Petit Mort 1

Wall · 05.03.2004., 12:25

'Petit mort' - never more

Bio sam mlad, nisam puno znao. Danas sam star i znam daleko manje.

Neki dan u razgovoru s prijateljicom dotaknemo se teme 'male smrti' i moja sugovornica, bez dlake na jeziku, iskričava i radoznala ko sam vrag, nagovori me da joj ispričam svoj susret sa O (ne nije, djevojka O., nego orgazam nad orgazmima, svršavanje za izgubiti glavu, ili samo svijest).

Ne znam francuski, ali sam dovoljno znao da treba pogledati rječnik. Tamo je stajalo sljedeće:

Petit Mort - a period of post-orgasmic unconsciousness or deep sleep.

Na sreću, ili nesereću, stvar se nije dogodila meni, već usputnoj poznanici, a događaj znam iz prive ruke. Naime, pukim slučajem ta mala smrt desila se na mojem kurcu.

Bilo je ovako.

Wall · 05.03.2004., 12:28

zvala se Katrina, mislim da je bila Poljakinja (možda Čehinja ne znam baš sad).....bilo je to jedne ohoho godine prije na moru (a gdje drugdje) na plaži je stala na ježa, ja sam imao iglu od jučer, kad sam sam sebi iz pete izvadio dvije kolonije ježeva. Užas, kako sam bio trapav i ona se odmah zaljubila.

nije bila od onih lakih cura, koje ševu traže, i višestruko dobivaju; prije je bila od onih, kojima je seksepil virio iz očiju, čak i kad su nevino motale uvojak kose prstom.....

trebala joj je igla, ja imao iskustva...ma! mic po mic, većina bodlji je za sat vremena bila izvađena, osim dviju najvećih i najopasnijih- u njezinom i mojem srcu. bila je to, naime, ljubav na 20 uboda i sat pogleda.

nije da sam znao išta poljskog, đenkuju panje, dovidzenja, ali ona se vješto snalazilta- što jezikom, što rukama. imala je u hotelskoj sobi neku mast za opekline, bit će dobra i za rane na peti, rekla je, još samo da joj pomognem namazati.

Wall · 05.03.2004., 12:28

bio sam mlad, zelen, glup.....došao sam kao janje na klanje, jer ona je bila daleko vještija i iskusnija. svojom je rukom držala moju, dok sam razmazivao tu glupu kremu, polako mi je ruku stavila na svoje golo bedro, pa na grudi, pa na lice......shvaćao sam sve manje, ali nije bilo važno: ona je sigurnim rukama vodila moje i dok si rekao Bidgozcz i Gdanjsk, već je jahala zaneseno na meni kao po saharskom pijesku...

jahala je, očito bila jako tužna, jer je plakala, saginjala se da me ljubi vlažnim usnama i obrazima, istezala se u luku prema nazad kao da se hoće istrgnuti, pa neće, pa hoće, divljala i stiskala mi zapešća kao razapetom Isusu-srećom, nisam religiozan. za mene to nije bila blasfemija- ali njoj je to nešto značilo. ne znam, možda je na meni doživjela neko religiozno otkrovenje, spoznaju o biću i bitku, zvijezdama i crnim rupama svemira...

bilo mi je božanstveno, ali sam se jako bojao za nju. nisam znao je li luda, još je pomalo jecala, malenim punim usnicama izgovarala je nerazumljive, meni slatke riječi, ali očito me proklinjala, ili kletu sudbu što uskoro mora nazad na hladni sjever Poljske (možda).

bojao sam se da nas ne čuju, shhhhhhh, stišavao je, i ona bi se nakratko smirila, ali su jecaji ipak postajali sve češći, sve glasniji.....

Wall · 05.03.2004., 12:30

želio sam da se prestane nabijati na mene, da se smiri, da se samo ljubimo...nije se mogla zaustaviti, bila je stroj samodovoljan, ruska samohotka koja krči put kroz tundru, kršeći i lomeći sve na putu.

zatvorio sam oči- da ne gledam patnju na tom mladom licu i prepustio se...znao sam da bolje od mene kontrolira sve, da će se znati izvući ako nešto krene po zlu.

odjednom se počela grčiti, sada bez glasa i ta je čudna tišina odjednom vrištala bezglasno. pogledao sam je, oči su joj zurile negdje u daljinu, nije me vidjela. možda je u tom trenutku i nije bilo u sobi, osim njezinog znojnog tijela što se ukočeno, neprirodno mirno nadvilo nada mnom.

polako je spustila kosu, pa čelo, bradu, cijelo se tijelo opustilo uz mene, neprirodno mirno. nije ubrzano dahtala, nije čak bilo ni disanja. barem ga ja nisam čuo od buke i krvi koja mi je jurnula u glavu.

katrina, čuješ me, Katrina, probudi se!nije me čula, ili razumjela, na moje šapate nije odgovarala.od vlastitog šumnog disanja nisam čuo njezino, možda i ne diše? sad sam se bojao poprilično: ne samo da sam bio u tuđoj hotelskoj sobi, nego sam možda pojebao curicu sa srčanim tegobama, djevojčicu s bypassom, epileptičnu Poljakinju? razne su mi varijante strujale glavom.

Katrina, jebemu, probudi se! Grubo sam je prodrmao, nekako se izvlačeći ispod njezinog sitnog, ali tonu teškog omlitavjelog tijela.

samo da sve bude u redu, nema više avantura, ovo ljeto ću samo čitati knjige i izbjegavati sve živo.

grozničavo je prevrnem na leđa, brišem joj znoj s gornje usnice, stavljam uho na njezina usta..

katrina, jebemu! sad sam je ljuto tresao za ramena.

odjenom se zakašljala, onako bolesnički, pušački, kao moj otac jutrom kad iskašljava tri kutije Opatije. Otvara oči, gleda, vidim po očima da me ne prepoznaje, nema pojma tko je, gdje je, što se desilo..... mahinalno povlači kraj plahte na sebe, kao, nisam je vidio golu. tko zna i sjeća li me se? govori ubrzano, riječi joj sustižu jedna drugu, nešto očito objašnjava. vjerojatno to o pejsmejkeru, kojem su baterije pri kraju. Jebiga, sad kad je oživjela mogu biti ironičan, a što da je…… ili da nije……?

ma nema veze, ustajem, hoću je poljubiti u obraz, okreće glavu na stranu.

činilo se, da se stidi onoga što joj se dogodilo. mislim, ja s tim ionako nisam imao veze.dok sam posramljeno, ali s olakšanjem odlazio iz njezine sobe, nije gledala u mene, već u prozor i prašnjave zavjese s cvjetnim uzorkom.

uff, zamalo pa kriminalac.

nikad više, kriještao je u meni Poeov gavran od sreće, never more.