Quote:
Violently happy kaže:
Ok, to zbilja zna biti naporno.
Meni su sve te igre, baš to.. jebene igre.
Jebe mi se pobjeđujem li ili gubim, bitno je da se zajebavamo.  |
Naravno.
Takva sam i ja.
Nije mi jasno prošvikavanje radi obične igre.
Ako ti je
toliko potrebno da se dokažeš boljim i superiornijim u društvenoj igri... mislim, čemu?
Nisi dovoljno samouvjeren u životu, pa neka si važan konkvistador i seksi macan barem u plastičnom svijetu kockica i pješaka?
No igra nikada nije samo igra.
Reče mi tata da ljude najbolje upoznaš kada skinu štitove i zaborave se, zaigraju, "izgube", onda ih vidiš.
A najčešće se to događa u sportu ili u igri.
Drugi je par cipelica ako netko baš
provocira, onda je teško ostati smiren.
Alkoholu usprkos.
A nikada u životu nisam srela većeg provokatora od mog brata.
To je umjetnost, doista. I samo najhrabriji mogu ulaziti u bilo kakav natjecateljski izazov s njim.
Ako te ne dokrajči njegova sreća i umijeće, njegove riječi hoće.
U ratu i igri sve je dopušteno.
Eh sad... pokušavam se sjetiti kako da dočaram tu njegovu sposobnost, ali to je kao da laik pokušava naslikati Van Goghovo djelo.
Nema pravila i šablona u njegovoj provokaciji, pa da se čovjek može nekako pripremiti i obraniti.
Ono, mijenja se konstantno, ovisno o protivniku... nešto kao AIDS , samo još teže podnošljivo
Sjećam se da sam ga još kao malena curica molila da igra "wc"-a sa mnom(stariji je 16 godina od mene).
To je ono kada raštrkano i u hrpi staviš karte na stol, a na vrhu složiš "kućicu" od dvije(ili pet) karata, pa svatko izvlači po jednu, sve dok se ne sruši "kućica".
Nikako nije htio, no meni je bilo strašno dosadno, a ja sam jako uporna kada mi je dosadno i pobrinem se da i drugima budem dosadna kada je meni dosadno, pa je pristao igrati sa mnom.
On je izvlačio karte nogom. Lijevom.
Mislim da mi je to jedno od mojih prvih traumatičnih iskustava iz djetinjstva.
Nedavno je igrao boće u jednom malom mjestašcu na dalmatinskom otoku.
Njima je turnir u boćama doživljaj godine, a pobjednici su junaci sela koji se nose na ramenima i kojima se skladaju ode.
Biti general ili biti onaj koji je uvaljao posljednji bod za pobjedu... to je tu negdje po časti.
Ne bi me čudilo da boćari imaju privilegiran odlazak u mirovinu i da im se djeca upisuju na fakultete po posebnim kvotama.
Da ne dosađujem više, brat je kao purger u malom dalmatinskom selu, na turniru u boćama poslije svakog boda pobjednički urlikao pred cijelim mjestom, ili napravio stoj na rukama pa tako na rukama i s nogama u zraku "prošetao" boćalište.
"Kada završimo turnir, djeca će vam željeti biti kao mi"
Uglavnom, njegova ekipa je za dlaku izgubila na turniru.
Koja je to sreća u selu bila
inače, moram napisati da mi je najdraža DIXIT, to je super igra i preporučujem ju svakome 
Linearni mod
