Polazimo li od sebe ili drugog?

[violeta1980]

Verdadera;62932307
[I kaže:

Nije stvar u željeti uzeti više nego u željeti dati više a da pritom ne izgubim sebe.
[/I]
I ono meni važno- da ne izgubim voljenog kraj sebe. Iako mu potpuno vjerujem, pitam se koliko bi prema njemu bilo sebično, koliko bi se uskraćenim osjećao?

Šah je divota, u mnogome pojednostavljena i donekle šablonizirana, ali i dalje vjerna i zorna slika života. I slažem se, upravo radi psihološke borbe puno je zabavniji s poznatim igračima nego random protivnicima. Ispipavanje znanja, sklonosti riziku, koncentracije, želje za pobjedom, isprobavanje trikova i opsjena. Sjajna cerebralna gimnastika.
Vidiš je puno sebičnije gladam na tu dilamu. I pokušavam prvo osigurati sebe, pa se onda osjećati još bolje dajući višak.
Hja, da, muškarci znaju biti malo infantilni, dječarci u srcu zauvijek. I s tim treba biti oprezan. Ali, mislim da pametna žena koja kalkulira koji potez unaprijed, svojim razumskim rješenjima može riješiti i taj problem unaprijed, svjesna da bi mogao nastati. Mrvicu proračunatijom podjelom pažnje nego što možda naiđe samo po sebi u nekom kriznom trenutku.
Mislim da je važno i biti svjesna mogućnosti, pa organizirati vrijeme za dijete u razmjerima i duljini koja se pokaže potrebnom. Oduzeti poslu, karijeri, široj obitelji, prijateljima, a ne Njemu. Plus magija kojom mora biti zadivljen zbog vlastitog potomstva, omađijan kao rijetko kada i trebalo bi biti dovoljno, ne samo da ostane isto, nego valjda i još bolje, povezanije i utvrđenije.
Sve u svemu ta magija novog života mislim da je toliko jedinstvena da ju nikako nije potrebno propustiti. Da je to jedan od najviše pet vrhunaca koji uopće možemo kušati, doseći, ostvariti.

[Joshua]

violeta1980 kaže:

Šah je divota, u mnogome pojednostavljena i donekle šablonizirana, ali i dalje vjerna i zorna slika života. I slažem se, upravo radi psihološke borbe puno je zabavniji s poznatim igračima nego random protivnicima. Ispipavanje znanja, sklonosti riziku, koncentracije, želje za pobjedom, isprobavanje trikova i opsjena. Sjajna cerebralna gimnastika.
Vidiš je puno sebičnije gladam na tu dilamu. I pokušavam prvo osigurati sebe, pa se onda osjećati još bolje dajući višak.
Hja, da, muškarci znaju biti malo infantilni, dječarci u srcu zauvijek. I s tim treba biti oprezan. Ali, mislim da pametna žena koja kalkulira koji potez unaprijed, svojim razumskim rješenjima može riješiti i taj problem unaprijed, svjesna da bi mogao nastati. Mrvicu proračunatijom podjelom pažnje nego što možda naiđe samo po sebi u nekom kriznom trenutku.
Mislim da je važno i biti svjesna mogućnosti, pa organizirati vrijeme za dijete u razmjerima i duljini koja se pokaže potrebnom. Oduzeti poslu, karijeri, široj obitelji, prijateljima, a ne Njemu. Plus magija kojom mora biti zadivljen zbog vlastitog potomstva, omađijan kao rijetko kada i trebalo bi biti dovoljno, ne samo da ostane isto, nego valjda i još bolje, povezanije i utvrđenije.
Sve u svemu ta magija novog života mislim da je toliko jedinstvena da ju nikako nije potrebno propustiti. Da je to jedan od najviše pet vrhunaca koji uopće možemo kušati, doseći, ostvariti.

Ovo fakat zvuči savršeno logički i logistični posložen suživot sa nekim! Ovaj pokus bu fakat zanimljiv za daljnje promatranje! Jedva čekam zimu!

[violeta1980]

josuha kaže:

Ovo fakat zvuči savršeno logički i logistični posložen suživot sa nekim! Ovaj pokus bu fakat zanimljiv za daljnje promatranje! Jedva čekam zimu!

Što nije? Pa ne možeš imati baš sve uvijek, nije li? Moraš postaviti prioritete.

[Joshua]

violeta1980 kaže:

Što nije? Pa ne možeš imati baš sve uvijek, nije li? Moraš postaviti prioritete.

Pa velim! Užitak čisti i stvarno ti želim da do kraja ostane sve na ovom nivou kako je tebi sada u braku. Interesantno bu mi te i čitat kad dođe i onaj novi level u braku! Jedva čekam!

[violeta1980]

josuha kaže:

Pa velim! Užitak čisti i stvarno ti želim da do kraja ostane sve na ovom nivou kako je tebi sada u braku. Interesantno bu mi te i čitat kad dođe i onaj novi level u braku! Jedva čekam!

Misliš na dijete, ili u načelu?

[Joshua]

violeta1980 kaže:

Misliš na dijete, ili u načelu?

Mislim naravno na sve ono kaj dolazi u daljnjem razvoju. Djete je slijedeće kaj slijedi po pitanju nekog levela. Vidim da je sve idealno posloženo i pripremljeno. No zanima me i ono naravno ostalo kaj bu išlo. Rijetko tko tako precizno i jasno prenosi svoje misli o suživotu na ekran. Zato me najviše i intrigira! Naravno ako ćeš tada imati još uopće volje i potrebe se igrati sa nama.

[violeta1980]

josuha kaže:

Mislim naravno na sve ono kaj dolazi u daljnjem razvoju. Djete je slijedeće kaj slijedi po pitanju nekog levela. Vidim da je sve idealno posloženo i pripremljeno. No zanima me i ono naravno ostalo kaj bu išlo. Rijetko tko tako precizno i jasno prenosi svoje misli o suživotu na ekran. Zato me najviše i intrigira! Naravno ako ćeš tada imati još uopće volje i potrebe se igrati sa nama.

Vjerojatno je pitanje raspoloživog vremena upitno. Volja i potreba za komunikacijom teško mogu prestati. Bar se nadam.

[Helder]

starakrpa kaže:

Kolko filozofije...

Jadan taj muž ak to mora slušat svaki dan.
Bar znaš da te stvarno voli.

Pod uvjetom da uvodni post nije nekakva troll zajebancija, ovakvu rospiju može trpjeti samo jedan notorni papak. Ne bih mu bio u koži, jer pored tako sebeljubivih kriterija koje mu ona nameće svodi se samo jedno pitanje: zar je on još uvijek dovoljno ćorav da ne vidi s kime ima posla?

Tebe treba varati, i da sam na njegovu mjestu poševio bih sve tvoje prijateljice, bez obzira posložila se ti nakon toga u svojoj glavi ili ne.
Između redaka svega onoga što pišeš otkriva se tvoje beskrajno samoljublje, tako da se čovjek slobodno smije upitati nisi li čitav taj film sebi samo zavrtjela u glavi, pod uvjetom da uzrok te tvoje gluposti nije nekakva otrovna bunika. Teško je za povjerovati da negdje doista postoje papci koji su spremni trpjeti jedan sebeljubiv užas od tako neodgojene žene. Ukoliko je on još uz tebe, nemoj se iznenaditi ako ti uskoro odleprša. Dovoljno je užasa proživio što te uopće upoznao.

Zato tvoj uvodni post treba shvatiti kao dobru zajebanciju: kiki-riki, kokice i malo podsmijeha. Inače ti ni psihopterapija ne može pomoći.

[Verdadera]

Heder
Ti si jako ljut. Zvučiš mi i jako poznato, kao netko tko već ima 2 profila.
Ovoliki izljev bijesa ni ne mogu gledati kao provokaciju niti uzimati osobno.
Šteta što si uređivao post, baš me zanima kakav je bio u originalu.

[violeta1980]

I ja mislim da je mamica pogrešno uputila Heldera u ovaj Svijet, pa se gadno iznendio da ipak on nije centar, nego Sunce.....

[Deng]

violeta1980 kaže:

... mislim da je mamica pogrešno uputila Heldera u ovaj Svijet, pa se gadno iznendio da ipak on nije centar, nego Sunce.....

Ne, mamice ovako ne upucuju svoje sinove, vec ocevi - sa mnooogo iskustva .. i po meni se tu radi o samozivom-ego-manijakalnom & notornom narcistickom poremecaju viseg/visokog intenziteta.
Sorry solidarna prijateljice, pravac tvoje prijateljice je - neuropsihijatar/neurolog.
Tu neće biti u ulozi 'mačke prema svom mišiću' već u ulozi 'mišice prema strucnom mačku' ... što naravno ne podnosi(te).

Btw, i ovo je dokaz da se, iza kulisa stvarnosti kakvu poznamo, vodi rat spolova na krajnostima ega koje je neka jedinka kroz svoje okružje bila sposobna izgraditi (nesposobna ga obuzdati) i što je razina veca sraz je brutalniji i on je trenutno poguban za najperspektivniji postotak muške populacije. Žene su apsolutno uspjele prevladati zbog urodene predispozicije koju su pocele koristiti ne za realizirati ljubav nego koncentraciju moci. Svemu je pogodovala djevicanska opna koja je izgubila svaki smisao. Istu je suvremena žena sada sposobna vizualizirati u glavi i mi sada imamo pun javni prostor štraca ali koje su u svoj svojoj istini, kako funkcioniraju, zapravo nevinašca, nesposobne su više, u krajnosti, kao žene, se realizirati. U navedenom je momentu i uporište homoseksualnosti koja je zapravo devijacija seksualnosti, kao takve, kroz ego suvremene žene u kojoj i je ishodište ljubavi. Problem je enorman i on ce kroz vrijeme postajati sve vecim ukoliko ne skupimo hrabrosti suociti se sa istim (navedeno je samo pitanje vremena). Pred nama je jedna od najvecih revolucija, revolucija u glavama vecine … kroz spoznaju o nama samima koja je zapravo inicijator napretka stanja svijesti.

[salomee]

Verdadera kaže:

Nije stvar samo u crnim ishodima, za nekoga tko zna predvidjeti tako crno poprilično riskiram. Stvar je u svim ishodima, i dobrima i negativnima. Kao kad igraš šah, mislim da si to i spominjala. Ja također igram šah, ne često, vrlo rijetko. Kad igraš šah moraš znati 3 poteza unaprijed a za to je korisno i proučiti protivnikovu taktiku.
Nije stvar u željeti uzeti više nego u željeti dati više a da pritom ne izgubim sebe.

I ono meni važno- da ne izgubim voljenog kraj sebe. Iako mu potpuno vjerujem

Ako u glavi igraš šah sa partnerom i predviđaš tri ili pet poteza unaprijed vjeruješ li mu zaista ili samo misliš da mu vjeruješ i sebe želiš uvjeriti u to? Takva taktika je odlična u poslu ali u privatnim odnosima ne može donijeti ništa dobro...očekivanje crnih scenarija obično skriva neke strahove a strahovi okupiraju um analizama umjesto da si u miru sa sobom a posredno i partnerom...lako je reći ali znam da je teško isključiti umne analize no kada se čovjek pomiri sam sa sobom onda donosi mir i partneru te i u odnos unosi mir a ne analize i konfuziju

[Verdadera]

Deng kaže:

Ne, mamice ovako ne upucuju svoje sinove, vec ocevi - sa mnooogo iskustva .. i po meni se tu radi o samozivom-ego-manijakalnom & notornom narcistickom poremecaju viseg/visokog intenziteta.
Sorry solidarna prijateljice, pravac tvoje prijateljice je - neuropsihijatar/neurolog.
Tu neće biti u ulozi 'mačke prema svom mišiću' već u ulozi 'mišice prema strucnom mačku' ... što naravno ne podnosi(te).

Btw, i ovo je dokaz da se, iza kulisa stvarnosti kakvu poznamo, vodi rat spolova na krajnostima ega koje je neka jedinka kroz svoje okružje bila sposobna izgraditi (nesposobna ga obuzdati) i što je razina veca sraz je brutalniji i on je trenutno poguban za najperspektivniji postotak muške populacije. Žene su apsolutno uspjele prevladati zbog urodene predispozicije koju su pocele koristiti ne za realizirati ljubav nego koncentraciju moci. Svemu je pogodovala djevicanska opna koja je izgubila svaki smisao. Istu je suvremena žena sada sposobna vizualizirati u glavi i mi sada imamo pun javni prostor štraca ali koje su u svoj svojoj istini, kako funkcioniraju, zapravo nevinašca, nesposobne su više, u krajnosti, kao žene, se realizirati. U navedenom je momentu i uporište homoseksualnosti koja je zapravo devijacija seksualnosti, kao takve, kroz ego suvremene žene u kojoj i je ishodište ljubavi. Problem je enorman i on ce kroz vrijeme postajati sve vecim ukoliko ne skupimo hrabrosti suociti se sa istim (navedeno je samo pitanje vremena). Pred nama je jedna od najvecih revolucija, revolucija u glavama vecine … kroz spoznaju o nama samima koja je zapravo inicijator napretka stanja svijesti.

Hvala na dijagnozi, poštedjet ću te (se) tvoje.
On topic, kad si već uskrsnuo temu ovim pamfletićem.
Polaziš li od sebe ili od drugih?

salomee kaže:

Ako u glavi igraš šah sa partnerom i predviđaš tri ili pet poteza unaprijed vjeruješ li mu zaista ili samo misliš da mu vjeruješ i sebe želiš uvjeriti u to? Takva taktika je odlična u poslu ali u privatnim odnosima ne može donijeti ništa dobro...očekivanje crnih scenarija obično skriva neke strahove a strahovi okupiraju um analizama umjesto da si u miru sa sobom a posredno i partnerom...lako je reći ali znam da je teško isključiti umne analize no kada se čovjek pomiri sam sa sobom onda donosi mir i partneru te i u odnos unosi mir a ne analize i konfuziju

Zanimljivo je čitati sebe od prije tri godine, kad god naiđem na neki post iz tog doba promislim kako sam naivna u interakciji bila. Osjećaj- čuđenje. Možda isto promislim o sadašnjoj sebi za tri godine.

Uzela si post van konteksta u kojem je pisan, na temi koju sam sama napisala a onda istrolala do krajnjih granica.
Generalno rečeno, slažem se s tim što si napisala, više-manje.

Osobnije rečeno:

Da, poslovni odnosi su mjesto za strategije.
Uz to, sa životom igram šah, sa sobom također igram šah. Donosi mi mir (sa sobom).

Ne igram šah s voljenima.
Jesam u "početcima", dok nisam imala pojma što je odnos između ljudi, samo kako odlično igrati šah. Trebalo mi je vremena da uočim "krive" obrasce iz djetinjstva. Još ih pobrojavam u procesu samo-odgajanja.
Mir i nemir su odlični alati.

Vjerujem do srži da će svaki čovjek biti čovjek, pa tako i partner, tako i ja.
Čovjek je komplicirano biće unutar jednostavne jezgre.
Poznajem njegovu jezgru, volim njegovu komplikaciju.
Što nekome donosi nemir (konfuziju), drugoga smiruje.

Nesvjesni dio čovjeka je onaj koji zaigra šah, analizom se taj dio osvještava.
Postoji li kraj?

Analize u ovom kontekstu (zapravo, introspekcije) su prijeko potrebne dok god čovjek ne postane božanstvo. U suprotnom, mogli bismo pričati o samo-nametnutim idealističkim maskama, to jest, božanstvima. Savršeno, konačno, završeno. Kraj.

Krivnja, grižnja i briga s kojom se zahtjevno nositi je jedan od razloga zašto se "analiza" stavlja u "nepoželjni" koš. Nakon procesuiranja (ne potiskivanja) tih osjećaja, analiza postaje dobar, konstruktivni alat.

Odnos koji je neprestan od početka u čovjekovom životu je odnos sa sobom.
Nema kraja, dok je i života.
Cilj je uhvatiti što više pokemona

Analiza u kontekstu (opterećene) preokupacije životnim stvarima (ili čak i ljudima, uključujući bliske) na koje se nema, niti bi se trebalo, imati utjecaj...da, besmislena konfuzija, slažem se.

Pitanje je, dakle, polazimo li od sebe ili od drugih?

[salomee]

Nisam primjetila da je stara tema no lijepo je pročitati o pozitivnim uvidima vlastitih obrazaca koje si stekla...osobno ne vjerujem da taj proces ikada završava iako mnogi vjeruju da tu postoji kraj, no o sebi, kao i o svijetu,okolini,drugima učimo dok smo živi...o analiziranju nemam loše mišljenje jer sam i sama tome sklona ali sam odavno naučila gdje je prekidač i kada ga treba stisnuti...Polazimo li od sebe? U pravilu da ali ne znači da nismo sposobni uživjeti se u tuđu " kožu" i pogledati stvari tuđim očima

[Verdadera]

salomee kaže:

Nisam primjetila da je stara tema no lijepo je pročitati o pozitivnim uvidima vlastitih obrazaca koje si stekla...osobno ne vjerujem da taj proces ikada završava iako mnogi vjeruju da tu postoji kraj, no o sebi, kao i o svijetu,okolini,drugima učimo dok smo živi...o analiziranju nemam loše mišljenje jer sam i sama tome sklona ali sam odavno naučila gdje je prekidač i kada ga treba stisnuti...Polazimo li od sebe? U pravilu da ali ne znači da nismo sposobni uživjeti se u tuđu " kožu" i pogledati stvari tuđim očima

Zanimljivo na koliko načina se može shvatiti jedno pitanje...polazimo li od sebe ili od drugog?


Ovo boldano je dobra tema.
A kako sam vična začatavanju, trolanju, romaniziranju i skretanju s puta, zanimala bi me još pokoja riječ o navedenom iz tvoje perspektive/iskustva, ukoliko imaš volje objasniti.

Na koji način si naučila gdje je prekidač?
Gdje je prekidač?
Kako procjenjuješ trenutak kada stisnuti prekidač a kad ne?
Kako pritiskaš prekidač?

[salomee]

[QUOTE=Verdadera;75376093]
A kako sam vična začatavanju, trolanju

Na koji način si naučila gdje je prekidač?
Gdje je prekidač?
Kako procjenjuješ trenutak kada stisnuti prekidač a kad ne?
Kako pritiskaš prekidač?[/QUOlE]

Pa šta ima veze ako odeš u trolanje ili sasvim drugu temu, to je ustvari prirodna znatiželja i spontanost
Ja nisam sklona dugim upisima nego kratko i jasno kažem što imam, u razgovoru bi već bilo drugačije i kroz usmenu komunikaciju mnogo bolje objasnim nego pisanjem...
To " pritiskanje" prekidača nisam uspjela naučiti nikoga tko je to zatražio...evo jedan davni primjer..dok sam studirala i imala ispit ponavljala sam gradivo kao i drugi dok smo beskrajno dugo čekali da dođemo na red za usmeno ispitivanje..ja sam u jednom trenutku otišla nešto pojesti a zatim i do ( iznajmljenog)
stana gdje sam navila budilicu i odspavala 20 minuta te se vratila na faks i nastavila čekati još satima...nitko nije mogao vjerovati kako to mogu jer su svi bili pod stresom i u strahu te nitko ne bi mogao zaspati

[Verdadera]

salomee kaže:

Pa šta ima veze ako odeš u trolanje ili sasvim drugu temu, to je ustvari prirodna znatiželja i spontanost
Ja nisam sklona dugim upisima nego kratko i jasno kažem što imam, u razgovoru bi već bilo drugačije i kroz usmenu komunikaciju mnogo bolje objasnim nego pisanjem...
To " pritiskanje" prekidača nisam uspjela naučiti nikoga tko je to zatražio...evo jedan davni primjer..dok sam studirala i imala ispit ponavljala sam gradivo kao i drugi dok smo beskrajno dugo čekali da dođemo na red za usmeno ispitivanje..ja sam u jednom trenutku otišla nešto pojesti a zatim i do ( iznajmljenog)
stana gdje sam navila budilicu i odspavala 20 minuta te se vratila na faks i nastavila čekati još satima...nitko nije mogao vjerovati kako to mogu jer su svi bili pod stresom i u strahu te nitko ne bi mogao zaspati

Ima veze, ali, možda spojim nekako s temom
Sklona sam dugim, opširnim, vrlo detaljnim i relativno ne-jasnim piskaranjima.
Ovo sve što pišem je drastično skraćeno.
To ja sebi napominjem tu i tamo da trolam i začatavam tako da stisnem prekidač. Netko ga stiska u analizi, netko na drugim mjestima. Kao što je znatiželja.

Naučila sam stisnuti prekidač spontanosti. I znatiželje.
Analizu nisam učila zaustavljati, ili bolje reći, nisam tim putem naučila. Naučila sam...spontano kako prestati s analizom i prepustiti se. Dok sam racionalno razmišljala baš o tome, nije uspjevalo.
Uspjelo je nakon dugog puta vijugavim cesticama dok nisam posljedično došla "ispred" analize, pogledala je u oči i razumjela.
Analiza (prekidač) kao svjesni cilj je bio dead-end.
Analiza u koktelu sa spontanosti u određenim životnim situacijama je dobitna kombinacija.

Prepuštanje svom mehanizmu donosi razno-razna otkrića. Ponekad je jedno od otkrića to da već "sve" imaš u sebi, pa tako i sposobnost zaustavljanja. Ako dozvoliš svom cjeloukupnom organizmu da "teče" dok si u pozadini i osluškuješ nesvjesno, znat ćeš kad se zaustaviti.
Ali u tome se "treba" paziti što te i zašto pokreće tako da se u miru prepustiš sebi.
Kad motivacija dolazi iz "ispravnog" izvora, tok mehanizma-organizma je dobro programiran za prepuštanje. Kad dolazi iz "neispravnog" izvora, može se dogoditi da ne vidiš kamen na putu ukoliko se prepustiš vožnji a taj kamen može biti koban.
Neispravan izvor držim bilo što što potječe iz frustracije, bila opravdana ili ne, za tok mehanizma vrijednost (etika, moral) je manje važna.
Ako potječe iz frustracije i nije moguće prestati, tu sam za analizu tako da se barem izbjegne kamen na cesti.

U stresnim situacijama ne osjećam strah, ili pretty much išta osim eventualno neke čudno nabrijane ljutnje-volje-dišpeta, ili čudno snažna smirenost. Tek kad sve prođe osjećam i analiziram.
Poznato mi je na što misliš sa svojim primjerom. Primjetila sam da je mnogima to paničarenje nekakva vrsta oduška, u biti bildanja snage, ne koči ih, možda neki ni ne žele drugačije.
Ne nerviram se oko onoga na što nemam utjecaj. Doslovno prekinem struju misli s tom izjavom. Logika iza izjave je prejaka da bih se mogla emocionalno vezati u petlju.

Ono na što imam utjecaj- utječem. Ako ne utječem, priznam sebi svoju odgovornost.

S druge strane, u emocionalnim odnosima mi ide teže. Kako isključiti analizu kad se radi o bliskim ljudima? Ne u smislu igranja šaha i predviđanja poteza.
Što ako vidim petlje u koje se zapetljavaju, vidim do čega bi te petlje mogle dovesti, koliko će im otežati...a ja niti imam pravo niti mogućnost da išta promijenim, pa iti da ih uputim.
To sam počela rješavati s mišlju da svaki put kad primjetim tuđu petlju, to je način da se sakrijem od svoje. Pa analize usmjeravam ka sebi, ne vani.
Zato sam napisala da je preokupacija stvarima i ljudima koje ne mogu promijeniti besmislena konfuzija koja može odvesti u vrlo trule smjerove.
Jedino što mogu je biti tu kad se voljeni zapetljaju.


Ne možeš naučiti nikoga ništa, čak i da tvoj "učenik" ima svu volju ovog svijeta, unutar principa poduke-nauke o bivstvovanju čovjekom, sve što može (a najčešće ne može jer je to lomljenje biti čovjeka) je prekopirati tebe u sebe a to...nije to.
Ono što možeš je pružiti svoje proživljeno-već-analizirano iskustvo iz kojeg će netko sam, spontano, izvući ono što mu/joj je potrebno da nauči sam/a sebe. Uz svu tu istost čovjeka, svaki od naših mikseva je posebna priča.

Za kraj, pišem pojam "analiza", a različita viđenja će taj pojam staviti u različit kontekst. Ima raznih vrsta analiza koje čovjek upotrebljava u različitim situacijama. Samo je proces sličan, odvijanje programa. Izvori i razlozi su...jel, različiti.
Analiza u svojstvu teme je- introspekcija. S pojmom introspekcija, pitanje "polazimo li od sebe ili drugog" dobiva drugačiju boju.
Koja nije (direktno) vezana uz (nagonsku) potrebu čovjeka.
U smislu potrebe, da, čovjek polazi od sebe, što ipak (vrijednosno ublaženo) ne znači da ne može imati empatije za drugu osobu.
A zatim analizom utvrditi daljnji tijek ponašanja.
To je ono što preporučam sebi budući da je spontanost jaka in this one, a, u ovom slučaju, to znači kamenje na cesti.
Preporučam sebi i oprez jer se lako potpadne u "ne-ljudsku" kalkulaciju.
Nekome drugome možda bih predložila manje analize a više spontanosti, ovisi o čovjeku.

(dalo bi se ovdje tipkati o empatiji, ne želim, ipak, jer, kad krenem u tom smjeru, "konačan" rezultat je onaj da empatija...ne postoji. osim u vrijednosnom sustavu. "uvijek" polazimo od sebe, čak i dok empatiziramo s drugima. razočaravajuće za mog Idealistu, jedini u mom kompletu s uzvišeno velikim slovom.)

I takototakoto kakotokakoto
Izanalizirala sam ispontanizirani tok misli, now it's time to put a lid on it.

[Eksiloner]

Verdadera kaže:

Ima veze, ali, možda spojim nekako s temom
Sklona sam dugim, opširnim, vrlo detaljnim i relativno ne-jasnim piskaranjima.
Ovo sve što pišem je drastično skraćeno.
To ja sebi napominjem tu i tamo da trolam i začatavam tako da stisnem prekidač. Netko ga stiska u analizi, netko na drugim mjestima. Kao što je znatiželja.

Naučila sam stisnuti prekidač spontanosti. I znatiželje.
Analizu nisam učila zaustavljati, ili bolje reći, nisam tim putem naučila. Naučila sam...spontano kako prestati s analizom i prepustiti se. Dok sam racionalno razmišljala baš o tome, nije uspjevalo.
Uspjelo je nakon dugog puta vijugavim cesticama dok nisam posljedično došla "ispred" analize, pogledala je u oči i razumjela.
Analiza (prekidač) kao svjesni cilj je bio dead-end.
Analiza u koktelu sa spontanosti u određenim životnim situacijama je dobitna kombinacija.

Prepuštanje svom mehanizmu donosi razno-razna otkrića. Ponekad je jedno od otkrića to da već "sve" imaš u sebi, pa tako i sposobnost zaustavljanja. Ako dozvoliš svom cjeloukupnom organizmu da "teče" dok si u pozadini i osluškuješ nesvjesno, znat ćeš kad se zaustaviti.
Ali u tome se "treba" paziti što te i zašto pokreće tako da se u miru prepustiš sebi.
Kad motivacija dolazi iz "ispravnog" izvora, tok mehanizma-organizma je dobro programiran za prepuštanje. Kad dolazi iz "neispravnog" izvora, može se dogoditi da ne vidiš kamen na putu ukoliko se prepustiš vožnji a taj kamen može biti koban.
Neispravan izvor držim bilo što što potječe iz frustracije, bila opravdana ili ne, za tok mehanizma vrijednost (etika, moral) je manje važna.
Ako potječe iz frustracije i nije moguće prestati, tu sam za analizu tako da se barem izbjegne kamen na cesti.

U stresnim situacijama ne osjećam strah, ili pretty much išta osim eventualno neke čudno nabrijane ljutnje-volje-dišpeta, ili čudno snažna smirenost. Tek kad sve prođe osjećam i analiziram.
Poznato mi je na što misliš sa svojim primjerom. Primjetila sam da je mnogima to paničarenje nekakva vrsta oduška, u biti bildanja snage, ne koči ih, možda neki ni ne žele drugačije.
Ne nerviram se oko onoga na što nemam utjecaj. Doslovno prekinem struju misli s tom izjavom. Logika iza izjave je prejaka da bih se mogla emocionalno vezati u petlju.

Ono na što imam utjecaj- utječem. Ako ne utječem, priznam sebi svoju odgovornost.

S druge strane, u emocionalnim odnosima mi ide teže. Kako isključiti analizu kad se radi o bliskim ljudima? Ne u smislu igranja šaha i predviđanja poteza.
Što ako vidim petlje u koje se zapetljavaju, vidim do čega bi te petlje mogle dovesti, koliko će im otežati...a ja niti imam pravo niti mogućnost da išta promijenim, pa iti da ih uputim.
To sam počela rješavati s mišlju da svaki put kad primjetim tuđu petlju, to je način da se sakrijem od svoje. Pa analize usmjeravam ka sebi, ne vani.
Zato sam napisala da je preokupacija stvarima i ljudima koje ne mogu promijeniti besmislena konfuzija koja može odvesti u vrlo trule smjerove.
Jedino što mogu je biti tu kad se voljeni zapetljaju.


Ne možeš naučiti nikoga ništa, čak i da tvoj "učenik" ima svu volju ovog svijeta, unutar principa poduke-nauke o bivstvovanju čovjekom, sve što može (a najčešće ne može jer je to lomljenje biti čovjeka) je prekopirati tebe u sebe a to...nije to.
Ono što možeš je pružiti svoje proživljeno-već-analizirano iskustvo iz kojeg će netko sam, spontano, izvući ono što mu/joj je potrebno da nauči sam/a sebe. Uz svu tu istost čovjeka, svaki od naših mikseva je posebna priča.

Za kraj, pišem pojam "analiza", a različita viđenja će taj pojam staviti u različit kontekst. Ima raznih vrsta analiza koje čovjek upotrebljava u različitim situacijama. Samo je proces sličan, odvijanje programa. Izvori i razlozi su...jel, različiti.
Analiza u svojstvu teme je- introspekcija. S pojmom introspekcija, pitanje "polazimo li od sebe ili drugog" dobiva drugačiju boju.
Koja nije (direktno) vezana uz (nagonsku) potrebu čovjeka.
U smislu potrebe, da, čovjek polazi od sebe, što ipak (vrijednosno ublaženo) ne znači da ne može imati empatije za drugu osobu.
A zatim analizom utvrditi daljnji tijek ponašanja.
To je ono što preporučam sebi budući da je spontanost jaka in this one, a, u ovom slučaju, to znači kamenje na cesti.
Preporučam sebi i oprez jer se lako potpadne u "ne-ljudsku" kalkulaciju.
Nekome drugome možda bih predložila manje analize a više spontanosti, ovisi o čovjeku.

(dalo bi se ovdje tipkati o empatiji, ne želim, ipak, jer, kad krenem u tom smjeru, "konačan" rezultat je onaj da empatija...ne postoji. osim u vrijednosnom sustavu. "uvijek" polazimo od sebe, čak i dok empatiziramo s drugima. razočaravajuće za mog Idealistu, jedini u mom kompletu s uzvišeno velikim slovom.)

I takototakoto kakotokakoto
Izanalizirala sam ispontanizirani tok misli, now it's time to put a lid on it.

Ukratko, samo jedna crtica iz mojih razmišljanja, u vezi toga što pričaš o empatiji. Bio je nedavno članak u novinama o tome kako je lice psa proizvod ljudskog odabira, proizvod tisuća godina umjetne selekcije za pse čije lice izgleda onako kako izgleda mala ljudska beba, lice koje u ljudima izaziva pozitivne emocije. Usporedba je bila sa licem vuka, koji nije prošao tu selekciju.

Uklapa se u to što kažeš, da empatija polazi od nas samih, da tuđa emocija ne postoji za nas ako je ne doživimo. Možda empatija ne postoji u tvrdom, racionalnom smislu. Ali to ne briše ono što osjećamo kada gledamo lice voljene osobe ili ljubimca .

[salomee]

Verdadera ovaj zadnji upis ti je jednostavno genijalan...više puta sam pročitala tvoj tijek razmišljanja i baš mi se svidio..ta tvoja duboka analiza i sklonost prenošenju misli na papir je neizražena kreativnost koja se može umjesto na tuđe emotivne petlje preusmjeriti u pisanje romana...nije nužno da sve petlje koje zamjećujemo u drugima imamo i sami, ali ćemo svakako znati savjetovati i znat ćemo se postaviti ako imamo iskustvo, no ako ga nemamo tada sebe možemo dovesti u situaciju da mislimo kako znamo bolje od drugih a ustvari nam samo fali empatije u toj određenoj situaciji jer empatija je nešto što se s iskustvima produbljuje, to je neka vrst emotivne mudrosti koja doduše zna biti blagoslov ali i prokletstvo

[Verdadera]

Eksiloner kaže:

:top :

Ukratko, samo jedna crtica iz mojih razmišljanja, u vezi toga što pričaš o empatiji. Bio je nedavno članak u novinama o tome kako je lice psa proizvod ljudskog odabira, proizvod tisuća godina umjetne selekcije za pse čije lice izgleda onako kako izgleda mala ljudska beba, lice koje u ljudima izaziva pozitivne emocije. Usporedba je bila sa licem vuka, koji nije prošao tu selekciju.

Uklapa se u to što kažeš, da empatija polazi od nas samih, da tuđa emocija ne postoji za nas ako je ne doživimo. Možda empatija ne postoji u tvrdom, racionalnom smislu. Ali to ne briše ono što osjećamo kada gledamo lice voljene osobe ili ljubimca : ).

Zdravo Eksiloner
Možemo i o empatiji bez obzira na "konačan" rezultat. Možda "na kraju" uspijemo spojiti empatiju i analizu s polaskom od sebe.

Zašto ukratko? Slobodno se raspiši ako imaš želju, dapače, zanima me tvoje razmišljanje.

Postoji li kakvo istraživanje o empatiji kod beba? Ili su bebe posve mala egocentrična bića? Mogu li bebe osjetiti ono što nisu na svojoj koži iskusile? Ili možda bebe baš to svrstavaju pod "svoja koža", kad je, npr, majka (otac) ljuta, tužna itd, to je direktni razlog zašto bebe osjete isto...ali...kako znaju što osjetiti? Uf

Ništa ne briše što osjećamo, osjećaji su jedan od "sastojaka" čovjeka. Taj sastojak je još jedan od finih mehanizama čovjeka koji se može dobro upoznati, shvatiti. Krenem li putem vrijednosti kao što sam krenula, zbilja se može završiti tema empatije s "ne postoji".

Ljubav je logična. Dio je svijeta. Empatija je ono što mi se doima (vrijednosnom) iluzijom dok bi mogla biti kvalitetan alat introspekcije. Ono što mnogi naprave je- puste je da prođe kroz njih prije nego su uočili sebe unutra. Uočavanje sebe odnosi dio "magije ljudskosti" pa dijete u čovjeku olako pobjegne od realnosti.
Meni je bilo dosta komplicirano prihvatiti da osjećam sebe u drugima jednom kad sam si zapela za oko. To ne briše druge u mojim očima, ali, ne mogu više biti nesvjesna.

Kad pogledam u lice voljenih, osjećaj je u biti neopisiv. Potpuno mi je jasno da ih volim.

(izbrisala sam romančić, dva o "neopisivom osjećaju" )

Osjećaji prema životinjama su mi drugačiji od osjećaja prema ljudima. Nisu plići, nisu dublji, drugačiji su. Iskonskiji, pa i jasniji.
Od djetinjstva se odlično slažem sa životinjama, jer ne komuniciram s njima kao s ljudima. Nemam ljubimaca, pokraj mene je ravnopravno biće sa svojim svijetom koji se isprepleće s mojim.

Koliko god čovjek bio životinja, u domeni fizičkog izgleda, ne mogu pronaći čovjeka u životinji.
Niti na čimpanzi.
Kao što nisam uspjela ni uz najveći trud zamisliti lice bebe na licu psa
Čak su im i oči drugačije. Beba je...nekako...prazna
Nevina.
Pas je "topao", povjerljiv a neki su i "mudri".
Možda radost?
Da, bebe su nekako radosne.
Ali...kad razmislim...bebe svih vrsta pokazuju radost. (višak energije, zaigranost, znatiželja, odsustvo straha) Ljudske bebe možda i malo više jer su zaštićenije od životinjskih.
Kako se ponašaju baby ribe? Ekhm. A mali...recimo, žohari?
Što je s baby kupusićem? Može li se reći da je zaigraniji od odraslog kupusa?

Mislim da bih mogla opisati kako je kupusić radostan, osjećaje i emocije ne držim isključivo ljudskima.

Ne znam da li je riječ o izazivanju pozitivnih emocija kroz naličje ljudskog oblika (bebino lice).
Nekako mi zvuči da čovjek psu vjeruje dok vuku ne vjeruje pa je o tome riječ.
Ako imaš neki link na to možda i promijenim mišljenje.

Nego, kad si već nabasao na temu, da budem on topic, polaziš li od sebe ili drugog?

salomee kaže:

Verdadera ovaj zadnji upis ti je jednostavno genijalan...više puta sam pročitala tvoj tijek razmišljanja i baš mi se svidio..ta tvoja duboka analiza i sklonost prenošenju misli na papir je neizražena kreativnost koja se može umjesto na tuđe emotivne petlje preusmjeriti u pisanje romana...nije nužno da sve petlje koje zamjećujemo u drugima imamo i sami, ali ćemo svakako znati savjetovati i znat ćemo se postaviti ako imamo iskustvo, no ako ga nemamo tada sebe možemo dovesti u situaciju da mislimo kako znamo bolje od drugih a ustvari nam samo fali empatije u toj određenoj situaciji jer empatija je nešto što se s iskustvima produbljuje, to je neka vrst emotivne mudrosti koja doduše zna biti blagoslov ali i prokletstvo

Hvala Salomee
Ovo je stvarno jako ugodan kompliment, laskaš mi.
Pobuđuje mi napadaje narcisoidnog trolanja

Pišem "romane" po forumu.
Za pravi roman nemam dovoljno strpljenja ni cjelovitosti. Ili potrebe.

Ne, nije nužno da je petlja koju vidim u drugome i u meni, slažem se.
Međutim, sam proces uočavanja tuđih petlji je "dokaz" vlastite, pitanje ostaje samo od koje bježim? Ne mora biti "ista", ponekad jest, ponekad nije.
Ne mislim na petlje u smislu životnih događaja, btw, nego osobnih mehanizama obrane. Događaji mogu biti različiti za dvije osobe s "jednakim" mehanizmom obrane.

Mnogo ljudi koji itekako imaju iskustvo (događaj) se postavljaju kao da su bolji. Kao da samo iskustvo donosi vrijednost. Ono što donosi "vrijednost" ("težinu"..."mudrost") je način probavljanja iskustva.
Iskustvo iskustva, možda mogu reći.

Osobno, ne mogu znati bolje od druge osobe (za drugu osobu) jer ne polazim od drugog nego od sebe. Jednom kad se to shvati, teško je ići nazad.
Mogu nanizati roj prijedloga, analiza i viđenja, pokoju "samospoznaju". Opcije. Mogućnosti.
Nemam namjere preuzimati odgovornost za tuđe živote. To je onaj detalj na koji oni koji znaju bolje zaborave.
Znaš bolje? Onda preuzmi odgovornost.
Odrasla sam uz onog koji zna najbolje, ali, opet, kad je to njegovo najbolje oštetilo blisku osobu, odgovornost je prebacio na svih i sve osim na sebe.
Ne smetaju mi (više) takvi ljudi (jer ne vidim više sebe u njima).
Znam da nisu svjesni pa im pustim da budu bolji. Meni su i dalje ravnopravni, s obje strane.

Van mene, da, s iskustvom dolazi i emotivna zrelost.
Iskustvo, međutim, ovisi o mnogim faktorima, ne samo (direktnim) događajima, i ne samo o protoku vremena ljudskog života.
Jednakim zanimanjem ću saslušati petnaestogodišnje dijete koje možda nema (direktnog) iskustva ali ima shvaćanje, kao i postarijeg gospodina sa "svim iskustvom ovog svijeta".
Naposlijetku, njihova iskustva nisu moja i neću ih vidjeti kao što ih oni vide, vidjet ću njih kao ljude. Na kraju ću ionako odlučiti na temelju sebe a ne tuđeg iskustva. Netko može tisuću puta biti mudar i jednom ne-mudar. Vrijednost (u smislu važnosti, težine) iskustva je za nositelja iskustva, ne mene.

Nego, nazad na petlje.
Uočiti petlju bliske osobe je popriličan proces. Nema "znanja boljeg". Nema nadmetanja. Nema-vidi kako te dobro poznajem (svojatanje).
Ima vrlo vjerojatno osobnih strahova pa je samim time uočavanje nepotpuno.
Thanks, ovo mi je puno pomoglo.

Kako ti funkcioniraš?
Opširna sam u opisima sebe, ali, isto tako me zanimaju drugi upisi, bili kraći ili duži.