Kad je prekasno za promjenu ?

[Mikulenas]

8472 kaže:

Filozofirati o tome kada je za što kasno se može u nedogled.
Konkretno, upisati fax sa 25 nije kasno, ALI... Ovdje autorica živi u snu - utopiji.



Sanjati o tome kako bi bilo lijepo pohađati fax, pa nakon toga se zaposliti u struci, čituckati knjige, uživati u svom novom zvanju, elitnim frendovima...
E to je utopija.

Radije nemoj upisivati ništa jer nećeš završiti. Živiš u državi bez perspektive.
Radije upiši nešto vanredno, skraćeno, dvogodišnje, neki kurs, nešto konkretno, prekvalifikaciju, dodatno, štogod što ti omogućuje stjecanje boljeg zaposlenja - kroz godinu dvije tri.

Misliš da ćeš kada završiš fax sa svojih 30+ biti ta koju će poslodavci jedva čekati da zaposle bez iskustva u tim godinama?, zaboravi to. Biti ćeš samo još jedna koja sa VSS radi usran posao.

Izađi iz svog zamišljenog sijeta i vidi što konkretno SADA možeš napraviti. Sanjati o budućnosti i nadoknadi propuštenih prilika je glupost.

Da bez "škole" si.
Da radiš usrani posao.
Da nisi zadovoljna.
Da razumije te većina Hrvatskih državljana, pa čak i oni koji imaju "školu-fax" pa rade usran posao jer drugoga nema.

Prestani sanjati tuđe živote i pokreni svoj. Budi svjesna da tvoj život nikada neće biti kao onaj čije živote sanjaš.

Utopija ne postoji.

sve to može bit, ali šta ako upravo ovaj tvoj post/savjet u njenom slučaju spada pod boldanu rečenicu? ako sebi može priuštit studiranje onoga šta voli, neka to i radi, iz jednoga jedinog razloga - jer to voli i jer se time želi bavit. osobno spadam u te koji s VSS rade "usrani posao" i opet iskustvo studiranja onoga šta volim ne bih mijenjo ni za šta na svijetu. kao i konstantno čitanje i usavršavanje u tome polju, što ću iz čistog gušta prakticirat čitav život. i da se s ovim iskustvom poslije faksa vratim u vrijeme kad bih trebo odlučit, opet bih odlučio isto.

[8472]

ericsson kaže:

Da želim biti zloban, sada bih napisao da ovo ovdje na stanoviti način proturječi onome što si napisala u svojem prvom postu na ovoj temi.

Mikulenas kaže:

sve to može bit, ali šta ako upravo ovaj tvoj post/savjet u njenom slučaju spada pod boldanu rečenicu? ako sebi može priuštit studiranje onoga šta voli, neka to i radi, iz jednoga jedinog razloga - jer to voli i jer se time želi bavit. osobno spadam u te koji s VSS rade "usrani posao" i opet iskustvo studiranja onoga šta volim ne bih mijenjo ni za šta na svijetu. kao i konstantno čitanje i usavršavanje u tome polju, što ću iz čistog gušta prakticirat čitav život. i da se s ovim iskustvom poslije faksa vratim u vrijeme kad bih trebo odlučit, opet bih odlučio isto.

U tom i je kvaka.


Ma sve je ovo samo filozofija...

[Mikulenas]

8472 kaže:

U tom i je kvaka.


Ma sve je ovo samo filozofija...

koja se međutim može sažet: autorice, pametno odvaži i dobro razmisli (ako već nisi) i onda samostalno odluči i radi ono šta točno ti (i niko drugi) želiš radit, i ne zamaraj se ničim, a najmanje godinom rođenja.

[Azz]

ericsson kaže:

Ja sam odmah znao što želim od diskusije, i to sam i napisao. Druga je stvar što neki očito nisu od prve prepoznali o čemu želim diskutirati.

tako je to kad "drugi" nemaju čarobnu kuglu, nego samo čitaju ono što "neki" pišu pa odgovaraju u skladu s napisanim.
ali bitno da smo mi riješili misteriju za autoricu i koliko je ili nije nešto prekasno.

(za buduće eventualne insinuacije o "drugima" i "nekima" kontaktiraj me na pp jer nećemo u offtopic )

[oblačna]

Što se tiče samog upisa faksa... ne smatram da sam prestara u smislu - ajme imam 25+ godina, kako ću se sad uhvatiti u koštac s učenjem i izvršavanjem svih obaveza, već mi je jednostavno neugodno. Neugodno mi je s 25+ godina biti na istoj razni ( zapravo, i nižoj ) s ljudima od 18-19 godina. Kad gledam svoje vršnjake koje su sve fakultete pozavršavali, ganjaju karijere, bave se hobijima... a ja se doma borim s depresijom i anksioznošću. Osjećam se jadno, eto. Je li netko bio u sličnoj situaciji ?

[Kymatica]

oblačna kaže:

Što se tiče samog upisa faksa... ne smatram da sam prestara u smislu - ajme imam 25+ godina, kako ću se sad uhvatiti u koštac s učenjem i izvršavanjem svih obaveza, već mi je jednostavno neugodno. Neugodno mi je s 25+ godina biti na istoj razni ( zapravo, i nižoj ) s ljudima od 18-19 godina. Kad gledam svoje vršnjake koje su sve fakultete pozavršavali, ganjaju karijere, bave se hobijima... a ja se doma borim s depresijom i anksioznošću. Osjećam se jadno, eto. Je li netko bio u sličnoj situaciji ?

da, ali imam 39 tj meni nije neugodno ići studirati, jer sam išla na vanredne ekonomske smjerove (koje sam upisivala jer razum kaže da je to siplativo ali n žalost ja zbog novaca ne mogu se natjerati učiti po noći, i sve što ide uz studiranje uz rad) i tamo idu i stariji. Manje je mladih.
Ono što mene stopira, kako je netko napisao, je da li je to sanjarenje, dati otkaz na za hr prilike dobrom poslu, na neodređeno, i krenuti na red faks, sa 18 godišnjacima, da bi sa 45 završila faks, na kojem se teško i mladi zaposle, a tko će mene sa 45. Imam i kredit.
Tako da je to ono što me koči. Neki razum, al eto.vidjet ćemo.

[Azz]

Kymatica kaže:

da, ali imam 39 tj meni nije neugodno ići studirati, jer sam išla na vanredne ekonomske smjerove (koje sam upisivala jer razum kaže da je to siplativo ali n žalost ja zbog novaca ne mogu se natjerati učiti po noći, i sve što ide uz studiranje uz rad) i tamo idu i stariji. Manje je mladih.
Ono što mene stopira, kako je netko napisao, je da li je to sanjarenje, dati otkaz na za hr prilike dobrom poslu, na neodređeno, i krenuti na red faks, sa 18 godišnjacima, da bi sa 45 završila faks, na kojem se teško i mladi zaposle, a tko će mene sa 45. Imam i kredit.
Tako da je to ono što me koči. Neki razum, al eto.vidjet ćemo.

neće ti nitko na ovo dati konkretan odgovor, ovo sama moraš izvagati.

ja sam s Akademije i nama je bilo normalno da ljudi s 30+ upisuju faks s nama koji smo tad imali 18-19 godina. nikad nam ništa nije bilo čudno...

mislim da je sve stvar kako se čovjek sam postavi u toj situaciji - ako je tebi to ok, onda je i drugima.

a ova priča što se isplati....a draga moja...zvučat će grubo, al zar ima nešto što se u ovoj državi baš isplati osim se učlaniti u neku stranku i ambiciozno naganjati što veću poziciju

sjećam se pogleda kad sam se u banku raspitivala za kredu zbog školovanja na poslijediplomski. samo su me pitali "zar se to isplati kod nas?" a ne isplati....s druge strane, treba čovjek sam sa sobom dogovoriti što i kako želi...sjeti se samo jednog - život je jedan.

[Diego Rivera]

Azzura kaže:

pa ukoliko s 25 godina misli postati vrhunskom atletičarkom, onda joj je malo prekasno, to da. ali za mnoge druge stvari - nije. posebno ne za faks kojeg spominje. to je stvar motivacije i žellje da se pomakneš, to nema nikakve veze s godinama. sjedit ćeu klupi s brucošima od 18-19 godina? pa što? sjedili su i na mom faksu ljudi od 30 i kojom. ok, to je bila akademija u pitanju pa se tu svačeg nađe...ali opet, nitko od nas mladih brucoša nije gledao te starije čudno. (dapače, njih nekoliko starijih su danas među cijenjenim umjetnicima, neki su ostali na faksu kao asistenti, itd.). jer mi mladi smo bili "prdi, ludi", a ovi stariji su to sve ozbiljno shvaćali, imali jasne ciljeve i do njih dolazili.
tako da - nije kasno dok čovjek sam ne kaže da je kasno.

Bravo!
Postoje neke stvari za koje je kasno i sa 15, za neke je kasno u srednjim dvadesetima, a za neke nije niti u srednjim tridesetima. Fax je recimo jedna od tih.
Ja imam 28 pa sam na drugoj godini faxa. Ne planiram odustati, nisam lud
Kad sam sa 26 ponovno upisao fax, znao sam da mi vrijeme istječe pa se nisam odlučio za PMF-fiziku iako sam i tamo upao, nego za Tehničko veleučilište. Opet sam stavio realan cilj s obzirom na godine.
Tako i preporučam autorici teme. Imaš 20 i nešto godina. Nije to ni dobro ni loše-to je realnost. I postavi si cilj nešto što možeš ostvariti.
Nemoj upisivati medicinu npr. iako tko ima toliko samopouzdanja neka ide, njegova stvar. Upiši neki stručni studij.
Tvoja prednost je ozbiljnost i iskustv nasram brucoša kojima je prednost što su 6,7 godina mlađi.
Sretno

[Ludica]

oblačna kaže:

Hvala svima na odgovorima Mislim da nije toliko stvar u mojoj statičnosti i lijenosti, jer realno, volje i želje za promjenom imam. Uspijem se ja pokrenuti, ali blokada nastaje u trenu kad shvatim koliko su drugi u svemu tome bolji od mene. Znam da se ne treba non stop uspoređivati, ali kad vidim da sam na razini na kojoj je moj vršnjak bio prije desetak godina padne mi mrak na oči i pošaljem sve k vragu. I tako u krug, godinama.
Kad je faks u pitanju, ista stvar. Završila bih ga sa 30+, i gdje bih na tržištu rada bila u odnosu na ljude koji isti završe sa 23, 24 godine ? Samoj sebi sam smiješna. Zbog tih blokada tapkam na mjestu već predugo.

oblačna kaže:

Što se tiče samog upisa faksa... ne smatram da sam prestara u smislu - ajme imam 25+ godina, kako ću se sad uhvatiti u koštac s učenjem i izvršavanjem svih obaveza, već mi je jednostavno neugodno. Neugodno mi je s 25+ godina biti na istoj razni ( zapravo, i nižoj ) s ljudima od 18-19 godina. Kad gledam svoje vršnjake koje su sve fakultete pozavršavali, ganjaju karijere, bave se hobijima... a ja se doma borim s depresijom i anksioznošću. Osjećam se jadno, eto. Je li netko bio u sličnoj situaciji ?

Krenula sam na faks s 20 i bilo je tamo i onih od 18 i onih iznad 30. Ne sjećam se da se itko nad tim iščuđavao. Sama sebi radiš pritisak nepotrebno.

A šta to znači oni su na nekoj višoj razini? O da, možeš si misliti. I da jesu, što onda?
Pazi, takav stav možeš primijeniti na sve u životu.
Hjoj, ja neću nikad ni pokušati ići na faks jer ima ljudi koji su na višoj razni od mene.
Hjoj, ja neću nikad ni pokušati kuhati, kad ima ljudi koji to znaju bolje od mene.
Hjoj, što bih ja sad pokušala se baviti trčanjem, pa gle ove na cesti, svi oni trče ko zmajevi, ne mogu ja to.
Hjoj, hjoj, hjoj....

I svaka stvar u životu koju si prvi put radila je vjerojatno bila na nekoj početničkoj razni pa si naučila.
Ljudi idu na faks upravo zato da nauče, a ne zato što već sve znaju.
Zašto ti to ne bi mogla?

Najgora stvar koju možeš napraviti je priznati si poraz prije nego li su uopće pokušala.

[oblačna]

ja-cu-poludit kaže:

I svaka stvar u životu koju si prvi put radila je vjerojatno bila na nekoj početničkoj razni pa si naučila.
Ljudi idu na faks upravo zato da nauče, a ne zato što već sve znaju.
Zašto ti to ne bi mogla?

Najgora stvar koju možeš napraviti je priznati si poraz prije nego li su uopće pokušala.

Slažem se u potpunost s tobom - u teoriji naravno Moj glavni problem je što sam previše opterećena tuđim mišljenjima i općenito sam jako sklona komparaciji. Roditelji su me od još od vrtića neprestano uspoređivali s drugom djecom, i to prvenstveno u negativnom kontekstu ( valjda su me time htjeli potaknuti na promjenu, a postigli su kontraefekt ), pa mi se jako teško riješiti tih obrazaca. Druga stvar je što ja u ovih 7 godina od završetka srednje škole nisam uopće radila na svom intelektualnom razvoju, čak štoviše - posve sam propala. Niti sam išta učila, niti razvijala neke vještine, niti se bavila nekim hobijem, ma ništa... samo intelektualno i emocionalno kopnila. I sad mi je neugodnoj takvoj upisati fakultet s nadobudnim i ambicioznim osamnaestogodišnjacima. I u tom kontekstu se ja pitam - je li kasno za promjenu ? Je li kasno s 25 godina se trgnuti i krenuti učiti, raditi na sebi ? Ili kad jednom intelektualno propadneš, kad su ti koncentracija i pamćenje na minimumu, se više ne možeš izvući ? Ili još nije kasno ?

[Guud]

KillerQuilt kaže:

Jedan poznanik je s 27 upisao prvu godinu faksa, i još jedan prijatelj je s 28 počeo studirati. Tako da nije kasno.

Kad sam bio u UK razmišljao sam da upišem faks pa sam otišao do fakulteta raspitat se kako to ide kod raje 35+ te doznao da im najstariji brucoš ima 74 godine. On to potiču, bolje da se ljudi bave nečim korisnim i tako zabave mozak nego da uvenu od dosade.

Jedino me anksioznost i depra toliko jebe da ne mogu sabrati misli, ne mogu pročitati komentar duži od par rečenica bez da mi dopizdi i preskočim na neki drugi tab, tako da nema svrhe opet upisivat fakultet. Uz to i očajno zaboravljam, zaboravim ime kolegi s kojim radim svaki dan.

U srednjim 20tim sigurno nije prekasno za promjenu, može žaliti za nekim propuštenim prilikama (malo je onih koji ne mogu), ali daleko da je to prekasno za promjenu. Na kraju krajeva po zakonu radi do 67. (doć je i za žene), znači netko s 27 godina ima ispred sebe odraditi još 40 godina. Nije neki problem (ako se može financirati) žrtvovati 6-7g na završavanje fakulteta te sljedećih 33 godine raditi posao koji voli i na kojem može napredovati.

[gajto gazdanov]

oblačna kaže:

Slažem se u potpunost s tobom - u teoriji naravno Moj glavni problem je što sam previše opterećena tuđim mišljenjima i općenito sam jako sklona komparaciji. Roditelji su me od još od vrtića neprestano uspoređivali s drugom djecom, i to prvenstveno u negativnom kontekstu ( valjda su me time htjeli potaknuti na promjenu, a postigli su kontraefekt ), pa mi se jako teško riješiti tih obrazaca. Druga stvar je što ja u ovih 7 godina od završetka srednje škole nisam uopće radila na svom intelektualnom razvoju, čak štoviše - posve sam propala. Niti sam išta učila, niti razvijala neke vještine, niti se bavila nekim hobijem, ma ništa... samo intelektualno i emocionalno kopnila. I sad mi je neugodnoj takvoj upisati fakultet s nadobudnim i ambicioznim osamnaestogodišnjacima. I u tom kontekstu se ja pitam - je li kasno za promjenu ? Je li kasno s 25 godina se trgnuti i krenuti učiti, raditi na sebi ? Ili kad jednom intelektualno propadneš, kad su ti koncentracija i pamćenje na minimumu, se više ne možeš izvući ? Ili još nije kasno ?

kada netko ovako nešto napiše, napisao je da želi i može. ne znam jel to razumiješ?

Guud kaže:

Kad sam bio u UK razmišljao sam da upišem faks pa sam otišao do fakulteta raspitat se kako to ide kod raje 35+ te doznao da im najstariji brucoš ima 74 godine. On to potiču, bolje da se ljudi bave nečim korisnim i tako zabave mozak nego da uvenu od dosade.

Jedino me anksioznost i depra toliko jebe da ne mogu sabrati misli, ne mogu pročitati komentar duži od par rečenica bez da mi dopizdi i preskočim na neki drugi tab, tako da nema svrhe opet upisivat fakultet. Uz to i očajno zaboravljam, zaboravim ime kolegi s kojim radim svaki dan.

U srednjim 20tim sigurno nije prekasno za promjenu, može žaliti za nekim propuštenim prilikama (malo je onih koji ne mogu), ali daleko da je to prekasno za promjenu. Na kraju krajeva po zakonu radi do 67. (doć je i za žene), znači netko s 27 godina ima ispred sebe odraditi još 40 godina. Nije neki problem (ako se može financirati) žrtvovati 6-7g na završavanje fakulteta te sljedećih 33 godine raditi posao koji voli i na kojem može napredovati.

i mene svašta muči, pa i to da mi profesori misle da sam im kolega. pa ipak studiram i sada.
a vjeruj mi da osjećam vlastite nedostatke.

[F.A.Q]

studiranje nikada ne prestaje

[Ludica]

oblačna kaže:

Slažem se u potpunost s tobom - u teoriji naravno Moj glavni problem je što sam previše opterećena tuđim mišljenjima i općenito sam jako sklona komparaciji. Roditelji su me od još od vrtića neprestano uspoređivali s drugom djecom, i to prvenstveno u negativnom kontekstu ( valjda su me time htjeli potaknuti na promjenu, a postigli su kontraefekt ), pa mi se jako teško riješiti tih obrazaca. Druga stvar je što ja u ovih 7 godina od završetka srednje škole nisam uopće radila na svom intelektualnom razvoju, čak štoviše - posve sam propala. Niti sam išta učila, niti razvijala neke vještine, niti se bavila nekim hobijem, ma ništa... samo intelektualno i emocionalno kopnila. I sad mi je neugodnoj takvoj upisati fakultet s nadobudnim i ambicioznim osamnaestogodišnjacima. I u tom kontekstu se ja pitam - je li kasno za promjenu ? Je li kasno s 25 godina se trgnuti i krenuti učiti, raditi na sebi ? Ili kad jednom intelektualno propadneš, kad su ti koncentracija i pamćenje na minimumu, se više ne možeš izvući ? Ili još nije kasno ?

Aha, a osamnaest godišnjaci su nadobudni i ambiciozni? Ajde, molim te. Prosječni osamnaestogodišnjak je upisao faks jer se to danas radi, i svi idu na faks.
Nedavno sam se zaposlila i prolazila edukaciju s ljudima, većinom u dobi od 18-22 godine, i njima je glavna briga bila kad će biti pauza i hoće li nas pustiti doma ranije od predviđenog, te kamo će izaći u petak van, uz nezaobilazne priče tko se kome sviđa. I za razliku od njih koji su jedva prošli test prije konačnog zapošljavanja, ja sam ga riješila gotovo sto posto. Imala sam volje i bilo mi je važno.
Tako i tebi, ako je nešto dovoljno važno, zašto ne bi mogla upisati faks. Ali pod uvjetom da upišeš nešto što te zanima i što ćeš imati volje proučavati i usavršavati se. Ne samo zato da možeš reći da imaš faks.
I kakve su to priče o koncentraciji i pamćenju na minimumu? Ta izgovor prolazi jedino ak imaš Alzheimera.

[Ivan88]

Autorice nabaci mindset "ja mogu i ja hoću" jer realno možeš. Za fakultet nikad nije kasno. Kad sam upisao faks, upisala su sa mnom 3 lika koji su imali 50+ i zavrsili ga u roku.

Ne moraš čak ni faks upisati. Skupi novce, otiđi recimo u Irsku. Ako ne znaš engleski, upiši tečaj. Nek ti to bude prvi mali korak. Izađi iz comfort zone i baci se u nepoznato. Nije toliko strašno.

[Vila]

oblačna kaže:

Slažem se u potpunost s tobom - u teoriji naravno Moj glavni problem je što sam previše opterećena tuđim mišljenjima i općenito sam jako sklona komparaciji. Roditelji su me od još od vrtića neprestano uspoređivali s drugom djecom, i to prvenstveno u negativnom kontekstu ( valjda su me time htjeli potaknuti na promjenu, a postigli su kontraefekt ), pa mi se jako teško riješiti tih obrazaca. Druga stvar je što ja u ovih 7 godina od završetka srednje škole nisam uopće radila na svom intelektualnom razvoju, čak štoviše - posve sam propala. Niti sam išta učila, niti razvijala neke vještine, niti se bavila nekim hobijem, ma ništa... samo intelektualno i emocionalno kopnila. I sad mi je neugodnoj takvoj upisati fakultet s nadobudnim i ambicioznim osamnaestogodišnjacima. I u tom kontekstu se ja pitam - je li kasno za promjenu ? Je li kasno s 25 godina se trgnuti i krenuti učiti, raditi na sebi ? Ili kad jednom intelektualno propadneš, kad su ti koncentracija i pamćenje na minimumu, se više ne možeš izvući ? Ili još nije kasno ?

Draga autorice,htjela bi te malo ohrabriti.
Dosta toga što si pisala o sebi što ti se izdogađalo svih ovih godina i ja sama sam prošla kroz to. Naravno da sva naša iskustva i stavovi koje imamo od ranije utječu na nas kakvi smo sada,ali mi se i dalje izgrađujemo kroz nova iskustva i događaje. Nikada nije kasno ni za što,osobito ovo za studiranje. Važno je samo da odabereš nešto u čemu se vidiš,što te zanima i da se pri tome ne uspoređuješ s drugima i da ne predbacuješ sama sebi što dijeliš klupe sa ljudima od 18,19 godina. Nemoj da ti bude neugodno upisivati fakultet s 25 jer osamnaestogodišnjaci nisu nadobudni. Oni su još nezreli i njima je studiranje zapravo logični nastavak srednjoškolskog obrazovanja. Jedino će ti biti teže na početku dok se ne navikneš na sve te obaveze i dok se ne organiziraš za učenje,to je jedina prednost koji osamnaestogodišnjaci imaju pred tobom. Znam kako ti je ovo kad se sjetiš vršnjaka koji su već diplomirali,ali oni nisu ti,oni nisu imali tvoj život. Svatko ima neke prepreke u životu,to što netko diplomira u roku ne znači da je njegov život savršen i da je on sretna osoba. Postoji ti i psihološko savjetovalište za studente pa se možeš i tamo javiti,toga ti ima u dosta gradova. Tamo možeš dobiti i pomoć pri izboru fakulteta,a i podršku dok budeš studirala oko problema koje si navela,nedostatak koncentracije,lošijeg pamćenja.
Raditi na sebi možeš svaki dan,možeš početi danas ako već nisi,možeš krenuti raditi na nekom hobiju koji te prije zanimao,ali nisi ustrajala,možeš ići na neki tečaj,učlaniti se u neku udrugu,čitati koju knjigu,što god. Nije kasno,ponavljam,stigneš se izvući.
Ja sam s 24 godine upisivala fax,zadovoljna sam,zna mi biti teško ponekad jer znam da je moj život mogao biti drugačiji da nije bilo mojih osobnih problema,ali što je tu je. Žaljenje za prošlim godinama mislim da nikada i neće proći,ali sam shvatila da mi je drago da sam se pokrenula jer da sam jadikovala nad svojom sudbinom još uvijek bih se pitala jeli kasno za promjenu. Da me netko pita bi li se vratila u razdoblje kad sam i sama imala 18,19 ne bih nikada jer sam sada puno slobodnija i zrelija nego onda. Zapamti da nikada nije kasno,zanemari tuđe komentare,razmisli o onome što ti želiš i kako vidiš sebe.Sretno!