Draga sestro..
Sjećam se tvog prvog upisa. Tada sam jos bio u braku i nije mi bilo ni u primisli da ću za kratko vrijeme i sam proći vrlo slično.
Potpisao bih ovo što je rekla Choupette..dodao i proširio.
Na njega ne možeš uopće utjecati. On će se pojavljivati u životu vaše kćeri kako mu puhne. Na to ima i zakonsko pravo.
Dijete ga voli. I moja djeca vole svoju majku i ne mogu još shvatiti i pojmiti što se desilo. Ona pojma nema koliko su oni propatili i oplakali. Pojavljuje se ponekad. Otišla je predaleko od nas i živi svoj novi život u kojem nema mjesta za one koje je pod srcem nosila ili ima, ali na neki uvrnut, nenormalan način.
Zato mi djeci trebamo biti konstanta. Sigurnost. Netko njihov na kog se mogu uvijek osloniti. Trebamo se radovati s njima kad se raduju, tugovati kad tuguju, ali ne depresivnom tugom, nego s njima suosjećati. Najvažnije je da nas vide sretne i zadovoljne, a pored njih nemamo razloga da to ne budemo. Jedino na sebe same možemo utjecati, sebe mijenjati na bolje.
Svatko ima slobodu. Ne treba je nikome dokidati, a i besmisleno je.
Što vrijeme više bude odmicalo, bit će lakše. Koliko lakše? To će najviše o nama ovisiti. Ludorije koje djeca budu s njima prolazila, vjerojatno će se odražavati nekom trenutnom štetom, ali ako mi budemo ok..hrabri i jaki, smireni..dugoročno im se neće desiti ništa strašno.
Mi moramo naći način da prevaziđemo sebe. Nije lako prihvatiti da si izdan od prijatelja, a kamoli od bračnog druga s kojim si bio jedno. Ali eto.. I to se desava nekima u životu. Nije lako, ali nije ni najstrašnije. Pa..i mi smo samo ljudi od krvi i mesa i zamjeramo im i kažemo svašta. Ali, kome govorimo? Samo sebe još više mučimo.
Vidiš i sama koliko radosti ti tvoje dijete pruža. Vidim i ja. Ne znaju naše bivše ljubavi što propuštaju.
Što sutra nosi? Ne znamo. Samo danas i sada je u našem vlasništvu. Možda će jednom i njima savjest zdravo proraditi i dat će sve od sebe da im djeca oproste. Djeca će sama suditi. Tako i treba biti. Neka ne čuju nikad od nas osudu njenog tate i njihove mame. Ljubav je njihova dječja nesebična, iskrena i prašta.
Dakle, sad kad im savjest ne radi najbolje, kad muče sve oko sebe, a i sebe same, mi smo tu. Mi, koji smo ostali i koji smo nasušni djeci i to normalni i sabrani.
Veliki dar je imati djecu. Dajmo sve od sebe da ga opravdamo.
Drži se.. Nemam što mudrije da ti kažem. Tješili su te ovdje neki. Ima dobrih ljudi. Hvala im. Hvala njihovim majkama i očevima pa onda i svima drugima zaslužnima. I mi, u svim prilikama, u svim okolnostima..uvijek i svuda trebamo biti Ljudi. Gledaju nas djeca naša.
Pozdrav