Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.05.2014., 11:53   #1
Unhappy Samostalnost i depresija

Neki dan sam odselila od doma. To je nešto što želim već jako dugo, a sad kad se konačno i dogodilo, ne sjećam se kad sam bila tužnija.

Mali uvod. U srednjim dvadesetima sam, imam dugogodišnjeg dečka, relativno nestabilan posao i ok plaću te mali stan u kojem sam živjela s mamom i bratom. Kako je brat u pubertetu, dolazilo je do čestih svađa, razmirica, pa čak i tučnjava i to je također doprinjelo mojoj želji da se osamostalim, kao i želja da on i mama imaju više prostora doma (brat će mojim odlaskom konačno imati svoju sobu). Također, ja sam htjela samo svoje gnijezdo koje mogu uređivati kako želim, dom gdje ću otići ravno s posla (a ne kao dosad, malo kod dečka, malo doma, malo dečko prespava kod mene, malo ja kod njega.. naporno), gdje ću si kuhati što i kada hoću...uglavnom, sve blagodati samostalnog života.

Jednostavno, smatrala sam da sam dovoljno zrela za to, samostalna, samotnjak, nitko sretniji od mene kad bi bila sama doma itd. Odugovlačila sam doduše neko vrijeme s tim jer se dečko nikako nije htio izjasniti oko tog što on želi (ići sa mnom ili ostati još neko vrijeme doma) i naposljetku sam odlučila da ga ne želim čekati i da želim sama otići u podstanarstvo.

Nedavno se oslobodio jedan stan koji sam dulje vrijeme gledala i morala sam donijeti odluku dosta naglo da ne ostanem bez njega. Iako se na samostalni život pripremam već barem godinu i pol, sad kad se to konačno dogodilo umjesto da budem sretna, ja sam tužna. I počinjem misliti da sam možda ipak malo prenaglila s odlukom.

Plačem već par dana, obično pred spavanje. Tužna sam najviše zbog tog što imam osjećaj da neću više moći dijeliti hrpu stvari sa svojom mamom. Nema dogovora oko ručkova, nema gledanja filmova skupa, nema šetnji koje smo povremeno imale. I iako mi je realno jasno da sve to i dalje mogu raditi kad posjetim mamu, ja se osjećam kao da mi je sve to oduzeto.

Inače sam užasno emocionalna, jako vezana za ljude i stvari, strašno ne volim promjene i očito je to kombinacija iz pakla. Što je najžalosnije, dečko je već prvi dan rekao kako mu je stan prekrasan i da mu je žao što je toliko odugovlačio i da će sad dati sve od sebe da što prije useli sa mnom. Dakle, dobila sam i to. A svejedno sam užasno depresivna.

Ne znam bi li trebala potražiti stručnu pomoć (išla sam prije dvije, dvije i pol godine pa bi možda mogla nazvati istu psihijatricu) ili ću se ohladiti kroz par dana. Ono što znam je da bi mi očito bilo teško bez obzira kad se ja odselila i da sam morala pregristi i napraviti to... Ali sve racionalizacije mi ne pomažu kad sam ja i dalje grozno tužna.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 12:17   #2
Prirodna faza.Kad tada ćeš se morati osamostaliti,i početi novi život,i bolje je to napraviti ranije ako imaš povoljne uslove.
Već si načinila korak i držiga se.Imaš dečka,i on će te ispuniti.
Logično da je si za majku vezana,no vremenom ćeš se navići.Moraš se potruditi da malo smanjiš vezivanje za ljude.
Uostalom,uvjek možeš odvojiti vremena za svoju majku.

Ako se derpesija produži,onda je to malo prenagljeno stanje,a to što si se odselila od majke je samo okidač.
Dakle,pokušaj racionalizovati,ako se produži potraži stručnu pomoć.
imanuel kant 1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 12:26   #3
Quote:
imanuel kant 1 kaže: Pogledaj post
Prirodna faza.Kad tada ćeš se morati osamostaliti,i početi novi život,i bolje je to napraviti ranije ako imaš povoljne uslove.
Već si načinila korak i držiga se.Imaš dečka,i on će te ispuniti.
Logično da je si za majku vezana,no vremenom ćeš se navići.Moraš se potruditi da malo smanjiš vezivanje za ljude.
Uostalom,uvjek možeš odvojiti vremena za svoju majku.

Ako se derpesija produži,onda je to malo prenagljeno stanje,a to što si se odselila od majke je samo okidač.
Dakle,pokušaj racionalizovati,ako se produži potraži stručnu pomoć.
Vezanje za ljude je posljedica smrti tate u mojoj pubertetskoj dobi. Kao obitelj smo skoro pa bolesno vezani jedni za druge; sestra je dugo nakon što se udala dolazila kod nas doma i znala prespavati. Uvijek sam mislila da sam drugačija od nje i da se meni to neće nikada dogoditi i da između ostalog neću to ni htjeti, a sad plačem za domom kao zadnja budala. Ono što samu sebe analiziram mi govori da se sad osjećam kao da sam izgubila i mamu. Nakon tate, ona je bila uvijek tu, konstanta. A sad sam tu konstantu "izgubila".

Gledam po svojoj frendici i zato kontam da nisam normalna. Ona je isto jako vezana za svoju obitelj i voli ih, ali nije ni suzu pustila kad je otišla i presretna je otkad se odselila. Ona mi je i bila najveća potpora. I onda se pitam, što sa mnom ne valja..

Što je najsmješnije, ovako mislim da ću viđati mamu još i češće nego kad sam bila doma. Obično sam nakon posla odlazila dečku, prespavala kod njega ili došla doma već kad je spavala. Kad bi dečko došao k meni, vidjela bi mamu samo u prolazu jer bi on i ja bili u mojoj sobi i gledali serije. Sad, kad ću imati osjećaj da imam više vremena za sve, mislim da bi mogla imati i kvalitetnija druženja s mamom. I tužno mi je što sam tek sad shvatila koliko mi je mama super i koliko to nije dopiralo do mene kad sam bila doma. I osjećam se krivo zbog tog.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:12   #4
Nema razloga da se osjećaš krivom. Nisi je napustila.
Krenula si u vlastiti život i ti osjećaji koji ti sada dolaze nisu ništa pretjerano neobično.

Moguće da ćeš se tako tužno osjećati još određeno vrijeme, ali potrebno je proći taj proces prilagodbe na drugačiji način funkcioniranja.
Samo nemoj misliti kako si napravila krivi korak jer nisi. Uostalom od nekuda moraš krenuti. Potrebno je neko vrijeme da razgraničiš postojanje sebe u odnosu na postojanje sebe kao djeteta vezanog uz majku.
brzi gonzales is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:18   #5
cemu depresija ako si se stalno svadjala s mamom.
snajka55 is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:23   #6
Quote:
brzi gonzales kaže: Pogledaj post
Nema razloga da se osjećaš krivom. Nisi je napustila.
Krenula si u vlastiti život i ti osjećaji koji ti sada dolaze nisu ništa pretjerano neobično.

Moguće da ćeš se tako tužno osjećati još određeno vrijeme, ali potrebno je proći taj proces prilagodbe na drugačiji način funkcioniranja.
Samo nemoj misliti kako si napravila krivi korak jer nisi. Uostalom od nekuda moraš krenuti. Potrebno je neko vrijeme da razgraničiš postojanje sebe u odnosu na postojanje sebe kao djeteta vezanog uz majku.
Ne mislim da je krivi korak jer znam da to želim dugo i da sam to napravila kasnije, moguće da bi mi bilo još teže. Frendica kaže da je možda i problem odnosno razlika između nas dvije ta što je ona useljavala s dečkom i veselila se tome, a ja sam bez obzira na to što dečko sad kaže išla sama u stan. I došlo mi je brže nego što sam očekivala; spomenuti stan trebao se isprazniti u 6. mjesecu i to sam relativno očekivala i pripremala se na to. Katastrofa što me tako prebacilo to što sam mjesec dana prije morala otići. Očito nije samo u tom stvar.

Iako mislim da sam dosta samostalna i odgovorna i zadnjih nekoliko godina financiram samu sebe i davala sam dio plaće u kuću, vjerojatno je upravo to problem što samu sebe i dalje ne doživljavam kao odraslu osobu nego dijete.

Dio krivice osjećam i zato što situacija s bratom nije bajna i žao mi je što mamu ostavljam samu u tom đumbusu. Iako ja nisam doprinosila situaciji, bio bi samo još gori kad sam se ja uplela, ali sam bila mirnija jer sam bila tamo.

Snajka, svađe su bile s bratom, ne s mamom. S mamom normalne obiteljske razmirice.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:28   #7
Brat zna maltretirati majku?

Ne možeš je štititi cijeli život, to nije tvoja odgovornost.
Moguće da tu leži tvoj problem. Osjećaš se odgovornom za nju.
brzi gonzales is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:32   #8
Quote:
brzi gonzales kaže: Pogledaj post
Brat zna maltretirati majku?

Ne možeš je štititi cijeli život, to nije tvoja odgovornost.
Moguće da tu leži tvoj problem. Osjećaš se odgovornom za nju.
Psihički. Samo je prema meni bio fizički agresivan. Ali ponekad je psihičko maltretiranje bolnije od fizičkog. A on je baš pegla.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:44   #9
Tu se ona mora znati postaviti dok nije prekasno.
Danas je psihički maltretira sutra može vrlo lako i fizički ako mu bude popuštala.
Pubertet nije opravdanje za takvo ponašanje prema vama.
Negdje su u odgoju napravljeni krivi koraci koji vrlo lako mogu eskalirati ako se ne krenu popravljati.
brzi gonzales is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 15:49   #10
Quote:
brzi gonzales kaže: Pogledaj post
Tu se ona mora znati postaviti dok nije prekasno.
Danas je psihički maltretira sutra može vrlo lako i fizički ako mu bude popuštala.
Pubertet nije opravdanje za takvo ponašanje prema vama.
Negdje su u odgoju napravljeni krivi koraci koji vrlo lako mogu eskalirati ako se ne krenu popravljati.
Pa to i je na neki način dio razloga mog ubrzanog odlaska. Dajem im prostora da sami probaju riješiti odnose. Brat i ja se jednostavno ne slažemo i tenzije su velike, očito će morati proći par godina dok ne dovedemo odnos na željenu razinu. Velika je razlika među godinama, tako je bilo sa mnom i sestrom i isto smo imale period kad se nismo podnosile, sad smo super.

I dalje je valjda prisutan osjećaj da dižem ruke (od brata) i ostavljam mamu (samu da se bakće s njim). Izgleda da smo našli uzrok mog plakanja i tog što se osjećam loše. Samo ne znam kako to popraviti. Brat se neće promijeniti sutra.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 16:12   #11
Nije tu nužno kriva razlika u godinama. Moguće da se i tvoja majka kao roditelj postavljala različito prema vama.
On je najmlađe dijete, k tome sin, pretpostavljam da mu je u više toga popuštano. To nije dobro ako je tako.

U odnosu s njime negdje moraš povući granice preko kojih smije, a preko kojih ne smije.
Nema poštovanja prema tebi i majci zato se i ponaša tako.
On se može promijeniti jedino ako se i vaš odnos prema njemu promijeni. Nije više dijete, polako postaje odrasla osoba.

Isto tako moraš prihvatiti činjenicu da se majka možda neće uspjeti s njegovim ponašanjem nositi. Ako dobro pretpostavljam da je bila prema njemu popustljiva onda će teško naći čvrstinu, a to njemu treba.
Mlade ljude treba usmjeravati, biti im potpora, ali i ne dopustiti im da rade isključivo po svome jer nisu još spremni za toliku snagu odlučivanja i posljedice koje nešto takvo nosi.
brzi gonzales is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.05.2014., 16:20   #12
Quote:
brzi gonzales kaže: Pogledaj post
Nije tu nužno kriva razlika u godinama. Moguće da se i tvoja majka kao roditelj postavljala različito prema vama.
On je najmlađe dijete, k tome sin, pretpostavljam da mu je u više toga popuštano. To nije dobro ako je tako.

U odnosu s njime negdje moraš povući granice preko kojih smije, a preko kojih ne smije.
Nema poštovanja prema tebi i majci zato se i ponaša tako.
On se može promijeniti jedino ako se i vaš odnos prema njemu promijeni. Nije više dijete, polako postaje odrasla osoba.

Isto tako moraš prihvatiti činjenicu da se majka možda neće uspjeti s njegovim ponašanjem nositi. Ako dobro pretpostavljam da je bila prema njemu popustljiva onda će teško naći čvrstinu, a to njemu treba.
Mlade ljude treba usmjeravati, biti im potpora, ali i ne dopustiti im da rade isključivo po svome jer nisu još spremni za toliku snagu odlučivanja i posljedice koje nešto takvo nosi.
Je, bila je čvršća jer su bile drugačije okolnosti i mi smo bile drugačije. Nas dvije smo imale oca. On ga se nažalost ne može ni sjećati. I iako je mama uvijek bila čvršća od tate i nje smo se više "bojali", njegovim odlaskom ona je to izgubila. Plus brata smo zbog gubitka tate dodatno razmazili. Mogli bi psihijatri danima proučavati što smo sve krivo napravili s njim. Poanta je da je on već u godinama kad može samostalno vidjeti da svojim postupcima povređuje ljude oko sebe, makar je njemu super. Ali njega očito baš boli briga.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.05.2014., 08:16   #13
Mislim da si ispravno odlučila. Normalno je da ti fale neke stvari, te da ti treba vremena da se navikneš. Naposlijetku, živjela si dva i pol desetljeća drugačije, zar ne?

Al sagledaj sa ove strane: možda nikad ne bi shvatila koliko ti znači majka, da se prvo nisi udaljila. I vjerujem da će vam druženja sada biti kvalitetnija jer se možeš približiti i udaljiti kada ti odgovara. Da ne spominjem koliki je bonus što više ne dijeliš sobu s bratom, već imaš svoj prostor.

Naposlijetku, odrastaš i osamostaljenje bi se moralo dogoditi prije ili kasnije. Tako da odugovlačenje s time ne bi imalo smisla. Iskoristila si priliku kad se pojavila i to je dobro. A i odlično je što je uz tebe dugogodišnji dečko uz kojeg imaš povjerenja.

A za brata ne znam što da ti kažem - možda bi bilo dobro da potražiš preporuku psihijatra što i kako s njim da majci bude lakše. Poneka knjiga sa dobrim savjetima na tu temu također može pomoći.
__________________
Od sreće do uspjeha - savjeti i inspiracija za bolji život
zoki89 is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.05.2014., 10:41   #14
Hvala, lijepo napisano. Treba mi to samo sjesti.

Jučer sam konačno imala malo više vremena za sjesti s mamom i kad sam se vratila doma, bilo mi je bolje nego ovih par dana i danas sam se lakše ustala. Tako da očito se još trebam adaptirati na novu situaciju i to je to. Ali da sam mislila da će mi biti tako teško, nisam.

Brat i mama već nekoliko godina idu psihijatrima, nikakve koristi nažalost. Jedino u što vjerujem i čemu se nadam je da kad prođe pubertet i kad mu dođe iz dupeta u glavu što nam je radio da će mu biti toliko žao da će nas nositi kao kap vode na dlanu ubuduće. Ali i on treba doći do toga.
Jojer is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:36.