Situacije iz djetinjstva za koje ste tek poslije shvatili da su "off"

[Splićankaa]

* sale na moj racun da san ciganka jer zicam pare za u kasicu i da u sirokim hlacam izgledam ko ciganka da sam debela, da ce mi hlace popucati, otac me ismijavao, a mama se smijala, sve dok ja nisam uputila prema njoj blijedi pogled, onda je kao zastala sa cerekanjem

* imala sam problema s anginama, puna usta sline, nisam mogla govoriti, mater odlucila da ipak nije hitno da idemo sa sela u split, ona je odlucila jos 2 dana zalivat vrta

* isli smo na misu, bilo mi je prelose sta sam rekla prije i tokom mise, nije mi dala da izadem na zrak, ja se izrigala usrid crkve, ispred svih ljudi je glumatala zabrinutost, kad smo dosli kuci je krenulo "picka ti m*** namjerno si se izrigala.... itd itd

* kad me otac pita koliko mi je godina kad san rodendan slavila.
* kad mi je stari reka da je znao da sam ja u k++++ odmalena kad je vidio da nisam tila kupit cipelice koje je on odabra, zna sam ja oduvik da si ti niko i nista, nece od tebe bit nista, ti si neradnica, trosis novce na svoje strace (iako san radila od 17god i bila normalna, na nista nisam trosila, cudio se tome di su mi pare, na sta trosim, kad san kupila cipele za 700kuna, jedino to, red uvreda krenuo, te cipele nikad u zivotu nisam obukla, cak ni nakon sta je umra)....

*krenula na ucenje dodatnog stranog jezika, besplatna dodatna nastava, nije htio dat 80kn za knjige, svi vec dobili knjige, ja morala cekat da izmuze mater od njega pare, izjave "koji ce joj k++++ to u zivotu, nitko iz njenog razreda ne ide na to, zasto ona mora, to su pizdarije, to je trosak, to je preskupo"
naravno za alkohol, marende po restoranima i trosenje za alat novi - koji je mogao polovni kupit, imao je novaca, ali kupit djetetu knjigu, skolski pribor, oooo to je skupo, mi njega pljackamo, fuj.
* materino zaboravljanje rodendana i histerija "sta mi nisi rekla da ces slavit rodendan i da si pozvala dicu", a ja joj rekla, onda ispred te dice i njihovih roditelja glumi sveticu...

* brat pljucao na mene dok sam bila srednjoskolka za vrime rucka ili slucajnog mimoilazenja po kuci, mater: "prestani pljucat po njoj" i nastavi kuhat rucak,a ako ja poludim i derem se, onda njena izjava "samo ti izazivaj, pa ce on jos vise, vatra se ne gasi uljem nego vodom, rekla sam ti da se maknes, idi u sobu" umjesto maramica je nos ispuhivao sa mojim majcama, kad se svega sjetim u koljeno bi mu pucala

* materina izjava da ce lagat ljudima da ja jos studiram i da kako ce im od sramote rec da ja sam se ispisala s faksa

* materina izjava da izgledam ka beskucnica u neopranim tenisicama nakon sta me nije dug period vidila zbog mog rada u inozemstvu, razocarano me odmjerila, nakon toga i svega navedenog uopce nemam zelju ici u domovinu, pa sam izabrala jednu destinaciju za odmor, naravno da mi je zamjerila sto necu doci u domovinu, a ja sam rekla da bih dosla u domovinu na proljece, dakle par mjeseci gori -doli za mene je isto...
a kada sam ju pitala da dode ona mene posjetiti, da cu put platit, da cak mozemo i zajedno ic avionom, izjavila je "zar to mora bit kroz godinu dana, mogu li doc za dvi/tri godine? i odjednom joj je boja glasa postala skroz skulirana,
znaci manipulatorica teska, fuuj... nervira me sto se opce opravdavam njoj, zelim da postuje to sta zelim posjetiti tu drugu zemlju, kuzim da joj nedostajem i te fore i tu se pocinjen grist i osjecan bezosjecajnom i slicno.

* izjava da u mojim godinama ona nije putovala kad sam s 18god putovala prvi put, kad sam bila dijete rekla mi je da nisam fotogenicna, ali da ona je fotogenicna.

* stara se pokusala bacit s prozora isprid mene i oca, al njoj psihoterapija ne triba, moljenje krunice je njoj dovoljno.


ovako kad ovo sve napisen sve djeluje crno, ali ajde bilo je i momenata dok su jos bili normalni, kad sam dijete bila otac je jos bija kolko tolko normalan i sicam se kad sam mu se veselila, kad smo dica bili mater nas je vodila u setnju, spremala je i kolace uvijek i kuhala i tako, sjebani su bili, al svjesna san da su dali svoj maksimum, sta ocekivat od psihickih bolesnika di je jedan od njih pri tom i alkoholicar, jos su i super bili, bar nisan gladna i zedna nikad bila, mater je na primanja dolazila i pratila ocijene, brze bolje su mi pomogli da krenem radit, znaci neke ispravne stavove su imali, rad, skromnost, postenje, a to sta su sjeb.bili....

cak osjecan grizdodusje sta ovako o njima pisem,al kad je to tako bilo, nemos se ponasat da se niceg ne sicas i da je ovo normalno bilo, nije.....volila bi da ne osjecan krivnju kad san sritna i kad si zelim ugoditi... ne znam kako se toga osloboditi.

[morcego]

Ovaj topic nije tu da bi ti ili bilo ko drugi osjećao grizodušje jer zamijera starcima stvari u kojima realno JESU pogriješili.
Kužim te skroz. Oprosti im i nemoj se osvećivati, ali da se moraš grist jer si pokušavaš olakšat život - nemoj. Zaslužuješ bolje od toga.

[Splićankaa]

morcego kaže:

Ovaj topic nije tu da bi ti ili bilo ko drugi osjećao grizodušje jer zamijera starcima stvari u kojima realno JESU pogriješili.
Kužim te skroz. Oprosti im i nemoj se osvećivati, ali da se moraš grist jer si pokušavaš olakšat život - nemoj. Zaslužuješ bolje od toga.

da definitivno zasluzujem da uzivam sada i nadoknadim si sve one djecje sitnice, cak razmisljam da odem u Gardalaland, je smjesno, ali kad vec nisam se ko dijete izgustala u lunaparku, mogu sada si sama to nadoknaditi.

[morcego]

Splićankaa kaže:

da definitivno zasluzujem da uzivam sada i nadoknadim si sve one djecje sitnice, cak razmisljam da odem u Gardalaland, je smjesno, ali kad vec nisam se ko dijete izgustala u lunaparku, mogu sada si sama to nadoknaditi.

Haha, nevjerojatno - jučer pričam s prijateljicom, kako sam ispunila sve svoje "odrasle obveze" i kako sad uopće znam żivjet bez nesreće i moranja, kolko god to čudno bilo.
I reko - ali razmišljam...da, ok, ispunila sam odrasle snove, ali dječje nisam. Mene nitko nije npr. učio skakat na glavu - ma ni plivat, ali to sam sama. I bicikl sam naučila vozit sama. Sve oko čega se trebalo potrudit, sama sam.
Skakanje na glavu, rolanje, ma bilo šta - sve je bilo "smotana si". A nisam, šta je najgore.
I sad bi možda bilo vrijeme radit na dječjim željama. Jer sram me prošao.

Tako da razumijem tvoj Gardaland. Svakako idi

[Splićankaa]

morcego kaže:

Haha, nevjerojatno - jučer pričam s prijateljicom, kako sam ispunila sve svoje "odrasle obveze" i kako sad uopće znam żivjet bez nesreće i moranja, kolko god to čudno bilo.
I reko - ali razmišljam...da, ok, ispunila sam odrasle snove, ali dječje nisam. Mene nitko nije npr. učio skakat na glavu - ma ni plivat, ali to sam sama. I bicikl sam naučila vozit sama. Sve oko čega se trebalo potrudit, sama sam.
Skakanje na glavu, rolanje, ma bilo šta - sve je bilo "smotana si". A nisam, šta je najgore.
I sad bi možda bilo vrijeme radit na dječjim željama. Jer sram me prošao.

Tako da razumijem tvoj Gardaland. Svakako idi

bas to... nekad sam se osjecala kao da je sve propusteno.
sad tek vidim da dok ne umrem mogu sve te dicje stvari isprobati, od gardalanda, do radionica, do plivanja s dupinima, maaaa... samo se treba organizirati i uzivati.

[Kymatica]

morcego kaže:

Haha, nevjerojatno - jučer pričam s prijateljicom, kako sam ispunila sve svoje "odrasle obveze" i kako sad uopće znam żivjet bez nesreće i moranja, kolko god to čudno bilo.
I reko - ali razmišljam...da, ok, ispunila sam odrasle snove, ali dječje nisam. Mene nitko nije npr. učio skakat na glavu - ma ni plivat, ali to sam sama. I bicikl sam naučila vozit sama. Sve oko čega se trebalo potrudit, sama sam.
Skakanje na glavu, rolanje, ma bilo šta - sve je bilo "smotana si". A nisam, šta je najgore.
I sad bi možda bilo vrijeme radit na dječjim željama. Jer sram me prošao.

Tako da razumijem tvoj Gardaland. Svakako idi

ja bila u gardalandu, sa 35. uživala. i što je najbolje, strancima je to normalno. bilo je ekipe koji su sa 50 došli, ne sa djecom već se zabaviti.
i super je

[8472]

Imate u Biogradu HR Gardalend.
mislim na one incidente koje su imali nedavno...

Ja sam isto pro za uzivanje u onim stvarima koja nas vesele.
Nevdijelim dječije/odraslo.
U principu boli me kita što će ko reći.
Karikiram: ako mi se liže sladoled zašto si ga ne bi kupila. Pa nije sladoled samo za djecu.

@Splićo, go get it girl

[Leteća]

radical change kaže:

Pusta naklapanja iz ljutnje, pa uzimaš vile i bodeš da nekome iskopaš oči. Bilo crkvi, ocu, popovima i slično.
Kažeš da si se izdignuo iz svega toga i valjda to znači da malo šire razmišljaš? Ali to iz tvog posta ne vidim.
Vidim samo da si osudio bez da si promislio zašto je tome tako. Ako si osudio da li to znači da si pronačao neki drugačiji, bolji recept..?
Svaka budala može osuđivati, za to ne treba neka velika spoznaja, dovoljno se odmaknuti i imati zao jezik.
Dok vrijeđaš crkvu sjeti se da je ona podržavala sistem koji je omogućavao njezin opsatanak. Isto onako kako to radi sustav bilo koje vlade i države, kako to radi monetarni sustav ili bilo koji geopolitički interes, bilo koja vjera, bilo koja nacionalnost...
Licemjerno je od nas samih osuđivati a ne biti svjesni da druge alternative nisu apsolutno dobre, već samo malo bolje prilagođene svijetu i vremenu.
I kao što je tvoj otac živio u nekom svoj vremenu, i dok je crkva sa oltara propovjedala neka svoja pravila, danas neki drugi trendovi diktiraju kako ćeš živjeti, raditi i razmišljati. Tvoja djeca će se svemu tome smijati i dosta toga prezirati kao što i ti prezireš.
Da li si toga uopće svjestan prije nego što kreneš udarati vilama po nečijem zastarjelom odgoju i mentalitetu? Da li znaš koliko je težak život živio tvoj otac i majka i koliko je bilo teško u takvim postolama odgajati tebe i biti dobar roditelj? Ne znaš naravno, nitko od nas to ne zna. Zbog toga se roditelje pusti na miru, da žive svoje živote i vjeruju u svoje vrijednosti a ti se potrudiš živjeti svoj živo i zaklinjati se u neke svoje vrijednosti. I biti svjestan naravno da su one samo tvoje i da će se tvoje dijete tome smijati, rugati kako i ti to radiš sada.

Kada je točno tipkanje po forumu postalo "uzimanje vila i kopanje očiju"? Bit će da sam propustila neka suvremena kretanja.

Inače, mišljenja sam da je religiozni odgoj veliko zlo jer djeci usađuje osjećaje straha, srama i krivnje, a toga se je kasnije teško riješiti, pa se većina ljudi s time nosi tako što odgaja svoju djecu na isti način i tako održava ciklus psihološkog nasilja.

Vezano uz to - off mi je bila situacija kada je na jednom dječjem rođendanu curica iz razreda počela pitati nas ostale tko vjeruje u boga.

Pokazuje na neke i govori "za tebe znam da vjeruješ". Pa tako pokaže i na mene, jer sam išla na crkveni vjeronauk. A meni bed reći joj da ne vjerujem, da idem zato što moram. Sve do tog trenutka sam mislila da nitko od ostalih ne vjeruje zapravo, da se svi pretvaraju. Zapravo, i dalje nisam bila sigurna je li to neka igra, provokacija možda. Znala sam samo da moram šutjeti ili će se dogoditi nešto loše. Nemam pojma što točno - najgore se već dogodilo nakon što sam se doma izjasnila kao ateist, nedugo prije prve pričesti. Rekla sam da više ne želim to jer ne vjerujem u boga. A onda sam dobila maratonsko predavanje iz teologije. Trajalo je barem dva sata.

Prije par godina čitala sam Dawkinsa. Bio mi je beskrajno dosadan, ali mi je bilo žao što ga nisam čitala sa 7. Mislim da bi mi tada jako dobro legao i da bih mu ukrala sve argumente.

[morcego]

Kymatica kaže:

ja bila u gardalandu, sa 35. uživala. i što je najbolje, strancima je to normalno. bilo je ekipe koji su sa 50 došli, ne sa djecom već se zabaviti.
i super je

Na svu sreću, čini mi se da je i kod nas sve češće to normalno. Ili sam se samo ja "pod stare dane" konačno okružila normalnim ljudima

8472 kaže:

Ja sam isto pro za uzivanje u onim stvarima koja nas vesele.
Ne dijelim dječije/odraslo.
U principu boli me kita što će ko reći.
Karikiram: ako mi se liže sladoled zašto si ga ne bi kupila. Pa nije sladoled samo za djecu.

@Splićo, go get it girl

Ma gle - ne dijelim ni ja užitak na "dječje i odraslo". I dalje se bavim stvarima koje su me veselile i kad sam bila dijete: crtam, pišem, čitam, vozim bicikl, izrađujem lutkice od fima, djeci izmišljam priče...nisam ja odustala od stvari jer su one "za djecu pa mi ne doliči".
Nego sam shvatila da su mi moji roditelji, njih oboje, usadili strah od toliko raznih dječjih aktivnosti, poglavito od tih od kojih bi se mogao polomiti. A pa šta i da se polomiš?

Imala sam jednu nesreću kad sam bila mala, gdje sam se polomila i završila na operaciji. Kontam da su se zbog toga usrali i usadili mi teški strah od svega fizičkoga. Ja sam totalno diskonektana od svog tijela, bila cijelu osnovnu i dobar dio srednje škole. Tek sam se na faksu udostojila počet bavit sportom i skužila da sam - dobra u tome. Koliko osoba može biti dobra kad krene u odrasloj dobi.
Ukratko, roditelji su me zbog straha da ću se spičkat poticali da se ni slučajno ne bavim ničim rizičnim - a.k.a. sportom, što je stvarno suludo i vrlo štetno po psihički i fizički well being osobe. Evo nekih primjera:

-tata, ja bih trenirala plivanje.
-ne može, ne znaš ti dobro skakat na glavu, polomit ćeš se.

Onda se ja pokušavam naučit sama skakat na glavu pa mi se smije. Naučim nekoliko stilova plivanja, sama, i zato mislim da sam boga za bradu primila pa tu stanem i po pitanju vodenih sportova do dan danas ne naučim više ništa. A super mi ide plivanje.

-tata, jel' mogu ja biciklom do tu i tu?
-na možeš.
-zašto, pa dobro vozim...
-daleko je.
-pa uzmi i ti bicikl i ajde sa mnom.

(ne napravi to)

-mama, ja ću ostati nakon škole na probama za ples.
-kakav ples?
-u školskoj sekciji.
-kad ćeš vježbat klavir?
-.............ok, ostat ću na probama za ples ako me puste da odem malo ranije pa da mogu i vježbat za klavir.

Sutradan me nisu pustili da odem ranije, nego su mi rekli da se odlučim i odlučila sam se za klavir.
Dođem doma i kažem mami: -nisu me ipak uzeli u sekciju za ples, zato šta...
a ona me prekine i kaže: -ma da, pa nisam ti ja to htjela govorit, ali znala sam da te nitko neće ni uzet - nisi ti uopće za to.
Danas mislim da je to bilo samo zato šta se ona nikad nije naučila plesat i bila je ljubomorna. Ja se sjećam sebe kako plešem ispred tv-a i skidam svaki spot otkako sam se rodila, tako da nemam pojma odakle joj ideja da "nisam ja uopće za to". Mislim, imam pojma - ljubomorna je. Bila.

Ukratko, što sam htjela i nije im smetalo (muzička i ostali sjedilački hobiji, plus kontrolirana vožnja bicikla), to sam i mogla, ali što god mi nisu dali jer "nisam ja za to", ostalo je nedosanjano u djetinsjtvu. Moj je najveći san bio odrasti i rasturat u stvarima u kojima sam dobra.

I sad to imam.
Rasturam u svom poslu.
U odličnom sam braku.
Postat ću mama.
Imam prijatelje kakve nitko nema.
Imam niz hobija koji me usrećuju.

Ali mi je prije koji dan, eto, baš došlo da poradim i na tim stvarima u kojima "nisam ja za to" samo zato što je netko prestrašen i/ili zavidan tako odlučio kad sam bila bez integriteta.

[morcego]

Leteća kaže:

Inače, mišljenja sam da je religiozni odgoj veliko zlo jer djeci usađuje osjećaje straha, srama i krivnje, a toga se je kasnije teško riješiti, pa se većina ljudi s time nosi tako što odgaja svoju djecu na isti način i tako održava ciklus psihološkog nasilja.

Pa taj fundamentalni religiozni odgoj svakako je, evo mogu iz prve ruke potvrdit.
Onaj "religiozni" odgoj u kojem te uče da odeš s vremena na vrijeme u crkvu da se znaš tamo ponašati po potrebi i da za Uskrs blagosloviš pogače, ali te nitko ne plaši kaznom i paklom - mislim da nije nužno tako loš. Odnosno, mislim da je neutralan. Znam puno ljudi koji su tako odrasli, koji su katolici po defaultu i lijepo im je za Božić otići na polnoćku, ali su daleko od ljudi koji djeci vade ruke iz gaćica kad se prvi put počnu dirat i koji te guilt trippaju jer si rekao da se ne želiš krizmati jer te to više ne zanima.

Leteća kaže:

A meni bed reći joj da ne vjerujem, da idem zato što moram. Sve do tog trenutka sam mislila da nitko od ostalih ne vjeruje zapravo, da se svi pretvaraju. Zapravo, i dalje nisam bila sigurna je li to neka igra, provokacija možda. Znala sam samo da moram šutjeti ili će se dogoditi nešto loše. Nemam pojma što točno - najgore se već dogodilo nakon što sam se doma izjasnila kao ateist, nedugo prije prve pričesti. Rekla sam da više ne želim to jer ne vjerujem u boga. A onda sam dobila maratonsko predavanje iz teologije. Trajalo je barem dva sata.

Ajme, ovo je stvarno strašno
Imati dijete koje misli svojom glavom i donosi SVOJE zaključke pa ga zbog toga lupat pendrekom po glavi... užas.

Leteća kaže:

Prije par godina čitala sam Dawkinsa. Bio mi je beskrajno dosadan, ali mi je bilo žao što ga nisam čitala sa 7. Mislim da bi mi tada jako dobro legao i da bih mu ukrala sve argumente.

Ista stvar - ja sam Sebični gen pročitala s 19 i sve se promijenilo, ali mi je malko žao što nisam i prije, lakši bi mi život bio.

Ja ću ti samo reć da sam ja sad, čitajući tvoj post, jako ponosna na tebe što si uopće uspjela tako razmišljati u doba prije prve pričesti, a ni ne znam te. Nije poanta u tome da je super što jesi ili nisi vjerovala, nego što si zaključivala, sama, odgoju unatoč.
I tvoji ukućani nemaju pojma što su propustili jer nisu sami u sebi potaknuli ponos na tebe

[Leteća]

morcego kaže:

Pa taj fundamentalni religiozni odgoj svakako je, evo mogu iz prve ruke potvrdit.
Onaj "religiozni" odgoj u kojem te uče da odeš s vremena na vrijeme u crkvu da se znaš tamo ponašati po potrebi i da za Uskrs blagosloviš pogače, ali te nitko ne plaši kaznom i paklom - mislim da nije nužno tako loš. Odnosno, mislim da je neutralan. Znam puno ljudi koji su tako odrasli, koji su katolici po defaultu i lijepo im je za Božić otići na polnoćku, ali su daleko od ljudi koji djeci vade ruke iz gaćica kad se prvi put počnu dirat i koji te guilt trippaju jer si rekao da se ne želiš krizmati jer te to više ne zanima.



Ajme, ovo je stvarno strašno
Imati dijete koje misli svojom glavom i donosi SVOJE zaključke pa ga zbog toga lupat pendrekom po glavi... užas.



Ista stvar - ja sam Sebični gen pročitala s 19 i sve se promijenilo, ali mi je malko žao što nisam i prije, lakši bi mi život bio.

Ja ću ti samo reć da sam ja sad, čitajući tvoj post, jako ponosna na tebe što si uopće uspjela tako razmišljati u doba prije prve pričesti, a ni ne znam te. Nije poanta u tome da je super što jesi ili nisi vjerovala, nego što si zaključivala, sama, odgoju unatoč.
I tvoji ukućani nemaju pojma što su propustili jer nisu sami u sebi potaknuli ponos na tebe

Hvala.

U mom slučaju, zapravo se radilo o malograđanskom odgoju - najbitnije je bilo što će "selo" reći. U fundamentaliste markićevskog tipa otišli su mnogo kasnije, na što sam ja ostala u šoku i vjeverici jer je ipak bila riječ o fakultetski obrazovanim ljudima.

Znali su oni biti ponosni na mene, ali tu se redovito radilo o stvarima kojima su se mogli hvaliti, tipa školski uspjeh. To da ne idem na vjeronauk bi bila sramota. Pravo religiozne su mi bile jedino bake. Jedna od njih me je čuvala i punila mi glavu tim glupostima. E ta je bila luda ko kupus. Bivša partizanka i zatvorska čuvarica, izašla iz Partije onda kad je neki Papa rekao da komuniste treba ekskomunicirati. Gotovo se rasplakala kad je neki drugi Papa rekao da u paklu nema vrućeg ulja i vragova, nego da je to samo odsustvo Boga.

Razumljivo, uža specijalnost joj je bila nametanje osjećaja krivnje, a omiljene riječi "već sam ti oprostila, ali to ti nikada neću zaboraviti". Ono, za svaki kurac. Trebali su joj to u nadgrobni spomenik uklesati.

Što se tiče onog teološkog predavanja, njega mi je održao otac. To je pak bila njegova uža specijalnost. Opet, za svaki kurac, tipa ocjene koja nije petica: Ma što ćeš ti biti kad odrasteš, jel KUHARICA??!!! Rekoh, pa što fali kuharima? Bez brige, saznala sam.

[Nosonja_]

morcego kaže:

Čitala sam neki članak takve teme na engleskom pa sam vidjela da nema toga ovdje. Mislim da bi mi možda moglo biti lakše popišem li "sve" :-)

1)Odrastati s mamom koja te uči da je sve seksualno ponašanje prije braka, uključujući i francuski poljubac, grijeh i da se mora ispovjediti.
2)Kad sam imala kojih 7 godina, neki striček mi je na plaži u moru skinuo gaćice. Rekla sam mami koja je preda mnom to rekla tati, a on je nastavio gledati tekmu. Osjećala sam se kao derište koje bezveze pravi problem gdje ga nema.
Nedavno sam pitala mamu zašto nisu nikako reagirali tada i ona se uopće ne sjeća događaja, niti mi se činila jako potreseno. Kome god da to prepričam, i dan danas se osjećam neshvaćeno i ko da dramim bezveze. Čak i sad dok ovo pišem.
3)Tata je mami stalno, preda mnom, govorio da je debela i ona je konstantno bila na dijetama, o kojima sam ja, s manje od 10 godina znala sve. Naravno da sam odrasla u osobu koja se godinama borila s anoreksijom.
4)Buraz i stara svađali su se na pas mater u prosjeku triput tjedno. Jedna od svađa sadržavala je i element njegovog stajanja na rubu prozora. Ja sam tada također imala desetak i bolio ih je kurac smeta li meni. Istini za volju, ja sam mislila da to sve obitelji tako. Dan danas osjećam se bahato kad pomislim da je možda moglo i bez toga.
5)Mamina izjava "da mogu, ubila bi se" bila je lajtmotiv svih faza moga djetinjstva. Spoznaja da se neće ubit jer je to grijeh, a ne jer ima razloga za život (npr. mene), bila mi je posve normalna i prihvatljiva (naravno da je važnije kamo će ti duša nakon smrti, nego kako ti se osjećaju djeca kad to stalno govoriš).
6)Tate se ne sjećam gotovo uopće, osim kao lika koji stalno nešto sere i život je gro zanimljiviji kad je on na službenom putu / u ratu. To sam isto mislila da je svima tako.

Eto, toliko od mene. Sad ostali :-)

U ovom postu sam se prepozna nažalost...

Evo more, moje prvo sjećanje je vezano uz more i vrlo je traumatično.Bilo mi je 4 godine, bio sam s ocem i majkom na nekoj betonskoj plaži di je obala stjenovita i di nema plićaka. Otac me je jednostavno podiga i bacija u more, tko bi normalan bacio svoje 4-išnje dijete neplivača u duboko more? Apsolutno nitko!!! Sjećam se strašnog šoka, on je valjda mislio kao da ću ja valjda tako proplivati? Što je dalje bilo ja se ne sjećam, ne znam i jesam li ima rukavice i kolo, niti kako sam izaša iz mora? Ne sjeća se ni moja majka, osobu koja me je bacila tj oca ne mogu pitati jer je odavno pokojni. Takodjer na moru sestru mi je nogom u ledja udario bratić manijak, ona kaže da nitko nije reagira, majka isto kaže da se ne sjeća, nisam ni ja pravo da kažem, znam samo da je spominjala da je bolu ledja.

Slično kao i u uvodu primjećuje se golema nebriga roditelja, danas se pretjeruje s brigom o djeci, nama je doslovno bio ugrožen život i zdravlje i roditelji nisu reagirali

Tokom djetinstva život mi je bio doslovce ugrožen od strane tog bratića s time da nitko nikada nije reagira, btw rečeno mnogo godina poslije udario mi je majku šakom u glavu dok je mene pokušao(neuspješno) probosti u
stomak. Koliko se sjećam, pogodjen sam dva puta kamenom u glavu, nisam odveden na prvu pomoć niti je itko diza frku oko toga. Kad bi se vraća iz škole uhvatio bi me vući, gurati u blato, polijevati vodom, pljucati i itd.. Koliko danas kontam to je valjda prolazilo pod igru Igra je valjda bila kad mi je razbio i (tada) skupocjeni auto na daljinski, kad mi je iskida stripove, ostale je ukra, samo što je otuđio on i novca i nakita, moj otac nije htio zvati policiju, koji normalan čovjek ne želi zvati policiju kad mu je ukraden novac i nakit?

Sad o ocu, isto kao i u uvodnom postu kako je naznačeno on mi je bio stranac, čovjek koji tu jede i spava ali ja s njim nisam imao nikakve veze. Bio je strašno nagao i živčan, sve što mogu o njemu reći je samo dernjava, dernjava i dernjava. Ja stvarno ne shvaćam moju majku kako je ona to mogla trpiti, pogotovo zato što je ona radila dok je on više godina bio nezaposlen. Nezaposlen je bio jer je uzrokovao neko sranje na brodu, tu je dobio otkaz, tj zapravo ga onda više niti jedna kompanija nije htjela.

Osoba sam i s motoričkim problemima, nikad nisam dobio trunku razumjevanja na račun toga, zapravo suprotno o čemu svjedoči i očeva izjava da bi me Spartanci bacili u bunar kao bebu, kao nesposobnoga. Trebam napomenuti da volim povijest od ranoškolskih dana i da sam se kao dječak divio Spartancima, možete zamisliti kako sam se osjeća? Ta čak i nije rečeno agresivno, koji mu je kurac doša da mi to govori stvarno ne kontam..

Nije djetinstvo ali bi isto spomenija da mi je majka u adoscelentskoj dobi rekla da upropastim sve što rukama dotaknem, to valjda isto shvaćate da nije u redu reći osobi s motoričkim problemima. Doduše tada sam bio jako živčan i uzrokova sranja doma ali opet nije to bilo u redu.

Majka mi je pružila određenu toplinu ali ona nije osoba koja me je mogla usmjerit kroz život, doduše to samohranoj majci nije zasigurno lako. Vrlo je kruta osoba, imam dojam da ona ne može puno dublje pojmiti od borbe za goli život, hranu, krov nad glavom i sl..

[morcego]

Nosonja_ kaže:

Otac me je jednostavno podiga i bacija u more, tko bi normalan bacio svoje 4-išnje dijete neplivača u duboko more? Apsolutno nitko!!! Sjećam se strašnog šoka, on je valjda mislio kao da ću ja valjda tako proplivati?

Da, to su mnogi radili zato da bi djeca proplivala.
Nikad mi taj kretenluk nije bio jasan, čak ni kad su me uvjeravali da je to najbolja metoda. Gro-zno.

Nosonja_ kaže:

Tokom djetinstva život mi je bio doslovce ugrožen od strane tog bratića s time da nitko nikada nije reagira, btw rečeno mnogo godina poslije udario mi je majku šakom u glavu dok je mene pokušao(neuspješno) probosti u
stomak. Koliko se sjećam, pogodjen sam dva puta kamenom u glavu, nisam odveden na prvu pomoć niti je itko diza frku oko toga. Kad bi se vraća iz škole uhvatio bi me vući, gurati u blato, polijevati vodom, pljucati i itd.. Koliko danas kontam to je valjda prolazilo pod igru Igra je valjda bila kad mi je razbio i (tada) skupocjeni auto na daljinski, kad mi je iskida stripove, ostale je ukra, samo što je otuđio on i novca i nakita, moj otac nije htio zvati policiju, koji normalan čovjek ne želi zvati policiju kad mu je ukraden novac i nakit?

Eo, sad će mi ljudi opet reć da to nema veze s Dalmacijom, ali uvjerena sam da ima. Možda ne SAMO s Dalmacijom, ali jebate, u nas je najnormalnije prihvaćat rodbinu kakva god bila, pa taman i teški psihopati bili u pitanju.
Nijednu dalmatinsku obitelj ne znam u kojoj barem jedan rođak nije maltretira sve ostale i to je prolazilo pa principu "zakon jačega", a dotični je opisivan kao "živ mali"

Nosonja_ kaže:

Sad o ocu, isto kao i u uvodnom postu kako je naznačeno on mi je bio stranac, čovjek koji tu jede i spava ali ja s njim nisam imao nikakve veze. Bio je strašno nagao i živčan, sve što mogu o njemu reći je samo dernjava, dernjava i dernjava. Ja stvarno ne shvaćam moju majku kako je ona to mogla trpiti...

A kako...
Koliko matera iz svojega djetinjstva znaš, a da nešto nisu mogle trpit pa su se pobrale i otišle? Kamo da odu? Možda svojoj roditeljskoj kući koja je i sama sjebana i u kojoj će joj se dati savjet da spasi brak jer što Bog spoji, čovjek neka ne rastavlja?
Eto, tako je mogla trpit.

Nosonja_ kaže:

Osoba sam i s motoričkim problemima, nikad nisam dobio trunku razumjevanja na račun toga, zapravo suprotno o čemu svjedoči i očeva izjava da bi me Spartanci bacili u bunar kao bebu, kao nesposobnoga.

Da, to me podsjeća na mog brata i njegovu tada nedijagnosticiranu depresiju koju su mu dijagnosticirali tek prije nekoliko godina. Ali je zato doma imao tatu da mu stalno govori "sav si ukurcu".

Nosonja_ kaže:

Nije djetinstvo ali bi isto spomenija da mi je majka u adoscelentskoj dobi rekla da upropastim sve što rukama dotaknem, to valjda isto shvaćate da nije u redu reći osobi s motoričkim problemima.

To nije u redu reći nikom, bez obzira na problematičnu motoriku, ali rekla bih da je to jedna od ljepših stvari koje si čuo od roditelja. Nažalost.

Nosonja_ kaže:

Majka mi je pružila određenu toplinu ali ona nije osoba koja me je mogla usmjerit kroz život, doduše to samohranoj majci nije zasigurno lako. Vrlo je kruta osoba, imam dojam da ona ne može puno dublje pojmiti od borbe za goli život, hranu, krov nad glavom i sl..

Nda...dalmatinska mama

[Nosonja_]

Morcego, drago mi je da je na forumu netko ko otprilike shvaća ovo što sam napisa Pišeš da su stvari koje sam naveo uobičajne u Dalmaciji? Može biti, Dalmacija je zemlja u kojoj žive vrlo grubi i primitivni ljudi, samo tada ispada da sam ja obična pičkica, tj da su svi u Dalmaciji imali više manje tako djetinstvo, pa nisu bili kasnije nesigurni, depresivni i sl... Može biti da si u pravu....

[Leteća]

Nosonja_ kaže:

Morcego, drago mi je da je na forumu netko ko otprilike shvaća ovo što sam napisa Pišeš da su stvari koje sam naveo uobičajne u Dalmaciji? Može biti, Dalmacija je zemlja u kojoj žive vrlo grubi i primitivni ljudi, samo tada ispada da sam ja obična pičkica, tj da su svi u Dalmaciji imali više manje tako djetinstvo, pa nisu bili kasnije nesigurni, depresivni i sl... Može biti da si u pravu....

Je, Dalmacija je po tom pitanju grozna. A ti nisi pičkica nego si možda po prirodi bio nešto senzibilniji što je u normalnim uvjetima dar, a u ovakvima prokletstvo.

Imam neka jako loša sjećanja na to kad su me poslali s bakom na more, kod jedne njezine kolegice i njezinog muža agresivca. Trebala sam jako prišarafiti roditelje da mi priznaju kako sam uopće bila tamo, majka je tvrdila da izmišljam i smijala mi se u slušalicu, onda sam ih nečim ucijenila pa se otac javio i rekao mi imena tih ljudi. Mrtvi su već dugo, naravno. Ali ne znam što ti u glavi treba biti da šalješ malo dijete nepoznatim ljudima, u pratnji lude babe.

[Bam Bee]

Evo jedne light situacije iz djetinjstva: za jednu osobu se govorkalo da je onako malo intelektualno ograničena, sirota uboga, s njom su se družili samo ljudi iz više klase koji bi se sažalili nad njom, a ona bi im uzvraćala svojom nesebičnom toplinom i zahvalnošću. Naravno da bi danas ta viša i niža kasta bile u najmanju ruku izjednačene da se radi o osobama iz priče, ali ono što mi je ostalo u sjećanju jest podsmješljivo gledanje na to kako je osoba iz priče odabranika svog srca upoznala u tramvaju. Zaboravila sam bila na taj podatak pa recite vi meni zbog čega je taj prokleti tramvaj toliko lošiji od birca, posla, planinarenja ili gdje se već ljudi upoznaju?

[Leteća]

Bam Bee kaže:

Evo jedne light situacije iz djetinjstva: za jednu osobu se govorkalo da je onako malo intelektualno ograničena, sirota uboga, s njom su se družili samo ljudi iz više klase koji bi se sažalili nad njom, a ona bi im uzvraćala svojom nesebičnom toplinom i zahvalnošću. Naravno da bi danas ta viša i niža kasta bile u najmanju ruku izjednačene da se radi o osobama iz priče, ali ono što mi je ostalo u sjećanju jest podsmješljivo gledanje na to kako je osoba iz priče odabranika svog srca upoznala u tramvaju. Zaboravila sam bila na taj podatak pa recite vi meni zbog čega je taj prokleti tramvaj toliko lošiji od birca, posla, planinarenja ili gdje se već ljudi upoznaju?

Ja iz djetinjstva pamtim priču o tipu koji je pojebao neku žensku uz stablo u gradskom parku i kasnije je oženio. Eto, to je bilo upoznavanje sa stilom.

[8472]

Leteća kaže:

Ja iz djetinjstva pamtim priču o tipu koji je pojebao neku žensku uz stablo u gradskom parku i kasnije je oženio. Eto, to je bilo upoznavanje sa stilom.

[Bam Bee]

Leteća kaže:

Ja iz djetinjstva pamtim priču o tipu koji je pojebao neku žensku uz stablo u gradskom parku i kasnije je oženio. Eto, to je bilo upoznavanje sa stilom.

Znači svi znamo jednu "takvu" priču iz djetinjstva.

[Nosonja_]

morcego kaže:

Da, to me podsjeća na mog brata i njegovu tada nedijagnosticiranu depresiju koju su mu dijagnosticirali tek prije nekoliko godina. Ali je zato doma imao tatu da mu stalno govori "sav si ukurcu".

Zanima me tvoje mišljenje o uzrocima bratove depresije, tj jeli uzrok svemu tome što nije ima prisni odnos s ocem, što mu otac nije bio primjer i sl.Btw rečeno vidija sam na drugoj temi da čekaš dijete(ili si već rodila?), kako god bilo želim ti svu sreću ovog svijeta Imam neki osjećaj da si ti jedna od vrlo rijetkih osoba koja me razumje, doduše "poznajemo se" samo ovako forumski...