Zadaćnice - spojeno

[Morticia Addams]

Pokušavam doprinijeti ovoj temi i razmišljam o tome što sam iz prošlosti naučila, što znam, al' istina je da i dan danas kurca ne znam.

I sretna sam zbog toga.

[aisling]

Pliva patka preko Save
Nosi pismo navrh glave.
U tom pismu piše
Ne volim te više.

Pliva patka preko Save
Nosi pismo navrh glave.
A u drugom javlja
Da te zaboravlja.

Preplivala patka Savu,
Namočila glavu,
Donijela pismo,
Da zajedno nismo.

Dragi US-ovci,

Pišem vam ovo pismo da vas zamolim da napišete i sami jedno.

Napišite pismo sebi sada u ovom trenutku, onom djetetu koje ste bili (možda i ostali), onom starcu/babi koji/a možda jednom postanete
Ili pišite prijatelju, znancu, strancu, susjedu, forumašu, ljubavi života, neprijatelju, sjećanju, nadanju…

Nadam se da je kod vas lijepo vrijeme i da se laste polako vraćaju, da imate list papira, kuvertu i markicu. Pljunite pa da vidimo.

Puno vas voli,
aisling

P.S. Nije patka kriva.

[pbeatz]

Jutarnje laptop pismo potpore - Jadranki Kosor.


Bok teta Jaco, ti puno radiš i vrijedna si žena i imaš plan. Al' nemaš vremena masturbirati i seksualni život ti je usamljen. Đojstikom se pipaš, jer on ima gumbiće pa ti je orgazam jači. No to nije dovoljno, odrasla si žena - đojstik nije dovoljan a niti jedan muškarac ti kaže a-a. Ti bi poderala jednu mladu ovcu, to te uzbuđuje, to ti spavat neda. Topla soba,vino, vuna i malo tekućeg meda. Da se ljepiš s njom po stanu, da beči da te gleda.


Kad sam bio onomad uz tv, vidio sam te i vjerovao sam ti kad sam te vidio. Poželio da se penjemo po krovu i gledamo mjesec, zaboga žena si - osjećajna i fina, rek'o pazit ću da joj antena ne zapne za oko.

Al' iznevjerila si me Jaco u međuvremenu, pa nismo došli do krova.
Danas zanoktice grickam a nokte preskačem, jer tko zna dal ću sutra imat nešto da prožvačem.


Zato da pređemo na bitno, zovem te na tajnu večeru. Na tajnu veceru omiljenih lica, kadrovi strukture sa raznih sjednica te đojstik,svijeće,aparat za brijanje i ja. Mozes mi skidat vunu sve do pola 2. Bit će vatreno, prije toga pusti svoju sjajnu srebrnu kosu, lijepit ce se po licu od vrućine, kao u filmu. Zadovolji svoje seksualne apetite i odjebi u skokovima ti i tvoj glupi Vlado.


Siepat ce vas fespuk :HAHAbrukAA:

Vaša ovca.

[plavi-safir]

SALJE:kci

PRIMA:tata
ADRESA:nebo,raj ili vjecne poljane

Dragi tajo!

Ne postoji posta koja bi ti isporucila ovo pismo.Nema postanskog sanducica tamo gdje si vec 20godina.
Ovo je mozda i vec stota rjec koja odlazi u vjetar,ali ipak iznova ju pisem,znajuci da je uzalud za oci promatraca,al nikad za pisca..
Jer iza tebe ostadoh ja i tvoja pisma,napisana u vrjeme moga stvaranja.
Pisma ta me grle,govore o zivotu,uce me sve sto ti nikad neces moci.
Pokazuju mi da si bio fin,njezan,romantican.
Govore i o nesreci u tvom zivotu koja te pratila do zadnjeg dana!
Uce me da ljubav prasta,da ljubav opstaje i nakon smrti.
Ostadoh ja,kao odgovor na rjeci.
Ostadoh valjda da ti zivis kroz mene..i da u mojim koracima,pokretima tvoji najdrazi vide mene.
Ovo pismo je zahvala tebi,koji ga nikada neces citati,ali koji ces,tamo negdje gore ipak znati,citajuci u mojoj dusi koliko mi fali zagrljaj koji se nije dogodio..ljubav koja ne umire u zemaljskoj smrti..
Citaj pismo moje duse kojoj jos falis..
U kojem pise da nisi vodio na prvi dan skole..
Koja jos place za lutkom iz Madjarske,psom iz Rusije koje si donio..
Pise kako su isle suze mojim i majcinim ocima kad su me pratili u vjencanici..
Toliko pise,toliko,ali tih 20god.ce jos lebdjeti u iducim pismima.
Do kraja..
Do trena,kad nece trebat pisma i posta.
Vec ces mi sam sve reci..

Tvoja kci!

[devetnaest]

Dragi xxxxxx,
jako dugo si mi bio najbolji prijatelj. Kako to ide u svim prijateljstvima,imali smo dobrih i loših trenutaka. Skupa smo plakali,skupa se smijali. Imala sam osjećaj da ću te imati zauvijek. Što god da mi se događalo u životu,znala sam da imam tebe.
Sjećaš se našeg zadnjeg razgovora? Rekla sam ti da imam iznenađenje za tebe. Skupljala sam godinu dana novac da te odvedem u taj tvoj ljubljeni London. Oooo da,odrekla sam se puno toga zbog tog putovanja,ali znaš da sam ja takva. Željela sam da skupa prođemo kroz Notting Hill,da vidiš Hyde Park i sva ta tvoja mjesta koje si neobjašnjivo volio. Tad sam ti trebala reći koliko te volim,da želim da budemo skupa. Imala sam čitav plan u glavi... Bila sam nervozna,ali znala sam da će sve dobro završiti. I ti si mene volio,zar ne?
Sad već dugo nisam svoja. Ne znam kako se sve dogodilo,samo te odjednom više nije bilo. U meni je još uvijek puno gorčine i bijesa. Kad se sjetim te noći,počnem se gušiti od boli. Tebe nema na ovom svijetu. Tražim te,posvuda,ali ne mogu te naći.
Želim ti po zadnji put reći koliko te volim i da nikad nikog neću ovako voljeti. A London ću otići posjetiti čim skupim snage za to...

[MelodyNine]

Draga M.,

Mislila sam da će biti lakše. Znam, sve smo se dogovorile: šta god bude, ja ću po svome. Kao ni list da se nije pomjerio, kao ni prašina na cesti da se nije digla, kao da ništa nije narušilo sveprisutnu, neprekidnu , ujednačenu huku svijeta. Kao da ni dana nismo ostarile, kao da ni kapi nismo zagorčile, kao ni sekunde sumnje da nismo imale u to da je vrijeme ona životna huka koju ne čujemo. Oluja koju ne vidimo. Tkanje i trganje koje se plete i kida oko nas, u nama, između nas. I utka nas u sebe, jednom. Da se ni prašina na cesti ne podigne.

Čemu tuga, samo čelična srca se ne sasipaju u prah, rekla si mi, dok sam ja odricala da ćeš umrijeti, sipajući ti još vina. A od tvog srca, rekla si, bio bi dobar prah.

Na kraju, ja nisam jedna od onih koji gledaju u nebesa. Ja te tražim po parkovima, po utabanim puteljcima, po uskim cestama. Obećavam ti, kad te nađem, bit ćeš prekrasan prah.

Stisnula si knjigu na prsa i izrazila sumnju da neko tako neozbiljan kao njena autorica može napisati dobru knjigu. A ja sam ti lagala da je odlična: rekla sam ti da ima zaplete i drame, vrhunce i padove, da ima ljubavi i mržnje, da ima misterije i veličine, da ima seksa i nasilja, da ima životne pornografije i pornografije života, da ima ulica i salona, da u nju stane povijest svijeta, da svijet ima povijest samo zbog nje. Bila si blijeda i oči su ti bile kao kamenje na dnu rijeke: daleke, namreškane, sive. Osmijeh ti je bio toliko jak da su me zaboljele oči. I on je bio kamen.

Htjela sam ti reči da sklopiš oči taj tren. Jesam. No, bila je ta knjiga za pročitati. Knjiga u koju sam smjestila svemir, samo da ti kupim još koji dan.
Draga prijateljice, oprosti što sam bila sumanuta i oprosti što nisam došla na K-ov rođendan, znam da si me čekala. Trebala sam te vidjeti u krevetu, trebala sam vidjeti tvoje ruke prikačene na visoke stalke, dok iz njih izviruju tanke, providne tubice: hrana za beznadne ipak dolazi sa nekih, doduše jako niskih nebesa. Rekla si mi da izgledaš kao insekt. Tražim te, u travi. U nevino zelenoj, u neodrživo, u nerealno zelenoj travi skvašenoj snijegom. Jednom će iz zemlje isklijati život, i ja ti obećavam, naći ću te kao prekrasnu prašinu.
Ono jutro kad si došla kod mene na posao, u rupu jada obloženu plijesni i birokratijom, ja sam znala da si mojih godina. Tvoje se godine broje samo na određenim mjestima: u Barceloni vrijeme teče. U Sarajevu stoji. Pričekala si me i moje su te godine srele. Dugo si me čekala.

Nosila si kaput skuplji od moje životne imovine i u povjerenju si mi rekla da u kutijici duhana nosiš malo „kanabisa“. Rekla si „kanabisa“, naglašavajući svaki slog, stručno i hladno. I da to ne kažem K-u, a nisam ni znala ko je K.
Znala sam, međutim, da u malenoj, prekićenoj tabakeri, ispunjenoj tankim anemičnim cigaretama, kriješ kanabis. Ambis. Thesis. Catharsis. Je l' da, kako trava može zvučati kao termin iz Apokalipse ili antičke tragedije? Zapravo si mi bila komična. Pušile smo catharsis u mojoj pljesnivoj kancelariji i ti si mi ostavila hrpu knjiga i dvije Burde. Kasnije, dala sam ti svoj dnevnik, a ti si rekla da bi se od njega mogla napraviti divna ljubavna satira. Je li to postoji?
Hvala ti, preživjela sam taj period zahvaljujući tebi. Nisam htjela da vidiš koliko sam se promijenila, zato nisam došla. Nisam htjela da vidiš koliko nema tebe više u meni, zato nisam došla. Koliko nema onog što si zavoljela, što je izbrisalo decenije između nas, zato nisam došla. Nije bilo onog što je usisavalo u sebe minute, sate, dane u nama i između nas.

Ja te, ipak, vječno volim.

Tvoja prijateljica,
Melody.

[Leviant]

Pismo A....!

Ti si sve što ja nisam, ti sex bomba, ti si najljepša žena...
... voliš me, boliš me, ljubiš me, želiš me ili te.
Ti si ta koju nemogu, necu ili neznam, da spoznam.
ti si cilj života mog, ti si ta sa kojom nekad vodim ljubav u mašti, u snu,
ti si moja depresija, ti si moj stres, moj cilj traganja, laganja, bježanja u
neka izmjenjena stanja svijesti, nesvjesti , podsvjesti, razne bolesti, tuge,druge ...
Tko si ti, tko sam ja, tko smo mi?

Cilj traganja
Početak i kraj kruga
Beskraj u početku pred kraj, pogledaj u raj, demonski zavičaj, božanski ispraćaj
gledaj, ne se predaj, pjevaj, voli, grli, raduj se, moli, voli, meditiraj, imaginiraj, kontempliraj
Gdje je clj?
Nema cilja,nema kraja, nema raja. Ima ovdje, ima sad...

Ovo je valjda neki zen?
a u qratz, kud smo pošli,gdje smo došli, iz čega izlazimo kamo odlazimo?

Uroni u tišini i osjeti bistrinu,ogledalo uma, božanska pneuma.

Sad sam zbilja pretjerao ajd bok

[MimFox]

E, moj Aleksandre

Nisi zamišljao ovako naš život pre 20 i kusur godina, zar ne? Eno te u kupatilu dok ja ovo pišem, kriješ se i telefoniraš. Nakon toga ćeš se išunjati odatle i pokušati da prikriješ cviljenje telefona dok ga vraćaš na bazu. A sutra ćeš ustati rano, što ranije, da me preduhitriš u odlasku u prodavnicu i šetanju psa, nadajući se da nemam sitno i da će ti ostati da popiješ koje pivo ispred prodavnice. Vratićeš se kada ga dokrajičiš i tumaraćeš po stanu, a ja ću se spremati da izađem i davati sve od sebe da te zaobiđem. Onda ćeš u neko doba,kada te ona pozove, izaći i vratiti se što kasnije, dajući sve od sebe da me zaobiđeš. I proći će noć, vreme odmora pred sutrašnju misiju izbegavanja, i jedino vreme kada mogu da ulazim u prostorije bez bojazni da si u nekoj i da ću te zateći u nekoj od njih sa flašom u ruci. Trudim se iz tog razloga da sam što manje tu, i ovo je retka noć koju provodim u „našem“ stanu. A nije ni moj ni tvoj. Nije bio ni onaj u kome smo bili pre ovoga. Uvek je bio samo jazbina u koju je svako od nas dolazio kada više ne bi imao kuda da ode.

Pakujem par prnja, za narednih par dana dobrovoljnog izgnanstva, i zurim u novčanik. Najradije bih ti dala sve, a ne znam zašto. Oduvek si bio lak za održavanje, par piva i paketića vutre i kupljen si. Ostaviću ti veći deo te moje bede skriven u džepu farmerki jer se loše osećam kada ti dajem pare na ruke. I nekako se nadam da se i ti osećaš podjednako bedno. Ceo život se osećam bedno kraj tebe.

E, moj ćale...

[Bastrado]

Najbolji prijatelju moga djetinjstva

Djede, koliko je prošlo godina? Više ni ne brojim koliko te nema, čini se to tako davno i udaljeno od sadašnjosti, a opet kao da je bilo jučer. Da nema tvojega umornoga lica i žuljavih ruku ovjekovječenih na pojedinim fotografijama, tvojega lika se ne bih niti sjećao. Nažalost. Slike nestaju s vremenom, i samo s vremenom te se sjeti, ali to valjda tako biva. Ostaju tek uspomene. Više radosnih no što je onih s gorkim suzama, iako je zapravo zadnja uspomena na tebe najtužnija od svih. Ti si odlučio tako, mnogi ti spočitavaju ali ja shvaćam. Ne optužujem. Ne generaliziram niti tražim nešto samo kako bih ja osjetio olakšanje. Ti si odlučio i tako je valjda moralo biti.
Ne znam zašto ali danas te se sjetih, i ponovno se iz ove surove stvarnosti vraćam slikama u prošlost. Ti kao i uvijek ležiš na kauču gledajući televiziju, jer gledajući u ekran mićeš se od problema koji te muče, problema koji su kao neka loša prikaza stalno bili kamen spoticaj u obitelji. Dolazim i pozdravljam te veselo. Izborano lice koje se skrivalo podno radničke kape odavalo je iskren iako nategnut osmijeh. Sjednem pokraj tebe onako dječački nesvjestan kako navika zna uzeti sve zdravo za gotovo. Ali ta spoznaja dolazi onda kada te trenutke izgubiš. Kada nestanu. Ispare. Stisnuti jedno pokraj drugoga gledamo televiziju. To je bilo naše. Zajedničko. Naši trenuci čija se komunikacija svodila na spoznaju. Da smo tu. Volio sam dijeliti vrijeme s tobom. Čak i rad mi nigdar nije bio težak. Bilo da je to bila briga o zečevima, branje lipova cvijeta, sadnja kukuruza, branje grožđa. Volio sam jela tvojih ruku, bio si majstor kuhinje.
Volio sam i skromno, bezdušno plastično božićno drvce koje je jedva dosezalo kojih metar visine, ali bilo je iz tvojega srca. Znam da si ti želio velike jelke, sjajne kuglice, tisuć` svijetala ali nije se moglo više. Prilike su bile takve. Sjećam se kada si saonice vukao sa svojim starim stojadinom kroz snijegom obasjanu seosku cestu. Koliko ti je značilo moje ozareno lice. Sjećam se mnogih slika, ali i neke sam stvorio spram majčinih i očevih priča jer sam jednostavno bio premaleno djete, toliko nesvjesno prostora i vremena. A možda sam ih pogubio u ladicama prošlosti. Rekoše mi da sam bježao iz stana tebi u automobil kada je bilo prilike, skrivajući se iza stražnjega sjedala samo kako bi me ti odvezao kod sebe. U susjedno selo. To me ujedno i sjeća na vrijeme koje smo dijeli na tvojem radnom mjestu, porti jednog kombinata gdje si bio noćni čuvar. Sjećaš li se one male crno-bijele televizije koja je jedva hvatala bilo kakav signal? Znam da si volio gledati formulu 1, baš kao i dnevnik. U početku sam se stalno pitao zašto gledaš taj dnevnik i ono odbrojavanje ure do početka. Ali sada shvaćam jer to si očito prenio i na mene. Svakodnevno gledam sve vijesti jer želim uhvatiti dnevna zbivanja. Želim uhvatii svijet.
Sjećam se i onog sjajnog prvenstva u Francuskoj, a napose utakmice s Njemačkom za koju si ti tvrdio kako nema šanse da dobijemo a ja ti tvrdih drugačije. Sjećaš se polufinala i pomalo suluda nadanja u susretu protiv domaćina? Bio sam u susjednoj sobi kada je Šuker dao gol. Ludnica. Trčim. Urličem: "Jesam ti rekao, jesam ti rekao!". Ozareno lice je odjednom dobilo blijedu boju kada je Thuram netom izjednačio. Tada smo oboje onako kao i inače uzdahnuli "Znao sam!". Sjećam se koliko si se napatio u nepravdi koja se zbivala a ti se je morao bespogovorno podnositi. Uvijek si bio od pomoći svim suseljanima a opet, ljudi su čudne naravi, malo to cijene. Sjećam se i polazaka ka tebi u Klenovnik kada si se lječio od tuberkoloze koju si kao nagradu dobio darivajući krv drugima.
Toliko se toga sjećam a opet tako malo. Cijeli život se čini kao vlak, koji usporeno kreče a onda sve jače i brže juriša. Tako i slike, sjećanje i uspomene. Mogao bih sada oslikati bezbroj slika kojima smo bili sudionici, ali najveća slika je u srcu.
Upravo gledam televiziju djede i veselim se našim trenucima.

[Sitna Bobica]

"Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio... Štošta...
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...

Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...

Al' ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo..."


Je li stvarno olujno tamo gore? Pitam se... i mislim na tebe, vjerojatno i više nego što bih trebala.
Misliš li ti na mene?
Bezveze pitam. Znam da ne.
Ako nisi mislio ranije, zašto bi sada?

No, ne pišem da bih te kritizirala.

Da, pričaju kako si ti bio štošta. Mudruju. Pričaju o plovidbi, o tome kako si drhtao pred zmajem....
Ne obazirem se. Ne zato što sumnjam u njihove priče ili zato što mislim da lažu. Ne. Jednostavno mi nije važno što oni misle kada znam što ja mislim. Kada znam kako se osjećam i kako sam se osjećala. A i ti to jako dobro znaš. Sada znaš. Možda ti zato i je olujno tamo gore...
Često si govorio: "Sve ja znam, samo šutim". Sada sam sigurna da nisi sve znao. Ustvari se nadam da je tako jer ne mogu prihvatiti da si sve znao, a nisi poduzimao ništa. Da si samo šutio.

No, ne pišem ti ni zbog toga. Ne želim ti objašnjavati zašto sam se loše osjećala. Ne želim ti pojašnjavati tvoje loše postupke.

"Znam da sam zajebao. Znam da nisam bio kakav sam trebao biti. Žao mi je zbog toga. Žao mi je što ti to više nikada neću moći reći. Žao mi je što neću moći ispraviti greške. Žao mi je što nismo išli na tenis onomad, što nisam bio na tvojoj promociji, što nisam više razgovarao s tobom, što te nisam mazio i pazio... žao mi je što me nisi imala kada si me trebala, pile moje, pače moje malo.... Ali zašto mi sada pišeš ako ništa od navedenog ne želiš reći?", pitaš se to, znam. I nemoj mi tepati. Znaš da to mrzim. Ne govori mi lijepe riječi iza kojih ne stojiš.

E pa stari moj, pišem ti zato što je to tema zadaćnice.
Što ti je čudno?
To da pišem samo zato što mi je netko zadao temu o tebi? Ne, nije tema o tebi. Tema je pismo. A ti si mi prvi pao na pamet. Htjela sam ti pisati, kritizirati te, vikati na tebe, psovati sve po spisku... ali neću. Nema smisla.
Ili ti je čudan pojam zadaćnice? Ne, nisam ponovo u srednjoj školi. Radi se o zadaćnicama na forumu.
Opet začuđeno gledaš svojim velikim zelenim praznim očima.
Joj, kako da ti objasnim što je forum... To ti je jedno mjesto, virtualno, gdje dođeš i pišeš. Pišeš anonimno, ili se barem nadaš da je tako, i pišeš o temama koje te zanimaju. I drugi pišu. Isto anonimno, ili se bar nadaju da je tako. Razmjenjujete mišljenja, iskustva, družite se... prvo anonimno i vitualno, a zatim i malo manje anonimno i malo manje virtualno. Sa nekima sve to anonimno i virtualno posve nestane i postane stvarno. Stvarnost. Istina.
Istina mi je do sada uvijek nekako bila bolna. Ova nije. Ovaj neočekivani razvoj događaja nije bolan, nije nesretan kao svaki do sada.

Dragi tata, pišem ti ustvari da ti kažem kako sam sretna.
Ti si jedini koji ne može moju sreću vidjeti. Ne može vidjeti moj osmjeh na licu, moje lake korake, pokrete, kao da lebdim. Sretna sam kao da plešem.
I dalje plešem na muziku ludila u sebi. Samo što je to ludilo sada ljubav.

Znam da ti je drago zbog mene, iako i dalje šutiš...
No, nije mi to više važno.
Sretna sam.

[K@rlo]

U mojem pismu kojeg ti nikada poslati neću, upravo dodajem u P.S. nastojim biti dostojan tebe koliko ti misliš da jesam

Lav.Karlo (voljenoj)

[seagirl]

Hahahahah! Nisi očekivala pismo od mene? Ni ne čudim se. Niti ja ga na tvom mjestu od sebe ne bi očekivala. Ali, šta ćeš, od ljudi se možemo nadati svemu. To sam od tebe prve shvatila. Zašto da ti ne uzvratim uslugu?

Sve je bilo divno i krasno. Obje smo imale dugu plavu kosu, obje smo se smijale istim stvarima. Obje smo imale isto, lijepo ravnalo. I svijet je bio ružičast.

A onda odjednom je postao crven jer sam ja na dnevnoj bazi razmišljala o raznim načinima kako da ti, kao slučajno, iščupam oko. Vilicom. Ili tehničkom olovkom. Ono lijevo, bliže meni.

Joj, ajde molim te, nemoj se sablažnjivati. Nije to bio tako grozan prizor.

Puno gori prizor je bio onaj koji me znao dočekati gotovo svaki dan, a sve od onog dana kad sam ja prestala biti dovoljno dobra čim su te spazile one dvije popularuše.
Naravno, odbačena prijateljica više nije tako interesantna za druženje, ali je zato nadasve interesantna za sprdnju. I sve ostalo.

Ajde ti meni reci, draga moja, jel tvoja noga smrdi kad se oznoji? Smrdi.
Ajde ti meni reci jel normalno da i moja noga smrdi kad se oznoji? Normalno je.
E pa pizda mu strinina, zašto je moja smrdljiva tenisica morala završiti u ruksaku onog dečka koji mi se sviđao (ajde, kujo, ne prenavljaj se sad, znaš jako dobro o kome pričam) da bi ta ista tenisica išla od nosa do nosa na opću sablažnjenost njega i cijelog muškog dijela razreda.
Tih dana sam nakratko prestala razmišljati o tvom lijevom oku i počela fantazirati o tvojem lijevom noktu i kliještima. Nožnom, naravno.

Ajde ti meni reci jesi li ti, ono malko, malčice, bila ljubomorna na moju kosu? Ajde jebeno reci!
Jer mi uistinu ni dan danas nije jasno zašto je u mojoj kosi, sasvim pri čelu, morala završiti gigantska, smrdljiva, roza žvaka zbog koje sam morala odrezati pramenčugu skroz do skalpa i hodati ko kreten po školi sa šiškama u obliku ježa.
Tih dana ne razmišljah intenzivno niti o tvojem oku niti o tvojem nožnom noktu, već o svakoj dlaci na tebi i let lampi.

Joj, kad bih sad nabrajala sve situacije u kojima si se sprdala samnom (te ona je siromašna, te gle što nosi, kako se oblači, te nema fiksni telefon, te ne organizira proslave rođendana jer nema gdje, te ružna je jer nosi naočale, a i naočale su ružne, te me optuži da sam nekome nešto ukrala a nisam....) ne bi ovom pismu bilo kraja.
A, uostalom, i čemu? Pola toga se ionako ne sjećaš, a druga polovica je čista izmišljotina, jel tak?

Ma joj, draga moja, ja sam ti dobro, hvala na pitanju.

Za tebe sam sigurna da si dobro. Sa tako lijepom kosom i mirisnom nogom tko ne bi bio.
A nadam se da ti je i kćerkica dobro. Nek je obdarena prijateljicom poput tebe.

Živila

[Nimoy]

Bog, svemiru,


Pišem iako nisam najbolji pisač zadaćnica na svijetu. Iako ovo nije pravo pismo. Ne znam ni ako se broji kao poslano. Naposljetku, nisam ga poslao tebi, nema marku ni ništa drugo što bi pismo trebalo imat.

Ne, ovo je zadaćnica. Brijem da postoji svjetsko prvenstvo u zadaćnicama da bih bio zadnji, iza nekog frajera iz Kambodže koji je predzadnji iako ne zna hrvatski a svjetsko prvenstvo se iz nekog razloga održava na hrvatskom jeziku, iako je svjetsko. Bizarno, znam. Problem moje lošoće pisanja zadaćnica je u tome što zapravo nikad nisam volio one fuzzy pčela-se-topi-u-žlici-čaja-volim vas momente, od kojih želiš bit sklupčan ispred kamina na najudobnijem tepihu i pokriven dekom i imat tisuću beba orgazama u glavi jer vatra pucketa, tebi je toplo, a u čaju ti pliva pčela. Molim? Ništa.

Trebao sam ić na koncerat danas. Nisam. Svi su zajebali ikad. Brijem da ako se nastavim razvijat u ovom smjeru, a to si ti kriv svemiru, da ću sljedeće godine ić i sam ako treba. Bilo gdje gdje mi se ide. Napisao sam gdje gdje. To me podsjetilo na Duran Duran. Ne znam zašto. To je užasno loš bend. Uglavnom, pišem iako sam loš zadaćnicopisac i da sam ovo predao u srednjoj ne bih se proslavio. Nisam se ni ovako, jer nisam bio zainteresiran. Sad jesam, iako i dalje loše pišem zadaćnice. Uvijek sam. U zadaćnicama treba dočarat atmosferu zadimljenog puba u kojem je ona plesala na stejdžu u slow motionu dok je svirao Nick Cave ili neki takav kurac. Treba uć čitatelju u glavu, učinit da sve drugo nestane i natjerat ga da želi još, da se zaljubi u tvoje riječi, da se želi zagrlit jer je svijet divan. Ali ja to ne znam, ne želim znat. Ja sam izravan tip. A osim toga, u zadaćnicama ne smiješ spomenut ni stejdž ni slow motion, a i pub je na granici. Al puca mi kurac, dajte mi jedan, ionako mi taj kurac nikad nije ništa značio. I ne, neću pisat ispravak, to je to. Nikad nisam volio ispravke, ne vjerujem u to. Prepisuješ cijelu zadaćnicu opet, samo na desnu stranu. Ili lijevu, više ne znam. Koliko to može bit produktivno? Ne može. Ne postoje popravni u životu ionako, što sjebeš - sjebeš.

Ti si jedan čudan tip mogu ti reć, svemiru. Svemire. U svakom slučaju si čudan. I peder. Rekao mi je prijatelj maloprije da je prije jedno dva tjedna počelo jedno čudno energetsko razdoblje u kojem se dešavaju sranja (u dobrom smislu) i sve i pitanje je gdje će to završit. I fakat je tako. Prije dva tjedna su se stvari počele mijenjat, a to si ti izazvao, pederu, vidim. I slaže se emotivni puzzle svega ikad, slika života mi, konačno vidim što je na njoj, vidim i tko. I ja sam negdje tamo. Vidim i s kim. Stavlja noseve na sve smajliće osim onog sa zvjezdicom, iz nekog razloga. Ima najdivnije oči ikad, iako to ne kuži. Osim toga, zbog nje sam se osramotio na temi o etiketiranju. Retroaktivno naravno. Sve što sam tamo pisao je bulšit. A moja je tema. Mislio sam da znam sranja, al ne znam. Poslao sam je u kurac. I tako je sve počelo. Slanjem u kurac. Ponekad da bi isprovocirao nešto, moraš moć poslat u kurac. To ću reć unucima jednog dana, dok mi budu sjedili na koljenu. Dok im budem pokazivao slike dede kako treša na loš poljski bend na nekom festivalu u Mađarskoj. Treba to imat. Neće slušat baš pozorno jer će na teveu bit crtić. Drago mi je da ja sad slušam svog, bolje nego ranije. Iako nema slike pijanog sebe na festivalu u Mađarskoj. I staru čujem, prvi put nakon dugo vremena. Oprosti, mama.

Što se pazla tiče, samo treba pospajat dijelove. "Samo". I nać one dijelove koji fale. Nekoliko sam ih našao u zadnjih par mjeseci, što će reć da su to bili fakat dobri mjeseci. Nikad nisam našao toliko u tih par tjedana.

Cijeli život sam mrzio one frazetine o "životu borbi". Išle su mi nakurac. Ali fakat je tako. Borba je, ponajviše sa sobom. Znam, sad sam Saibaba užasa, a ne želim bit. Jedino što želim je svijest. Jer toliko dugo nisam. I ne baš uvijek trčat doma kad počne kiša, nego ponekad pustit da mi pada u oči, ima nešto čarobno u tome. Isuse, zvučim kao Gibonni. Oprostite. U svakom slučaju, želim bit svjestan svega. Nikad više sivost. Samo to ne. To je užasno fascinantno, kako se sad budim ne znajuć koji je dan, koliko je sati, što moram napravit, zašto, ali sve ikad napravim. I volim to. Valjda je to tako kad si svjestan, ponekad ne znaš koji je dan. A možda je i zato jer spavam u bizarna vremena. Nekad je bilo drugačije. Mislio sam da sve imam pod kontrolom, da sve kužim, a nisam imao ništa niti sam kužio išta. Ali tako je trebalo bit, sretan sam zbog svega. Nemam zamjerki, nema boli, žali za propuštenim. Ničime. Zato i nisam pisao na temu "što bi mijenjali". Jer ne bih mijenjao ništa, ni to što sam dvadeset godina nosio prezime čovjeka kojeg nikad nisam vidio, osim kad sam jednom prošao pored njega kupujuć neki mikser, pa mi je stara kasnije u autu rekla "ono ti je stari btw". Ni to što je fakat bilo previše boli a još više tuposti. Bol je zapravo dobra kad je alternativa - ništa.

Ponekad je taj put jednako važan kao i destinacija. Ponekad je uragan promjene jači od svih sranja. Ponekad se pitam ako je Bog fakat ipak astronaut i ako se svemir stvarno mijenja samoupucnućem neke zvijezde koja je bila užasno bitna za neki negativni energetski flow. Eto, završio sam dubokoumljem, to mora značit neki kurac.

[ljudoliki]

Dragi gade,

Vidim da nemam izbora nego prihvatiti sudbinu koju si mi bez pitanja namjenio. Još otprije godinu dana kad se sve počelo raspadati, tražio sam način da se održim, gledao sam postoji li način da živimo skupa.

Sad sam svjestan da slijedi neizbježan kraj. I mogu ti reći da sam miran i osjećam se super dok se svijet raspada. Sjedim kraj prozora i gledam stotine autobusa u dimu ispušnih plinova. Kakvi bedaci, misle da će se spasiti ako se evakuiraju pod planine. Ja znam da nema spasa, ovaj svijet će nestati, i sve na njemu.

Kad je sve počelo, bio sam lud, u nevjerici da si me samo tako odlučio zaboraviti. Nije me bilo briga za druge i njihove tužaljke, objašnjenja, molitve i kolektivna samoubojstva.

Skupa smo od rođenja, iako sam ja uvijek živio u tvojoj sjeni. Mogao si me vidjeti za vrijeme onih neprospavanih noći u samom rubu vidnog polja, skrivenog u krajičku oka. Mogao si primjetiti moj iscereni osmijeh u zrcalu negdje između otkucaja srca.

Znam da ti još uvijek nije draga ova spoznaja, ali ja sam carevao kad ti nisi gledao. Kakve sam sve stvari vidio! Dok si ti mirno spavao, ja sam pričao sa glasovima izgubljenim u noći. Kad si zbog oklade šetao kraj groblja u noći bez mjesečine, vidio sam znatiželjne isijavajuće oči u šumarku. Godinama kasnije sam stajao oči u oči onoj stvari koja je trčkarala po tavanu podstanarskog stana a za koju si uporno mislio da je štakor.

One noći kad si mislio da si spavao otkriven i smrzavao se, znaš li što je to ustvari bilo? Kroz otvoreni prozor je ušetalo žensko biće, izašlo je iz stabla koje gledaš svaki dan i provuklo se u sobu, koža joj je bila hladna i mirisala na travu i lišće, kosa duga i vlažna, ostavila je neprimjetne zemljane tragove po parketu, bila je tiha poput smrti. Uvukla se u krevet i zgurila uz tebe. Nisam siguran jeli se htjela samo ugrijati ili se osjećala jednako usamljeno kao i ti.

Štitio sam te od svega. Od cura koje bi te samo iskoristile i prevarile. Od prijatelja koji su te zvali samo kad su nešto trebali. Od nasmiješenih ljudi koji su ti iza lažnih maski smišljali nove patnje. Izgradio sam ti sliku svijeta kakav jest, bez samozavaravanja i bez lažnih nada. Sjeti se koliko sam puta bio u pravu, kad si se vraćao povrijeđen sa srcem u djelovima.

Sve što sam ikad napravio bilo je zbog tebe a zauzvrat sam samo tražio da mi vjeruješ.

Što ti se dogodilo?

Zar više ne vidiš ljepotu u našem svijetu? Samo ti i ja, i zvukovi pravedničke patnje kako zavijaju kroz borove. Zaleđeni trenutak u mjesečini i nitko osim nas i tonova sonate samoće.

Na televiziji je repriza svjetske konferencije, onaj ružni astronom tvrdi da u početku nisu mogli primjetiti kako zvijezde nestaju jer ih je iščezavao mali broj dnevno a na nebu je mnogo zvijezda. Sad ih više nema toliko. Noći su mračne i hladne. Sunce više ne grije kao prije. Ljudi su prepuni objašnjenja i propovijedi, izgubljene budale, misle da nas bog želi kazniti za počinjene grijehe.

Konačno znam i razumijem. Ovaj svijet ti više ne treba, ja ti više ne trebam. I zato ćeš ga uništiti, do zadnje zvijezde i planete, do zadnjeg čovjeka, zadnjeg atoma.

Priznat ću ti, bojao sam se. Nitko ne želi otići neispunjenog života. Mislio sam kako nisi fer, prerano je, još nisam sve rekao, sve promislio. A onda opet shvaćam, ja nikad i nisam ništa radio. Hranio sam se tvojom patnjom, obećavajući ti mir i sigurnost u našem inertnom svijetu. Da ga vidiš sada, prekrasan je, nema ni žive duše na ulicama, samo zvuk vjetra koji se poigrava sa suhim lišćem.

Maloprije su na televiziji javili kako su sve zvijezde nestale. Oglasili su opći evakuacijski signal. Prošetat ću do pošte, nadam se da ću stići prije samog kraja. Ne krivim te, ne mogu. Ako misliš da je bolje ovako, neka bude. Samo znaj da iako ćeš me uništiti do zadnjeg atoma, od njih ćeš izgraditi novi svijet, bolji svijet. Na taj način nikad neću umrijeti i uvijek ću biti sa tobom. Na taj način sam čak i ja imao ispunjen život.

Zbogom,

Tvoje drugo ja

[furija.zg]

Draga S...


Zbilja ti se čudim.
Povezuješ nepovezivo i nemaš ništa od toga.
Stvaraš nepoznato i nemaš pojma o stvorenom.
Ali svjesna si postojanja toga.

Večeras si mogla staviti sebe na prvo mjesto.
Mogla si dozvoliti si biti sretna.
Mogla si odabrati rasti, pa pasti, živjeti.
Umjesto toga tebi je dovoljna spoznaja da si pokrenula nešto,
poslala budnički val pozitive za nekog drugog.
Pa taj netko za mnoge druge... osim tebe.
Tebi to ionako nije važno.
Već ćeš imati prilike vidjeti njihovu radost.
Bez tebe. I to je ono čemu se čudim.
Zašto?

Zbog čega odbijaš biti dijelom svog toka?
Zbog čega ne sudjeluješ u svom stvaranju? Čak ga niti ne priznaješ?

Pozdrav, čitamo se
Tvoja F





Draga F...

Čemu se čudit?

I zašto misliš da je moje stvaranje stvarno moje.
Moja je tek emocija koja je provela u djelo taj impuls ideje.
I za emociju je upitno da li je moja.
Ono što priznajem za svoje je radost pokretanja.
Taj trenutak potpune predanosti ispunjava me dovoljno.
Uživanje u stvorenome sve bi pokvarilo.
Utrčao bi ego i zamutio vodu, zablatio ideju, shvačaš?

Zato, neka ego večeras i bude malko potišten.
Ne želim brojati kolateralne žrtve.
Jer, koliko dobra, toliko i zla.
I ako sam iole u mogućnosti birati, tada biram dijeliti dobro.
S onime što ostane na dnu naučila sam se nositi.
Vjerojatno je moja radost stvaranje, a ne stvoreno.
Stvoreno je namijenjeno drugima, neka s time rade što im volja.

I ne brini, dobro sam.
Tvoja S

[silly_lovefool]

Najdraža Bleso!

Htio bih podijeliti svoja razmišljanja s tobom, draga. Ne zamjeri...
Nisam mogao protiv sebe, nisam! Trudio sam se da ne postanem ono što jesam, osoba u nedefiniranoj dimenziji svijesti, daleko od samog sebe, svog postojanja i osjećaja.

Zašto ti sad pišem, pitaš se, znam. Nakon toliko godina, osjećam krivnju. Grižnju savjesti jer nisam bio uz tebe kad si me trebala. Ali tko bi mene trebao, nisam bio siguran da ti zaista JA trebam, da sam baš JA taj kojeg želiš zauvijek, bio sam nesiguran.

Tvoje igrice nisam shvaćao pravim izborom za sebe, ohladio sam se. Toliko pokušaja da ti osvojim srce, da me poljubiš i da nastavimo živote, a ti si se opirala...

Nasmijavao sam te.
Sjećaš se kad si rekla da mi šale nisu smiješne, pa si pukla u smijeh kao nikad...to mi je bilo poprilično čudno. Valjda si se borila protiv sebe i osjećaja, poput mene. Bili smo djeca...

Ali sad mi je žao, jer nisam shvaćao da uvijek postoji netko tko misli na mene, tko me uvijek nosi u srcu. Znam da ćeš negirati ovo što ti pišem, ali isto tako duboko u sebi znam da osjećaš isto, još i danas. Razum i srce...uvijek u svađi.

Znakovi...trebao sam ih čitati bolje i biti odlučniji...trebao sam znati da svaka tvoja poruka za rođendan svih ovih godina znači da me nisi zaboravila i da se još uvijek nadaš. Nisam znao.

Neki ljudi se sretnu onda kad se najmanje nadaš, i preokrenu ti život za 180 °, i sve se vrti oko jedne pjesme, koju i sad znam da ti je najdraža i zbog koje sam otišao na koncert.


Nisam te zaboravio, iako ti nisam čestitao rođendan svake godine...
Tebe je nemoguće zaboraviti...

Ali si komplicirana....stvarno jesi!! Koliko si samo puta bila troma i nisi htjela napraviti stvari zbog kojih ti je i na samu pomisao iz očiju sjajila zraka zadovoljstva. I koliko puta si bila ukočena kad bih te pozvao da ideš negdje sa mnom.

Pamtim one rijetke situacije kad si bila sasvim opuštena, u svom svojem sjaju, onaj osmijeh, tvoje pjevanje koje ne zvuči ni na što...ali svejedno sam uživao, slušajući kako pjevaš bez sluha i smisla, jer zaboraviš RIJEČI REFRENA PJESME!! Haha...

Nisam ti htio reći, nije to u mom opisu posla...ipak sam muško. Ne izražavamo mi tako lako osjećaje...

Hvala ti za prijateljstvo, za svaki trenutak koji je bio iskren i čudan, jer si i sama takva.

Hvala za osmijeh, poruke...hvala za tebe...jer da tebe ne poznajem svijet bi mi zasigurno bio drugačiji.


_____Tvoj_____

[flinstones]

Pismo djevojcici koja sam nekada bila:

Predraga,

Prokleto je bolno napisati ovo pismo jer znam da je razocaravajuce. Znam koliko si vjerovala u mene i s koliko nade si odrastala, a ja sam te u potpunosti iznevjerila. Jedino sto osjecam sada pred tobom je duboki sram. Sramim se svoje lijenosti, svojih krivih odluka, svoje tvrdoglavosti i sebicnosti.
U soku si i pitas se je li moguce da sam bas sve zaribala?! Na zalost da i krajnje je vrijem da stanem ispred tebe i priznam ti, ali odakle poceti?!
Mozda najbolje od skole jer to ce te vjerojatno prvo zanimati, jesi li zavrsila fax?! Na zalost ne. Znam, bila sam pametna, imala uvjete i dobre temelje, ali prepustila sam se lijenosti ni u 36-oj nema dipl. ispred mog imena.
Nemam ni muza, ni djecu, ni kucicu u cvijecu, ni kucnog ljubimca, ni stalni posao. Nemam nista, ali jos gore je da se i osjecam kao veliko nista!
Imala sam ljubavi nekoliko velikih, obecavajucih, ali vecinu sam ih odbacila iz prevelike sebicnosti i teznje savrsenstvu valjda.
I onda je dosao onaj jedan uz kojeg sam skoro pa povjerovala da bi mogao promijeniti cijeli ton ove price u veselije note, ali bas taj me je skoro zivu ukopao.
Ostavio me je, kao da je osvetio sve one koje sam prije ostavljala ja. Tesko je, boli, nestaje i ovo malo zivota sto je ostalo u meni.
Ne zelim traziti oprostaj od tebe jer mi ga niti ne mozes dati. Kako mi mozes oprostiti sto sam ti upropastila jedan jedini zivot koji si imala?!
Ali, ipak prokletko sebicno trazim pomoc od tebe. Daj mi malo djecje vjere i optimizma da zajedno pokusamo ipak napraviti nesto do sam jos uvijek ziva.
Preklinjem te ozivi opet u meni i budi mi vodilja jer kao sto vidis sama nisam upjela.

Da je barem sve ispalo drugacije....

F.

[aisling]

Nisam mislila da ću pisati pismo. Nisam imala potrebe jer sam pisma koja sam trebala poslala nedavno. Ništa nije ostalo nedorečeno, ono što nije bilo napisano osjećalo se i pisalo je tamo negdje između redaka. Svidio mi se taj osjećaj slobode. Kad misli pustiš da izađu i da se pretvore u stvarnost ili da jednostavno nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Što iz vlastitog voajerizma, što iz neke želje da se taj osjećaj slobode proširi otvorila sam Pismo.

Ono što je bilo jučer danas više nije, pa sada hvatam zadnje minute i gledam na sat prije nego mi pošta zatvori vrata. I dok hodam prema toj žutoj zgradi znam da se želim otarasiti tih misli iako ih putem još uvijek hvatam. Nedostaje mi ime primatelja na kuverti tamo desno dolje pa me to sve zbunjuje i brine. Kako poslati pismo ako ne znaš kome ga šalješ? Kako se otarasiti misli ako ih ne možeš uhvatiti i strpati u jednu kuvertu čije ćeš rubove polizati pa prstima dobro zatvoriti. Nedostaje mi taj osjećaj ljepila u ustima.

Danas su mi misli daleke i ne stanu u jedno pismo. I ovo nije pismo jer nema ni početka ni kraja. A ja volim pisma koja počinju sa Draga/Dragi i završavaju sa Voli te. Danas ne mogu napisati pismo.

[MelodyNine]

Ne zanima nas šta je prethodilo, niti šta je uslijedilo. Da li ste se nakon toga bespovratno survali u more govana ili u ružičaste oblake. Ne zanima nas žal za prošlim danima, niti melankolija trenutne usamljenosti. Zanima nas jedan jedini dan potpune sreće.

Tema je jedan jedini dan koji je prošao onako kako vam paše i koji nikad nećete zaboraviti.

Ne, ne mora biti nikakav poseban dan: rođendan, Nova, Božić (ali može, naravno, ako se uklapa u temu), može biti posve običan dan za koji ste pomislili da ćete puknuti od sreće i da je svijet može biti zabavan, hepi plejs. Bez obzira šta bilo sutra.

Nije bitno ko je bio s vama ili ste bili sami.

Što manje uvoda, što manje epiloga, jedna slika dana

[pbeatz]

Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..
Ouu hepi dej..

U moru sretnih i nesretnih i dana koji su prohujali kroz moj život kao vlakovi kroz željezničku stanicu, našao se jedan dan lud i neobičan, skoro zadnji dan a opet neizmjerno sretan. Pa evo da vam dovučem ovaj leš prošlosti i razastrem ga ispred vaših očiju na uvid. Naravno svi imamo različito viđenje sretnog dana, nekome se rodilo dijete, netko je završio fax, netko je upoznao ljubav, netko je ukrao a nisu ga ulovili aa netko je ostao živ. Ja cu napisati svoj neobični dozivljaj, bliski susret sa kontrolorom iz tramvaja koji je imao tanke opne oko razuma i vrećice pune pive.


Koliko se sjećam, bio je 4ti mjesec, sunce je vec fino grijalo a ja sam se kao i svaki mladi dečko budio sa erekcijom i spoznajom da sam žrtva iluzija i maštanja. Petak, dan za metak - pola 6 ujutro, mozak brzo radi al sve zaboravlja no tjelesni nikada, jedini predmet koji je uključivao golove i loptu. Navukao sam trenirku na sebe, to hladno zlo koje me već milion puta u tramvaju koštalo toga da se okrecem u nemoguce pravce kako bi sakrio 'šator' izazvan od strane tih zlih žena koje već ujutro moraju imati te kratke suknjice i pokrete smrti. Ne znam zasto, no i dan danas mi je kada netko spomene ili priča o trenirkama, prvo mi je na pameti jutarnja erekcija, mozda je to plod nekog zaboravljenog komada iz predstave zvane moj zivot.


Emm, sad slijedi dio koji i nije toliko bitan za ovaj dan, škola - misli u sasvim nekom drugom šumarku, na zadnjoj stranici biljeznice crtam kako Elmer Food gađa patku. Vodim rat sa tvrdom školskom stolicom koja me još uvijek žulja pri samoj pomisli na istu. Bar se sunce sakrilo iza masivne nebeske pjene i više me ne tuče po glavi.

Ispred mene Božiji ljubimac Enis, drži sendvič u ruci da mu ga netko opet nebi ukrao i stavio svinjetinu u isti te da mu otac nebi morao dolaziti u školu i zahtjevao rezanje udova nekolicini dečkića koji pojma nemaju zašto muslimani ne jedu svinjetinu al su imali tu info u glavi kako bi ju mogli iskoristiti negdje za nekakvu spačku, iskreno ne znam niti ja.

Vrijeme se iscjedilo, jedva, na kapaljku, sisala je sekunda svaku slijedecu sekundu dok se nisu međusobno isisale dovoljno puta da bi doslo vrijeme da ja fino krenem na najljepše mjesto na svijetu a to je u petak bilo koje mjesto koje nema veze sa školom, tako da je vec izlazak iz nje učinio ovaj dan posebno dragim kao i mnogo izlazaka iz nje prije.


Korak pred korak, sunčan dan, idem doma. Ulazim u tramvaj ležerno, sjedam na sjedalicu i krajičkom oka sortiram šarenu znojnu gomilu koja nekamo žuri. U zraku se osjećao umor starijih ljudi koji tek idu na posao, nisu bili odusevljeni sto ce još jedno poslijepodne provesti na poslu. No, to nije bio moj problem.

Ja sam lagano prekopavao po mobitelu da vidim kome se javiti, koga danas izvući iz kuće i sa kime izdivljati do jutra. Volio sam si svaki dan uzeti nekoga drugoga za drustvo kako naposlijetku nebi nikoga zapostavio no za vikend izlaske sam imao pomno odabrane prijatelje za sve vrste zabave i ovisno o svom raspolozenju i potrebama sam se javljao onima koji bi mi taj dan odgovarali.


Prozori na tramvaju su bili uzasno prljavi, prava vojska točkica prašine, beskorisnih malih mozgića na prozoru, javila se u meni silna potreba da ih maknem sa prozora i taman kada sam krenuo.. vratila se ona nebeska pjena i zaklonila sunce opet, ne prevarih se-pojavio se ZET Kontrolor i zaklonio sunce i zaklonio moje raspolozenje istovremeno.

Bio je neuredan, srednjih godina, umoran, nedotjerana kosa, kragna mu je nespretno strsila, tesko je disao. U ruci je imao vrećicu sa 3 prazne flaše pive. Bio je pijan.

Inače, nisam nikada kupovao kartu za tramvaj a niti pokaz no uvijek sam bio spreman platiti kaznu ukoliko me ulove, bez svađe i bilo kakvog otpora. Recimo da sam u godini dana platio 2 kazne što je bilo sasvim u redu s obzirom da je mjesečni školski pokaz bio 60ak kuna. Ovaj put peh, zadnja stanica, tik do Borongaja, Keneddyev trg..

Dobar dan, kartu molim..
Nemam kartu..
Kako se voziš bez karte?
Pa eto vozim se..
Morat cu ti napisati kaznu, idemo van na slijedecoj stanici..
Da, pa zadnja je ali okej.. (bolila me briga za kaznu i kontrolora i sve)

Baba u tramvaju: kaj bu ti taj naplatil kartu pogleč kak je pijan, niš mu nedaj.

Šutim, ne zanima me baba, ne zanima me ništa,samo zelim svoju kaznu i otici na autobus i dalje doma.

Baba u tramvaju: dečec, naj bit bedak, pogleč ga kakav je, taj ti nesme kartu naplatit!

Druga baba u tramvaju: dečko nemoj mu dati dokumente, pijan je, pozovi policiju.

Šutim, al su mi bacile bubu u uho, počelo me prat, gle fakat pijan je, ne moze mi niš, ali jos uvijek drzim stav da cu mu dati osobnu iskaznicu nek napise kaznu i odjebe.



Izlazimo iz tramvaja, dajem mu osobnu (bile su još one stare velike).
Gleda osobnu.

Baba izvan tramvaja al ista: dečec kaj si lud, pogleč ga kakav je, sramota,niš mu nedaj sram ga bilo.

Mene opralo u sekundi, nedam mu nis, konačna odluka, krenem rukom da mu istrgem osobnu i odem no čovjek ju je stisnuo toliko jako da ju je cijelu zguzvao u sekundi. Popizdio sam i gurnuo ga, razljepio se po podu - nisam mogao do svoje osobne al' sam mu uspio iz gornjeg dijela odijela uzeti novčanik sa značkom (namjera mi je bila trejdati za osobnu) i odtrčao u podhodnik. Hodao sam lagano i čekao da izađem na drugu stranu ceste i da ga pozovem da dođe i da napravimo nekakvu zamjenu..

DEČEC PAZI!!! (ona ista baba al ovaj put u podhodniku)

Okrenem se a prema meni trči pijani razjareni zetov kontrolor sa tendencijom da me okine sa tri pivske flaše u glavu odjednom. Jedva se izmaknem i odtrčim ravno do kraja podhodnika i izađem na prugu te u ruke uzmem dva-tri kamena za samoobranu. Korača prema meni bez namjere da stane i bez namjere da išta kaze taj kontrolor koji me više nije volio, ako je ljubavi ikada i bilo. Mogao je uzeti u iobzir da sam dobar dečko koji će s guštom platiti svoju kaznu i odleprsati doma ili da me baba nahuškala da se oduprem njegovoj namjeri da mi uzme neku lovu, no istina nisam mu niti dao priliku da me pita imam li za pivu - a i nisam imao.

Dok ja pišem ovo iznad, kamen je vec poletio i zastao u zraku, sad fino nastavlja letjeti brzinom kamena bačenog rukom prema cilju- vrećici sa pivskim bocama i nebi vjerovali al pogađa iz prve. Sa kamenjem u ruci sam bio opasan pa se čovjek okrenuo i krenuo nazad a ja sam trenutak prije nego je krenuo bacio njegovu značku što dalje od sebe - tako da i ode po nju i odjebe istovremeno.


I tako bi zavrsila ova priča, ja bih usao u autobus, vozio se do doma i tko zna kamo bi me večer odnijela da iz podhodnika po tko zna koji put vec nije izronio onaj isti čika kondiša no ovaj put sa posebnim licem, kljucao ga je neki nastrani podmukli bijes. bojao sam se njegovih mrtvih očiju.

Ovaj naš borongajski ples odlučio je uljepšati jednim stvarno džentlmenskim potezom, iz džepa vadi skakavac, onaj divni lijepi noz koji kada prođe kroz košu ostavlja rupu i iz čovjeka curi krv. Krenuo je prema meni sa jednom neutazivom potrebom da me posalje pod zemlju. Pakleno zadovoljstvo mu je klizilo niz kičmu, on je bio potpuno neuračunljiv..

Spoticao sam se o brdo misli i izabrao najgluplje moguce.

Zaletio sam se na njega i na nož, mislim da to nije očekivao, tojest nije on očekivao ništa nit je znao gdje je, (bio sam razočaran time što nitko od prisutnih nije reagirao, ljudi su se kao krtice pod zemlju uvlačili u autobus ne mareći, ona baba davno je nestala) uspio sam ga srusiti, nož mu je ispao..uzeo sam ga u ruku te poslao u smjeru novčanika koji sam mu tamo jos s druge strane prije pola sata oduzeo. Porazio sam govno, pobjedio sam jebenog kontrolora. I odtrčao u autobus ..


Bio sam jako uznemiren,tesko sam hodao po autobusu, noge su mi se tresle, trazio sam mjesto za sjesti i izabrao ona zadnja uzvisena mjesta te sa olaksanjem sjeo i tu bi ovoj priči dosao kraj da:

Okrećem glavu prema prozoru i vidim vrh glave, one iste glave koja me progoni vec čitavu vječnost, obuzima me novi val straha, više mi nije jasno ništa..

Ne puštajte ga u autobus pokušao me ubiti!
Vozač autobusa me čudno gleda ali ništa manje čudno njega.

On: nije platio kartu, mora platiti kartu za tramvaj.
Vozač: gospodine ovo je Čazmatrans ne mozete mu ovdje naplatiti kartu.
On: Nij.. (prekine ga vozač zatvaranjem vrata)

Vraćam se na svoje mjesto, pratim ga pogledom, napokon odlazim. Sve nestaje u magli, čađavoj magli Čazmatrans autobusa. Spašen sam, sretan, ovo je najbolji dan u mom zivotu, poginuo sam skoro 4x u pola sata al' ostao živ. Zapalio bih cigaretu al ne smijem u autobusu sam. Ne idem nikamo van danas, mrmljam - pitam se: u kojem mjesecu se pare mačke? (valjda da na trenutak pobjegnem)

Razmišljam tiho,nenametljivo i duboko. Bez vjestački izazvanih emocija. Ispreplićem prste..Ou hepi dej!





--------------------------------------------------------------------------