Kompulzivno prejedanje (Binge eating)

[Splićankaa]

Mene hrana smiruje.

Kad idem u shopping izgleda kao narkomanka koja ide po fiks.
Trpam redom.

Onda dodjen kuci i obavim svoj ritual prejedanja.
Najvise volim jest sama.
Stvara mi nelagodu ako netko sjedi kraj mene jer san svjesna da cu morat pojest manje.

A kad npr.nisam imala novaca.
Onda san opet razbijala glavu kakk doci do hrane.
Znaci kad god negdi iden hrana na pameti.

recimo da imam 100kn i krenem u grad kao turist.
recimo putovanje
meni bi paznju odvracala hrana u izlozima

i spremma bij bila uc svugda i probat.
shoppingirat hranu.

na putovanju sam usla i uzela prvo sendvic i sok, pa kolac.
pa dosla po jos dva kolaca.

Prodavacica je sokirano pogledala zenu koja je stala do mene.
A mene je bolilo briga.
Sjela sam.
Natrpala se.

Dosla nakon sat vremena do centra grada.
Usla u novu slasticarnu.
Uzela pivo i 3nova kolaca.

takodjer spominje se anketa.
da promiskuitetna sam.
nemam osjecaja.
svidi mi se neko
razocara me.
ohladim se i idem dalje

muski su mi kao znacke.
sokirana sam ako pokazu emocije prema meni i me vjerujem im.
svjesna sam.seksipila.svog.
i da sam inteligentna.
sama sebi dovoljna
imam up & down.
al generalno hrana me.smiruje. i jedino sta sad treba da napravim je krenit vjezbat.
i nac smirenje u necem drugom.

[ellizabeta]

ja sam to radila kad sam na fax krenila, onda sam bila jako nezadovoljna u životu, utjehu sam pronašla u prejedanju, to radnja mi je zadovoljstvo pružala, prevelike količine hrane sam u sebe unosila, prejala bi se za ručak u menzi na faxu i kad bi došla kući opet bi ručala, udebljala sam se 5kg , koji su to vidili svi se čude da sam se samo 5kg udebljala

[Dominion88]

zvjezdicaiz mora kaže:

postoji teorija po kojoj svi ti poremećaji hranjenja imaju prvobitni uzrok u
odnosu s majkom (a kao i većina mnogih poremećaja).
naravno da se radi o vrlo niskom samopoštovanju, samopouzdanju. samo osoba koja se ne voli, može si to raditi: prejedati se, povraćati, izgladnjivati i
sl.
i kao što je Ludica napisala, to je samo manifestacija nekog neosviještenog
"problema" u osobi.
može se dobro skrivati i solidno živjeti s time, ukoliko to rezultira s nekoliko
kila viška, a nema nikakvog povraćanja. ili opsjednutost dijetom, ali ne u mjeri
da je rezultat anoreksija nervosa. no, stvari znaju izmaći kontroli, pa
ima i smrtnih slučajeva. užas: da mlada osoba umre od izgladnjivanja, jer je prekasno započela s terapijom, i da nikako ne može "doći k sebi" i oporaviti se.

od poremećaja hranjenja boluju i mnoge slavne osobe koje su posebno u tom smislu izložene pritisku javnosti. neki se tako u nekoliko mjeseci udebljaju, onda odu na kliniku, podvrgnu se programu i "dovedu se u red" (fizički), i onda
opet ispočetka.
psiha je toliko jaka da je u stanju oduzeti ti i onesposobiti tvoju primarnu
potrebu za hranom.
mislim da je u podsvijesti anoreksične osobe želja da umre. laik sam, nagađam.
a osoba koja se prežederava, mora "popuniti" tu prazninu koju osjeća u sebi.
i tako ukrug.
za liječenje ovakvih poremećaja nužno je osvjestiti poremećaj, raditi na samopouzdanju, općenito na duhovnom i na fizičkom razvoju.

Ovo je vjerujem istina (crveno),ja sam jedan kratak period se izgladnjivala (ne da sam si branila hranu nego nisam imala volje za njom) ali ne zbog dijete i mršavljenja nego jer nisam imala želje za ičim pa ni za hranom.
Onda je došao red na drugačije proroke.
Zatim kad sam se od tog zla makla došao je red na komp. prejedanje.

Nizak level seratonina,bezvoljnost,praznina,osamljenost,nezado voljstvo situacijama u životu - sve to se dalo potisnuti i ušutkati hranom.
Imala sam period od nekoliko godina gdje sam svaki ali SVAKI dan navečer,nakon groznog posla (na kojem sam godinama bila) došla kući navečer,došao bi red na opuštanje.

Par čokolada,kutija keksi ili sladoled i na kraju puuuno masnog,bio to čips,burek,pizza.
Svaki dan. S 50 kg sam došla do 65!
Onda sam se primila pušenja i eto,smanjilo je želju za trpanjem hranom.
Zadnje 2 godine to radim samo par puta tjedno. Kilaža mi je ok,sad sam oko 55+2/3kg
Vjerujem da će to biti prisutno dok ne odem kod psihologa koji će isčačkati moj um jer ni sama nisam svijesna što se sve tamo krije.
Ja se slažem s autoricom posta iznad,puno rada na sebi treba da se ove stvari riješe,posebno jer je hrana dostupna lako pa prilikom bilokakvog stresa kušnja vreba na svakom kutu (ili u svakoj pekari).

Pod pritiskom to biva pojačano,kao da osoba ''stišava'' svoje emocije i misli tom hranom,za razliku od anoreksičnih osoba koje imaju ''kontrole'' toliko da obuzdaju prirodan poriv za hranom. Anoreksičarkama je cilj kontrola svih aspekata života a izgled tj. tjelesna masa od svega tog je najlakša za modeliranje.
Rijetke su one koje to rade samo za smršaviti ili da žele umrijeti jer ima puno bržih i efikasnijih načina ,većini je to triger i izgladnjivanjem se osjećaju kao da su preuzele glavnu ulogu u svom životu.
Kompulzivke su pak bez kontrole i prepuštaju se tome porivu - trpaju bez kontrole,dokle stane
To je moj osobni stav.

chickeneye kaže:

ii kako onda natjerat osobu da ne pojede 2 kutije..nego samo 2 keksa...?

Nikako !! Posebno ako su neki fini u pitanju.
To pitanje i dan danas se pitam.
Kako se naučiti uživati u hrani,prvenstveno slatkom i stati na vrijeme ?

ellizabeta kaže:

ja sam to radila kad sam na fax krenila, onda sam bila jako nezadovoljna u životu, utjehu sam pronašla u prejedanju, to radnja mi je zadovoljstvo pružala, prevelike količine hrane sam u sebe unosila, prejala bi se za ručak u menzi na faxu i kad bi došla kući opet bi ručala, udebljase samo 5kg udebljala

Ovo kao da čitam sebe.
Prelaskom u drugi grad,daleko od svoje kuće,užasan novi posao,nezadovoljstvo ...
Čime popraviti raspoloženje nego slatkim ?
Imaš sreće da ti se ne prima,kao ni meni,lako mršavim a teško se debljam (inače bi se već bila pretvorila u kita) a opet - mi mršavi znamo se često nezdravo hranit,kao ''ne vidi se'' a kakvo je stanje unutra to neznamo ....
Mene čudi da ja nisam pobrala dijabetes kakve sam prehrambene navike dugo vremena gajila

[AllhemicaR]

Od uvek sam imao potrebu puno da jedem, da nije bilo kontrole prejedao bih se. Oko dvadeset i neke godine sam se najviše prejedao kad bih bio sam, kad se depra il ianksioznost jave. Puno puta sam određivao kad ću prestati mislim da mi dobro ide u zadnja tri meseca, a čak nisam ni planirao i više mislio na zdravlje nego izgled. Proteinski bogatija hrana više zasiti od one sa uh pogotovo šećera. Od pre godinu i nešto sam uglavom vegan, tofu mi je osnovna hrana on je najsvarljiviji oblik soje, a ona ima najbolji aminokiselinski sastav od svih biljaka, pravim ga sam na veliko od soje pa mi je i jeftino.

[JustForFun]

Dominion88 kaže:

Pod pritiskom to biva pojačano,kao da osoba ''stišava'' svoje emocije i misli tom hranom

mislim da je u ovome sadržana srž problema

koje su to emocije? ljutnja, anksioznost, bilo šta neugodno... kojekakve negativne emocije koje uspješno odgurujemo od sebe što hranom, što svim mogućim drugim sredstvima koje uspijemo inventirati

jednom sam nekad čitala neki članak da je prejedanje oblik nasilja prema sebi, ja se ne bih s tim složila, možda je simptom unutarnjeg nasilja prema sebi, ali tješenje hranom je loš pokušaj davanja ljubavi samome sebi, to je moje viđenje

kod mene kada je porasla svijest o sebi, točno sam bila sposobna prepoznat trenutak kada dolazi impuls za hranom, kada teške emocije pođu navirati
jel još tko uvidio ovo?

[Kymatica]

JustForFun kaže:

mislim da je u ovome sadržana srž problema

koje su to emocije? ljutnja, anksioznost, bilo šta neugodno... kojekakve negativne emocije koje uspješno odgurujemo od sebe što hranom, što svim mogućim drugim sredstvima koje uspijemo inventirati

jednom sam nekad čitala neki članak da je prejedanje oblik nasilja prema sebi, ja se ne bih s tim složila, možda je simptom unutarnjeg nasilja prema sebi, ali tješenje hranom je loš pokušaj davanja ljubavi samome sebi, to je moje viđenje

kod mene kada je porasla svijest o sebi, točno sam bila sposobna prepoznat trenutak kada dolazi impuls za hranom, kada teške emocije pođu navirati
jel još tko uvidio ovo?

ja, kad npr prešutim nečije ozdrkavanje, izderavanje ili bilo kakvu nepravdu prema mene ne ragiram jer ne znam kako, ne postavim se, povučem se e to mi je klik. kada se povučem umjesto da se izborim, kažem što mislim, što me zasmetalo dodjem sa tim poniženjem doma, i tješim se hranom. netko to radi cigaretom ili izderavanjem na nekog drugog.
ja se tješim hranom, jer je to valjda opet način da ne govorim o tome što mi se desilo, što osječam, što sam trebala, da zaboravim taj loš osječaj. anestezija hranom.

[Pigsy]

JustForFun kaže:

tješenje hranom je loš pokušaj davanja ljubavi samome sebi

To-da. Ja hranom popunjavam emocionalnu usamljenost. Ili smirujem nervozu.

[JustForFun]

Pigsy kaže:

To-da. Ja hranom popunjavam emocionalnu usamljenost. Ili smirujem nervozu.

ja kad gledam svoje djetinjstvo ima dosta uspomena gdje se sabiremo oko stola međuosobno kada sam direktnije osjećala ljubav, kada su to bili posebno sretni trenutci u našoj obitelji

s ocem sam imala poseban odnos i često me vodio na burek, na ćevape, na kolače, tada sam se sigurno osjećala voljeno, paženo, maženo, vrijedna ljubavi i pažnje i te rituale uspjela povezat sa ljubavlju

dok sa majkom nemam neki fond lijepih uspomena (kao da nešto nedostaje, postoji neka praznina definitivno), ali sigurno prva izranja slika gdje nam ona nakuhava kad je imala vremena, ispunjava naše prohtjeve vezano za hranu itd...

negdje u tome svemu uspijemo povezat hranu sa gestom ljubavi i onda u teškim trenutcima sami sebi dajemo utjehu u vidu hrane ako nam nedostaje mehanizama samoregulacije i nošenja sa teškoćama

tako da iako je pričamo o štetnim navikama, ako to sagledamo kao nevješt način da pomognemo sebi, možda se ne bismo trebali toliko gristi i kriviti, mrziti ili kažnjavati ili šta već, već samo prihvatiti i promatrati i pokušati bolje razumjeti sebe kako bismo si mogli pomoći na adekvatniji način

[Pigsy]

JustForFun kaže:

negdje u tome svemu uspijemo povezat hranu sa gestom ljubavi i onda u teškim trenutcima sami sebi dajemo utjehu u vidu hrane ako nam nedostaje mehanizama samoregulacije i nošenja sa teškoćama

Da, lijepo si to opisala. Kako izaći iz 'kruga'?

U mojoj obitelji se bliskost i zajedništvo također 'pokazivala' većinom samo kroz hranu.

[JustForFun]

Kymatica kaže:

ja, kad npr prešutim nečije ozdrkavanje, izderavanje ili bilo kakvu nepravdu prema mene ne ragiram jer ne znam kako, ne postavim se, povučem se e to mi je klik. kada se povučem umjesto da se izborim, kažem što mislim, što me zasmetalo dodjem sa tim poniženjem doma, i tješim se hranom. netko to radi cigaretom ili izderavanjem na nekog drugog.
ja se tješim hranom, jer je to valjda opet način da ne govorim o tome što mi se desilo, što osječam, što sam trebala, da zaboravim taj loš osječaj. anestezija hranom.

ovo je odličan primjer
a znaš šta se počne dešavat prije toga jela po meni? počinju se "podizati" negativna uvjerenja o sebi samoj koja imaš, jer da ih nemaš teško da bi uopće dozvolila takav tretman kakav si opisala od strane drugih
i ona se pođu podizat iz podsvijesti u svijest i javlja se masa neugodnih osjećaja koji te istovremeno brane, zbunjuju i kompliciraju to sve i ti nemaš pojma šta tada osjećaš, osjećaš sve odjednom, a ništa šta bi izrazila riječima smisleno, zbrka neugodnih emocija, i da se ne bi raspala jer postaje too much ti tražiš nešto za smirenje, ovdje je to hrana, daješ si malo ljubavi, nečega što tvoj sustav može prepoznat kao ljubav i tako stišavaš tu buru iznutra, do iduće prilike

i ja primjetim da mnogi to i slične negativne stvari rade sa sobom, samo kod nekog problem nije očit u vidu kilaže ili nekog drugog simptoma, ali većini život prođe u ušutkavanju samog sebe unutra

[JustForFun]

Pigsy kaže:

Da, lijepo si to opisala. Kako izaći iz 'kruga'?

U mojoj obitelji se bliskost i zajedništvo također 'pokazivala' većinom samo kroz hranu.

ja nekako mislim da za početak čovjek treba prihvatit i počet uvažavat taj dio sebe koji si ne zna pomoći bolje,
prestati dodatno odbacivati sebe zbog negativnih obrazaca koje imaš, jer to je dio nas kojem najviše treba ljubav, a mi ga najviše odbacujemo, radimo sve kontra od onoga što nam stvarno treba

ja isto nisam izašla iz kruga - svako stresno razdoblje, gdje mi je ugrožena egzistencija, sigurnost u najširem smislu, gdje mi prijeti odbacivanje neke vrste, gdje se nalazim na polju da nisam možda adekvatna i kompetentna, svaki takav izazov nosi više impluzivnog ponašanja, ali ja sam toga sada svjesna i pokušavam razumjeti sama sebe i svoje osjećaje, i kad ih bolje razumijem, malo je lakše staviti to sve u kontrolu, u normalnije gabarite, smanjiti štetu

meni recimo pomaže prepoznati impuls i postati ga svjestan i reći sebi, ok evo ga impuls, sad ću se suzdržat, izdržat ću idem obaviti to i to, ali ako i daljem budem ovako snažno željela da pojedem to i to, nema problema, nema veze to je ok
i odem i obavim to i to, traje svega par minuta i većinom taj impuls prođe, ogromno olakšanje, važno je shvatiti da ti impulsi dođu i prođu, snažni impulsi za štetnim navikama, kao u valu, i što ga češće preživiš i odoliš sve slabije imaju utjecaj na tebe

dobro je i kad dobiješ impuls, leć i smirit se i pokušat proživit osjećaj koji ti dolazi, je li to neka čežnja, neka tuga, neka emocija, u tim momentima možeš puno toga naučit i odatle krenut u pomaganju sebi

[Kymatica]

JustForFun kaže:

ja nekako mislim da za početak čovjek treba prihvatit i počet uvažavat taj dio sebe koji si ne zna pomoći bolje,
prestati dodatno odbacivati sebe zbog negativnih obrazaca koje imaš, jer to je dio nas kojem najviše treba ljubav, a mi ga najviše odbacujemo, radimo sve kontra od onoga što nam stvarno treba

ja isto nisam izašla iz kruga - svako stresno razdoblje, gdje mi je ugrožena egzistencija, sigurnost u najširem smislu, gdje mi prijeti odbacivanje neke vrste, gdje se nalazim na polju da nisam možda adekvatna i kompetentna, svaki takav izazov nosi više impluzivnog ponašanja, ali ja sam toga sada svjesna i pokušavam razumjeti sama sebe i svoje osjećaje, i kad ih bolje razumijem, malo je lakše staviti to sve u kontrolu, u normalnije gabarite, smanjiti štetu

meni recimo pomaže prepoznati impuls i postati ga svjestan i reći sebi, ok evo ga impuls, sad ću se suzdržat, izdržat ću idem obaviti to i to, ali ako i daljem budem ovako snažno željela da pojedem to i to, nema problema, nema veze to je ok
i odem i obavim to i to, traje svega par minuta i većinom taj impuls prođe, ogromno olakšanje, važno je shvatiti da ti impulsi dođu i prođu, snažni impulsi za štetnim navikama, kao u valu, i što ga češće preživiš i odoliš sve slabije imaju utjecaj na tebe

dobro je i kad dobiješ impuls, leć i smirit se i pokušat proživit osjećaj koji ti dolazi, je li to neka čežnja, neka tuga, neka emocija, u tim momentima možeš puno toga naučit i odatle krenut u pomaganju sebi

da, definitivno bježim od tog osječaja tjeskoe i straha, straha jer se bojim, jer se jako bojim i ne znam zauzeti za sebe, jer kad netko podigne ton, bude bezobrazan ja se smrznem, povučem, želim nestati a ZNAM da to nije dobrro, da nije normalno, i da moram naučiti se zauzeti za sebe.
Ali taj instinkt da se povučem pred napadom je toliko jak, i ta moja bespomoćnost pred tim je prestrašna. onda se ljutim kasnije na sebe, osjećam se frustirano i uplašeno jer vidim koliko je to bitno u životu se zauzeti za sebe a koliko je to meni teško. ali da se razumijemo nisam debela, ali samo zato jer imam puno obaveza ali navečer to kompulzivno smirivanje hranom je van kontrole. bez tooga ostala bi samo tjeskoba i strah. znam da moram promjeniti to. ali je jako teško promjeniti to povlačenje u sebe, i strah. jer je to moj instinkt, takvu su me odgajali od kada znam za sebe.

[JustForFun]

A gledaj, ja sam uvjerena da te ta loša navika, štiti od većeg zla. Ne znam jel me možeš shvatiti, u nekoj paralelnoj stvarnosti da nemaš taj mehanizam možda bi imala nešto puno gore, možda psihičku bolest ili tko će ga znat.
Tako da i na loše navike ne treba gledati kao najgoru stvar na svijetu, već pokušati učiti iz njih ... nekako

[venera_veritas]

Ali to je bolest kojoj je uzrok psiha. Zasto smatras da to nije vec samo po sebi zlo?

Ok, drustveno je bolje prihvaceno nego druge ovisnosti, ali nije bas puno bezazlenije.

[JustForFun]

Ja to gledam ovako, riječ je o samodestruktivnoj i štetnoj navici, mehanizmu, koji je od nečeg štiti, sad je uvidjela jasno da problem postoji, povezala je neke stvari kako se okidaju destruktivne situacije, jednom kada nauči sa problemima iznutra nosit se na bolji način, manje ili nikako će prakticirati ove loše mahanizme, neće joj više trebati.

To je kao kad si dijete puzeš dok ne naučiš hodat, jednom kad prohodaš ne trebaš više puzat, više to ne radiš.

Konkretno Kymatica kada jednom nauči zauzet se za sebe asertivno, uz stav poštovanja prema sebi i prema drugom, vjerojatno više neće grickat kad dođe doma.


Znači nitko ne osporava da je nešto loše, ali koja je trenutno alternativa? Možda da ne gricne kad dođe doma bila bi po cijele dane anskiozna? Ili nešto gore?

Svaka nova spoznaja o sebi, svojim emocijama i mehanizmima input je više da sumira sve resurse za rješavanje ovog problema konstruktivno. Kad bude spremna za to, ona će to i riješit.

[Valpurga]

Ne znam je li to do toga da se bliži nova godina, pa razmišljam više o protekloj. Konačno sam postala svjesna da imam poremećaj hranjenja.
Sve što ste ovdje napisali događa se i meni - prejedanje, "od sutra ću s dijetom", gubitak-dobivanje kila, bol u želucu.
U jednom momentu sam se sjetila što mi se događalo u periodu od kojih 3 tjedna - toliko bih se navečer najela da želudac to nije mogao "primiti" pa sam spontano povraćala (ne kao kod bulimije kad osoba to radi namjerno).
I onda sam plakala. I odlučila potražiti pomoć.
Bilo bi mi drago da mi se ovdje ili na PM javi netko s istim problemom.

[Pigsy]

Valpurga kaže:

Bilo bi mi drago da mi se ovdje ili na PM javi netko s istim problemom.

Ja imam problem s kompulzivnim prejednjem skoro pola života. Kod mene se izmjenjuju razdoblja prejedanja s razdobljima opsesivnog gladovanja/vježbanja. Imam goleme varijacije u tjelesnoj težini (plus/minus 20-50 kg i tako u krug). Trenutno sam u 'up' fazi, pa me je šrinkica (iako pretpostavlja da je problem na psihičkoj bazi), poslala kod endokrinologa i nutricionista (ambulanta za pretilost na Rebru). Endokrinolog me uputio na milijon pretraga (za sada je okej), a nutricionistica mi je dala plan prehrane. Trebam se javiti nazad kad obavim sve pretrage. No, kod mene nije problem što ne znam što/kako jesti, nego u tome što teško kontroliram impuls za prejedanjem, pa ćemo i na tome raditi na psihoterapiji. Na Rebru postoji i psihološka podrška za poremećaje u hranjenju - individualne i grupne psihoterapije, ali trenutno nisu u funkcijii, jer je glavni šrink otišao (u penziju valjda?) i sad se čeka da se oforme ponovo.
Nutricionistica mi je dala ovu dijetu: http://www.plivazdravlje.hr/dijabeti...l-6obroka.html Izračuna se bazalni metabolizam u odnosu na tjelesnu aktivnost i onda odabere varijanta s odgovarajućim brojem kalorija. Cilj takve prehrane je da pohvataš 'količine', da dobivaš sve hranjive tvari i da je se probaš držati for life. Ja ozbiljnije s prehranom krećem nakon blagdana. Nadam se da će do tada biti gotova i većina nalaza.

[Valpurga]

Pigsy hvala ti na javljanju. Sve što si napisala stoji i kod mene. Znam ja dobro što bih trebala jesti, no impuls je snažniji. Varijacije u težini su mi iste.
Ja sam samoinicijativno kontrolirala GUK, masnoće i KKS. Vrijednosti su tako-tako, na granici. Ma ionako mi je to bezveze kontrolirati kad mi je jasno da ovoliko kg vodi u bolest i da vrijednosti ne mogu biti naročito dobre.
Javila sam se u Centar BEA gdje bih željela ići na grupnu psihoterapiju (http://www.centarbea.hr/). Nadam se da ću konačno napraviti nešto pozitivno za sebe.

[Pigsy]

Ej, hvala ti na linku! Sviđa mi se njihov pristup, oosbito KBT dio. Odmah sam ih nazvala. Ići ću i ja sigurno

[ellizabeta]

Pigsy kaže:

Kod mene se izmjenjuju razdoblja prejedanja s razdobljima opsesivnog gladovanja/vježbanja.

prepoznajem se u ovom