No, sa nama su bili neki Slovenci – na njih je ta gostoljubivost jako teško pala.
Naime, mislili su da će im kad-tad naići naši domaćini Favelaćani u njihovu Deželu. Radilo se samo o tome da su im uzeli adrese kako bi im poslali slike, a oni se ozbiljno preplašili zbog toga, više nego za vlastiti život. Dok sam tako gledala kako gosti sambaju na ritam bubnjeva palo mi je na pamet da čovjek tipa moga Senče ima uvijek sve poslovne opcije otvorene. Jedna bi bila nabavka moje putovnice. Bez nje ne mogu na aerodom a ne putuje mi se 4 mjeseca brodom ko slijepi putnik do Europe zajedno u vreći sa mirišljavom Minas kahvom.
“Nemaš-brigaš! Sređeno bona!”, promristio je moj gazda između dva zgiba capoeire.
Uhvativši dobar cug iz cachasa boce, aterirao je na zemlju bez posljedica.
Pustila sam ga neka dovrši svoj ples u miru. Kad je bio gotov pod nos mi je gurnuo par putovnica. Rekao mi je ponosno nekam biram jer noćas je dan otvorenih favela pa mi neće ništa naplatiti. Znala sam da imam sreću samo je ona od onih sorti koje ne treba povlačiti za rep.
Bacila sam se na posao.
Prva je bila američka a kao i sve ostale bila je zdrpnuta na prošlom karnevalu. Karneval je najveći svjetski sajam putovnica. Ovdje je taj događaj toliko jak da se Rio ne pamti po broju noćenja već po broju maznutih pasoša. Slika prve putovnice je prikazivala zubalo jedne tekšašanke koja je po njega išla u pograničnu zonu s one strane Rio Grande i to valjda “Točno u podne”. Meksički zubar bio je dobrano na tekili ili je bio zaljubljen u mulu Rositu jer Daphne McNamara na slici ima konjske zube. Nekako vjerujem da taj pogranični meksički dentisto ne radi za članove poznatih narko-kartela, već samo za one koji su tek u povoju.
Mislila sam ako stavim grm manioke u usta ne mogu si ipak napraviti takakv gebis kao draga Daphne, pa sam od USA državljanstva naglo odustala. Druga je bilo muška putovnica nekog smiješnog oljlala Francuzića. Odvojila sam putovnice na muške ili na ne- adekvatne i ženske-moguće. No nikad se ne zna - možda postanem za potrebe putovanja muško i nazovem se Pišalo Duško.
Drugi ženski dokument bilo je vlasništvo mlade crnkinje iz UK.
UK je OK, ali crnja ne dolazi u pitanje. Više ličim na Kraljicu Majku pod vodstvom gina, nego na crnkinju iz NW Londona. Nakon caipirinhe imam veću sličnost sa Elizabetinim corgijem nego sa crnom rasom. Naime, uši me ne slušaju pa mlataram njima ko ventilator. To obožava kraljica na svojim corgićima- pa im daje domaćeg gina. Ipak, ako odem par puta na Ipanemu pa ne namažem lice, pocrniti ću - negroidna natečena usta dobivaju se kad se sudariš sa ulaznim vratima hotela. Biti crnkinja u bijelom svijetu je tužna sudbina i bolna pa sam odustala od toga.
Čiča Tomina koliba nije moje štivo kao ni CH. Dickens.
Sorry England, sljedećeg puta želim ti više sreće!
Naredni lik je bilo voštana figura ne madam T. već balzamirane frau Schilke koja je vjerovatno radila kao kapo u naci-lageru. Po godini proizvodnje a i po njenom ukočenom liku koji nije odavao nikakve emocije već 60 godina – činilo se da ona godište samog Hitlera. Kako sam suviše emotivna te brza na jeziku, odmah bi me provaliti. Volim Rilke-a ali sam protiv Schilke a i njemački mi felša. Usto, morala bi biti tjedan dana u cachasi da se smežuram te tako dobim patinu za taj pasoš – a to su već mjere dostojne Dr. Mengelea.
Ono što mi se svidjelo bilo je sasvim obično, neprimjetno te dakako svakodnevno. Mlada Poljakinja sa imenom i prezimenom kojeg možeš izgovoriti, poljski je slavenski jezik pa što znaju ovi Braziljanci koja je razlika između polskog i hrvatskog.
Možda je to pravi bingo jer je to EU putovnica vrednija od zlata.
Da ne bude sve savršeno, mlada je Poljakinja zanosno nosila na licu par prišteva pa bi se to mojim plikovima sviđalo. Imamo istu boju kose i umiljato lice. Kvragu, to je to!
Kako život nije savršen, svatko ima od nas pokoju manu na raspolaganju. Njena se odmah vidjela – nije nosila žutu vrpcu ali je imala uniformu. Taman sam se zadubila u njen lik dajući mu adekvatno djelo, kad me Senčo dohvatio. Pokazala sam mu sliku Danie Svedlowske, a on je rekao kao što bi uvijek i rekao: nemaš-brigaš.

Našao mi je sličnu uniformu dok si rekao naravno a što drugo neko njegov poslovni bosanski: nemaš-brigaš. Mrknuli smo još jednu tepsiju zeljanice, narezali sudžuka a u hurmašice su na kraju pale- sve osim Selme sa Prozora jer ona se sambala sve u šesnaest ko prava karioka. Favele su divljale, doduše pokoji se pucanj čuo ali to su pucali samo na štakore koji kradu hranu u sklepanim gajbama. Ritam sambe bio je jedini zakon koji se poštovao tu otvorenu noć a predjutro svi su bili toliko umorni da im se nije dalo otete turiste ubijati. Prvo su pustili Slovence jer su cvilili cijelo vrijeme, misleć kako će morati uzvratiti gostoprimstvo.
Lijepo smo se izljubili Selma i ja, pa Senčo i ja, onda Senčo i Selma pa Selma i Senčo I tako par puta. Spakirala mi je zeljanicu, burek i ćevap neka se nađe a Senčo mi je dao uniformu, pasoš te jedan pravni savjet...koji je u njega dakako besplatan. Rekao je ako me uhvate da će mi kožu odrati s leđa te na to staviti Aždajicu ako propjevam tko mi je dao putovnicu i ostale rekvizite.
“Čuvaj mi se bona,...i pozdravi mi moj Vakuf”, rekao je ridajući jer ga je opet uhvatio domoljublje. Dok je plačući odlazio sjetila sam se kako mi je opisao svoj radni raspored tog dana. U ušima mi je zazvečalo kako nekog mora otpratiti na Ahiret sa metalom. To mi je mjesto bilo poznato, i znala sam da nije u Bosni...zapravo nema veze sa Bosnom ni sa Rio-m.

Na “onaj svijet” idu samo mrtvi pa će Senčo nekog ukokati svojom “nemaš- brigaš” metodom. Dan otvorenih favela je nestao ko mjehurić od sapuna a favele su postale ono što su i bile – strah i trepet turista da ne završe na Ahiretu.
S takvim mislima napikavala sam, sve manje plikovita, ulice Ria u potrazi sa svojim smještajem u onom Two Star Dust svratištu. Nakon tri sata našla sam ono što sam tražila. Ispred moje sobe ležalo je kinološko čudo od ABIN špijuna. Ovog puta stavili su nekog kokera sa visećim očima na zadatak. Taj nije ni vidio kako ulazim u svoju sobu. Tek kad sam zalupila svom snagom vrata, zaskvičao je “O, Madre Dios” i izvukao pištolj muzejske vrijednosti.

Promrsila sam bijesna: Majke ti, skoro sam zaboravila! Mislila sam na skoro viđenje sa Lijepim Che efendijom, točno u podne, kod Spasitelja. Ono na što sam posve zaboravila bila je činjenica koja najviše boli a to je ponovno spuštanje pomoću vrele hotelske metalne cijevi...no, opalio me poslovni bosanski sindrom pa sam si rekla: Nemaš-brigaš!

[Nemruth Dagi]

Pitala sam se odakle crpe te tajne agente u brazilskoj tajnoj službi ABIN. Oni su bili pripadnici neke kinološke sekte. Ličili su fizionomijom na pse i držali su se vratiju onih koje su slijedili. Možda su oni potomci onih na kojima je dr. Mengele eksperimetirao, tko zna?
Odjevena u uniformu poljakinje Danie Svedlowske sa manje plikova nego inače ali s bolnim uspomenama na Che če-če efendiju, bila sam spremna na naš ponovni susret. Moje tajno žensko oružje kako je Jung to definirao, a nije bio poznati napuhavajući grah, već ženska intuicija. Ona mi je govorila da ne krećem na taj susret. Sve će se dakako zakomplicirati i postati će “too much braziliano”. A to znači da od Europe moje Iijepe i daleke, ništa. Bolje mi je da se uvučem u vreću s kavom i sama se pošaljem na neki brod. Nakon mjeseci putovanja doći ću doma ako me ne maknu gusari, ne pojedu kavomlati, bube koje vole piti kavu u vreći i ako ne dobijem kronično trovanje kofeinom. Nije više bilo vremena za razmišljanje...imam novi identitet, masku te pasoš. A smogla sam odlučnost da tom revolucionarnom efendiji pljunem u lice.

Njemački ovčar iz ABIN-a načulio je uši kad su se otškrinula vrata moje sobe u f-klasi hotela. Inspektor Rex bacio je svoj pogled – ali više ništa nije mogao. Zatvorila sam vrata brzinom jedne nanosekunde. Otvorila sam prozor te uzdahnula. Opet me je uhvatila visinska bolest jer se trebalo spustiti po vreloj cijevi dolje do dvorišne strane hotela sa dvije zvijezde slabog sjaja. Hrabra kako Lesi ali ne iz ABIN-ove uzgajivačnice špijuna i ostalih likova, dohvatila sam se toplinskog sredstva za mučenje. Moja me uniforma spasila, a ne vjera. Ponosna što sam hrabro odtrpila muku spuštanja, popravila sam je jer se naborala. Nakon te zanosne radnje, šmugnula sam između tucet štakora koji su imali miting istine ispred kontejnera za smeće.
Imala sam dovoljno vremena do susreta sa Zgodnim Che če-če Gadom. Odlučila sam se prošetati. Bio je dan pa me nitko neće napasti. Lukavo sam sve isplanirala. Čak sam skinula tuš sa slušalicom i opasala ga oko sebe. Ipak, imam posla sa južnoameričkom revolucijom – a ti su opasni i kad spavaju. Imala sam vodene nunčake ili kako se već to stručno zove a mogu reći da su mi i verbalno pristajale.
Bilo je vraški vruće a to podneblje je ionako dobro samo za negroidnu kožu. Mi se bijelci začas osipamo znojem I prištevima pa izgledamo ko bradavičaste svinjice. Puno vlage u zraku, a malo cachase u meni-to je bio moj veliki problem. Još i ta uniforma što steže...i šlauf na mojem trbuhu.
Poželjela sam ledeno osvježenje a ono malo reala što sam zaradila na pokeru u avionu pelješeći one cucke iz tajnovite službe ABIN-a bile su dovoljne za dvije-tri runde kašase.
Ušla sam hrabro u prvu birtiju. Nakon provedene noći u brazilskim favelama to je čisti Disneyland.
Što da vam kažem - prvu sam rundu platila sama. Poslije su one dolazile nenaručene od moje strane. Lijepo sam se napričala na polskom i mješavinom ruke noge i portugalskog sa svim lokalnim luzerima, koji Bogu dane kradu u bircu. Dobila sam i voden ljiljan, pusu u ruku te topli zagrljaj. Sada mi je bilo još više vruće. Kašasa je počela djelovati...uhvatila sam prvi taksi...a sredstvo plaćanja je samo pet reala koliko sam imala ili nunčaka po glavi.
Mogao je sirotan birati.
Nakon toliko kašase u meni, bolje bi mu bilo da se prilagodi mojem opcijama jer sam se osjetila moćna ko Nun-Čaka Noris.
Par kilometra vožnje u taksiju i već sam znala - vožnja će biti besplatna. Oduševila ga je moja uniforma. Mene baš i nije. Zamotana ko šator shvatila sam kako je opaticama. Dania Swedlovska je poljska opatica ili nešto slično a Senčo Nemaš-brigaš ima uniforme za sve prilike kao i ukradene putovnice koje idu pod isti račun.
Pitala sam se kako je zaglavila mala Poljakinja Dania?
Možda su je opelješali kad se kupala na Ipanemi??? A možda sadi kavu u Minas području ili dila kokain po favelama???

Odjevena kao pingvin u zemlji gdje svi u nešto vjeruju postaje zabavno i korisno. Časte te domaćini te ti dopuštaju ono što običnim turistima nikako ne bi oprostili, osim dakako metkom. Bila sam opatica a oko pasa nosila sam nunčaku. Baš prigodno za časne sestre!

Sreća u to u nesreći. Takva je uniforma propusnica, jer može sakrivati oružje a Che neće tražiti opaticu već mene. Konačno sam Joao-a, moga taksistu, otpustila a on mi je obećao da će me sačekati kod vlaka kad se vratim od Christo Redemptora. Mislim da sam shvatila kako čovječuljak ima neki fetiš na tu uniformu, pa mi to baš i nije bilo drago. No, možda je to dobra odstupnica u slučaju da se svi planovi izjalove.
Do vrha brda voze vlakići. Dobila sam veliki popust na uniformu pa sam skrušeno stajala postrani, čekajući na vrijeme njegovog polaska. Konačno je došao vlakić te sam se požurila prema jednom kupeu. Vidjela sam kako u njeg ulaze sambaši – odnosno tri mlada zgodna komada po mojem “glazbenom” ukusu. Onako visoki i vižlasati sa skladnim tijelima formirani na Copacabani na odbojci na pijesku, zaokupili su moju maštu. U svakom kupeu do vrha, praši sambu po jedan lokalni band. Taman kad sam htjela zakoračiti u vagon, nečija me ruka odtrgne od vlaka.
Bilo je to najružnije stvorenje koje sam ikad vidjela. Da je bilo mrak preplašila bi me ali u pol bijela dana bilo je dovoljno strašno da ispustim krik. Vrisnula sam a ona je na mene osula paljbu. Vjerovatno se radilo o gadnom poljskom jeziku krakovskog narječja, jer nisam ništa razumjela. Bila je to Majka Nadstojnica nekog ženskog kalustra koja je sakupljala svoje kandidatkinje i trpala ih je u vlak u kojem nije bilo sambe, niti poželjnog muškog tijela. Do samog vrha, svaka je čitala psalme tijekom vožnje. Sjedila sam u vagonu punom ženskih pingvina, omotana sa nunčakom i dakako norila. Dok smo se penjali strmim usponom, pokraj nas su rasle sobne biljke kao što su razni fikusi, difenbahije, tuhafije, zazganija I muzganije - pa me to bacilo u još veći bed podsjećajući me na moj dom ovjenčan biljkama. Onda me razveselio cvijet kave ali sam opet pala u bedaru jer sam se sjetila kako mi je vreća Minas kave sudbina ako ne uspijem pobjeći sa putovnicom. Ipak imala sam trenutno prečeg posla.
Morala sam žvrgoljiti psalme na poljskom ali mi je preče bilo da zbrišem Majci Grdnoj. A ta me je poljska Zlica Opatica nadgledavala svojim ružnim licem.

Kad smo konačno došli gore na sam vrh ali ne još do Christo-a, osokoljena svojim nunčakama, prasnula sam staru tom slušalicom po glavi. Bilo je to očajnički poduhvat u liftu prepunom pingvina. Nitko me nije vidio kad sam je otuširala ko Chuck Noris, tu Zlicu Opaticu. Stropoštala se na pod a ja sam iznenađeno zavikala; ...vode, vode.
Možda sam treba zavikati vodke, vodke ali se toga u tom času nisam sjetila. Ipak bilo je svejedno jer su se njeni pingvini ustrčali a ja sam zbrisala brzinom munje zarinute u Mujino dupe. Nisam smjela skidati uniformu. Ona mi je bila jedina šansa za spas.
Trebala sam biti nevidljiva na revoluciju kao i za Nadstojnicu samostana koja bi me htjela ukebati i vodati po svim svetim I manje svetim mjestima Ria de Janeira. Željela sam ići doma a ne hodočastiti po Brazilu. Bila sam spremna na sve, posve luda kao NunChuck Noris, nora sa nunčakam i tko mi se mogao suprostaviti?

Magla je bila još nisko i vidjela sam ogromne noge kipa. Turisti svih narodnosti su čekali da se magla podigne jer je pogled s te točke grada fenomenalan i za loše pamćenje a kamoli za prosječno. Još nije bilo podne a mene je svrbila nunčaka. Vrzmala sam se amo-tamo, skrivajući se vješto od Majke dok mi je pogled tražio onog revolucionarnog šonju Che če-če. Nisam ga mogla zapaziti a svaki čas je bilo sve više ljudi. Skoro da sam odustala kad sam ugledala Lupe. Moja bivša kamaradica Lupica bila je znak da je Che če-če vrlo blizu...
Ura je odzvonila podne.
Magla se digla a Redemptor je raširenim rukama davao znak galebovima pokazujući im smjer vjetra. Jedino ja nisam imala smjer. Glavinjala sam kao prava poljska opatica izbjegavajući Majku Ružnu dok mi je nunčaka bila spremna na napad.
Onda sam nešto spazila i to me posve bacilo u bed. Pobjegla sam glavom bez obzira u toalet. Od trajnobježećeg pingvina preobrazila sam se u pokislog galeba koji sraćka u javnom WC-u. Sjetila sam se one "Dva dinara druže" pjesme; mala nužda jedan a velika dva...pa sam shvatila da je bolje sraćkati nego plakati!

[GregogSamsa]

e ovo je bolesno:klap::klap:

[Nemruth Dagi]

Bilo je tu na zidu šekreta, svega i svačega na raznim jezicima svijeta. Nisam morala pogađati što bi to trebalo značiti jer sam bila usidrena na WC školjki sva potresena prizorom kojeg sam maloprije ugledala. Nisam vidjela druga Tita ni pokojnog Franju a ni Elvis mi se nije ukazao...
Ono što sam vidjela, toliko me je ošamutilo da sam izvodila poliglotske lamentacije, sjedeći na daski. Nikad mi nije bilo jasno kako se nekom normalnom da pisati takve bedastoće po zidovima prostorije za fiziološko pražnjenje. Ispada da se time koriste slučajevi s nekim posebnim neurosomatskim poremećajem jer normalni čovjek tu uđe, napravi što treba i ode – te ponekad opere ruke, spusti vodu u školjku.
Prolazilo je vrijeme, vodokotlići su se redovno praznili a WC daska me žuljala dok sam ko noj koji je glavu zavuko u gnoj čekala...da mi nadođe vlastita hrabrost pa da se suočim sa stvarnošću.

Revolucija...ma koja revolucija i njen glavni efendija ljepuškasti Che koji je ujedno i bezobrazno če-če. Nje se ne bojim...ma koje oružje, koji pokliči “viva la muerte”, “no pasaran” i sve ostalo što ide s time u paketu bez besplatnih minuta razgovora sa Mao-Ce-Tungom i Kominternom...moje je srce okidalo, uzdisalo, savijalo se od bola, treslo se, preskakivalo...zbog Lupice!

Da, ta mala okrugla debeljuca visine ko pola Pigmejca, ovješena ko lovorika, visjela je oko vrata moga Che-a!!!!

Zato fučkaš revoluciju i evoluciju, kad žena upola manja od mene stišće ono što je moje..ups...da moje, ne nije, da tvoje je, ne nije....

Mada sam pobjegla od te crvene bande, srce mi nije otišlo od efendije Che-a, kako bi reko moj bosansko-brazilski diler Senčo iz vesele favele.
Sve te revolucije ne mogu žensko srce uplašiti, koliko ga može strefiti jedna prizor kad tuđa žena hvata nešto što nije njeno. Jednom moje, uvijek moje – geslo je ženskog srca koje nikad ne oprašta ni sebe a kamoli drugima.

I što sada? Mogla sam sjediti tu do ponovnog dolaska onoga koji se raširio ruke nad Riom...mogla sam se ubiti vezajuću svoju nunchaku za kvaku, mogla sam nunchakom ubiti Lupicu, odalamiti staru poljsku Majku Nadstojnicu...mogla sam ovo ili ono..i još uvijek mogu...

Izašla sam iz WC-a bezobrazno hrabra sa skrivenom nunchakom u ruci pa krenula prema mjestu gdje sam ugledala te revolucionarne golubane. Njoj ću podrezati krila pa će biti La Paloma bez krila tanka, a njega ću kindnapirati i u krevetu mučiti. Taksista Joao će mi u tome naumi pomoći. Ne u mučenju če-če Che-a u krevetu mada je on očiti fetišist na moju uniformu....već prijevozom do grada. Nitko tako nije primjetio obični lik jedne obične poljske djevojke koja je odjevena kao obična pigvinka, koja postrani vreba na revolucionarni par. Odmah sam ih ugledala. Ona se verala po njemu nastojeći doći do njegovih ustiju a on se lagano otimao njenoj namjeri, nastojeći doći do zraka. Očima je švrljao naokolo, kako bi me ugledao. Nije me mogao zapaziti jer nije očekivao na toplom, vlažnjikavom tlu pingvinku, usto bilo je još pripadnica mojeg roda I to brdo mladih poljakinja željnih svega. I baš kad sam se htjela približiti te ih šćepati na djelu Chea I Lupitu, a ne opatice iz gdanjska), šćepala me....Majka. Jedan kratki pomak rukom i moja besprijekorno točna, super korisna voden nunchaka, sprašila je ovu opaticu visokog ranga, iz doline Suza u dolinu Snova. Bilo mi je pun kufer svega pa sam gonjena željom da se vratim kući kao ljuta zvijer, lamatala palicom. Izvela sam malu akrobaciju. U mnoštvu turista nitko to ne bi ni primjetio. Svi su očarani pogledaom gledali s litice a ja sam ovjenčana svojim gnjevom, pucala od zloče i gadnih namjera.
Kad sam im se sguza približila, povukla sam je za njenu kikicu koja joj je visila do debele guzice. Ona se okrenula a Che je taj njen zgib iskoristio za dovođenje zraka u svoja usta. Udarac kojeg se ne bi postidjeo ni stari Chuch Noris prebacio je Lupitu iz Revolucije u vrijeme evolucije gdje hodaju gmazovi. I ona je završila u dolini Snova. Uhvatila sam Che-a te mu opalila takav poljubac da je poplavio. Ljudi oko nas su pljeskali, vrištanjem odobravali što jedna opatica ljubi ispred Christo Redemptora zgodnog tipa, dok se ovaj bez zraka pretvara u plavi patliđan. Ovo je bilo čudo ali I čuda nisu čuda kad znaš da su ljudi opušteniji na godišnjem odmoru. Tako se turisti oslobode zabrana koje su pokupili iz svojih domovina pa odmah zavole ono što se naziva slobodna ljubav....da, kriv je Rio!

Kad sam ga konačno ispustila iz kanđi svojih gladnih usana, Che je jedva došao do zraka...a onda se nešto čudno dogodilo. Opatice iz one grupe Majke Ružne Nastojnice, koja je da samo spomenem još boravila u dolini Snova zahvaljujući mojoj voden nunchaki,
počele su se ljubiti....neke su uhvatile prve muške do sebe a neke su se ljubile međusobno a bilo je i onih koje su ljubile žene...svi su se ljubili kao da nikad nisu....Rio to nije još vidio a i Christo je po prvi put otkad su ga zmontirali na vrh brda, a bilo je to davne 1930 ili tako nešto, vidio taj čudesan događaj.
Svijet je postao ljubav a ljubav se odazivala na ime Svijet. Redemptor je s blaženim smiješkom promatrao ljude. Imala sam osjećaj da je bio posve sretan prvi put nako što je dao svoj život u zamjenu za grijehe. Mada bi se moglo lamantirati o toj čudnoj trampi, nisam imala vremena za bacanje. Stara je još ležala u dolini Snova a Che je bio zbunjen, svi su se ljubakali a iz kipa je isijavala svjetlost, dok je ljubav sve obasjavala.
Uhvatila sam mu ruku te ga povukla, gledao je u mene kao opčinjen ali mi sada njegova posjednuća nisu bila bitna...trebao mi je Joao, moj fetiš taksist i malo sreće da se probijemo do njega.
Brzo smo se struštili prema nizbrdici...podigla sam uniformu da me difembahije, brazilski jasmini, zumbuli, listovi kave i sve ostalo svojim zelenim tijelom ne zaustave na tako važnom maratonu. Slika je izgledala ovako: niz padinu s velikim nagibom, jurila je opatica podignute haljine u petoj brzini izbjegavajući korijenje po šumi kao afrička gazela a za njom je prašio zgodan čovjek sa još plavim licem i zakopčanim šlicem. Dakle, nije moglo biti posve krivog objašnjenja scene, nekog mogućeg prolaznika ili slučajne vidjelice.
Taman kad sam htjela reći “spašeni smo” a bilo je to na možda 200 metara od podnožja, a vidjele su se i prve kuće, nešto nas je zaustavilo....

Više iznad nas, iza svih tih nepopijenih kava i kućnih fikusa...ljudi su se i dalje ljubili, a ljubav se širila svagdje, nošena rukama našeg Christo Redemptora. Kad se Majka Nadstojnica konačno probudila ugledala je prizor pa je ušokirana vikala: “Sodoma i Gomora!”...nije joj bilo jasno kako se vratila u dolinu Suza.

Najgore što i meni, nije ništa bilo jasno, niti sam imala objašnjenje. Prepustila sam se struji, kvragu ovo je Rio - svaki otpor je suvišan pogotovo kad si opatica, podignute haljine dok ti se na pasu odmara nun-nunchaka..

[Nemruth Dagi]

Oči su mi bile pune zemlje kao i usta a toga materijala bi se našlo i u mojim gaćama. Ruke su mi se ovjenčale žicom. Nisam mogla govoriti a nisam ni trebala. U istom je stanju bio efendija Che. Zarulali smo po nizbrdici tik do prvih kuća grada ko Air Bus. Pri tome smo nakupili zemnog svijeta u sebe a kad smo sletili zaručili su nas sa žuto-zelenom žicrom pa smo stoga bili prizemljeni uzemljeni sa nultom fazom. Ispljunula sam šaku crne plodne brazilske zemlje koja je gora od onog crnog graha, te pokretima salse nastojala sam skinuti zemlju koja mi je došla do gaća. Progledavši što nas je to bacilo na tlo shvalila sam da smo u goroj banani nego što sam mislila. Opaki Joao, moj taksist vodio je lokalnu bandu. Podmetnuli su nam nategnutu žicu između difembahije I filusa pa smo sletjeli na zemlju. Tako su bande lovile turiste koje je iznenada uhvatio plamen “jebice”.
Ono što slijedi nije za uši ni oči maloljetnika.
Bit će to film strave i užasa za mene dakako, kojeg naravno neću preživjeti. Samod a ne bude od toga mini serija – to ne bih preživjela.
Bande Ria su opake a favele su dječji vrtići spram njih. Tamo se regrutiraju u bijedi i siromaštvu, nesretni što nisu bogati ali sretni što ne trebaju ići u školu..

U svojim mislima oprostila sam se sa svima. Sve sam drugima oprostila što su mi napravili nadajući se da će oni meni oprostiti i ono što sam samo im namjeravala učiniti. Mislila sam da bi to bilo pošteno od njih. Ponizno sam prihvatila svoju smrt a onda me opaki Joao bez milosti lupio...
po leđima a iz mojih ustiju je izletjela crna brazilska stonoga nazvana “crna brazilska vila”.
Učinio je to na vrijeme jer je ta mala beštijica kriva za stotine žrtava godišnje koje upikne svojim stotinama noga a ljudi polude i odu u new-age misticizam.
Nisam poludila – jednostavno me ta južna Amerika naučila da ne treba luditi bez razloga.
Amerika je jednostavno takva. Prihvati svoj klinički slučaj ili odi u gerilce. Nema trećeg.

S ostacima nožica crne brazilske stonoge i uzemljena sa električnom žicom koja označava 0 fazu mogla sam reći da sam ostala i bila sretno čeljade. Da sam sama vadila stonogu iz usta, ona mi bi me piknula...ovako nemoćna sa zemljom u gaćama i bubom u ustima, taksista je dobro naciljao u leđa a udrac u njih me spasio.
Che nije imao stonogu u ustima već mene...i dok smo se ljubili nisam mislila na to da sam prljava ko prase sa zemljom do intimnih dijelova tijela.

U taksiju našeg Joao-a cijela banda je šutjela a i ja sam se dohvatila šutnje i čkomila. Rulanje po zemlji je ostavilo ipak traga po mojem licu pa sam izgledala kao Whoopi u filmu “Sisters Act” samo bez pjevanja ali sa prisutnim okusom stonoge u ustima.
Prošli smo oznaku za aerodrom. Uskomešala sam se a taksista me preduhitrio.
Rekao je samo onako ležerno kao da se radi o nečemu nebitnome; Ima jedan let....
Meni se srce stegnulo. To je bio dovoljno dobar znak a ne početak infarkta.
Idem doma...kući....ožutjela, posve suha mahovina hrvatske srculice počela je zelenjeti na samu pomiso neobrađenih polja domaje, divno jalnih domaćih ljudi, vojske nezaposlenih i vojske koji dane kradu radeći u državnim tvrtkama, na zemlje sa stotinama afera i predivnih praznih tvornica, nasmijanih nogometaša i folk-pjevušerica, gladnih penzića i prepunih zatvora....a toliko lijepa da ti stane dah kad pogledaš na svo smeće razasuto svagdje....

Počela sam plakati a domoljubne suze su krčile put crnilu – od crne Whoopi pretvarala sam se u mulatkinju...postala sam prava karioka samo mi uniforma mlade Poljakinje Danie kvarila sliku. Ipak zahvaljujući poduzetnom prijatelju iz Vakufa i poznatom karnevalu imala sam odgovarajuću putovnicu za uniformu koju sam nosila. Joao mi je sve brzo objasnio. Čeka me let za Europu, za Paris...njegova veza će me na određenom mjesti prebaciti i nakon 12 sati ugodnog leta stići ću dovoljno blizu da se dogegam do kuće.
Dogegam do kuće...očito Joao nije imao pojma gdje je Francuska a gdje je moja Hrvatska.
Ali sada u prepunom, bandom krcatom žutom taksiju koji juri prema aerodromu, nisam mogla postavljati detaljna pitanja. Bila sam spremna iz Parisa do Zagreba stopirati ako treba samo da sve konačno vratim kući dok od ovog kontinenta ne dobijem trajnožareći PTSP.

A Che če-če...???

Njega ćemo “uzemljiti” ...rekao mi je žvačući čačkalicu sa tri prednja i jedina zuba, moj vrli taksista. Ali zašto...pitala sam ga a glas mi se napio šarenih boja pa sam kreštala kao arara. On je revolucionar...rekao mi je tiho i namignuo mi je onda sam tek shvatila da mu je jedno oko stakleno a drugo s kojim mi je namignuo da je pravo. Shvatila sam da ima tetovirano zaoepće sa Opus Dei znakom...jedino Che če-če efendija, ništa nije znao niti slutio. Nije bilo previše vremena za lamentaciju. Joao me favorizira samo zbog uniforme. Misli da sam prava europska opatica-koja se doduše ljubi i podignute haljine trči po brazilskim strminama. Religiozan do kosti, on tako na to gleda sa svoje perpektive I to je za mene dobro. Zato me pušta I vozi na aerodorm a Che-a će ubiti po kratkom postupku narednu subotu uvečer ako njegova banda ne ubije nekog drugog, ili ako ne bude zabave, sukoba s nekom drugom bandom. On će im za subotnju dosadu dobro doći.
Lomila sam valove u sebi-slamajući sama sebe.

Ljubav prema muškarcu ili prema domovini...što je vrednije???

Ljubav prema muškarcu donaša samo probleme...govorio mi je unutarnji glas. Prvo, on je zadojeni revolucionar...što će ti takav??? Gdje god da dođe napravi revoluciju i kad tad mora bježati...s druge strane ljubav prema domovini je sigurnija, ma kakva domovina može biti – ona ne može pobjeći....i da hoće!
Zato ne trabe previše misliti, ljudi su to već odavno smislili.

Točno....vremena više nije bilo. Kad sam konačno uspjela natjerati taksistu Joao-a da mi namigne na svoje pravo oko u hipu sam dok je to mig trajao rukama uhvatila volan njegovog bandomobila koji službeno služi kao taksi vozilo.
Lokalna banda, moj lijepe Che če-če i moja pingvingška malenkost sjurili smo se u kanal pored ceste timski ko Manchester United svojevremeno.

Drugo uzemljenje tog dana nije bilo tako veselo ko ono prvo ali kad srce čuje zov domovine...

[Nemruth Dagi]

Banda u bandomobilu s jednim revolucionarom i jednim staklenim okom sletjela je u prvi kanal a ja sam brzinom munje odletjela iz kabine. Boja moje sestročasničke uniforme izmjenila se zbog probijanja kroz šikaru ali nije bilo vremena za modne detalje. Domovina me je zvala pa se treba odazvati njenom pozivu. Morala sam stići na let za Pariđi.
Dok su se bandoglavci oporavljali od pada, zaustavila sam nakon izlaska iz šikare, svojim kršnim tijelom, veliki plavi autobus. Na čelu vozača autobusa vidjela sam pri tom izlijetanju svaku žilicu. Kad su se otvorila vrata shvatila sam koliko je to bila loša procjena. Nije bio bijesan vozač autobusa koji je doživio nervni slom već Majka Superior, ona ista koju sam odalamila nun-chakom po glavi. Sva sreća da ne znam poljski jer me grdila na pasja kola. Kad smo krenule a bilo nas je pedesetak poljskih časni bus se orio njenim strogim glasom ko Krakovska katedrala tijekom nedeljnih propovijedi. Ostale “sestre” su samo šutile nosevima zakopane u svoje uniforme dok sam ja slušala tiradu na stranom jeziku...odmah mi je pala na um ona pjesma od Beatlesa

http://www.youtube.com/watch?v=qE2Vd...eature=related
…....................

a riječi idu ovako;


She's not a girl who misses much
Do do do do do do do do, oh yeah
She's well acquainted with the touch of the velvet hand
Like a lizard on a window pane
The man in the crowd with the multicoloured mirrors
On his hobnail boots
Lying with his eyes while his hands are busy
Working overtime
A soap impression of his wife which he ate
And donated to the National Trust

Down
I need a fix cos I'm going down
Down to the bits that I left uptown
I need a fix cos I'm going down

Mother Superior jump the gun
Mother Superior jump the gun
Mother Superior jump the gun
Mother Superior jump the gun
Mother Superior jump the gun
Mother Superior jump the gun


Sva sranja kratko traju pa me je Glavna Majka isčupala sa sjedišta autobusa te za uho prenjela na asfalt aerodoma. Ružnjikava do bola imala je još raznih talenata a taj koji je koristila na meni govorio je kako dobro procjenjuje likove kao što sam ja. Znala je stara šišmišica kako treba s takvim osobma. Stalno dajem neki otpor- što vidljiv što nevidljiv.
Južna Amerika i ja...kao da smo napravljene jedna za drugu.
Dobro se tu uklapam ili se kontinent dobro uklapa u mene???
Nije da mi bilo baš svejedno, ali nakon svega što sam propatila počev od strastvene ljubavi a našao se tu i rat, revolucija, dizanje spomenika u zrak, jahanje ljama, pljačke, let malim avionom, korida, vožnja kamionom za preijevoz mumija, vlastito neželjeno vjenčanje, let bumbara, ABIN-ove kinološke primjerke, vjetrove s Ipaneme, druženja u favelama...i lokalne živodere...preživjela sam!
Beš ga - ali to mora da je ljubav!
Baš dok sam tako razmišljala o ljubavi zatitralo je moje srce. Ne zbog onog revolucionarnog Che-a koji je baš če-če, ali je otrov za moj corason oliti čuku. Zatitrala mi kardiologija jer sam odlazila iz Amerike. Kad mi je carinski službenik dao požigoasanu s izlaznim pečatom lažnu putovnicu na lažno mi ime i državljanstvo, osjetila sam kako me hvata srčana nostalgija.
Baš je sračkasto biti emotivno nestabilan jer te svakakva sranja uhvate baš kad ti to ne treba. Tako nisam mogla odalamiti onu staru kornjaču od Majke koja me je i dalje držala pod strogom paskom da ne skliznem u neki drugi avion. Nakon što su se njene pingvinke raspištoljile kod Cristo Redemptora bila je gora nego narko kartel u Ciudadu Juaresu u Mexicu.
Sada sam bila mala ponizna Poljakinja koja preko Pariđija ide za Waršovje i koja može bez litre domaće vodke izgovoriti bez greške na poljskom; šestdešjetipjat!
Ipak sam šutila ko zalivena u nedobrovoljnom zatočeništvu sestara pingvinki i Majke alfa pigvinke.
Manje riječi manje muka.
Sjela sam na svoje sjedište u repu aviona nadajući se da će me emotivna nestabilnost minuti a da će Air France donirati mojoj krvci predivne francuske maligane koji rastu u divnim vinogradima širom drage mi Francuske.

Viva la France-viva alcohol!
Nakon par deci tog lijeka, i nesnosne brbljave mlade časne koja me po naputku svoje alfa predvodnice čuvala, osjećala sam se nekako zdvojno. Moj je corason bio u teškoj dvojbi. S jedne strane išlo mu se doma jer je požutjela mahovina na njemu trebala hitnu domaću obradu a s druge strane nešto se tajanstveno zalijepilo na mojoj čuki.
Kvragu to se nikako nije željelo do njega odlijepiti!
Bili su to trenuci kad vjetar puše na visokim andama, raznosi svježi zrak i mošus uspaljenih andskih tapira...bio je to i barutni prah svih revolucije koji trajno kovitla na tim visinama i uz rijedak zrak čini taj prostor toliko neobičnim...bilo je to i sunce koje liježe svoje zrake na leđima vikunja, guanaka, alpaka, ljama i svih ostalih dvonožaca kao i na šarenim kaputićima seljaka kao što to čini na bikovoj crnoj njušci tijekom koride. Bilo je to nešto divlje u zraku a opet toliko mi drago kao što je tek skuhani koka čaj čiji se dim uzdiže do nebeskih vrhunaca...žamor seoskog vašara, vesele boja nošnji tog naroda, radosni, ritmički napjevi s kojim časte svoj težak život, trzaj žice čaranga i melodija frule...zvukovi El pasa Condor i slike velike ptičurine kako se spušta dostojanstveno do razina gdje ima kisika. Bilo je to poj rijeke Urubambe, svi njeni vrtlozi i virovi, na njenim obalalma razasutih na tisuća latica orhideja, gdje se skriva i pokoji drek ljame ….težina zraka bez kisika, turistička bol mišića, nemogućnost trčanja, sporost kretnje, glavobolja i noćne apneje...i dakako želudac prepun kukuruza.

Razdiralo me sve to a htjela sam doma, kući....a onda se avion počeo tresti.
Što je trešnja avionom naspram revolucionarnog života i ljubavi u ovom dijelu svijeta???

Uhvatila me žgaravica a avion je sve više podrhtavao.
Se bojiš ?- pitala me debela mlada časna a ja nisam stigla ni odgovoriti te mi u poluotvorena usta strpala bijelu tabletu.

Kemija je počela djelovati. Nije me bilo briga što avion skače. Konjičev skok do skoka i doći će do Europe. Nije me bilo briga što smo sletjeli i ponovo avionom uzletjeli. Bila sam u kemijskom moru blaženstva, koje je očito dozirano za kirurške intervencije vađenja žući ili jetre. Kemijska brisačina tupila je svaki otpor.

Žgaravice je nestalo a avion sa pingvinkama, alfa Majkom i mojom malenkošću sletio je - kako sam naivno vjerovala na Waršavski aerodom. Imala sam u planu naravno pobjeći od bosonogih karmeličanki ili kako su se već zvale, u WC se presvući u civilnjak te se prošvercati do doma u jednom komadu bez komplikacija tijekom operacije. Kemija je lagano popuštala i već se u meni nazirala moja stara dobra narav. Gledajući realno vrijeme je bilo za nečujan i nevidljiv nestanak. Izašli smo iz aviona, uz bujnu prismotru više pari očiju lagano smo se kretali prema busu koji će nas odvesti do aerodromske zgrade. Glava mi je bila još šućmurasta što je posljedica bijele tabletice...ali glas u glavi mi je govorilo da tu gadno nešto ne štima.

Zrak je bio zasićen, težak s puno vlage. Imao je neki posebni miris gdje su se miješali mirisi tla, raznih jela, isparavanja benzina i ulja, što ih je isijavalo sunce s tla...ne, nešto tu zaista nije štimalo....

to nije bila Europa....nikako....sletjeli smo negdje gdje je daleko toplije...

Uhvatila me panika – ali na vrijeme jer su me moje pratiteljice uhvatile čvrsto za ruke te me silom odvele u veliku bijelu zgradu. Sunce je i dalje svim svojim nemilosrdnim žarom pičilo po aerodomu ne štedeći ni veliki grad što se razvio gdje god ti pogled seže...
život nije stao kad su me odvodili.

Jedna velika zemlja spremo je primala posjetitelje koji su i na prvom susretu s njom mogli osjetiti njen poseban duh - svim svojim osjetilima.
Meni je bilo već dosta običnih carinskih formalnosti.

~ kraj ~

POST scriptum – pisanje na koki prestaje ali nikad se ne zna što nam donosi jesen ili zima...ako se nađe za to interes!

[Nemruth Dagi]

Ima li smisla nastaviti sa pisanjem na koki ili na nekom drugom spisateljskom sredstvu...???

http://www.youtube.com/watch?v=oqtJ--ajqJc

[maher18]

Nemruth Dagi kaže:

Ima li smisla nastaviti sa pisanjem na koki ili na nekom drugom spisateljskom sredstvu...???

probaj sa seksom, draga. ak buš imala vremena kasnije za pisat

[Nemruth Dagi]

maher18 kaže:

probaj sa seksom, draga. ak buš imala vremena kasnije za pisat

Pisanje je ponekad prokleto slično seksu...kad imaš želju za pisanje nemaš inspiracije ili si daleko od tastature ili pak nemaš vremena, a kad imaš želju za seksom često nemaš pored sebe inspirativnog partnera...a onda ni volje za književno opisivanje situacije koja te je snašla

imaš kantu, nemaš vodi
imaš vodu, nemaš kantu
imaš kantu sa rupom, i vodu
nemaš kantu ni vodu i živo ti se fučka

[maher18]

meni se više sviđa polupuna čaša: imaš s kim, imaš s čim, imaš gdje, ali čemu sve to?

[Nemruth Dagi]

http://www.jutarnji.hr/najljepse-lic...n-krvi/927308/


Sartre smatrao je Che Guevaru “najpotpunijim čovjekom na svijetu”. Che je opjevan u bezbrojnim pjesmama, idealiziran u filmovima, a lijep poput sna o svjetskoj revoluciji postao je opće mjesto za iskaz bunta i to tamo gdje se u potrošačkom društvu ono najčešće izražava, ne na ulici, nego na majicama.

Na žalost, zaneseni pričom o strastvenom revolucionaru, koji je volio čitati i pisati, lako se zaboravi i naličje priče. Tema upravo objavljenog prijevoda knjige “Projekt Guevara: snovitim stazama svjetske revolucije” nagrađivanog njemačkog povjesničara Gerda Koenena upravo je naličje ili pravo lice sjajne ikone dvadesetog stoljeće.

“Svi su mrtvi: crveni očevi i nadočevi s kojima smo mi novokršteni ljevičari iz 1968. godine bili tako bliski, čije postere smo lijepili na zid i čije smo knjige nosili u džepu. Samo brat Che ostao je živ. I više od toga: vodi second life, kao vlastiti duh, bezvremeni kultni lik, čije se astralno tijelo skoro odvojilo od povijesne ličnosti, pa s početkom svake nove školske godine biva nanova otkrivano”, pojasnit će autor svoj obračun s jednim od idola svoje mladosti.

Postupak nam je dobro poznat, najteže praštamo onima koje smo nekoć voljeli, a njemački ga povjesničar izgleda jako volio.

Hagiografski prikazi

Stoga nije čudno što je globalno poznata slika romantičnog idealiste iz brojnih, gotovo hagiografskih prikaza, u njegovoj knjizi ustupila mjesto manje popularnoj slici, onoj razmaženog, privilegiranog dječaka, lošeg oponašatelja ljevičarskih ideja i narcisoidno opsjednut svojim likom, do te mjere da mu nije bio problem obnažiti se do pasa kad je Playboy to zatražio. Slika odraslog čovjeka koji je njemački časopis Spiegel na jednoj naslovnici stavio uz bok Gandhiju, ustupila je mjesto slici brutalnog, fanatičnog Castrova egzekutora, ratnika koji je isuviše lako volio potezati okidač.

“Nakon prepada na La Platu doživio je prvo stvarno vatreno krštenje, u tom svom ranom i mračnom zvjezdanom času gerile svjesno se podvrgnuo ultimativnom egzerciru: ubiti čovjeka gledajući ga u oči”, piše tako publicist o prijelomnom trenutku Cheova života u prvim danima Kubanske revolucije. Commandante Che ultimativni ispit ratnika besprijekorno je položio, štoviše o tome će se kasnije u pismu majci napisati:

“ Voljena stara: ovi plameni reci, do kraj nadahnuti Martijem, stižu ti iz kubanske džungle. Ja sam dobro i žedan sam krvi. Baš kao pravi vojnik...- s puškom na ramenu i nečim novim, cigarom u ustima...”

Premda je težište Koenenova pristupa na Guevari i njegovom projektu svjetske revolucije koja je trebala izroditi “novim, kolektivnim i nesebičnim čovjekom 21. stoljeća”, njegova je opširna knjiga i vodič kroz burna desetljeća latinoameričke i svjetske povijesti. Koenen se bavi Fidelom Castrom , Tamarom Bunke, zanesenom zapadnom inteligencijom. latinoameričkom kulturom mačizma te strateškim političkim potezima i krizama Cheova vremena. U preciznost analize ne trebamo sumnjati.

Veza ideologije i poze

No, problem je negdje drugdje. Slika vječno mladog Ernesta Che Guevare već odavno nema veze s čovjekom od krvi i mesa, ako je mit ikad i imao veze sa stvarnom ličnosti. Stav prema njemu u glavama mnogih ionako je pitanje ideologije. Je li riječ o osviještenoj ideologiji ili pozi, zasebna je tema.


Eto i tako je che-che Che postao mit.

http://www.cheguevara.com/images/che-guevara-2.jpg