Bol

[genNorec]

Namche kaže:


by: Eowyn "Ali, nema ničeg ljepšeg od sjećanja na patnju."


Jedino lijepo je to sto je sjecanje znaci svrseno vrijeme. Ne znam sta drugo tu moze bit lijepo.

by Solaris: "bol dovedena do vrhunca više nije bol...."


Nego uzitak....rekao bi mazohist

Sjećanje na prošlu bol može biti poput sjećanja na pustolovinu, borbu, vlastiti ep, kada shvatimo kako nas kroz duži vremenski period ta čežnja, žudnja, bol (ipak) dovela do traga gdje nam se zapravo nalazi sloboda i radost, gdje ih trebamo tražiti.
I to je ono lijepo, da ne kažem veličanstveno.
To nema veze s mazohizmom, to je već herojstvo.
(Mazohizam je kategorija koja se kao i mnoge kategorije sličnoga naboja olako lijepi poput etikete ne sve i svašta.)

Samo stanje patnje i boli koje uz sebe ima svrhu, a ne uzaludnost
stvarno liči na psihičku bol...ali nekako je profinjenija.
Patnja i bol u kojima ne vidimo nikakav smisao je užas.

Razlika je kao između toksičnog tuduma i nekog vrhunskog vina.


Prihvačanjem vlastite boli kada se probudi i njenim pažljivim ispitivanjem, proučavanjem možemo transformirati vlastitu ličnost u smjeru koji nam se čini dobar i pravilan za nas.
I slažem se da takva transformacija možda motivira čak i efikasnije nego radost, jer radost kaže "super ti je, ne mijenjaj ništa !", ali prije ili kasnije potroši se radost i opet ju treba tražiti.
Bol zove na promjenu, otklanjane svoga uzorka. Kada ju upoznamo (ali tek onda i nikako prije), bol postaje sama sebi lijek, još i više od lijeka jer stvara šansu za spoznajom sebe i svijeta okolo.Nije to lagana škola. Ali je močna.


A mazohisti ? To su pain-junkieji Ne bi pisao ništa o tome, jer nema veze s topicom.

Međutim, sigurno svi poznajete dosta osoba koje su zatvorene u svojoj boli...nikako da izađu iz nje, osobe s kojima vam nije jasno što zapravo žele...bol ili radost.
I Sigurno nije ni najmanje lako učiti tako važne stvari na tako bolan način. Još je teže kada im u najboljoj namjeri govore da je to krivo što osjećaju bol. ( Zapetljano ?)

Nazovite tu osobu mazohistom i postali ste nešto mnogo gore:
postali ste SADIST



Ništa nije vječno niti trajno na ovome svijetu. Sve dolazi, mijenja se, povlači se.

I bol isto tako

Kalista kaže:
Nisam baš sigurna da radost pokreće jer u radosti smo lepršavi, možda čak i površni, primamo je kao dar ne ulazeći previše u analize nastanka tog osjećaja tj. ne razmišljamo o uzrocima. Jednostavno je živimo i uživamo, a bol......e ona nas "natjera" na to da se suočimo s demonima koji su joj naklonjeni. To je borba, a nijedna borba ne može proći bez boli, čak i kada pobjedimo. To nam nijedna radost ne može ponuditi.

Ne slažem se.

mislim da radost isto tako pokreće.

zapravo mislim da radost jedina pokreće, ne bol. Ne pokreće kazna, nego nagrada.

Mene osobno bol neće uopće na ništa potaknuti, sama bol.

A radost - pretvorim se u zvijezdu!

ali i to je individualno, nekoga pokreće bol, nekoga radost

[genNorec]

U biti, zajednička stvar boli, radosti i ostalih žešćih emocija je to što na neki način poljujaju stabilnost Ega...i ostave slobodni prostor za novu transformaciju, kao da se kroz pukotinu u svakodnevnom, normalnom, neekscitiranom Egu dođe u dodir s nesvjesnim, neizrecivim...i tu treba ostati barem malo trijezan...i evo pročišćenja.

However, glupo bi bilo prizivati bol da nas pročisti, no kad je ona tu..tu je i moramo od nje nešto napraviti.


"Molitva iza koje si ostao isti nije bila molitva" Pravoslavna izreka.

[eowyn_]

by Solaris

zapravo mislim da radost jedina pokreće, ne bol. Ne pokreće kazna, nego nagrada.

Ne bih se usudila uspoređivati bol sa kaznom.

Mislim da bol može pokrenuti itekako.

Zašto?

Zato jer uvijek težimo da je se oslobodimo(osim ako nismo sadisti ).

A to tjera na samoostvarivanje. Čeprkanje po sebi. Selfexpression.
U umjetnosti izrađivanje umjetničkog djela pod utjecajem boli je dovođenje boli do vrhunca. Tada nastupa oslobađanje.
Zato su umjetnička djela nastala u stanjima velike boli najsnažnija. Energija boli prenesena je na platno(ili skulpturu, ili muziku, ili štoveć).

Bol pokreće; usmjerava onoga kog boli na čin oslobađanja. Svojevrsna katarza.

Radosti se ne želimo osloboditi; takvo stanje želimo zadržati. I širiti oko sebe.
Zato radost nikada ne može biti toliko inspirativna kao bol.

Slike koje sam učinila u trenucima navjeće boli privukle su najviše ljudi. Jednostavno su zastali kraj njih kao ukopani.

Radost me ne inspirira. Radost me drži u stanju kontemplacije i mira. Ne potiče kreativnost. Barem ne umjetničku.

eowyn kaže:


A to tjera na samoostvarivanje. Čeprkanje po sebi. Selfexpression.
U umjetnosti izrađivanje umjetničkog djela pod utjecajem boli je dovođenje boli do vrhunca. Tada nastupa oslobađanje.
Zato su umjetnička djela nastala u stanjima velike boli najsnažnija. Energija boli prenesena je na platno(ili skulpturu, ili muziku, ili štoveć).

Bol pokreće; usmjerava onoga kog boli na čin oslobađanja. Svojevrsna katarza.

Radosti se ne želimo osloboditi; takvo stanje želimo zadržati. I širiti oko sebe.
Zato radost nikada ne može biti toliko inspirativna kao bol.

Slike koje sam učinila u trenucima navjeće boli privukle su najviše ljudi. Jednostavno su zastali kraj njih kao ukopani.

.

ma da, s većim dijelom o boli se slažem, ona je potrebna za katarzu, pokreće - ali pri tome mislim da sama bol toliko ne pokreće (bar mene), koliko ono što se rađa iz nje. Mislim da je to ono bitno.

osobno, ne volim bol, ali nakon svakog bolnog iskustva osjećam se doslovno pročišćena i jača.

a radost, to me stvarno može pokrenuti, pa čak i radost koja je izašla iz boli..... da znam da zvučim ludo, ali istina je. ja samo imam loš način izražavanja

genNorec kaže:
U biti, zajednička stvar boli, radosti i ostalih žešćih emocija je to što na neki način poljujaju stabilnost Ega...i ostave slobodni prostor za novu transformaciju, kao da se kroz pukotinu u svakodnevnom, normalnom, neekscitiranom Egu dođe u dodir s nesvjesnim, neizrecivim...i tu treba ostati barem malo trijezan...i evo pročišćenja.

However, glupo bi bilo prizivati bol da nas pročisti, no kad je ona tu..tu je i moramo od nje nešto napraviti.


"Molitva iza koje si ostao isti nije bila molitva" Pravoslavna izreka.

[genNorec]

Mene radost potiče da je uzmem overdose , i onda tu baš i nema neke transformacije.
A Art mi u depri ispadne najjači, ali je to onda jako mračan art.
Za umjetničko izražavanje najbolje mi djeluje grincajg.

Dobro, vjerovatno je to individualno, mene samo sreća, radost tjera naprijed

[jimmy jazz]

Solaris kaže:
ne rađa se umjetnost samo iz boli, nego i iz radosti

Solaris, hmm da, ali moram priznati da su me se najvishe dojmila i najdublje stigla djela ljudi koji su bili takozvani "tortured souls"

[jimmy jazz]

i bol je najveci pokretac..bez boli ce se covjek ugodno ljeskariti u svom gnjezdu i stagnirati..bol je poticaj..rjeshenje se onda trazhi van sebe ili unutar (s tim da ovo unutar sasvim suprotno od bijega u sebe, ili introventiranosti, i podrazumijeva stabilnostu u vanjskom svijetu)...well...ja osobno nebi nikad nish postigel bez boli, najveca mala osobna "prosvjetljenja" su mi se desila kad je bol bila najveca i impuls trazenja izlaza isto tako

[kinara]

Istina je da radost, sreca i slicne pozitivne jake emocije snazno poticajno i da guraju covjeka naprijed. To je potrebno. Ali isto tako, bol moze biti snazan motivator i poticatelj upravo da se "izadje iz tame"... ne ona bol koja te otupi, umrtvi, kad jednostavno prezivljavas od dana do dana, i samo vegetiras u biti. Nego ona bol iz koje se stvara kreativna energija...mislim, i bol je "energija", samo ju onda treba usmjeriti na pravi nacin da stvori nesto novo. Obicno su ljudi u takvim trenucima introspektivniji i vise okrenuti prema sebi, pa mogu doc do "znacajnih" spoznaja.
Meni osobno, u trenucima boli i tuge (kad se prodje faza mrtvljenosti), jako pomoglo upravo baviti se s umjetnoscu, crtati, slikati, kipariti.... stvarati! energija koja se pretvara u nesto novo, prelazenje iz jednog stanja u drugo...upravo ta bol bila najveca "inspiracija", u smislu da sam upravo tu bol htjela izraziti na neki nacin... neko je spomenuo prociscenje...hmm.. pa da.. ima nesto u tome...katarza....aaaaaaaaah!

[jimmy jazz]

slazhem se s kinarom!

bol nastaje kad mi idemo protiv nashih vlastitih energija, ili kad ih potiskujemo, i onda upadamo u konflikte, vanjske i unutrasnje, a bol sluzhi kao upozorenje, pokazatelj da nesto krivo radimo, motiv, pokretac. i ko sto sam rekao na topicu patnja, bol je najnormalnija stvar na svijetu, dogadja se svakome. i kao takva je dobrodoshla jer na potice na nova otkrica, da idemo dalje i prevazidjemo ju.

npr. Zero 7 - One arm break

[Vera Pavladoljska]

Nemruth Dagi kaže:
Kažu da se velika djela u umjetnosti stvaraju unutar neshvaćenosti umjetnika, neuzvraćenoj ljubavi i u taktu kruljenja gladnog trbuha.
Izražavanje boli kroz umjetnost koja nastaje kao samopomoć ustreptale duše, koja vapi za izbacivanjem velikog "tereta",
nagomilanog iskustva koji je pritišće i guši, unutar kreativnog
pojedinca je odraz njegovog najintimnijeg stanja.

Bol, ne fizička, već psihička mijenja ljude, izvlači iz njih ona vječna pitanja, ne daje odgovore i ništa drugo ne stvara do nastanka osobne prerade stvarnosti i intimnog poigravanja duše same sa sobom.

Što je zapravo bol za nas?????

Sve navedeno, istina je.
Samo...
Bol je tamne boje.I zhelatinozna je masa.Nije chelichno hladna, siva.
Prilicho je teshka i troma, a apsurdno, kao vrlo sitna stanica ulazi i nastanjuje te sistematski i u punoci.
Jednoga se dana, nakon dugo vremena uhvatish da ti je otezhano hodanje i smijanje i bivanje i kontakt i ispijanje kave i svaka trivijala postaje napuchena bolju.

Lice ti dobija sjenu, kada ju nitko ne vidi, a vrlo chesto ta se sjena povecava s jakoscu glume i skrivanja iste te boli.
Boli se radjaju iz svega i svachega- velikih prozhivljenih trauma koje nas nikada ne napuste nego nastave zhivjeti s nama, odnosno, nametnu nam se da ih moramo nositi kao krizh.
Takve boli znaju iznjedriti nevjerojatnu senzibilnost, ali i nevjerojatnu snagu. One postaju dio tvog osobnog reljefa, samo je dodatno opetercenje njihov rast,jer ih morash skrivati.

Ljudi ne vole prepoznati bol kod drugoga chovjeka.
Dugo sam razmishljala sve ove godine ( kada sam priznavala svoju bol - tajnu) nekim meni bliskim ljudima.
Ljudi ne vole BOL jednostavno zato sto u svojoj sebicnosti pustaju da njima ovlada strah , a tu je i strah od pozato-nepoznatog.
Bol poznaju - pa ne zhele njezine obrise u blizini, a boje se nepoznatoga sto je bol uzrokovalo.

Opcenito, bol je jaka tamnokosa dama.Koja trazhi nevjerojatnu jakost duha da se s njom, u najmanju ruku mozhe ravnopravno nositi, ako ju vec ne mozesh pobjediti.

Promatrala sam lica ljudi kada sam im pricala svoju zivotnu pricu, koja ima (ma kako zvucalo) jednu bol.Neopisivo veliku, ali ju ja vec toliko godina nosim, da ona i ja znamo prepoznati, svoje snage i slabosti.

Lica ljudi, kojima je zhivot bio "mirna rijeka" se doslovce pretvaraju u jednu ruzhnu i otuzhu grimasu uzhasa.Uplashenosti.Slabosti.Sljedeca reakcija je da te u chudu gledaju - kao kako zhivish s tim?
Smijeshim se ponekad na to, iako me ustvari "boli".

Znash sto me najvishe boli,sto ljudi bol kao osjecaj, na zalost,pretvore u ljudskost, tek kada im se dogodi neka vlastita nesreca.

Pitas, sto je zapravo bol za nas?
Ostavimo tragichne scene i ostale gluposti iz jeftinih komada.
Ali,bez ikakve patetike, iskustveno kazhem - za mene je bol dugo vremena bila neprijatelj.

Dogodio mi se jedan trenutak žestokog odrastanja kada sam bila najkrhkija, i tada sam shvatila da ju moram prisvojiti.
I da cu ju nositi kao dio neke svoje intimne udubine, i da drugoga izbora nema.I dans se ponekad borim, ali brzhe polozhim oruzhje, jer znam da nema pobjednika s njom.

Ustvari ima, ali to je za slabice.Ne volim o ljudima razmisljati kao o slabicima pa ni o sebi.

Zato sam, kada sam bila na rubu ( i budem jos ponekad ) odabrala opciju - zhivi s tim.

Velika bol je neka vrst katarze.Nakon toga stvari vidis puno jasnije.Ali i s vise boli, istina je.

I ipak se jos nasmijes.

[jimmy jazz]

nataniel.
iskustvo koje nam se desilo nismo potpuno razumjeli, sve dok ga ne mozemo cijeniti kao pozitivno, iz cega dobijemo novu energiju, a to podrazumijeva nestanak boli, nastale kao posljedica iskustva!

ne u smislu da se iskustvo ne mozhe cijeniti i ako bol ostane, naravno da se mozhe i treba; no potpuno razumijevanje dolazi spoznajom nasheg vlastitog pravca i energija koje su nas dovele do boli (gubitka energije nasheg centra), i tek onda smo stvarno zahvalni za to bolno iskustvo, kroz koje smo preshli na novu razinu spoznaje, percepcije, senzibilnosti, jednom rijecju - svjesnosti.

sve ostalo je vrtnja u krugu ega, podsvjesnih konflikata, neiizivljenih strahova, istreniranih, naucenih ili indirektno preuzetih struktura u nashoj licnosti. progledati barem neke od njih znaci golemu kolicinu svjetlosti i slobode!

[Vera Pavladoljska]

jimmy kaže:
nataniel.
iskustvo koje nam se desilo nismo potpuno razumjeli, sve dok ga ne mozemo cijeniti kao pozitivno, iz cega dobijemo novu energiju, a to podrazumijeva nestanak boli, nastale kao posljedica iskustva!

razumijem sto mi zelish reci , ali mi vjeruj kada ti kazhem da postoje boli koje se nose i koje su u svome obliku nemoguce i neprevodive na bilo koji jezik pozitivnosti, mozda tek, kao nekakva pozitiva u smislu ojachavanja.
No kako jachash, toliko te noshenjhe toga troshi.Uzasno.

ja ne govorim ovdje iskreno o kojoj se boli radi, ali moram reci (kad vec nemam snage izustiti to) da je to nesto sto me primijenilo,u pravu si, i pozitivno.

No, na kraju, jimmy da ti budem iskrena - Ona pobjedi.

Ili se to meni samo chini.
I nema veze ego s tim ovih godina, dapache,mislim da je na chudan nachin stavljen u drugi plan gdje ne bi trebao biti.

ne znam,borim se josh uvijek, to je dobro.
Nece biti dobro kada kapituliram.

Osjecam da sam joj draga dok se borim, smatra me hrabrom, "gospodja" bol.

Ma,tesko mi je objasniti

[jimmy jazz]

hey nataniel, ne noshenje, noshenje tereta te uvijek istroshi, nego izrazhavanje impulsa, uzroka, blokada, mice uzrok boli, i iako neznam o cemu se radi, bol nije nikada sama po sebi, nego uvijek ima uzrok!

neznam o cemu govorish, al znam sam da se jako puno boli mozhe spoznati, ako se spozna uzrok boli, no puno puta to zahtjeva kompletnu (ili barem u nekim djelovima) transformaciju licnosti, sto je ljudima jako tesko i po cijenu boli ne poduzimaju to mjenjanje, koje naravno nije tipa "sad cu prestati pushiti" nego se deshava upravo kroz ono sto Jung zove individuaciju, a nacina i puteva ima bezbroj.
cak i ako se uzrok boli ne mozhe spoznati (visha sila) moze se covjek toliko senzibilizirati da prihvaca ono loshe, na nacin da mu ne prouzrocuje bol, sto opet zahtjeva nadilazanje trenutacnog nivoa svjesnosti.

boriti! protiv nje, ne, gledaj ju kao dio sebe, integriraj ju! (ako je neka vrsta psihicke boli)

no, razumijem te, "svatko ima svoju tajnu na kojoj se lomi"

[Vera Pavladoljska]

jimmy kaže:
no, razumijem te, "svatko ima svoju tajnu na kojoj se lomi"

..........to.Ja to zovem ili govorim - svatko ima svoju točku slamanja, shvatio si me, sorry ako sam zakomplicirala, valjda je tako, jer nisam svoju tajnu otkrila.

Otkrijem li ju kao otvorenu metu, gadjat ce me.
a boli kad te gadjaju, jel?

lakshe je glumiti da je sve ok, da si nasmijan i sjajan, uspjesan,svjestan,uklopljen i bez bola.

ili nije lakse?



ali treba za to imati "kila", znash.....

sacuvati balans na svojoj tochki slamanja a da te shakali ne pozderu.

sorry, mozda sve nisam dobro izrekla, pa vjerojatno nisam, jer da bih izrekla morala bih podastrijeti tajnu.a onda tajna vise ne bi bila tajna,a bol bi bila otkrivanjem nesto na kvadrat.

pozdrav.borimo se.

[jimmy jazz]

kuzim te,neznam dal ti mene kuzish, no nemoj otkrivat onda tajnu, nema potrebe.
a ta tocka slamanja je tu da bi se slomili i/ili naizgled slijepu ulicu ciji kraj predstavlja otvorili prelaskom na novu razinu. nekad je slijepa ulica samo san, a nekad traje godinama. izlaz je zapravo dizanje svijesti na novu razinu, na kojoj rjeshavamo situaciju,konflikt koji prouzrocuje nastanak ili percepciju boli. puno puta je bol lakshe za podnijet nego suocavanje s onim kaj nas mozhe cekati iza. iako, ne ceka nas nista sto nije ljudsko.

nataniel kaže:





Promatrala sam lica ljudi kada sam im pricala svoju zivotnu pricu, koja ima (ma kako zvucalo) jednu bol.Neopisivo veliku, ali ju ja vec toliko godina nosim, da ona i ja znamo prepoznati, svoje snage i slabosti.

Lica ljudi, kojima je zhivot bio "mirna rijeka" se doslovce pretvaraju u jednu ruzhnu i otuzhu grimasu uzhasa.Uplashenosti.Slabosti.Sljedeca reakcija je da te u chudu gledaju - kao kako zhivish s tim?
Smijeshim se ponekad na to, iako me ustvari "boli".

Znash sto me najvishe boli,sto ljudi bol kao osjecaj, na zalost,pretvore u ljudskost, tek kada im se dogodi neka vlastita nesreca.

yes....ne volim baš citiranje i potpisivanje, ali OVO moram potpisati

jimmy kaže:
nataniel.
iskustvo koje nam se desilo nismo potpuno razumjeli, sve dok ga ne mozemo cijeniti kao pozitivno, iz cega dobijemo novu energiju, a to podrazumijeva nestanak boli, nastale kao posljedica iskustva!

ne u smislu da se iskustvo ne mozhe cijeniti i ako bol ostane, naravno da se mozhe i treba; no potpuno razumijevanje dolazi spoznajom nasheg vlastitog pravca i energija koje su nas dovele do boli (gubitka energije nasheg centra), i tek onda smo stvarno zahvalni za to bolno iskustvo, kroz koje smo preshli na novu razinu spoznaje, percepcije, senzibilnosti, jednom rijecju - svjesnosti.

I ovo

moje iskustvo je da i najveća bol može biti pozitivno iskustvo, ali samo ako smo dovoljno sposobni shvatiti je i prihvatiti kao dio nas.

kada prihvatimo taj "negativni" bolni dio nas, to nas ojača i bol više nije samo bol. nego dio ciklusa, dio Života.

ali prije nego što do toga dođemo,često je bol samo bol, jaka, negativna, teška, i neutješna.

but, don't give up, cause nothing lasts forever