"Najsnažnija karika" ili Kako prekinuti zakon duplikacije

[shtefy]

Mijaja,

[Zmijica]

shtefy kaže:

Vidjet ćeš kad ti klinka još malo poraste koliko su djeca spremna opraštati i koliko su velika njihova srca. I baš zato znam kolika je količina pogrešaka potrebna za natjerati djete da te se boji.

Da, imaju srce veliko kao kuca
I kuze, kako samo kuze - ne slusaju sto govorimo, gledaju ravno u nase osjecaje i podupiru ih.

Mijaja kaže:

bojim se da sam njegov duplikat, želim ga izbrisati iz svoje svijesti i podsvjesti, a često ga vidim u svojim djelima.....

Mijaja, stegnulo mi se grlo
Ja sam ta...
Koliko god neke greske svojih roditelja, posebno oca, svjesno ne radim, toliko vidim da je u meni nacin reagiranja - njegov.
To je iza svijesti, ne probija se svaki dan, probije se kad sam najumornija, iscrpljena, neispavana, na rubu... kad mi treba da se izborim za svoje potrebe, da se maknem i odmorim, a nemam kud.
I viknem, i lupim sakom o stok, i ispricam se poslije i kazem da je mama pogrijesila i da je on dobar, i izgrlimo se kao sto je Stefica rekla...
Al u meni ostane osjecaj poraza... gorak okus saznanja da nisam dobra mama koliko bih voljela da jesam. I strah jer ne znam drugacije, jer ce sljedeci put biti isto...

[putnica]

tako mi je tesko zapoceti post na ovoj temi, jer znam da mi treba vremena, uvijek sam preumorna ili u nekom poslu...a ne bih ju htjela izbanalizirati i zaspamati...

shtefy kaže:

Negdje sam pročitala, da se ubijem ne sjećam se gdje, da nije baš toliki imperativ da se roditelji slažu baš u svakoj sitnici što se odgoja tiče. Djeca roditelje doživljavaju kao različite osobe, vidjet ćeš. Npr. moja klinka točno zna što od koga (roditelji, bake, djedovi, tete u vrtiću) može očekivati, kod koga prolazi nešto što je dalje nedopušteno, i prema tome se svakome "prilagođava". Vjerujem da su svi takvi...

upravo tako
oni besprijekorno izgrade svoj odnos sa svakim ponaosob i to je jako dobro znati. stavit ce svakoga na svoje mjesto i "motati" ga upravo onoliko koliko mogu. isto tako, istina je da kroz razlicitost karaktera upoznaju da razliciti ljudi mogu zivjeti zajedno u ljubavi i razumijevanju, a roditelji se trebaju slagati u bitnim stvarima odgoja, tipa primjene sile i u kojem obliku, dosljednosti u sustavu nagradjivanja i kaznjavanja, ne rusenja autoriteta jedan drugome...tu se bilda dijete i ne zastranjuje u muljanje..

lali puna kaže:

htjela sam ilustrirati kako je tanka granica između dobre i loše reakcije. a baš zato jer ona ne kuži to 'eto ti sad!' sam ja i mogla reć nešto drugo...
kako je lako meni u teoriji govoriti kak ću ja uvijek paziti da ju obazrivo prekorim ili pružim podršku kad se ozlijedi, al nije baš lako uvijek ispravno reagirati kad ti nateže i nateže i nateže živce i na kraju se ozlijedi

uce nas, djeca nas neprestalno uce!
ali korak dalje je pitanje „pobogu, zasto sam tako reagirala?!“
sto si osjetila kad si pet puta ponovila „nemoj“?

(lali, ovaj tvoj primjer mi je zgodan za ilustraciju, ali ne osjecaji o kojima pisem su moji, nemoj pomisliti da pretpostavljam da su korjeni tvojih reakcija isti )

taj eto ti na je neka spontana reakcija pokupljena u zivotu kao model ponasanja. moze izlaziti iz potrebe da se dokaze da si u pravu sto je prirodno, no s vremenom postaje nepotrebno, osobito u odnosu s dvogodisnjim djetetom.
ali...
taj put nase reakcije, ta sila koja kulja negdje u nama kad ponavljamo, ponavljmo, ponavljamo, a ne cuje nas se...imam osjecaj da nas to baca negdje u davnine kad nam se nije priznavalo pravo na ljutnju, kad nas se sputavalo, ucilo da zatomljavamo osjecaje, time i sebe.

odgojem i odrastanjem ucimo se i emocionalnoj inteligenciji, empatiji, toplini. ucimo se na tim svakodnevnim, zivotnim primjerima koji se urezuju , od kojih odrastamo. pogresan odgoj napravi to da taj jedan dio naseg „malog ja“ ostane uvijek potrebit. ostane nesretan, nezadovoljen i njegova emocija ne odraste. za dijete koje roditelja dozivljava kao boga je to vrlo bolno i trudeci se da vise ne izazove ruznu reakciju roditelja koja mu govori da ga mama ne voli, dijete ce se nauciti ponasati onako kako roditelju odgovara, ali ce time prestati raszvijati sebe. zatomit ce se.

sve pod tepih, sve treba biti cvrkutavo, ne smijes se ljutiti, ne smijes dizati glas, necemo vise o tome, proslo je i nema potrebe da se tata uzrujava...milijuni malih zatomljavanja, milijuni malih umiranja vlastitog "ja".

e taj „ja“ hoce da ga kcer poslusa i ne grize stol.
taj „ja “ hoce da djeca obuku slape.
vise zeli da obuku slape zato da ga cuju, nego zato sto je hladno!

obuci slape. obuci slape. obuci slape!! ja zapravo ponekad, actually, cujem samu sebe kako govorim „pa jebemu, jesam ja nevidljiva?!“ ne zato sto to stvarno mislim, nego zato sto je potreba da me se cuje i uvazi jaca od stvarne potrebe za nosenjem papuca u stanu.

steta koju radim je tako dvostruka - djetetu dajem poruku da ionako uvijek nesto vicem, pa me ne poslusaju ni kad je vazno i ne uvazavam ga pretjerujuci u svojim vlastitim preemotivnim reakcijama.

kasnije od partnera trazimo da nas cuje, da uvazava i ako uspijemo naci nekoga tko zajedno s nama (od)rastao, uspijemo ono „malo ja“ izvuci na povrsinu, zavoljeti, utjesiti i izlijeciti.

Mijaja kaže:

uhhh....
teško je ne napisati esej, ali probat ću biti kratka....

ne trebas

kad je mrvica nervozna jer joj npr. niču zubi ja znam tako viknuti na nju da mi je dosta, nek se sredi a ona niš ne kuži i zbunjeno me gleda pa se privije uz mene.... ne bih voljela postati kao on.... borim se sa svojim vlastitim demonima, i nadam se da ću uspjeti... al hvala vam na ovoj temi.....
ne znam da li ste shvati što sam htjela reći????
bojim se da sam njegov duplikat, želim ga izbrisati iz svoje svijesti i podsvjesti, a često ga vidim u svojim djelima.....

tu je duso, vidis ga, to je tvoj zivot, dio tebe. dug je put onog odrastanja o kojem govorim jos pred tobom.
ali znas kaj?
on je tezak ali lijep, obecavajuc! kroz odgoj i odrastanje svoje bebice rastes i ti i dobivas toliko nagrada, toliko povratnih informacija koje te tjeraju dalje, ne radi sebe nego radi bebe, a utoliko je lakse.
postavljas prava pitanja, put je dobar

[oona]

uvijek sam sklona misljenju da uocavanje, pa onda i oublicavanje problema predstavlja ne samo prvi korak rjesenja, nego daleko vise....

a sve ste dobrano na tom putu.
znate sto ne zelite, a to je bogatstvo.

sretno!

[oona]

putnice, kada ti spavas?
post u 01.27???

[Mijaja]

je li zaista to "malo ja" u svakom od nas koje želi da ga se čuje uzrok većini problema???
trenutno mi se baš tako čini....
Ja nemam vremena za sebe, ja ne spavam, ja ne izlazim, ja sam se posvetila tebi i sad će to JA diktirati svaku tvoju minutu i obuti ćeš te šlape samo jer JA tako kažem....
jel moje neslaganje sa sveki samo zato što i njen ja i moj ja želi biti primjecen???
(to je moje djete i ja kažem da će biti ovako i ovako, zar bi me ubilo da ponekad popustim možda i ne bi....)
čini mi se da sebičnost progovara.... ako je meni ovako a što bi tebi bilo bolje....
ako ja nisam u pravu e neću ni tebi dati za pravo pa makar to bio uzrok svađe????
(moje neslaganje sa tatom nema veze s ovim, jer ta neslaganja su sa temeljima od prearmiranog betona)...
evo u mojeoj glavi opet ovo moje JA: a zašto se ja sve ovo pitam a on/ona /ono ne???? ja se trudim biti bolja a oni ne....
mislm da kad si kao osoba sretan i sređen da je onda i JA nahranjeno i da bi bilo manje ovakvih konflikata sa djecom, okolinom i sl.....pa sad dođem do samopouzdanja koje mi fali i koje uzrokuje sve ove JA napadaje.... pa se otkotrljam do moje obitelji u kojoj sam rasla i shvatim kako se duplamo.....
uh ljudi zapetljala sam se u svemu ovom, ali čini mi se da sam u ovom glasnom razmišljanju (ne zamjerite) skinula jedan sloj onog luka....


danas si je M pričepila prstiće sa ladicom, poletila sam reći: eto vidiš i šta ti je to trebalo, ali samo sam ju tješila... napredujem li???? mišjim koracima ali koraci su...

[putnica]

@oona nemam bas vremena
a da znas kako volim spavati jos bi se vise cudila, klasicni niskotlakas
dobro, istina je da ja proradim negdje oko 1 popodne, pa to dodje na to, ali svejedno se moram ustat u 7.

da,
prepoznavanje cinjenice da imas odredjeni negativni obrazac ponasanja je strasno vazan korak. meni su tu mozda najvaznija prekretnica bile emisije koje je vodila prof. Gracner na radiju (jos vodi, prve srijede u mjesecu na HKR-u, mislim da su navecer oko 8) onaj link koji sam dala negdje na pocetku je link na tekstove koje je citala i obradjivala u emisijama. radi se o dijelu tekstova, naravno, to traje vec par godina i ono nije cak ni sazetak, nego bas jedan segment, ali dobro daje uvid u nacin obradjivanja problematike.

oslonjena je na vjeru, ali ne strogo dogmatski, vec dublje, promisljeno i povezano.

zapravo je vrlo zanimljivo kako iz kojeg god rakursa krenes u dubinu dolazis do vrlo slicnih zakljucaka, biti i definiranja problema, samo je pitanje kojim putem ce tko doci do toga, rezultat je isti - guljenje luka

[putnica]

Mijaja kaže:

je li zaista to "malo ja" u svakom od nas koje želi da ga se čuje uzrok većini problema???

ej

to nije svugdje nazvano "malo ja", ali se meni svidio taj nacin, pomaze mi da nekako vizualiziram situaciju.

trenutno mi se baš tako čini....
Ja nemam vremena za sebe, ja ne spavam, ja ne izlazim, ja sam se posvetila tebi i sad će to JA diktirati svaku tvoju minutu i obuti ćeš te šlape samo jer JA tako kažem....

pa ja to ovako vidim: iscrpljenost neprekidnim kretanjem u zacrtanom obrascu ponasanja koji nije tvoj iskonski. nije jer se grizes i pitas. da se ne pitas nego ti je to normalno, onda bi isto bio neprikladan, ali bi bio tvoj i ti bi se ugodno osjecala tako razmisljajuci.

jel moje neslaganje sa sveki samo zato što i njen ja i moj ja želi biti primjecen???
(to je moje djete i ja kažem da će biti ovako i ovako, zar bi me ubilo da ponekad popustim možda i ne bi....)
čini mi se da sebičnost progovara.... ako je meni ovako a što bi tebi bilo bolje....
ako ja nisam u pravu e neću ni tebi dati za pravo pa makar to bio uzrok svađe????
(moje neslaganje sa tatom nema veze s ovim, jer ta neslaganja su sa temeljima od prearmiranog betona)...
evo u mojeoj glavi opet ovo moje JA: a zašto se ja sve ovo pitam a on/ona /ono ne???? ja se trudim biti bolja a oni ne....

sigurno su to sukobi vasih "malih ja", ali ne znaci da ne trebas sa svekrvom biti odlucna u onome sto zelis. odlucna i mirna, a ne odlucna do krvi.
e da, moram dodati jos nesto: kad nesto znas, ne mozes se vise pretvarati da to ne znas. neces se utopiti kad jednom naucis plivati, samo plivanje iscrpljuje. ali se nagonski kreces i ne potones.

mislm da kad si kao osoba sretan i sređen da je onda i JA nahranjeno i da bi bilo manje ovakvih konflikata sa djecom, okolinom i sl.....pa sad dođem do samopouzdanja koje mi fali i koje uzrokuje sve ove JA napadaje.... pa se otkotrljam do moje obitelji u kojoj sam rasla i shvatim kako se duplamo.....
uh ljudi zapetljala sam se u svemu ovom, ali čini mi se da sam u ovom glasnom razmišljanju (ne zamjerite) skinula jedan sloj onog luka....
danas si je M pričepila prstiće sa ladicom, poletila sam reći: eto vidiš i šta ti je to trebalo, ali samo sam ju tješila... napredujem li???? mišjim koracima ali koraci su...

prestanite se ispricavati!!
ova tema upravo tome sluzi, svojim osobnim promisljanjima, analizama, stavljanjem na papir, u post pitanja...

nikad ne znas odakle ce ti dokapati odgovor

da, ides u dubinu, a tamo zna biti mracno i tesko, no gledaj na to kao da ides u podrum po skrinjicu s blagom, isplati se