Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest

Povijest Politička, društvena, kulturna, univerzalna povijest.
Podforumi: Vojna povijest i tehnologija, Domovinski rat

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 17.10.2017., 14:44   #21
Quote:
Sergio80 kaže: Pogledaj post
Uz opasku da se mnoge stvari presucuju. Presucuju se recimo pokolji nad njemackim civilnim stanovnistvom u Poljskoj prije ikakvog njemackog napada.
Ma o kakvim ti pokoljima nad Nijemcima briješ?

Ovo je tema o ljudima koji su imali neke veze s Brozom, a ne za širenje neonacističkih legendi.

Quote:
Kao i ponasanje Poljske u pregovorima sa Njemackom oko gradnje pruge prema Danzigu.
I za tebe je to opravdani razlog za rat?

Quote:
Presucuje se i da su Francuska i Engleska objavile rat Njemackoj.
O sveta čarapo...
Naravno da se prešućuje - to je strogo povjerljiva informacija koju znaju tek odabrani...

Quote:
Pa bojkot njemacke robe sirom svijeta od strane Zidovske svjetske organizacije jos 30-ih godina itd.
Prokleti Židovi, čim su ih nacisti počeli pljačkati, zatvarati i ubijati, oni ničim izazvani nametnu sankcije nevinim i golorukim Nemcima...

Ozbiljno, bilo bi dobro da ne zagađuješ teme.
__________________
I nerođena djeca su pederi!
judolino is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.01.2018., 01:17   #22
Maksimilijan Bohaček: pravnik, časnik, planinar, kajakaš i upravnik robijašnice

Postavio sam ovaj topic ranije, vođen idejom da je biografija Josiša Broza Tita dobro izučena, te da je tijekom godina (a naročito imam na umu razdoblje prije Prvog svjetskog rata) upoznao razne ljude, koji mogu i sami po sebi biti zanimljivi, te nam dalje traganje za podacima o njihovom životu možda može dati neke korisne podatke. Tito je dakle zapravo samo povod.

Tako je spominjanje zagorskog župnika Marcela Novaka dovelo do zanimljivih uvida o situaciji u Hrvatskom Zagorju 1944. godine, kad je ustaški režim pokušao parirati rastu NOP-a, djelomično uspješno (Marcel Novak bio je surednik NOP, a pozabavili smo se i Ivanom Vukinom, koji se jako angažirao protiv NOP-a). Nešto što bi se dalje moglo proučavati, jer se koliko vidim o tome malo pisalo.

Druga zanimljiva osoba, koju sam imao u vidu, je Maksimilijan Bohaček, koji je u doba kad je Josip Broz robijao u Lepoglavu bio upravnik kaznionice. Oni su se poznavali iz 1SR, kad je Bohaček, pravnik po struci, bio časnik (rezervni poručnik, jer nalazim podatak u dolje spomenutoj brošuri o Matilji Filjku da je rođen 1891., bio je dakle mlad, a i kasnije se spominje kao rezervni poručnik u vojsci Kraljevine SHS/Jugoslavije).


Slika gore: sudionici Pokupske ekspedicije 1923., o kojoj vidi dolje. Ne znam koji je Bohaček. Među sudionicima su bile i njegova supruga i njegova sestra.


Vladimir Dedijer piše u "Prilozi za biografiju…", 1953:178 (reprint izdanje iz 1981):

»Evo kako Josip Broz priča o svom dolasku u Lepoglavu — Uveli su nas kod upravnika robijašnice. U prvi mah ga nisam poznao. On nam je govorio kako treba da se ponašamo, kakav je red na robiji. Kad sam ga malo bolje pogledao, prepoznao sam u njemu Maksimilijana Bohačeka, koji je bio u mojoj regimenti na Karpatima i s kojim sam jedno vrijeme bio zajedno u zarobljeništvu u Rusiji. I on je mene prepoznao.
Dr. Maksimilijan Bohaček bio je upravnik kaznione u Lepoglavi do 1932 godine, kada je bio smenjen s ovog položaja. Naredne 1933 godine, dr. Bohaček se udavio u moru kod Bakarca.«

Međutim, navodi se da je umro 1935. Na sajtu billiongraves.com su slike njegovog nadgrobnog spomenika na zagrebačkom Mirogoju.



U kaznionici u Lepoglavi pisala je Mira Kolar-Dimitrijević u radu "Radnička kretanja u lepoglavskom i ivanečkom području u međuratnom razdoblju", Radovi Zavoda za znanstveni rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, br. 3, Varaždin 1989., str. 175-196. Prenosim iz tog rada šire citate; spominje se i upravnik Bohaček.

Mira Kolar-Dimitrijević: "Radnička kretanja u lepoglavskom i ivanečkom području u međuratnom razdoblju", Radovi Zavoda za znanstveni rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, br. 3, Varaždin 1989., str. 175-196.. Kaznionica je postojala i u doba Austro-Ugarske.

»U takvim uvjetima — kraj stalne gladi — smrtnost je bila neobično velika. U kaznionici je obolio od tuberkuloze i Rudolf Hercigonja, te je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije bio na liječenju u sanatoriju Brestovac na Zagrebačkoj gori. Ogorčen što je Šaban i dalje ostao upravnik kaznionice, objavljuje uz pomoć komunista Đure Cvijića, Kamila Horvatina i Augusta Cesarca 1919. "Lepoglavske vampire" i poziva na promjenu sistema u kaznionicama, koji je ostao nepromijenjen "i u slobodnoj i demokratskoj Jugoslaviji" 1919. godine. Hercigonjina brošura privukla je pažnju javnosti, ali nije promijenila kaznionički sistem jer to nije odgovaralo vlastodršcima.« (str. 182-183)

»Prema knjizi Rodoljuba Čolakovića "Kuća oplakana" vidljivo je da je sistem privredne eksploatacije zatvorenika ostao isti i tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Pored radionica kaznionica je i tada imala poljoprivrednu površinu od 300 jutara, gdje se sadio krumpir, kukuruz, povrće, vinova loza i voće te uzgajalo na tisuće komada peradi, ovaca, krava i drugog blaga. Kaznionica je imala i velike komplekse šuma u Očuri i na Ivančici, odakle su se snabdijevale drvima državne ustanove u Varaždinu, te su i tu sve poslove na sječi, obradi drva i otpremanju u Varaždin radili kažnjenici. Na molbu lepoglavskih seljaka početkom 1919. da im se na osnovi agrarne reforme podijeli dio posjeda kaznionice vlasti su ponudile kolonizaciju 245 lepoglavskih obitelji u Srijem.
Proizvodi kaznionice nisu se pojavljivali na slobodnom tržištu. Uglavnom se radilo za državne ustanove, a dosta robe je otpremano i visokim činovnicima u Zagreb i Varaždin. Višak proizvedene robe bez narudžbi je jeftino prodavan mjesnom trgovcu Franji Kodyteku, a on je prodajući robu po stvarnim cijenama toliko zaradio da je kasnije izgradio svoju ciglanu.
Uprava kaznionice je i iznajmljivala kažnjenike za obavljanje nekih poslova. Time se obilato koristio i prvi poslijeratni upravnik Šaban, koji je kupio od grofa Bombellesa dobro Klenovnik, pa je sa šumskim posjedom svoje žene imao veliko imanje. Nadnica kažnjenika iznosila je samo četiri dinara, pa je sigurno da je ta cijena utjecala na formiranje izvanredno niskih nadnica na lepoglavskom području. Stoga se oko 1926. javljaju pokušaji varaždinskih i ivanečkih obrtnika da se nelojalna konkurencija uprave zavoda i njena manipulacija radnom snagom kažnjenika ograniči.« (str. 183-184)

»Šabanova afera otkrila je tko se koristi uslugama kaznionice. Ustanovljeno je da je nizom nepravilnih manipulacija, u kojima su surađivali gotovo svi činovnici kaznionice, država oštećena za nekoliko milijuna dinara, ali je čitava afera zataškana jer su u nju bili upleteni najviši činovnici Zemaljske vlade. Samo na poljoprivrednom dobru utvrđen je deficit od preko 700.000 dinara, nastao neknjiženjem potrošnje. Dogovorom između radikala i vodstva Hrvatske seljačke stranke Šaban je maknut, te je primljen na liječenje u Zakladnu bolnicu zbog poremećenosti, a neki službenik lepoglavskog zavoda, koji je objavio u štampi nekoliko članaka o malverzacijama u kaznionici pod pseudonimom Z., bio je otpušten iz službe.« (str. 184)

»Poslije Šabana upravu kaznionice preuzeo je dr. Maksimilijan Bohaćek (1926—1932), koji je za vrijeme prvog svjetskog rata zajedno s Josipom Brozom ratovao na Karpatima i bio u ruskom zarobljeništvu. Međutim, sistem rada u kaznionici nije se mijenjao, iako su vjerojatno nešto točnije vođene knjige o poslovanju. Jedno vrijeme je umjesto Bohačeka bio upravitelj Veselin Srdić, koji je ranije radio u Zenici, gdje je također postojala kaznionica. Međutim, sve do drugog svjetskog rata djelovanje lepoglavskog zavoda zavijeno je velom šutnje, i u stupce štampe rijetko prodire koja vijest iz kaznionice. Tako je bilo i u siječnju 1929, kada u kaznionicu dolazi Josip Broz i kada zajedno s Mošom Pijadom radi u električnoj centrali kaznionice. Posjetiocima se pokazuju Potjemkinova sela, a prava se istina o kaznionici i o koristima koje je ona donosila određenim ljudima na vlasti prešućuje. Predsjednik vlade Pero Živković pregledao je 30. VII. 1931. sva odjeljenja kaznionice, pri čemu se osobito interesirao za prihode privrednih institucija zavoda jer je krizna situacija u državnom budžetu poticala na redukciju sredstava što su se do tog vremena davala kaznionici.« (str. 184)

»U proljeće 1934. Lepoglava je dobila električnu energiju iz Fale, pa je obustavljen rad električne centrale lepoglavske kaznionice.« (str. 185)

To je ona električna centrala, kojom je za boravka u Lepoglavi upravljao Josip Broz. Upravnik je očito bio vrlo zadovoljan što ima kažnjenika koji je sposoban raditi taj posao; pretpostavljam da je rijetko, da tako valjan majstor bude na robiji, pa su inače plaćali nekog izvana. Razumljivo da mu je to nosilo i razne privilegije, a i poznanstvo ratnih drugova vjerojatno je pridonosilo. Tako je upravnik očito tolerirao i to da je Broz kao svog pomoćnika u radu uzeo Mošu Pijadu, tada već dugogodišnjeg komunističkog robijaša, koji, kako je kasnije i sam pisao, o tom poslu nije imao pojma. U to vrijeme komunisti su marljivo organizirali svoj "kaznionički univezitet", a Pijade je prevodio Marxov "Kapital".

Zvonimir Despot u knjizi "Tito : Tajne vladara : Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza",Zagreb: Večernji posebni proizvodi, 2009. piša da je Josip Broz imao "povlašten status".

»Jedino što je sigurno točno u tome jest to da je Tito tada doista robijao u Lepoglavi i da je imao povlašten status. O tome piše Steiner u svojoj neobjavljenoj i nedovršenoj Titovoj biografiji: „Prema zatvorskim propisima, morao je osam sati dnevno raditi. U Lepoglavi je dvije godine radio u zatvorskoj električnoj centrali. Slobodno se kretao po cijeloj golemoj zatvorskoj zgradi radi nadgledavanja instalacija i popravaka. Čak je povremeno mogao izaći u selo Lepoglavu, na zahtjev mještana kojima je također obavljao popravke. Te izlaske redovito je koristio za održavanje veze između komunista u zatvoru i partijske organizacije u Zagrebu, koje su išle uglavnom preko njega. Kad je upravnik lepoglavskog zatvora bio tužen od svog prerevnog pomoćnika zbog tolerancije prema komunističkim zatvorenicima, i posebno prema Brozu, on je iskazao: 'Kako je on (tj. Broz) bio vrlo dobar i ispravan radnik centrale, ja sam ga tu i ostavio u radu… Napolju izvan zavoda obavljao je isto tako opravke u pratnji ložača Horvata, a ne sam… Ja Josipa Broza poznajem još iz rata, jer smo bili zajedno u ropstvu u Rusiji, ali zato on nije imao nikakve naročite privilegije…' Sva ta opravdanja nisu pomogla upravniku dr. Bohačeku. On je morao otići u prijevremenu penziju, na njegovo je mjesto došao beskrupulozni karijerist dotadašnji pomoćnik, a Broz je s još trojicom istaknutijih komunističkih zatvorenika prebačen u strožu kaznionicu u Mariboru."« (Despot, 2009:35)

Sjećam se da sam još negdje čitao da je Bohačeka prijavio njegov pomoćnik, jer da je previše blag prema zatočenicima, osobito komunistima.
__________________
User:
Đe si ba, šta ima?
ChatGPT:
Dobro sam, hvala na pitanju! Kao AI, nemam roditelje poput ljudi, pa nemam "ba". Kako mogu pomoći?
Zoran Oštrić is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.01.2018., 01:19   #23
Maksimilijan Bohaček - 2. dio

Malo sam guglao i našao neke stranice, na kojima se spominje Maksimilijan Bohaček. On je nekim svojim aktivnostima zaslužio skromno mjesto u "maloj povijesti" (ona koja se ne bavi visokom politikom, ratovima i raznim drugim "epohalnim" zbivanjima). Navodno se po njemu danas zove jedan izvor na brdu Ivančica!

Godine 1923. sudjelovao je u jednoj etnografskoj ekspediciji rijekom Kupom. O tome članak na mrežnom sjedištu Etnografskog muzeja Zagreb.

Istraživačke aktivnosti : Pokupska ekspedicija1923

»Više od devedeset godina prošlo je od prvog i, još uvijek, jedinstvenog istraživačkog pothvata proizašlog iz Etnografskog muzeja u Zagrebu. Dana 16. srpnja 1923. godine, mala se skupina entuzijasta i avanturista, zaposlenika i suradnika Muzeja, uputila u obilazak Pokuplja na, čak i za današnje pojmove, neoubičajen način – ploveći kajacima rijekom Kupom, na relaciji od Karlovca do Siska.
Uz dvojicu muzejskih kustosa, Vladimira Tkalčića (1883-1971) i Milovana Gavazzija (1895-1992), u ekspediciji su sudjelovala i dva slikara (Srećko Sabljak, Maksimilijan Vanka) te još petero njihovih prijatelja (Maksimilijan Bohaček, Matija Filjak, Marijan Filjak), među kojima i dvije neustrašive dame (Marija Bohaček rođ. Verlič, Anka Filjak rođ. Bohaček). Preplovivši udaljenost od stotinjak kilometara, u četiri je tjedna družina obišla 34 sela s lijeve i desne obale Kupe, istražujući etnografski relevantne pojave te kulturno-umjetničku baštinu terena u cjelini. Više od stotinu predmeta, što su ih tom prilikom prikupili, obogatilo je fundus ne samo Etnografskog muzeja, nego i Muzeja za umjetnost i obrt, a, što je još značajnije, vezama uspostavljenima s lokalnim stanovništvom, osiguran je priljev dragocjene etnografske građe i u budućim vremenima.
Obilje stečenih spoznaja pretočeno je kasnije u stručne i znanstvene radove, a doživljaji i susreti u likovna djela. Kao posebna vrijednost ekspedicije ističe se zbirka od osamdesetak profesionalno snimljenih fotografija (snimaka na staklenim pločama) života te, tada još uvijek, predindustrijske epohe, obilježene poljoprivredom, drvodjelstvom i tkanjem kao osnovnim gospodarskim granama istraživanoga geografskog područja.«

Tu ekspediciju pamte i kajakaši; spominje se u izdanju "Zlatna knjiga hrvattskoga kajakaštva na divljim vodama, objavljenom 2011..

»Prvi sklopivi kajak, pišu autori, u Zagreb je donio Marko Jurinčić iz Graza 1919. Već 1923. zagrebački Etnografski muzej organizirao je kajakašku ekspediciju Kupom od Karlovca do Siska radi prikupljanja izvorne građe. U ekspediciji su bili kustosi Vladimir Tkalčić i Milovan Gavzzi, uz potporu slikara Srećka Sabljaka, koji je naručio kajake za četverotjednu avanturu. Sudjelovali su i slikar Maksimilijan Vanka, pravnik Bohaček sa suprugom Marijom te učiteljski bračni par Anka i Matija Filjak. U pripremama za istraživanje sudjelovala je i učiteljica Jelka Filjak (Žiborski), a u ekspediciji je bio i njezin brat Marijan Filjak.
Nekako u to vrijeme kajakaštvo dobiva zamah u svijetu, a 1930. osnovan je kajakaško-kanuistički klub Zagreb. Dotad su se kajakaši natjecali u sklopu sekcija veslačkih klubova, poglavito Gusara i HVK-a.«

Pamte ga također i planinari. Google nalazi njegovo ime na neočekivanom mjestu: jedan foto-izvještaj o planinarskom izletu Ivančicom 2013.. Spominje se na dva mjesta.

https://picasaweb.google.com/1085127...aSpica102013J#

https://picasaweb.google.com/1085127...01912340984722

»Ovaj izvor nedaleko (50m) barake zove se Maksovo vrelo.
Navodno (tnx2 Dubravko) ima ime po upravitelju kaznionice Lepolava dr. Maksimilijanu Bohaček, u prije II-svj-ratno vrijeme poznatom planinaru i ljubitelju prirode.«

»I sad opet malo povijesti i opet iz pera Šincekovog.. Danas to mjesto zovu Piramida. To je sada šumarsko dobro od lepoglavskog zatvora u kojemu borave zatvorenici prilikom šumarskih radova u zatvorskoj šumi. U osnovi ovdje je izgrađena 1931. "šumarsko-planinarska kuća", a inicijativu za izgradnju je dao šumarski stručnjak, sveučilišni prof. dr. Nenadić tadašnji upravitelj uprave šuma Lepoglavske kaznionice. Gradnju je dao izvesti prije spominjani upravitelj kaznionice dr. Maksimilijan Bohaček.. Kuća je do 2. svj. rata služila planinarima, šumarima i kaznionici a nakon rata samo kaznionici.«

Neki Albert Špiler je u časopisu Hrvatski planinar godine 1935. objavio članak o dr. Maksimilijanu Bohačeku, najvjerojatnije se radi o nekrologu. Nažalost, članak nije dostupan.

Dalje sam guglanjem našao da se Maksimilijana Bohačeka spominje u jednoj brošuri, koju je tiskalo Planinarsko društvo "Zrin" iz Petrinje o pedesetoj godišnjici smrti Matije Filjka (1894.-1961.), »u znak sjećanja i poštovanja«.

Filjak je bio sudionik gore spomenute kajakaške etnografske ekspedicije, a iz teksta brošure saznajemo da je njegova supruga Anka bila sestra Maksimilijana Bohačeka. Oboje su bili učitelji.

»Nakon početka I. svjetskog rata mobiliziran je u ratne domobranske postrojbe odakle se vraća nakon više od četiri godine kao pričuvni poručnik. Zapisano je da je u srcima svojih domobrana ostao zapamćen kao "vojnička majka". Zakratko, tek dva mjeseca, nastavlja učiteljski rad u Slavetiću, a onda je premješten u Prelog, u Međimurje. U međuvremenu je, prema sjećanju njegove nećakinje Helene, već za vrijeme službovanja u Slavetiću (ili Prelogu) upoznao učiteljicu Anku Bohaček (1892-1984), Goranku iz Broda na Kupi, svoju buduću životnu suputnicu s kojom je uskoro zaključio brak. S njom je očito dijelio iste životne nazore, udivljenje prirodom i njezinim izazovima, istraživalačku strast, ljubav prema tradiciji i domovini. Njegujući iste osjećaje, pratila je svoga supruga na njegovim planinarskim pothvatima i drugim putovanjima. Učiteljsku je školu završila u Zagrebu kao štićenica djevojačkog internata u Opatičkoj ulici 14.«

Oboje su, negdje od početka 1920-ih, radili kao učitelji u Lpepoglavi.

»po završetku petrinjske preparandije, tamo je dobila mjesto učiteljice i Matijina sestra Jelka, proširivši tako krug lepoglavskih Petrinjaca, a tamo je već bio i radio Ankin brat Maksimilijan Bohaček kao administrativni činovnik u kaznionici. Ne znamo jesu li i oni poput Bohačekovih ljeti veslali na Bednji, ali znamo da su se zimi, u društvu s grofom Draškovićem iz Trakošćana, spuštali na bob-saonicama niz Ivančicu.«

Usput iz te brošure saznajemo da su 19. lipnja 1941., odlukom Državnog vođe za tjelesni odgoj i šport br. 71 raspuštena sva planinarska društva na području NDH. Osnovano je jedinstveno Hrvatsko planinarsko društvo NDH, a Matija Filjak bio je imenovan za osnivanje "novog" Hrvatskog planinarskog društva u Petrinji. Osta je na tom mjestu do kraja rata. Godine 1945. je nova vlast raspustila sva planinarska društva (navodno »kao buržuaski relikt«). Mogle su se osnivati sekcije, odsjeci ili skupine u okvirima općin sportskih ili fiskulturnih organizacija. Filjak je nastavio raditi kao učitelj.

U knjizi dr. Salih Jalimam, Slavko Marić, Rafael Spahić:"Kazneno popravni dom Zenica : 120 godina zatvora", izdavač Udruženje penologa F BiH (2008?) (dostupna kao pdf na scribd.com) saznajemo da je Bohaček neko vrijeme bio i direktor Kaznenog zavoda u Zenici, očito prije Lepoglave. Prema sjećanju Jura Keroševića (str. 31):

»Primio me Matic, do zla boga opak, onda je došao Veselin Srdić, mnogo dobar covjek, poslije Srdića Maksimilijan Bohaček. Bio je oficir, strog i krajnje služben, na disciplinskom raportu nemilosrdan a davao je dosta pogodnosti.
Vršio je molbeni raport svaki radni dan. Prvo je primao službena lica a onda osuđenike. Ali, ako mu se javiš bez debela razloga, povukao si mačka za rep. Pričalo se da je bio i solunac. Bio je rodom iz Zagorja i prohrvatski nastrojen. Bohačeka je zamijenio Radomir Pašić.«

Gore se spominje da je Bohaček također za 1SR bio zarobljenik u Rusiji. To je posebna, zanimljiva tema. Broj mobiliziranih vojnika u 1SR bio je golem, a broj zarobljenika nevjerojatan: Rusija je zarobila oko dva milijuna austrougarskih vojnika! Spominje se da je među njima bilo 250.000 "jugoslavena", većina su morali biti Hrvati. Mnogi su se našli u Omsku, u Sibiru, gdje se našao i Josip Broz. O tome sam ovdje na pdf nešto bio pisao u lipnju 2017., te nastavak istog teksta.

Gore robijaš Kerošević kaže, kako se govorilo da je bio "Solunaš". Možda se već 1916. javio kao dobrovoljac u srpsku vojsku (ona jedinica, koja se okupljala u Odesi i Jugoslavenski odbor u Parizu želio je da nad njom ima kontrolu, ali su poslani srbijanski oficiri, koji su vrlo grubo i uz puno zloupotreba postupali s dobrovoljcima, pa je došlo i do pobune i krvoprolića). Možda je kasnije, nakon Oktobarske revolucije, bio oslobođen, pa se nekako dočepao vjerojatno Italije i tamo se javio kao dobrovoljac, kao, među drugima, poručnik Alojzije Stepinac.
__________________
User:
Đe si ba, šta ima?
ChatGPT:
Dobro sam, hvala na pitanju! Kao AI, nemam roditelje poput ljudi, pa nemam "ba". Kako mogu pomoći?
Zoran Oštrić is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.02.2018., 15:11   #24
Biografije nekih ljudi, koji su imali neku vezu s Josipom Brozom

Mihail Suslov je u topicu "Josip Broz Tito" prenio pasuse iz knjige Vladimira Dedijera "Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita 2", 1981, (komentar #1546 u kojima se navodi, da je u doba kad je Tito stigao u Lepoglavu i bio raspoređen da upravlja električnom centralom upravnik kaznionice bio Veselin Srdić, a ne Maksimilijan Bohaček. Srdić je mijenjao Bohačeka kraće vrijeme, jer je Bohaček bio upravnik od 1926, pa onda opet do 1932..

To sam obradio, te prenio još podataka iz edicije "Sabrana djela JBT", u topicu "Josip Broz Tito", komentar #1548. Tu je i dodatak o falsifikatima Pere Simića.
__________________
User:
Đe si ba, šta ima?
ChatGPT:
Dobro sam, hvala na pitanju! Kao AI, nemam roditelje poput ljudi, pa nemam "ba". Kako mogu pomoći?
Zoran Oštrić is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.02.2018., 00:19   #25
Veselin Srdić: upravnik kaznionica u Zenici i Lepoglavi, dobar čovjek

Gore sam (komentar #23) citirao nešto iz knjige "Kazneno popravni dom Zenica : 120 godina zatvora", koja <a href=https://bs.scribd.com/doc/164330490/Kaznemo-Popravni-Dom-Zenica>dostupna kao pdf na scribd.com</a>. Jedan od autora te knjige je Salih Jaliman. Njegov rad "Prilozi historiji Kaznenog zavoda u Zenici (1886.-1945.)", objavljen je u časopisu <em>Društvena istraživanja, Časopis Pravnog fakultta Univerziteta u Zenici</em>, god. I (2007), br. 1, str. 71-108 (također <a href=http://www.prf.unze.ba/Downloads/Drustvena%20istrazivanja%20br1.pdf>dostupno na netu kao pdf</a>.

Evo nešto o spomenutom Veselinu Srdiću i točni podaci o tome kako je to bilo sa smjenama upravnika kaznenih zavoda u Lepoglavi i u Zenici:
»Veselin Srdić je, ukazom od 26. januara
1925. godine, naimenovan za direktora
Zavoda u Zenici. Ovu funkciju
obavljao je do 7. augusta 1927. godine,
kada je ukazom imenovan za direktora
kaznionice u Lepoglavi. Bila je to,
ustvari, neka vrsta “razmjene” direktora,
jer je na njegovo mjesto postavljen
direktor kaznionice u Lepoglavi,
dr. Maksimilijan Bohaček. Došao je u
kaznionicu u vrijeme kada su pri izvršenju
kazne lišenja slobode još uvijek
važili austrougarski zakoni (preuzela
ih Kraljevina Jugoslavija). Naslijedio
je surovog direktora Matića, čovjeka
vojničke discipline, starog kova, kanonski
službenog, za koga je osuđenik
bio “ološ i marva, nečist narodni kome
treba pokazati njegovog boga”. Srdić je
odmah po preuzimanju dužnosti direktora,
u okviru svojih ovlaštenja (a ona
su bila prilično velika) pristupio, korak
po korak, maloj ali značajnoj reformi
izvršenja kazne u zatvorskim uvjetima.
“Sve izmjene koje je uvodio, kako
nam je pričao Jure Kerošević, dolazile
su kao melem na ranu nesretnim robijašima.” (…)« (Jaliman, 2007:92)
Dalje u tom radu ima i posebno poglavlje naslovljeno "Fin čovjek - Veselin Srdić" (str. 93-94). Citira se iskaz jednog kažnjenika:
»I Srdića za njegovu dobrotu
kazniše. Premjestiše ga po kazni
u Lepoglavu za direktora. Sve su mu to
namjestili radikali, a naročito zavodski
pop Veljko Grgurović.« (Jaliman, 2007:94)
Dakle, Srdić je došao za upravnika u Lepoglavu u kolovozu 1927., te je još bio na toj dužnosti kad je u Lepoglavu došao Josip Broz, u veljači 1929., te u svibnju kad je izašao iz samice i bio raspoređen na rad u električnoj centrali. Zatim je, kako svjedoči Srdićeva kćerka (prema Dedijeru, 1981) krajem 1929. Srdić premješten u Bihać (a za upravnika u Lepoglavi je opet došao Bohaček). Srdić je umro 1931..

Kako govore svjedočenja, obojica su bili korektni ljudi u odnosu prema osuđenicima, naročito Srdić. Bohaček je bio stroži, ali isto korektan. Bohaček je zbog toga imao problema pa je smijenjen i prijevremeno umirovljen, a možda i Srdić.

Guglajući, nalazim da se neki "doktor Veselin Srdić" spominje kao predsjednik Narodnog vijeća u Doboju, u revolucionarnom studenome 1918.. Ne znam, je li to isti čovjek. Google za upit "Veselin Srdić" daje samo pet rezultata. Slijedeći citat je iz rada Kasim Isović: "Struktura i funkcionisanje organa državne uprave u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1918. do 1924. godine", u časopisu [I]Glasnik arhgiva i društva arhivista Bosne i Hercegovine", God. II, knjiga II, Sarajevo, 1962. (dostupno na svemrežju na vdocuments.site)
»Otvoren sukob između mjesnog Narodnog vijeća i organa uprave
izbio je u Doboju. O tome nedvosmisleno govori telegram Kotarske
ispostave broj 359 prez., koji je ona 7. novembra 1918. poslala
Narodnoj vladi u Sarajevo. Telegram je upućen Predsjedničkom
birou i on glasi: >> Usmislu naredaba te Vlade[ ... ] tražeć sporaz1..1..1n
sa Kotarskim odborom Narodnog vijeća u Dobo"ju izjavio je danas
predsjednik ovog odbora doktor Veselin Srdić naprama privremenom
upravitelju Kotarske ispostave da Odbor uredovanje i djelovanje
Kotarske ispostave ne priznaje, da je za odbor ništetno, i da
Kotarska ispostava mora prije uredovanja za odobrenje Kotarskog
odbora moliti. Da iz ovakova odborskog postupka haos ne nastupi, da
upravitelj -Ispostave napadajima ili još gorem ne bude izvržen i da
narod kvaru(?) ne pri.tope(?), prisiljena je Kotarska ispostava, pošto
joj uz prkos mnog'ih pokušaja nije moguće bilo do sporazuma doći,
u prvom redu Predsjedništvo za brzojavne dalnje upute moliti, a
u drugom redu, uredovanje, naračito svaki saobraćaj sa ovdašnjim
Kotarskim odborom vijeća prekinuti, i svaku odgovornost za dosadašnje
djelovanie Kotarskog odbora otkloniti.« (Isović, 1962:35)
Je li to isti? Mogao je biti doktor prava. Dakle, kasniji upravnik kaznionice, nasljeđene iz A-U, bio je možda revolucionar, koji je 1918. rušio austrougarsku vlast u Bosni.

Evo, mislim da i ovi novi podaci pokazuju opravdnost moje prve intencije, kad sam posfavio ovaj topic: kako je o biografiji Josiba Broza Tita puno poznato, možemo krećući od podataka o njemu, dalje istražujući, koješta zanimljivo pronaći.
__________________
User:
Đe si ba, šta ima?
ChatGPT:
Dobro sam, hvala na pitanju! Kao AI, nemam roditelje poput ljudi, pa nemam "ba". Kako mogu pomoći?
Zoran Oštrić is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:37.