Nekoć davno, na jednom udaljenom otoku živjeli su skladno svi osjećaji i osobine koje poznajemo:
Sreća, Vedrina, Tuga, Znanje, Taština, a zajedno sa svima stanovala je ondje i Ljubav.
Jednoga su dana saznali strašnu vijest da će njihov otok potonuti i zauvijek nestati. Svi su hitro prionuli poslu, izgradili sebi brodove, čamce i razna plovila i počeli napuštati otok. Svi osim Ljubavi...
Ljubav je namjeravala ostati do posljednjega trenutka.
Kad se otok već opasno nakrivio i kad je more zaprijetilo da će ga progutati, Ljubav je odlučila pozvati pomoć.
U tom je trenutku kraj otoka prolazilo Bogatstvo.
- Hej, možeš li me povesti sa sobom? – upita ga Ljubav.
- Ljubavi, nažalost, ne mogu. U brodu prevozim zlato i dragulje, ovdje nema mjesta za tebe.
Ubrzo zatim Ljubav kraj otoka zapazi brodić s Taštinom.
- Hej, možeš li me povesti sa sobom? – upita je Ljubav.
- Ne dolazi u obzir. Sva si prljava i vlažna, mogla bi mi uništiti brodić – otresito će Taština.
Nakon toga ugleda Tugu koja joj odgovori:
- Ljubavi, toliko sam žalosna da moram sama otići odavde...
U blizini su jedrili Radost i Sreća, ali uopće nisu ni primijetili kad ih je Ljubav dozivala s otoka da joj pomognu.
Najednom, začula je neki glas.
- Dođi, Ljubavi. Ja ću te povesti sa sobom.
Ljubav brzo uskoči u čamac kojim je upravljala neka njoj nepoznata starica. Otok je ubrzo potonuo, a Ljubav je bila toliko pod dojmom toga prizora, da se zaboravila upoznati sa staricom. Kad su nakon nekoga vremena stigli na kopno, starica šutke izađe iz čamca i nestane prije negoli ju je Ljubav išta stigla pitati.
U tom je času prolazilo onuda Znanje.
Ljubav ga pozove k sebi te ga upita:
- Znaš li ti tko mi je to pomogao?
- Da, to je bilo Vrijeme – odgovori Znanje.
- Vrijeme? A zašto baš Vrijeme? – začudi se Ljubav.
Znanje se nasmiješi i reče:
- Zato što Vrijeme najbolje zna koliko je Ljubav zapravo dragocjena
Linearni mod
