Emocionalna inteligencija ili koliko smo u stanju ostvariti ljubav

[maher18]

izdvojeno s teme Samohrana mama i posao

otac moje djece ih voli, osjeća prema njima nešto, ali nije u stanju ni postupcima ni riječima ostvariti tu ljubav. to ni inače nije bio u stanju prema ostalim ljudima. ni u braku. sve mjeri prema svojim potrebama, željama i zamislima. zbrisao je usred noći, bez najave, pokupio nešto prnja i otišao.bez riječi. ujutro se ustanemo, klinci u vrisak, gdje je tata. taj tata ni inače nije bio doma, nije išao s njima na treninge, utakmice, roditeljske, u muzej, nije organizirao dječja druženja. ali znali su da postoji. i onda kad ih kasno navečer razbudi, pod gasom, donosi im slatkiše i kupuje skupe igračke. a sad nema njegovih košulja, kefice za zube, ormar prazan.

nije im se javljao četiri mjeseca.pa opet mjesecima. djeca su ga zvala, nije odgovarao. uplašeno me pitala što je. nisam im lagala. otišao je jer ima problema. voli vas ali mora riješiti nešto. nadam se, kad to riješi da će vam se javiti. očaj. osjećali su se krivi, osjećali su da gube nešto važno, optuživali mene, s neodređenim strahom kako će bez tate. imali neke iracionalne strahove, depresiju, agresiju, promjene u ponašanju. sanirala sam sve to uz pomoć stručnih osoba, uključivanja obitelji, njiihovih prijatelja, i moju bezgraničnu predanost i ljubav.

trajalo je to godinu- dvije. dok se nije stabilizirao, našao dobar posao, uredio životni prostor. zapravo, najprije je rješavao svoj problem, i kao većina muškaraca nije bio funkcionalno sposoban da paralelno rješava i druge životne probleme. čekao valjda da se riješe sami. u stilu: ono što treba riješiti danas, ostavi za sutra, da bi to prekosutra riješio netko drugi.

otegotna okolnost je bila neka čudna osoba s kojom je povremeno održavao vezu. bio je sam, i sigurno da mu je trebala neka žena. da ne spominjem da me stalno zivkala na telefon, slala mi prijeteće poruke kao da sam ja krivac njihovim lošim odnosima, dolazila mi pred vrata tražeći ga i takve gluparije. prema njegovom navodu, u što mogu i sumnjati, bila je tako posesivna da je čak zabranjivala da kontaktira s djecom, da ih zove, da financijski doprinosi i slično. to ne mora biti istina. zar postoje tako zle i pokvarene žene? prava cruella de vil.

elem, insistirala je na apsolutnoj odvojenosti od njegovog prethodnog života. a on je htio raskinut vezu koja je ionako bila povremena. navodno ga je ganjala po goricama, tražila kod familije, sačekivala ga u busiji, zaskočila, a on jadan, se nije mogao obraniti, ha ha.

na kraju je, u toku neke žestoke svađe koja se čula po cijelom kvartu, pa su susjedi zvali policiju, ta ledi megbet totalno izgubila žifce, izudarala ga, odrapala ga po faci svojim franšua pandžama, skoro mu iskopala oko. a on, koji zaista nikad nije digao ruku na nikoga jedva je dohvatio svoj mobitel i u papučama i gaćama zbrisao iza zgrade. pozvao je braću u pomoć, ono: alo, ekipa, spasite me. došli su po furiju, pokupili njene stvari i smjestili je u hotel. kad se popodne vratio s posla, a ona opet unutra. pa opet ekipa spašava. onda mu je zaprijetila da će mu se osvetiti jer pozna puno utjecajnih sudaca itd. kasnije je otišla u moju firmu i opanjkala me da ja ometam njih dvoje u životu, da ja nju maltretiram telefonom, da sam joj razbila auto i slične gluposti. samo sam pokazale njene poruke mobitelom i rekla, da ako treba i osobna tužba, neka izvoli. i nikad se više nije pojavila u mom i dječjem životu.

danas otac moje djece redovno dolazi u posjetu, otpelja ih k sebi vikendom i za praznike. prema dogovoru, odnosno onda kad on ima vremena za to. barem to. a alimentacija je druga priča. to ću drugom prilikom, ako bude koga zanimalo.

daklem treba proći neko vrijeme da se stvari slegnu, a tek onda se vidi koliko neko ima interesa za svoju djecu. to jest zakonska obaveza, ali nikog ne možeš puškom prisiliti da voli i da se brine.

[manitusha]

impoSIBILA kaže:

a da ga ostaviš kod tatice na duže vremena? ono kao moraš?

znam ja da majčino srce to ne može izdržati ali to nije pošteno da tata koji samo pozira bude pozitivac a mama koja snosi sav teret odgoja nužno negativac!

Moj muž nije prihvaćao rastavu(prokletstvo, zašto oni koji uzrokuju rastavu, nikad na nju ne pristaju?!?), pokušao me spriječiti molbama, pa prijetnjama i ucjenama. Kad ništa nije upalilo, izvukao je najjači adut, i izjavio da će mi, ako budem krenula u rastavu, uzeti dijete. E, tad sam ja izvela najveći blef u mom životu. Pogledala sam ga čvrsto u oči, i rekla, "Ok, ja idem, a ti uzmi dijete." Srce mi je lupalo ko ludo, nisam disala, od straha pri pomisli šta ako stvarno to pokuša napraviti? Naravno da mu nije padalo na pamet uzeti dijete. Blef je uspio, al ja sam tad zaradila bar 40% sijedih koje imam

[manitusha]

Isti taj muž koji se opirao rastavi i pokušao je spriječiti svim dopuštenim i manje dopuštenim sredstvima, oženio se nepunih pola godine nakon rastave. Moj sin je tada proživljavao najveću krizu, jer je bivši ženidbom promijenio i državu, pa je bio i fizički nedostupan. Mali je imao napade agresije, a da ne pričam o momentima kad bi samo tužno plakao, a ja ga grlila bez riječi i plakala s njim...nisam u tim trenucima zamjerala mužu ništa više nego i sebi samoj...razmišljala sam...bože, što radimo ovoj djeci, i, zašto sam tako pogriješila pri odabiru partnera. Gušio me nepodnošljivi osjećaj krivice, zbog suza tog malog stvorenja, pa bi me uhvatio bijes zbog muža koji mu se nije javljao, pa bi me uhvatio strah, što će biti sa mojim dječakom, hoće li se ikad oporaviti...
...a hvatala me i tuga zbog mog bivšeg, jer sam znala da je i njegovo djetinjstvo bilo nikakvo, kao i moje, uostalom, i u biti ga nisam nikad ozbiljno osuđivala, znala sam da nije ni mogao bolje, jer ga ljubavi nitko nije naučio...onakav kakav je, dao je najviše što je mogao, pun rana i ožiljaka, veliko nesretno dijete koje najednom mora biti brižan otac. Bio je grozan muž, sklon agresiji i psihičkom zlostavljanju, ali prema malom je bio nježan, nikad na njega nije digao ruku, a kad ga je i povrijedio, nije to činio svjesno, nego jednostavno zato što drugačije nije znao.

[manitusha]

Kad se osvrneš, vidiš da je svijet pun velike nesretne, nevoljene djece koja glume mame i tate...zatvoreni đavolji krug je to. Kako voljeti, ako nisi bio voljen, kako dati ljubav ako je nisi primao? Takvi, zbunjeni, izranjavani, bježimo iz roditeljskih domova u zagrljaj nekome za koga mislimo da će nam sve nadoknaditi, pa kad shvatimo da to baš i ne ide tako, kad shvatimo da nitko ne može ispuniti praznine i rupe u nama, rastavljamo se i vučemo za sobom naše isto tako nesretne potomke, koji sutra možda isto tako neće znati ni moći voljeti zdravo i odgovorno...ponekad sebi umišljam da sam uspjela, donekle, prekinuti začarani krug, napravila sam od sebe i sina jednu, doduše malu, ali ipak sretnu obitelj. Kad kažem sretnu, ne mislim da se u toj obitelji ne plače, nego hoću reći da je u toj obitelji plakanje dopušteno, u toj obitelji nitko ne plače sam u mraku...njegovu ljubav prema tati potičem i podržavam, ne predstavljajući mu tog tatu ni boljim ni gorim nego što on to jest. Takav je, kakav je, i u redu je da ga voli, ali i da bude ljut na njega, pokazujem mu da su sve emocije dopuštene, i da roditelji nisu bezgrešna savršena stvorenja, neprikosnoveni autoriteti i štatijaznam šta sve ne...

[manitusha]

maher18 kaže:

otegotna okolnost je bila neka čudna osoba s kojom je povremeno održavao vezu. bio je sam, i sigurno da mu je trebala neka žena. da ne spominjem da me stalno zivkala na telefon, slala mi prijeteće poruke kao da sam ja krivac njihovim lošim odnosima, dolazila mi pred vrata tražeći ga i takve gluparije. prema njegovom navodu, u što mogu i sumnjati, bila je tako posesivna da je čak zabranjivala da kontaktira s djecom, da ih zove, da financijski doprinosi i slično. to ne mora biti istina. zar postoje tako zle i pokvarene žene? prava cruella de vil.

Moj se bivši muž oženio sa ženom koja je jako slična meni, po psihičkoj strukturi, osim što je ona puno blaže i pomirljivije naravi. Ona je sposobna pričekati da ga prođu njegovi iracionalni napadi bijesa i agresije, pa onda tek razgovara s njim. Za razliku od mene, ja sam tip koji, ako već gori vatra, dolijeva ulje. U stilu, ako već gori, neka bude veliki plamen Malo nakon što su se njih dvoje vjenčali, ona me počela nazivati i moliti da joj kažem nešto o njegovim napadima bijesa. Ja sam normalno odbijala, mislila sam, kažem li iti riječ o njemu i njegovim manama, poslije će mi to izaći na nos. I bilo mi je u najmanju ruku smiješno da ja sad tu sa njegovom novom ženom psihoanaliziram njega i njegove postupke. Međutim, nakon još nekog vremena, ona me nazvala plačući, i preklinjala me da joj pomognem POMOĆI njemu. Osjetila sam neku sućut, ono, baš kao žena prema ženi, i počela s njom razgovarati. Otkrile smo da su njegovi ispadi s njom identični onima koje je radio meni. Čak i rečenice tipa "Ti si najgora žena na svijetu!!". A vrhunac je bio kad mi je rekla da joj često zna reći " Ti si ista kao i ONA!!" ONA, to sam ja, jel. Shvatile smo da čovjek ima problem sa ženskim rodom generalno, i da je to nešto duboko, što će trebati terapiju i psihološku pomoć. Ona se odlučila boriti, nikad mu nije rekla o našim "konzultacijama", i ne samo to, nego mogu reći da mi je ta žena na neki način prijateljica, često mi se javi i pita za mene i malog. Što se tiče alimentacije, u početku, dok je bivši bio bez posla, ONA je slala novce meni i malom. Obožavam tu ženu, i iskreno se nadam da će on znati cijeniti ono što je dobio.

[maher18]

evo još jedne priče s polusretnim završetkom. s jednom pametnom, razumnom i emotivno bogatom ženom. drago mi je da je veći dio kalvarije prošao. za tebe i klinca. ali ne za njih dvoje. lijepo je da si plemenita i da želiš pomoći i bivšem i njegovoj ženi. u tebi je vjerojatno ljubavi za cijeli svemir. agape.

na žalost, ovaj slučaj je klinički, kao i većina drugih. ne ulazeći u razloge zašto je neko takav, jadan, neizgrađen, nesiguran, i toliko nesretan da unesrećuje sve oko sebe. znaš, poslije nekog vremena odrastanja postaješ odgovoran zakonski, politički, društveno, moralno, pred bogom, samim sobom i drugim ljudima. međutim, ovakva psihička devijacija se zaista ne može samo tako iskorijeniti. radi se o devijantnoj strukturi ličnosti. emocionalnoj neizgrađenosti bez obzira na uzrok. takvi tipovi obično su "krasni" ljudi, vole svima pomoći, super su u društvu, pristojni, duhoviti, čak uspješni u karijeri, poštovani, svi drugi ih gledaju s poštovanjem. međutim, kad pogledaš, ne vežu se za osobe, nemaju zaista bliskog prijatelja, poznanstva su im površna i ne cijene druge ljude. a unutar četiri zida, na mjestu gdje bi mogli otvoriti svoje srce, gdje mogu biti sigurni i voljeni, tad ispoljavaju svoju duhovnu prazninu. ne vole oni! oni vole kad vide da ih drugi vole. i iskustveno znaju da se moraju na određen način ponašati da bi to proizvelo efekt povoljan za njih. nisu u stanju uspostaviti empatiju prema bližnjima, ni brinuti o drugima s požrtvovnošću i odricanjem. to je za njih žrtva koju ne žele podnijeti. a kad voliš, onda prvenstveno poštuješ i podržavaš svoga bližnjeg, potpuno mu vjeruješ i želiš zajedništvo bez zadrške. a oni su emotivni invalidi, naprosto su takvi. to se zove border-line sindrom i često je neprepoznat. granični poremećaj ličnosti. zapravo djelomični autizam. nesposobnost osjećanja, zatvorenost misli u vlastiti circulus vitiosus, nesposobnost izražavanja i ono malo predanosti što možda imaju u sebi. problem je velik, i treba naći dobro potkovanog psihijatra da ga riješi. i to ne nekog koji vadi Edipov kompleks iz pete. a najprije da tip shvati da on sam ima problem, da prihvati da mu takva struktura ličnosti baš i ne koristi u životu, i da pristane da se nauči promijeniti. moj bivši intelektualno, emotivno i duhovno nije želio stvar ni prepoznati ni priznati, a kamoli da se ide liječiti. jer kad bi to shvatio i prihvatio urušio bi se kao osoba, ličnost bi mu se raspala u prah. i dan danas je nesretan i svi su mu drugi krivi. ja ne želim više svoju snagu crpiti za njega. uzaludan slučaj. imal me 15 godina na raspolaganju. imam svoju djecu, ljude koje volim.

manitushi želim samo da ne rasipa svoju snagu. margeritas ante porcos. kad je već zapravo ispalo tak kak je. micek, bravo, nakon takve kalvarije ostala si plemenita, pametna i još snažnija.

[manitusha]

Hvala, Maher Al često me gricka sumnja jel' ljubav za cijeli svemir samo ljepši izraz za moj možebitni mazohizam? Latinski ne poznajem, ali ono margeritas...mi baca na ono cvijeće pred svinje ili tako nešto? Zar nisu biseri bili? Nemam pojma ali, u svakom slučaju, ja sam usprkos tome što imam razumijevanja za tuđe traume iz djetinjstva, shvatila da ne mogu nikoga izliječiti, i da usprkos tome što imam vlastitih duhova iz prošlosti (ma šta duhovi, VAMPIRI, vampiri), mogu voljeti i biti voljena. Bar mislim.
Kažeš da je slučaj mog bivšeg muža klinički, i sad mi je lakše. Ja sam, naime, kroz život s njim, počesto imala nejasan osjećaj da se ja tu pokušavam nositi s nečim što daleko premašuje moje sposobnosti razumijevanja i analiziranja. Njegove promjene raspoloženja su bile nevjerovatni usponi i padovi. Znao je doslovno dobiti slom živaca recimo ako bi mi zagorio ručak, a s druge strane, mogla sam razbiti glanc novo auto i napraviti štetu od 10000 Eura (NISAM to napravila, da se razumijemo ), a on bi samo odmahnuo rukom, i počeo me tješiti u stilu ja te volim i obožavam i što znači 10000 Eura u odnosu na tvoju veličanstvenost kao žene, osobe, i majke, itd. itd...
Nikad nisam znala kako će reagirati, i te reakcije su bile potpuno nelogične i iscrpljujuće za sve oko njega. Kad bi neki moj potez izazvao njegov bijes, onda je to išlo do potpune destrukcije, užasnih prijetnji i razbijanja..
Al' ako je bio u fazi "volim te" onda je to opet bilo pretjerano, uzdizao me na pijedestal, na kojem sam se ja jadna zbunjeno meškoljila sluteći da će me već možda za 10 min s tog pijedestala grubo skinuti, oduzeti mi lentu i krunu, i zasuti me najčistijim prezirom i uvredama mene, mojih roditelja, djedova, baka, čukundjedova, komplet uže i šire rodbine, prijatelja, ukratko, bit ću razapeta i ja, i svi koji mi u životu iti malo znače....
Ponekad sam sebi govorila "Ženo božja, pa ti si se udala za šizofreničara!?!"
Ali kako nisam iz te struke, zasramila bih se zbog takve procjene i ocjene, potpomognuta okolinom koja mi nikad nije vjerovala kad sam se žalila na njegova čudna ponašanja. Jednom me izbacio iz kuće i zaključao vrata, moj sin, ajd dobro, NAŠ sin je vrištao sa unutarnje strane vrata a ja sa vanjske. Kad me nije htio pustit, krenula sam na donji kat kod roditelja u namjeri da pozovem policiju, ali me, naravno, vlastita majka spriječila u tome.
Kad sam najboljoj prijateljici kasnije rekla da me je doslovno izbacio iz kuće (jer sam bila izrazila namjeru zaposliti se), ona je rekla: " Ma daj, ti i tvoja preosjetljivost. Sigurna sam da te nije baš izbacio, nego možda samo malo NAGURIVAO". Preosjetljiva il' ne, ta ženska nakon toga više nije bila na listi mojih najboljih prijatelja. Hoću samo reći, začudo koliko žena malo podrške ima u takvim situacijama, mislim, pa čak i žene zataje? To me šokira. U svakom slučaju, na kraju su me skoro uspjeli uvjeriti da nešto SAMNOM nije u redu, i ja sam neko vrijeme bila nesigurna i pod osjećajem krivnje. Al' onda kad sam jednom krenula, ništa me nije moglo zaustaviti.
Oduvijek me mučilo to što me nazivaju crnom ovcom, kako u primarnoj obitelji, tako i šire. Tojest to me mučilo dok nisam negdje pročitala stručni tekst o tome. Tamo su rekli da su tkzv. "crne ovce" najčešće i JEDINI zdravi članovi neke zajednice, znači oni koji se ne mire sa lošom situacijom, nositelji simptoma koji traže lijek za bolest. Od tada,

[maher18]

kako tipično.

margarita na latinskom znači biser.

sad to nema veze. tip nije shizofreničar, a da je pacijent - jest. takve stvari što ti je radio ne radi čovjek koji voli. on voli samo sebe, zapravo ni sebe ne voli, jer se onda ne bi dovodio u problematične situacije. dakle, s te strane je glup, makar imao i IQ 200. to ti je kao da daltonistu objašnjavaš dugine boje. tip ima svoje potrebe, vidi priliku da ih zadovolji, odnosno ljude koji će to radit za njega. a on je tu samo moderator. to je što ti hoću reći, oni izvana super funkcioniraju, a oni koji prepoznaju da tu nekaj smrdi obično su osuđivani od okoline. to ti je. izvana uj, iznutra fuj. i nemreš tu tražit nekakvu krivnju. oni su takvi. djelomično ograničeni. ali to ih ne spašava odgovornosti. ne tiče te se njegov razlog, on mora brinuti o djetetu, vlastitoj ženi, poštovati ljude i biti korektan. to su nepisana, a i pisana pravila društva koja i postoje da bi pleme uopće opstalo na zemlji. socijalni razlog koji proizlazi iz prirodnih zakona opstanka. zato se ne brini oko njega, prihvati da je takav. ima mogućnosti da se promijeni ako želi. nisi majka tereza. ne gledaj ga u nekoj funkciji, kao oca djeteta, bivšeg muža i ne znam kak. gledaj ga kao jednu nesretnu osobu. i ne troši uzalud svoje osjećaje. takvi tipovi te iscijede ko limun. i ne nasjedaj na floskule da osjećaji izviru iz same tebe. da, izviru, ali ih treba povremeno napuniti. kao akumulatore.

sve što si opisala već je odavno proživljeno kod mnogih drugih. a osuda okoline? ha ha, zar te prijateljice hrane, plaćaju režije, bdiju nad bolesnim djetetom. to ti nije prijateljica. od takve uzmi samo ono što te neće opterećivati, ono što ti odgovara. i ne brini. ne treba ti potvrda da si ispravna. ispravna si samim tim što postojiš takva kakva jesi.

a ljubav prema drugima ne znači da ćeš uvijek biti pri ruci nekom tko te treba. to se ne može. možeš samo imati poštovanja i naklonosti prema svakom živom biću. i mir u duši. a oni koji su to u stanju osjetiti, vratit će ti svojom ljubavlju. hrabrice, pogledaj ove oblake kroz prozor. to što ih uopće vidiš, znači da sunce još postoji. pusa, draga, život ide dalje.

[manitusha]

Nekako si me razveselila danas. Hvala
Pokupit ću svoje margarite, i paziti....gdje ih sadim

[maher18]

općenito se dešava da kad nekaj zaškripi, prvo preispitujemo sebe. jesam li što pogriješio, možda nehotice uvrijedio, krivo se postavio. pa pokušavaš promijeniti neke greške koje u sebi nađeš. pokušaš razriješiti stvar, pronaći uzrok zajedničkim snagama, razgovarati...niš. ni mukajet. možda samo: - ma pusti me, umoran sam, kaj ti je...i nekud zbriše.

za konstruktivnu diskusiju je potrebno najmanje dvoje. ako zajedno sazrijevaju u vezi i duhovno i emotivno teže dubokoj ljubavi, poštovanju i zajedništvu, sve se može razriješiti razumijevanjem i dogovorom, iskrenom željom za dobrobit sebe i partnera. na žalost, većina nas nije dovoljno čvrsta i sigurna u sebe, da bismo mogli otvorenog srca prići drugome. bojimo se ili uopće nismo sposobni. to pogotovo vrijedi za muškarce koji nisu naučili ništa o vlastitim emocijama, a kamoli tuđim.

veza je kao paralelni put kroz koji idemo zajedno, držeći se za ruke. neki na tom putu zastanu, ukopaju se ko balvani i onda nenadano izjure u neku drugu vezu, ili kartenpartiju, ili oblokavanje, ili karijeristički slalom. i nisu sposobni pogledat onu trasu kojom su išli s nama. emotivni invalidi.

teško je shvatit i prihvatit da se to dogodilo. nama. nama koji smo svu svoju životnu snagu uložili na sve to, na jednu jedinu kartu koja se zove ljubav.

[manitusha]

Ipak je ljubav najvažnija, zar ne? Ono što me brine, pitanje je da li oni, koji se nisu napili sa zdenca ljubavi kao mali, ikad imaju šanse utažiti žeđ?
Obelix je upao u kazan sa čarobnim napitkom kao mali, pa mu je za cijeli život ostala ta snaga...za sve njegove borbe.
Što sa onima koji kao mali upadnu u prazni kazan? Jesu li sve moguće kasnije doze ljubavi koju dobiju, nedostatne? Često me to pitanje muči...

[maher18]

[QUOTE=manitusha;7474048] Ono što me brine, pitanje je da li oni, koji se nisu napili sa zdenca ljubavi kao mali, ikad imaju šanse utažiti žeđ?

to su ti samo psihijatrijske floskule. zapravo kvazipsihologijske. svakako da u djetinjstvu dobivamo i usvajamo društvene obrasce ponašanja. budi dobar pa će te svi voljeti budi lukav, spretan, najbolji, najuspješniji. budi uredan, pa će ti sve ići ko po žnorici, mama i tata se neće ljutiti ako ne budeš ovakav, onakav, takav i kajtigajaznam, bit ćeš kažnjen .

a gdje je ona biblijska: voli drugoga kao samoga sebe? a pogotovo: uči se ljubavi u sebi da bi volio i sebe i druge

evo primjera: moj klinac je bio mali i nestašan. došla teta i pokušala ga odgovoriti od jurnjave po stanu i slaloma s legićima. ta galama i skakanje joj je išlo jako na žifce. onda je autoritarno pozvala malog i ozbiljnim, poučavajućim i upozoravajućim glasom rekla: - ako ne budeš dobar ja te neću voljeti!!!

mali se okrenuo, začuđeno me pogledao ne shvaćajući poruku. nasmiješila sam se, zagrlila ga i poljubivši ga rekla umjesto tete: - ja ću te uvijek voljeti, i teta će te voljeti. ali teti je neugodno da skačeš i vičeš. ne želi da galamiš toliko. želi se s tobom igrati. molim te da budeš malo mirniji.

hja, priznajmo da tako dugi monolog klinci baš i nisu u stanju slušati.

[Anastasia]

Kao grom u vedro nebo me oborilo, kada sam gledala tatu s mojim nećakom.
Odmah da kažem da svoje roditelje smatram dobrim roditeljima.
Ne želim ih ničim vrijeđati ili omalovažavati. Ali eto, ljudi su.
Ja sam oduvijek patila od perfekcionizma. Sve što radim mora biti dovedeno do savršenstva. Nekad je to bilo toliko patološko da bih prestala nešto raditi ako sam smatrala da neću uspjeti napraviti dobro u onoj mjeri u kojoj sam smatrala da to mora biti dobro. Uvijek sam se osjećala manje vrijednom. Nedovoljnom. Pitala sam se zašto, jer me nisu omalovažavali kod kuće. Nisam se osjećala nevoljeno kod kuće.

I tako gledam ja svojeg nećaka i mojeg tatu s njim. Da ne ulazim u detalje - mali je napravio kažin, a moj stari je postupio u jednom trenutku kao što je znao samnom - jednostavno je otišao od njega, zašutio, prekinuo komunikaciju. Mene je to doslovno oborilo - shvatila sam - ponovno doživjela onaj isti osjećaj neke dječje nevoljenosti i odbačenosti jer nisi bio na visini, jer nisi postupio kako je trebalo. I shvatila sam da taj dio mojeg karaktera koji me toliko košta u životu zapravo vuče korijenje upravo iz toga - straha da će me se odbaciti (kao što je to, u mojim dječjim očima, činio tata) ako nisam uvijek savršenog ponašanja.

[maher18]

i tako je to dok si mali, pa te odgajaju i starci, i klinci iz vrtića i škole, odgajaju te profači, tete, susedi, tv i igrice, pa onda šefovi, sapunice, frustrirane ili prepotentne "prijateljice" i još gomila drugih ljudi. a niko te ne uči ljubavi.

hm, nakon nekog vremena odrastaš i biološki, i psihološki. odgovoran postaješ pred bogom, zakonom i svima ostalima koji od tebe očekuju i traže određeno ponašanje. ma što ponašanje, žele da misliš i osjećaš kak se šika u današnjem društvu. kaj je red i običaj. inače slijedi kazna: osamljenost, izdvojenost, upiranje prstom, ogovaranje i izbjegavanje, a ponekad i namjerne zločestoće.

a pri tom zaboravljamo najvažniju stvar: da smo unikati u svemiru!
sami smo odgovorni za sebe, svoje osjećaje, svoje postupke. sa podosta godina na leđima nemamo se pravo izvlačiti na foru da nas mama nije dojila, da smo bili siromašni pa doživljavali bulling, il kak se već to zove. ne može nas opravdati činjenica da smo bili debeli, nevoljeni, odbačeni, da se nismo naučili plivati, da nismo imali sreće i veze, da smo bili sramežljivi i zadnja rupa na svirali.

ok, sve je to bilo. ne samo nama. e pa sad je krajnje vrijeme da budemo kreativni pa u sebi izgradimo sistem vrijednosti koji nam zaista odgovara. da budemo sretni i voljeni. (a zašto bi uopće bili voljeni, i od koga?)

[Anastasia]

maher18 kaže:

ok, sve je to bilo. ne samo nama. e pa sad je krajnje vrijeme da budemo kreativni pa u sebi izgradimo sistem vrijednosti koji nam zaista odgovara. da budemo sretni i voljeni. (a zašto bi uopće bili voljeni, i od koga?)

paradoksalno upravo ta oslobađajuća istina - da smo odgovorni sami za sebe i pred sobom, i da samo o nama ovisi naš život i ono što jesmo - bude nešto najteže s čim se moramo suočiti.
za sebe mogu reći da sam uspjela uzeti uzde u svoje ruke i izboriti se za mnogo toga, ali dio mene se uvijek nekako vraćao prošlosti. Kao neraščešljani čvor na kosi koji svako malo zapne o češalj.
Mislim da je bitno razrješiti uzroke nekih ponašanja, nekih loših stanja. baš zato da bi se mogli osloboditi tih nekih kočnica i krenuti dalje, koliko toliko olakšani za dio prtljage iz prošlosti.

[maher18]

svakako, treba pronaći uzroke, koji se često kamufliraju u neke prihvatljivije oblike. ali, prilike kakve su bile u prošlosti opravdavaju nas za tadašnje ponašanje. nismo uvidjeli, nismo imali snage, nismo znali kako, bojali smo se... konstelacija zvijezda je bila takva...

pa da nam ne oprijeđe u naviku da i dalje pronalazimo kojekava opravdanja iz bliže ili dalje prošlosti. promijenimo stavove o nečemu što nas je činilo nesretnim. i želimo želje koje su realne i ostvarive.

jedna knjiga počinje ovako:

došel pijanac k doktoru. doktor pred njega metne dvije čaše. u jednoj voda, u drugoj alkohol. u prvu metne glistu: glista pliva. u drugu metne glistu: glista crkne. pa pita doktor cugera: - no, kakvu pouku izvlačite iz ovog pokusa?
ovaj odgovori: - je, gospon doktor, ak bum pil alkohol, nebum imal gliste!

pouka priče:.................

[Anastasia]

maher, to je dio sazrijevanja.
to se... barem za mene... podrazumijeva.
Znaš kako mi je dobar prijatelj jednom rekao... da bi mogao zbilja živjeti u sadašnjosti, moraš znati odbaciti prošlost.
ali zbilja pustiti sve što je bilo i živjeti dalje.
ja samo kažem da je u tom procesu, jako korisno razlučiti što nas je u prošlosti smetalo i što je uzrokovalo neke smetnje. ali to treba riješiti, a ne koristiti za daljnju inerciju. riješiti i odbaciti, živjeti dalje.

ja sam na neki način sretna što sam sa sobom puno razgovarala o duhovima iz prošlosti, jer sam neke stvari vukla previše u svoj sadašnji život i smetala sebi i drugima...a sada barem znam s čim se borim.

[maher18]

fala bogu, još ima pametnih ljudi slobodna duha, koji se razvijaju.

bilo bi zgodno da ponešto od toga ilustriraš kakvim primjerom. pliz.

[manitusha]

Anastasia kaže:

maher, to je dio sazrijevanja.
to se... barem za mene... podrazumijeva.
Znaš kako mi je dobar prijatelj jednom rekao... da bi mogao zbilja živjeti u sadašnjosti, moraš znati odbaciti prošlost.
ali zbilja pustiti sve što je bilo i živjeti dalje.
ja samo kažem da je u tom procesu, jako korisno razlučiti što nas je u prošlosti smetalo i što je uzrokovalo neke smetnje. ali to treba riješiti, a ne koristiti za daljnju inerciju. riješiti i odbaciti, živjeti dalje.

ja sam na neki način sretna što sam sa sobom puno razgovarala o duhovima iz prošlosti, jer sam neke stvari vukla previše u svoj sadašnji život i smetala sebi i drugima...a sada barem znam s čim se borim.

Slažem se s tobom. Svi vučemo nepotrebnu prtljagu za sobom. I samo saznanje da je nepotrebna, neće automatski pomoći da je odbacimo. Kao što kažeš, dobro je bar znati s čim se boriš....obrasci ponašanja nametnuti u djetinjstvu kontroliraju naš život, i to je najteža borba koju vodimo.
Ponekad se npr. uhvatim da vrištim na sina na isti brutalni, nelogični način kao što je meni moja stara radila...još dok vrištim, kažem sebi "Aha!! Eto te!! Ponavljaš naučeno! ZAUSTAVI se!" Ali, ne uspijem se uvijek odmah zaustaviti...iako sam potpuno svjesna da činim nešto ružno, nepotrebno, i okrutno. Ta moja svjesnost je ipak dovoljno jaka, pa primjećujem da sam evoluirala, i s obzirom da sam bila samouki roditelj , skoro pa da sam i zadovoljna kako se snalazim....

[Mariette]

Moj bivsi muz jos nije sazrio, a mislim se da nikad i nece. Toliko je zaglibio duboko u mrznju da na ustrb djece i svega samo gleda kako meni napakostiti.
Zadnje djelo je bilo da zahtjeva pola od djecje ustedjevine, u koju nikad nije stavio ni jednu kunu, a da ne kazem da ni ne placa alimentaciju.
I ja se mislim kako je takav jako nesretan. Jer ne zna voljeti...
Zao mi je djece jako....evo i sad kad pisem o tom, suze mi teku niz lice.