Dečko ne želi živjeti sa mnom

[ESKat]

Carpe Diem!!! kaže:

Da sam u ranim dvadesetim ja ne bih bila pomalo posvuda nego s roditeljima ili sama. Nikako s nekim partnerom pod krovom.

Za neke stvari treba biti zreo. U ranim dvadesetim tesko je ko zreo zaista za te korake.

Mda. Zato sto ti treba doktorat iz atomske fizike, 10000€ mjesecna placa i pravilan psiholoski profil da bi s nekim spavao u istom krevetu, jeo za istim stolom i dogovorno dijelio tus kabinu.

Za neke stvari covjeku treba biti stalo i to je to. Zivis tamo gdje ti je bolje, ako ti je bolje samom ili s roditeljima onda imas partnera koji ti nije dovoljno bitan da bi osjecao potrebu zivjeti s njim.

Imala sam 18, on je imao 22, nije mu bilo tesko kuhati nam ruckove kad sam dolazila s posla i nije mu padalo na pamet bjezati nekud iz naseg stana. Trosili smo zajedno, zabavljali se zajedno, studirali njegov faks zajedno, patili se oko mojeg posla zajedno. Nismo kalkulirali da li bi bilo bolje da ja zivim s babom a on sa strinom jer smo zeljeli zivjeti zajedno. Eto ti godina i zrelosti.

Ljudi strasno vole komplicirati nekad tako jednostavne stvari.

[radical change]

shadowgirl kaže:

Rekla sam mu sve ovo što sam ovdje napisala, njegov odgovor je bio da je njemu stalo do njegove obitelji i da želi provodit vrijeme s njima. Ja sam mu rekla da to potpuno razumijem da želi provodit vrijeme s njima, ali da ako ne živi s njima ne može pola dana provodit tamo, to tako ne ide, ne možeš živjeti na dva mjesta. Na to me je on optužio da ga pokušavam razdvojit od obitelji?! Ne znam odakle mu uopće takva glupost pada na pamet jer ga ja uvijek podržavam da da se druži s obitelji, ali postoji razlika između obiteljskog druženja i provođenja 8 sati dnevno u stanu u kojem više ne živiš. Što da radim?

Evidentno je da dečko nije spreman da se osamostali. Da li je to zato što je mlad, ili što mu je kući lijepo i ne vidi razloga zašto bi se toga odrekao, ili mu ti ne možeš pružiti ono što mu treba ne znam, ali živjeti zajedno zasigurno nećete. Njega to ne veseli i mislim da bi trebala prestati upirati. Osim toga niste zaručeni, vjenčani, nemati dijete tako da praktički niste obitelj, on voli biti doma, njemu to paše i ti mu nisi dovoljan poticaj da se odluči na život s tobom. Za koju godinu možda, sada ne. Preispitaj vezu i svoja očekivanja, nije fer ni da se ti osjećaš usamljeno i zanemareno...

[ladybug24]

nema ti to budućnosti. ne onakve kakvu ti želiš.

ako postoje mladi ljudi oženjeni s djecom, koji bez poblema obavljaju sve obaveze kao odrasli, onda je ovaj tvoj ili nezreo ili mu nije stalo.

[mali buco]

Nema ti tu kruha.

He's just not that into you. Što prije ti shvatiš, to bolje za tebe.

[BBast]

Evo komentara iz druge perspektive.

On je stariji od mene, radi, zivi kao podstanar i uz sve to idu i ostale karakteristike "odraslog života" - vođenje briga o režijama, hrani, stanu...

Ja sam iz najbolje obitelji koju osoba može zamisliti. Studirala sam, radila i živjela potpuno neopterećeno. Sve što sam zaradila išlo je za moje gušte. Putovala sam, više izlazila, kupovala što god sam htjela, a doma sam imala obitelj koja mi je najvažnija i najdraža na svijetu.

Nakon nekih šest mjeseci sam se počela postupno useljavati kod njega, ali nisam bila spremna potpuno presjeći tu sponu koja me držala kod kuće i nikako se nisam mogla taj stan prihvatiti kao svoj dom, nisam voljela sama provoditi vrijeme u njemu jer nisam imala što za raditi.

Na kraju mi je dosadilo to što u stanu nemam peglu za kosu, što mi uvijek treba nešto kod kuće, što nemam kontrolu nad tim kaj je u frižideru. I tako sam se i formalno uselila u stan, prenijela većinu svojih stvari. Nisam nikad zažalila to, čak ni kad novac moram davati za stanarinu i režije, niti kad moram čistiti frižider i ribati kadu.

Poanta je da je jako teško odbaciti komforan život s obitelji i odjednom prihvatiti život odrasle, samostalne osobe. Daj mu vremena.

[Detektor]

shadowgirl kaže:

Kod mene je potpuno suprotno, djetinjstvo mi je bilo pakao (pročitajte temu otrovni roditelji na psihologiji i bit će vam jasno) i nisam se nikad osjećala kao da imam obitelj, osjećala sam se potpuno sama. Kad se vratim u Hrvatsku ja mogu naći cimericu s kojom ću živjeti, ali želim živjeti s njim jer se želim osjećati kao da smo mi jedna mala obitelj, želim se budit svako jutro kraj njega, želim da kad dođem kući navečer me čeka on s večerom koju mi je skuhao... Ali nije to napravio nijednom u tih nekoliko mjeseci kojih smo živjeli skupa. Svaku večer bih se vraćala u prazan stan kao da živim sama jer on u tom stanu nije želio bit bez mene i osjećala bi se jako usamljeno.

Prestao čitati nakon podebljanog. Ovo je valjda veza 21. stoljeća. Podsjeća me na sad već bivšeg frenda koji kuha curi a za nagradu dobi nužnu potrebu samo što je kod njega situacija takva da su on,njegov otac i ona kući. Govori mi kako je samostalan kako puno radi ali ga sve to emocionalno ubija i ima narcisoidno ponašanje (efekt toga). Kad sam mu dao prijedlog da se odsele jer imaju za osnove ali su bar sami,ne on ne želi ostaviti oca. Takve veze nisu dobre ponajviše za djecu u budućnosti a tak onda za roditelje. Ako ga želiš dotući,odseli se kod njegovih i dogovori se s njegovom mamom da se nauči kuhati. Takav mu je i stari valjda samo što žensko kuha.

[Benny]

Sve je moguće odbaciti i prihvatiti kada je u pitanju prava ljubav, a tog u ovoj prići vjerovatno fali barem sa jedne strane.

[čupavostvorenje]

BBast kaže:

Evo komentara iz druge perspektive.

On je stariji od mene, radi, zivi kao podstanar i uz sve to idu i ostale karakteristike "odraslog života" - vođenje briga o režijama, hrani, stanu...

Ja sam iz najbolje obitelji koju osoba može zamisliti. Studirala sam, radila i živjela potpuno neopterećeno. Sve što sam zaradila išlo je za moje gušte. Putovala sam, više izlazila, kupovala što god sam htjela, a doma sam imala obitelj koja mi je najvažnija i najdraža na svijetu.

Nakon nekih šest mjeseci sam se počela postupno useljavati kod njega, ali nisam bila spremna potpuno presjeći tu sponu koja me držala kod kuće i nikako se nisam mogla taj stan prihvatiti kao svoj dom, nisam voljela sama provoditi vrijeme u njemu jer nisam imala što za raditi.

Na kraju mi je dosadilo to što u stanu nemam peglu za kosu, što mi uvijek treba nešto kod kuće, što nemam kontrolu nad tim kaj je u frižideru. I tako sam se i formalno uselila u stan, prenijela većinu svojih stvari. Nisam nikad zažalila to, čak ni kad novac moram davati za stanarinu i režije, niti kad moram čistiti frižider i ribati kadu.

Poanta je da je jako teško odbaciti komforan život s obitelji i odjednom prihvatiti život odrasle, samostalne osobe. Daj mu vremena.

to je to, borba za kontrolu nad frižiderom. tjera ljude za nezamislive stvari jos od kamenog doba

[Carpe Diem!!!]

ESKat kaže:

Mda. Zato sto ti treba doktorat iz atomske fizike, 10000€ mjesecna placa i pravilan psiholoski profil da bi s nekim spavao u istom krevetu, jeo za istim stolom i dogovorno dijelio tus kabinu.

Za neke stvari covjeku treba biti stalo i to je to. Zivis tamo gdje ti je bolje, ako ti je bolje samom ili s roditeljima onda imas partnera koji ti nije dovoljno bitan da bi osjecao potrebu zivjeti s njim.

Imala sam 18, on je imao 22, nije mu bilo tesko kuhati nam ruckove kad sam dolazila s posla i nije mu padalo na pamet bjezati nekud iz naseg stana. Trosili smo zajedno, zabavljali se zajedno, studirali njegov faks zajedno, patili se oko mojeg posla zajedno. Nismo kalkulirali da li bi bilo bolje da ja zivim s babom a on sa strinom jer smo zeljeli zivjeti zajedno. Eto ti godina i zrelosti.

Ljudi strasno vole komplicirati nekad tako jednostavne stvari.

Ama zeno, vi ste izuzetak i nemam pojma kako ste se vezali tako mladi tako ozbiljno ali PSIHOLOSKI vecina ljudi u tim godinama nije spremna za takvu vrstu vezivanja. To brzo pukne. Nigdje nisam napisala i ne impliciraj mi da nisam spremna sa njim biti kroz faze zivota i raznorazne teske momente nego ga primiti formiranog. Svasta ljudi zajedno prodju i kada se kasnije vezu.

Autoricin partner ocigledno nije spreman i to ima svoje razloge.

[skorpionka87]

ESKat kaže:

Imala sam 18, on je imao 22, nije mu bilo tesko kuhati nam ruckove kad sam dolazila s posla i nije mu padalo na pamet bjezati nekud iz naseg stana. Trosili smo zajedno, zabavljali se zajedno, studirali njegov faks zajedno, patili se oko mojeg posla zajedno. Nismo kalkulirali da li bi bilo bolje da ja zivim s babom a on sa strinom jer smo zeljeli zivjeti zajedno. Eto ti godina i zrelosti.

I kol'ko ste (po)trajali?

[ESKat]

skorpionka87 kaže:

I kol'ko ste (po)trajali?

17 godina. Kad smo sazreli onda smo se razveli

[Carpe Diem!!!]

Govori li ti to nesto?

[-Animal-]

Carpe Diem!!! kaže:

Govori li ti to nesto?

Sto bi trebalo govoriti? Dok je trajalo (a trajalo je ocito dugo), trajalo je. Zar sve sto je dobro i kvalitetno mora trajati vjecno i takvim uvijek ostati? Da je odgovor bio 2 mjeseca, ni onda komentar ne bi imao previse smisla jer je zivot nepredvidiv, a ovako...

"40 godina."
"Govori li ti to nesto?"


Slazem se s navedenom forumasicom, nije do zrelosti, nego do toga koliko su zagrijani jedno za drugo, koliko to oboje zele. Cini se da se svake godine granica kad je nesto "prerano" i "premlado" sve vise pomice. Ne znam sto bih rekla na nekoga kome je prerano otici iz gnijezda sa 22 godine. Mozda da priceka tridesete, za svaki slucaj?

[ESKat]

Carpe Diem!!! kaže:

Ama zeno, vi ste izuzetak i nemam pojma kako ste se vezali tako mladi tako ozbiljno ali PSIHOLOSKI vecina ljudi u tim godinama nije spremna za takvu vrstu vezivanja. To brzo pukne. Nigdje nisam napisala i ne impliciraj mi da nisam spremna sa njim biti kroz faze zivota i raznorazne teske momente nego ga primiti formiranog. Svasta ljudi zajedno prodju i kada se kasnije vezu.

Autoricin partner ocigledno nije spreman i to ima svoje razloge.

Kao prvo nista ja nisam "implicirala" nego cu ponoviti ono sto sam konkretno rekla - zajednicki zivot nije dizertacija iz atomske fizike da ti trebaju godine ucenja i pripremanja. Ima i roditelja koji su zajebaniji, teze je zivjeti s njima i traze vecu angaziranost nego neki partneri pa nam nitko nije dao mogucnost za te specijalne nauke i psiholoske pripreme. A opet zivimo s njima kako znamo i umijemo i cak i prezivimo.

Veze pucaju, brzo ili ne, bez obzira na to kad su zasnovane. Ili hoces reci da se ni jedan kasniji brak ne razvede?

Ne slazem se s tvojim misljenjem da je zajednicki zivot nesto sto zahtjeva godine kojekakvih priprema i treninga i dala sam svoj primjer koji ipak nije bas tako "brzo" pukao. Kako si ti iz toga zakljucila da ja kritiziram tvoju sposobnost za taj zajednicki zivot, to samo ti znas

Carpe Diem!!! kaže:

Govori li ti to nesto?

Da se ljudi mogu razvesti bez obzira na godine, zrelost, pripreme i dizertacije?

Moja starija kcer je upoznala svog decka kad je imala 16. Kad je napunila 18 rekla je da ga voli i zeli zivjeti s njim, njegovi imaju vise mjesta pa je tako zgodnije i odselila se. Sad ima 30, jos uvijek su skupa, sretni i ne pokazuju nikakve naznake da tako nece biti i dalje. Koliko vidim oni su "sazreli" zajedno.
(I nemoj misliti da sam bila odusevljena s njenom odlukom i da nisam mislila da je premlada, ali ja postujem odluke svoje djece i pustam ih da zive svoj zivot.)

I to je za mene to, "volimo se i zelimo maksimalno biti skupa", sve ostalo je filozofiranje da se sakrije cinjenica da taj partner (u tom trenutku) naprosto nije onaj pravi.

[Carpe Diem!!!]

Razilazimo se dijametralno. Mrsko mi je pisati replike u romanima. Bicu sazeta, za tebe je dovoljna ona premisa "Ljubav je dovoljna, ostalo su izgovori.". Za mene nije. I nikada nece biti. Uz ljubav trebas masu stvari karakternih i umnih da bi to imalo smisla.

Poentirala sam ti recenicu "razisli smo se kad smo sazreli" iz razloga sto tu pobijas samu sebe. Da si malo sacekala i zrelija ga birala po logici ne bi. Tebi nije zao sto si pokusala tako nezrela. Meni bi bilo i svjesnim izborom ne bih to napravila. Razlikujemo se potpuno i ok. Barem imas iskustvo.

[Alčak]

uskoro ces mu biti zahvalna jer to ne zeli

[baja]

shadowgirl kaže:

...

Ja ga potpuno razumijem jer da sam i ja na njegovom mjestu ne bih se željela odseliti od roditelja. Bliski su, sviđa mu se s njima, tek je u ranim dvadesetima i naravno da bi radije trošio novac na zabavu, putovanja itd. nego na stanarinu i račune.
Kod mene je potpuno suprotno, djetinjstvo mi je bilo pakao (pročitajte temu otrovni roditelji na psihologiji i bit će vam jasno) i nisam se nikad osjećala kao da imam obitelj, osjećala sam se potpuno sama. Kad se vratim u Hrvatsku ja mogu naći cimericu s kojom ću živjeti, ali želim živjeti s njim jer se želim osjećati kao da smo mi jedna mala obitelj, želim se budit svako jutro kraj njega, želim da kad dođem kući navečer me čeka on s večerom koju mi je skuhao... Ali nije to napravio nijednom u tih nekoliko mjeseci kojih smo živjeli skupa. Svaku večer bih se vraćala u prazan stan kao da živim sama jer on u tom stanu nije želio bit bez mene i osjećala bi se jako usamljeno.

Mislim da on jednostavno nije spreman za zajednički život i ne krivim ga, mislim da većina ljudi u ranim dvadesetima nije spremna za to, ali ne znam šta da radim kad se vratim. Ne želim živjet s cimericom nego s njim, a ne želim živjet s njim ako će to značit da ću se opet osjećat kao da živim sama i kao da on ne želi tu biti.

....
Što da radim?

preko njega želiš zaliječiti rane koje ti je nanijela matična obitelj
vi niste još (mala) obitelj i ako budeš forsirala tu priču mogla bi ga sasvim udaljiti od sebe
što da radiš? budi strpljiva i najprije si uredi vlastiti život; nije njegova uloga da kompenzira ono što nisi imala

[violeta1980]

ESKat kaže:

Moja starija kcer je upoznala svog decka kad je imala 16. Kad je napunila 18 rekla je da ga voli i zeli zivjeti s njim, njegovi imaju vise mjesta pa je tako zgodnije i odselila se. Sad ima 30, jos uvijek su skupa, sretni i ne pokazuju nikakve naznake da tako nece biti i dalje. Koliko vidim oni su "sazreli" zajedno.
(I nemoj misliti da sam bila odusevljena s njenom odlukom i da nisam mislila da je premlada, ali ja postujem odluke svoje djece i pustam ih da zive svoj zivot.)

I to je za mene to, "volimo se i zelimo maksimalno biti skupa", sve ostalo je filozofiranje da se sakrije cinjenica da taj partner (u tom trenutku) naprosto nije onaj pravi.

Nisi ti jedina koja voli ruski rulet, u životu i doslovno. Ali je malo pretenciozno to proglasiti najmudrijim i najsmislenijim.
Dijete bez zanimanja i nesporne sposobnosti da se pobrine za sebe pustiti u Svijet, bez obzira na izgovor i"svetost" istog, meni je naime ruski rulet, linija lakšeg otpora.
Kao i svako takvo impulzivno, neargumentirano i idealizirano ponašanje bez obzira na dob. Jer kad tad pištolj stane na punoj komorici u toj igri bez brige i pameti, pusti mašti i snovima na volju i veselje.

[-Animal-]

violeta1980 kaže:

Nisi ti jedina koja voli ruski rulet, u životu i doslovno. Ali je malo pretenciozno to proglasiti najmudrijim i najsmislenijim.
Dijete bez zanimanja i nesporne sposobnosti da se pobrine za sebe pustiti u Svijet, bez obzira na izgovor i"svetost" istog, meni je naime ruski rulet, linija lakšeg otpora.
Kao i svako takvo impulzivno, neargumentirano i idealizirano ponašanje bez obzira na dob. Jer kad tad pištolj stane na punoj komorici u toj igri bez brige i pameti, pusti mašti i snovima na volju i veselje.

Poprilicno je neupuceno (da se blago izrazim) izjaviti da je takva odluka "ruski rulet" i "impulzivno, neargumentirano i idealizirano ponasanje". Ili ti smatras da skoro svaka 18-godisnja (po svim zakonima odrasla - bez obzira sto ti mislila o tome) osoba nije sposobna promisliti o vlastitim postupcima? Nevjerojatno podcjenjujes ljude. Da ne govorim o tome da je van RH sasvim normalno da se jedna osoba i prije 18-e zna brinuti za sebe i da velika vecina njih odlazi od kuce i ranije.

Sto je sa studentima? Zar ne studira vecina u 18-oj i odlazi negdje zivjeti sama? Po kojoj logici je zivot s partnerom po defaultu toliko kompliciraniji od studentskog zivota solo? I kakve se to nepovratne odluke cine zajednickim zivotom? Manje osude sam vidjela na temama o teen trudnicama, jebote.

"Linija lakseg otpora"... za razliku od tetosenja u roditeljskom domu do srednjih dvadesetih. Daj se procitaj.

[Carpe Diem!!!]

Edit: vani ljudi sa 18 lete iz kuce jer je tako obicaj a ne jer su zreli za to. U tom momentu ih niko i ne pita jesu li ili nisu.