Metamorfoze

[OneAlkemist]

Nek je slava i Vragu i Bogu, ionako će ih slaviti kako tko umije, zar od te dvije gadosti ispraznost naslućuje kraja? Moj je život trošan, i postojim zabavljajući se kroz sanjarenja o čudovišnim ljubavima i maštovitim svjetovima, jadam se i grdim se zbog privida svijeta, kao prosjak, umjetnik, razbojnik, svećenik...
Ushićenih vjeđa otkrivam nove pljesnjivosti ulice, pa preneraženo gledam u svoja otkrića - nije li predivna tamnoplava bekrajnost skepse i nesmislenosti!
Vlastitu budućnost ne naslućujem; pijančevanja, tuče, kurvanja... ili sjedenja pod dosadnim zastorom kojeg mlate žalopojke Sunca, pisanja, muke u radu, naslućivanje katastrofe ili čitanje crkvenih spisa. Gledam goleme spomenike zaboravljenih heroja u gluho doba noći, koji su umrli glupo i blesavo.
Propala moralna načela još spajam nitima razuma, drska plavet i zelenilo pružaju bunilo što odstupa od svakodnevne pravilnosti... blagostanje prirode i dalje pobuđuje spokojno milovanje ćutila, s intenzivnim mirisima raznovrsnosti.
Da, tako je uvijek - pameti nikad dosta, a mudrosti premalo. Nek je slava Patnji koja vlada Zloćom i Dobrotvorcem; jedan ne odolijeva njenoj slasti, drugi pak izdajnički bježi s rukama pomaganja u džepovima. Bože, ne tražim li tvoje spasenje svim neizmjernim snagama čovjekova duha!
Svatko živi kako zna, evo ja stvaram novu i neviđenu znanost - kako postati nebitan vlastitom sebi: time nadomjetiti sve upravitelje iluzija i težnji, umora i osjećaja - tih podmuklih varalica.
Oh, i svih propuštenih ljubavi koje su raspele srce, taj lotusov cvijet koji žudi izrasti iz debelog mulja. Pisati, pisati, moram pisati! To je moja dužnost. Moj život je bolesnička postelja, a miris tamjana svojom jakom opojnošču neprestano i nezaustavljivo razbacuje želje za stvaranjem. Nisam li već umjetnik?
Lud, lud, potpuno lud! Živjela znanost pojedinca!

[OneAlkemist]

U raspupaloj ljubičastoj prašumi Euharis mi reče da je proljeće. Zastao sam u povorci samosažaljenja - postavio sam glasovir Dobrote u vrsima nebosklonih alpa. Ljupki Panov sine! Tvoje oči kolutaju pod cvjetićima ovjenčanim čelom!
Spominjem se srebrnih i sunčanih sati, kad ona i ja znadosmo trčati među lelujavim stupovima žita - nisam li jednom živio herojsku ljubav, kojoj slično ne ljubljaše ni Cezar ni Marko Antonije - o legendo ljepote!
Uzlet grimiznih golubova tutnji mi kroz misli. Moja je mudrost isto tako prezrena kao kaos. Što je moje ništavilo prema zapanjenosti srodnih duša?
Zar zaista žalim za starim udjelom božanske radosti? O pepeljasto srce, tebe bacam kroz splet stabala i mrežu Sunčevih zraka. Amore - šeći se noću, prolebdi kroz vrtoglave trgove gradova i nađi moju propast, uzdigni srž naše sreće i naših želja! Pronađi nju - blesavu i glupu ljubav.

[OneAlkemist]

Rečenice su ti doista literarni šrot. Zar je tvoja patnja toliko malena da se ne nazire u polupraznim rečenicama? O pjegavi obrazi plavokose Fortune, kako nam govoriš da je sve ništavno - želje, snovi, djela, riječi. I da je čovjek genij zatvoren u nezdravoj rupi realnosti. Prostor i muklina ropstva, da!
Zato sanjam sred mnoštva i vreve, i nikada neću moći istjerati Ljubav kroz prozor.
Želim da se moje rećenice smiju i plaču, da se rese vrlinama i da plešu - rado bih da neumjesni Jug obnavlja njihove uspomene opojnim besmislicama.
U hladnim lokvama mjesečevih poplava, na nekoj visokoj stazi, ja gledam svjetove i baštine svih naroda - siva kristalna nebesa. Uspinju se žice s obala.
Jedna bijela zraka s plavetnila započinje komediju. Nije li bolestan čovjek kad pomišlja da je sve sivo? Fortuno, nagradi me zdravljem, a ja ću - kratkovječan i praznovjeran, rubinima i zlatnim privjescima obogatiti vrat tvoje besmrtnosti!
Naša šumska sjeno, naša ljetna noći, što je čovjek u golemoj skupini svjetova?!

[OneAlkemist]

Ljute me te sekunde koje su svakim trenutkom iste.. i pjesme na radiju, i kuća u kojoj prebivam koja je svakodnevno ista. Ceste, prostor koji je uvijek isti, sunce koje je uvijek žuto sija, nebo koje je uvijek isto - neobuhvatno. Naizgled promjene položaja tijela, promjene pića koja pijemo, miris zraka koji dišemo, promjene u našim osjetima tvore život. Sluh, vid, viđenja, posjedovanje, osjećanja i saznanja - sladak napitak čula u nama se neprestano miješa s drugim gorkim napitcima. To je život! Život je neplemenit kralj koji nas zove na neodgodivu gozbu, gdje primorani jedemo što nam dade na repertoar. Odvratno! Odvratno! Puj! Čovječe, tvoje mogućnosti i sposobnosti tako su malene...

[vasylomachenko]

Opet ti se pogoršalo ?

[OneAlkemist]

Ovo se zove umijeće pisanja, koje odstupa od običnog i istrošenog načina pisanja. Fraze su takve da se dojam čitanja podigne na sasvim višu razinu.
Ovo je viša razina pisanja naspram onog običnog natukavanja, i mislim da je ovo genijalno... samo treba znat čitat. Nauči čitat dijete drago.

[OneAlkemist]

Pravom piscu i umjetniku nikad nije i neće bit važna kritika nekog bolesnog kritičara koji luta forumima, koji svoju realnost usmjerava u imaginarne razgovore preko foruma, a o pisanju nemaš pojma, sve sam pročito šta si napiso. Zanima me koja je tvoja svrha na forumu, i na svijetu uopće, i dal si stvarno samo nametnik na forumu koji uništava teme i sve ono što je lijepo?
Mani se ti toga posla, i književnosti uopće. Pusti velike da se pobrinu hoće li se stvoriti koje djelo. I pusti velike da komentiraju umjetnost i njen razvitak.

[vasylomachenko]

OneAlkemist kaže:

Ovo se zove umijeće pisanja, koje odstupa od običnog i istrošenog načina pisanja. Fraze su takve da se dojam čitanja podigne na sasvim višu razinu.
Ovo je viša razina pisanja naspram onog običnog natukavanja, i mislim da je ovo genijalno... samo treba znat čitat. Nauči čitat dijete drago.