Svaki tjedan – album jedan: Morphine – Cure For Pain (1993.)

[kvart99]

Svaka čast na izdvajanju ovog albuma zaista vrijednog paznje.

2002.g. sam imao prilike vidjeti ih uzivo u ZG-u i moram priznati da mi je to jedan od najimpresivnijih koncerata koji sam ikad pohodio.

[KingCrimson]

kvart99 kaže:

2002.g. sam imao prilike vidjeti ih uzivo u ZG-u i moram priznati da mi je to jedan od najimpresivnijih koncerata koji sam ikad pohodio.

I kako je to izgledalo i zvucalo uzivo? Kao na albumima ili ...? Hajde mi opisi malo taj koncert (ako ti se da)

[kvart99]

Kao prvo......moram priznati da sam oduvijek bio vrlo izbirljiv sto se tiče koncerata. Rijetko se desilo da sam otisao na nešto gdje nisam unaprijed (barem otprilike) znao što me čeka, a puno češće da sam propustao ono gdje sam procijenio da je vjerojatnije da ću biti razočaran vidjenim, nego suprotno. Ovo je bio jedan od onih rijetkih koncerata kad me ponio trenutni osjećaj, i premda sam u tom trenutku čuo mozda nesto njihovo na Van Struje (ili nekoj sličnoj emisiji), nisam skoro uopce poznavao opus......samo sam znao da se generalno radi o instrumentalnoj glazbi, što je, evidentno, bio dovoljan mamac za mene u tom trenutku.

Sam koncert mi je, pak, sad već podosta u izmaglici.....ali ima par stvari kojih se sjećam iz Pauka.
Brojna postava na pozornici bila je potpuno u svojem vlastitom filmu, i mislim da je nekoliko njih, uključujući i Efrima, dobar dio nastupa provelo okrenulo postrance ili čak i ledjima okrenuti publici. Koncert je bio stajaći, što svakako imho, nije ni izbliza idealno za ovakav tip muzike.....zbog duzine kompozicija i njihove zahtjevnosti, nekad se poprilično teško koncentrirati u tom polozaju.....da ne govorim o ponašanju publike - to mi je već onda počelo dosta smetati.

U svakom slučaju......naimpresivniji segment koncerta za mene je bio video projekcija materijala koji je očito bio prilogdjen muzici. Još se zivopisno sjećam trenutka u kojem sviraju jednu od tema koja me se strasno dojmila, a u pozadini ide film koji prikazuje snimke šume / drveća iz nocne perspektive, gdje se svako malo iza drveca pojavljuje mjesec i to pruza izuzetno atmosferičan ugodjaj.

Pred sam kraj koncerta, nekoliko članova banda ulazi u publiku i kruzi dvoranom.

[KingCrimson]

Diamond life, lover boy
He move in space with minimum waste and maximum joy
City lights and business nights
When you require streetcar desire for higher heights
No place for beginners or sensitive hearts
When sentiment is left to chance
No place to be ending but somewhere to start
No need to ask, he's a smooth operator
Smooth operator, smooth operator
Smooth operator
Coast to coast, LA to Chicago, western male
Across the north and south, to Key Largo, love for sale
Face to face, each classic case
We shadow box and double cross
Yet need the chase
A license to love, insurance to hold
Melts all your memories and change into gold
His eyes are like angels but his heart is cold
No need…

Nakon sto je i new wave postao mainstream u glazbenoj industriji, postalo je jasno da niti svijet kantautora (singer-songwritera) vise nikada nece biti isti. Konceptualno raspolozenje (stimung) preuzelo je pocetkom 80-ih godina scenu kojom su nekada vladali Bob Dylan, Neil Young, Leonard Cohen, Tim Buckley, Joni Mitchell, zvijezde 70-ih godina postale su referentne tocke nove generacije autora. Zene su u tome prednjacile postavsi nove ikone – iako nisu bile disko ili pop dive ili samo slatke “front-girl” – stekavsi ponovno status kakav su nekad imale Joni Mitchell, Carly Simon, Carole King… Tako su u SAD-u, sredinom 80-ih godina djelovale Suzanne Vega (“Suzanne Vega” 1985. i “Solitude Standing” 1987.), Tracy Chapman ("Tracy Chapman" 1988.), Melissa Etheridge (“Melissa Etheridge 1988.), Michelle Shocked ("The Texas Campfire Tapes 1986., "Short Sharp Shocked” 1988.), Lucinda Williams (“Happy Woman Blues" 1980., "Lucinda Williams" 1988)… Britanija je imala manju autorsku scenu koja se u to vrijeme uglavnom stastojala od (prezivjelih) punk-rock i new wave veterana koji su uglavnom prezvakavali zvukove proslosti, iznova izmisljajuci kic za post-punk generaciju. Relativno malo britanskih autora/singer-songwritera toga radzoblja bilo je spremno za izazove novoga doba (Billy Idol, Thomas Dolby, Billy Bragg, Julian Cope…). Lik senzualne, pomalo dekadentne pjesnikinje rodjen je tek u drugoj polovici 80-ih godina (Tanita Tikaram “Ancient Heart" 1988., Sinead O´Connor "The Lion and the Cobra" 1987., Neneh Cherry ("Raw Like Sushi" 1989.), "Anna Domino" 1986., Danielle Dax "Dark Adaped Eye" 1988., Kirsty MacColl "Kite" 1989., Enya "Watermark" 1988., Loreena McKennitt "Elemental" 1985.) premda sada u novim okolnostima. Znacajna pjevacica i pjesnikinja Sade Adu, inace rodjena Nigerijka, elegantna i decentna, svojim kontra-altom istovremeno je isporucivala spore i njezne pop-soul balade, primjerene za cocktail barove, ali i zavodljivu, erotsku i snoliko ugodjajnu glazbu negdje izmedju (smooth)jazza i soula, kasnije nazvanu trip-hop te neo-soul.
Britanska soul-pop-smoothjazz grupa "Sade” osnovana je 1983., raspadom londonske funk grupe "Pride" i bila je dijelom novoga vala britanskih rhythm&blues orijentiranih bendova poput "Soul II Soula", Carona Wheelera, "Simply Red", "Jamiroquai"… Iako nazvani po glavnoj pjevacici, Sade Adu, "Sade" je doista grupa a ne pjavacica s pratecim bendom. Bend su, dakle cinili: Sade Adu (vokal), Stuart Matthewman (gitara i saksofon!), Paul Spencer Denman (bas), Andrew Hale (klavijature) te Paul Cooke i Dave Early (bubnjevi) ali je Sade Adu privlacila najvise paznje, kako glasom tako i stasom. Medjutim, bilo bi posve pogresno sve svesti samo na Sade Adu; za glazbenu sliku zasluzniji je – mozda jos i vise – gitarist i saksofonist (rijetka kombinacija!) Stuart Matthewman koji je osim toga sa Sade Adu i supotpisao vecinu pjesama. Zajedno, oni su stvorili zvuk koji danas izgleda tako uobicajeno i jednostavno; malo soft (smooth, acid...) jazza, malo uspavljujucih klavijatura u stilu s albuma Paula Simona, malo njeznog saksofona, senzualnog, erotskog Sadeina vokala i hopla..., album je tu. Medjutim, takav zvuk prije njih (1984.) nitko nije imao. (Dobro, mozda "Steely Dan", ali oni su 1984. vec bili daleka povijest i to je neka druga prica). Tijekom 80-ih godina vecina pop izvodjaca bavila se (synth) elektronikom a "Sade" su i tu bila posve oprecni: vecina instrumenata na albumu nije bila elektronicka. Osim klavira, koristeni su sintisajzeri alii to s mjerom i oni nikada ne zvuce grozno i genericki suplje, tako da imamo standardne gitara-bas-saksofon-bubanj aranzmane. Instrumentalne melodije mozda i ne oduzimaju dah (sasvim solidne su i u duhu "Steely Dan" tradicije) ali su tu kao decentna ali povremeno i nezaboravnu pozadina za ocaravajuci Sadein glas. Bend je nadasve uigran i zeljan isporuciti snazan groove sto i ne cudi jer su stil izbrusli godinama sviranja (funk grupa "Pride") na bezbrojnim koncertima.
Godine 1984. snimaju album prvijenac "Diamond Life", (za izdavacku kucu "Portrait Records", premda im albume kasnije objavljuje "Epic") koji ulazi na britansku Top 10 listu (broj dva) i postaje platinast (album je bio i na americkoj Top 10 listi). Glazba na albumu mjesavina je rhythma&bluesa, soula, acid/smoth jazza, funka i soft rocka.
Gotovo svaka pjesma (od devet, koliko ih na albumu ima) pazljivo je izradjena i smisljena u namjeri da isporuci nezaboravni hook, premda neki od njih ipak izgledaju pomalo repetitivno da bi postali velicanstvenim. Sadein vokal je jedinstven; gladak, njezan, erotski zavodljiv, nikada preglasan i nikada previse tih, nikada piskutav (sopran) nikada nerazgovijetan… uvijek sarmantan, premda bi se mogao okarakterizirao kao "hladan" – nasuprot svih onih "vrucih" pjevacica (od Tine Turner, Debbie Harry, Nine Persson…). Same pjesme se i ne pretvaraju da su ista vise od onog sto jesu: uglavnom standardne ljubavne pjesme s lirikom ponesto iznad prosjeka i s povremenim socijalnim komentarima. Najveci hit s albuma svakako je "Smooth Operator" koja pocinje naizgled bezazleno, kao jos jedna jazzerska pjesma, da bi se iznenadnom promjenom pretvorila u nesto puno zlokobnije. Matthewsonov saksofon je fenomenalan (odsvirano s ukusom), ispunjavajuci emocionalnim rasponom prostor gdje ga Sade naizgled nije ispunjavala. I sljedece dvije pjesme; "Your Love is a King" i ponesto teza i energicna (bas-bubanj) "Hang On to Your Love" u pravom su smislu rijeci inovativne i inspirativne. Lako bi mogle biti vruce funky pjesme da se bend za to odlucio (poslusajte tu prijetecu bass dionicu) ali su oni zeljeli snimiti ih kao mirne i lagane. "Cherry Pie" zapocinje wah wah gitarom i je jos jedna sumorna (nedostaje joj snage), erotska pjesma s izvrsnim basom i refrenom. "Sally" je socijalno angazirana pjesma o nepoznatoj prostitutki ("she's doing our dirty work, she's the only one who cares".) koja u "kaoticnom" instrumentalnom dijelu ima cak i par disonantnih klavirskih tonova. "When Am I Going to Make a Living" je najvise funky pjesma. "Why Can´t We Live Together" zapocinje s etno ritmom ali tada se razvodnjava u pojednostavljenoj afirmaciji rasnih jednakosti.
Kao i sa svakom (ugodjajnom) glazbom jako je vazan ambijent i kontekst u kojem se ona slusa. Tako, ako ste u primjerenom ambijentu, npr. navecer u spavacoj sobi, onda je zavodljiva, senzualna, ultra seksi, snolika i magicna "Sade" glazba pravi odabir. Glazba koja njezno tece, glazba bez iznenadnih amplituda, glazba u kojoj je u prvome planu erotski glas kojeg prate odlicni suptilni i njezni aranzmani sa dopadljivim gitarskim dodirima, klizajucim saksofonom i njeznim udaraljkama – kreiraju savrsenu pozadinsku glazbu za – seks. "Diamond Life" suvremena je "glazba za odrasle" i pravo malo remek-djelo zanra.
Iako je snimila samo 6 studijskih albuma za 30-ak godina djelovanja, Sade je sebi izborila posebno mjesto u glazbenoj industriji. Trendovi dolaze i prolaze ali Sade ostaje vjerna svojem glazbenom izricaju. I to radi odlicno.

[Ajutokintumi]

greatest hits od sade je jedan od cd-a koji bi ponio na pusti otok, dobro ne baš na pusti, da je neka dobra maca na njemu...

[kvart99]

KingCrimson kaže:

Britanska soul-pop-smoothjazz grupa "Sade” osnovana je 1983., raspadom londonske funk grupe "Pride" i bila je dijelom novoga vala britanskih rhythm&blues orijentiranih bendova poput "Soul II Soula", Carona Wheelera, "Simply Red", "Jamiroquai"…

Medjutim, takav zvuk prije njih (1984.) nitko nije imao. (Dobro, mozda "Steely Dan", ali oni su 1984. vec bili daleka povijest i to je neka druga prica).

Svaka čast na tekstu, ali ipak duzan sam dati neke male ispravke.....

Sade se u UK press-u (dakle prema misljenju kritičara) oduvijek smatrala dijelom tzv. sophisti-pop pokreta, koji je krenuo vec negdje 1982. sa Animal Nightlife, Everything But The Girl, The Blow Monkeys, Blue Rondo a la Turk - kasnije Matt Bianco, The Style Council i nekim drugim manje poznatim izvodjacima......Dakle već negdje 1984. svi su oni izdali debut albume i taj pokret je već onda bio u zenitu.....Naravno da je druga polovica 80-tih donijela njegov daljnji razvoj kroz grupe tipa Swing Out Sister, ali to je vec donekle daljnji razvoj tog tipičnog horn-section / sax / instrumental zvuka, ali ipak više ali više nije bio toliko u centru zbivanja u UK kao na samom začetku.....

Sto se tice ovih drugih, Jamiroquai nastaje 1992.g. i sasvim je iz nekog drugog filma (glazba 90tih je ipak sasvim drugi svijet od glazbe 80tih), a Soul II Soul (dakle Jazzy B kao idejni vodja i osnivac)i njihova prva vokalistica C.Wheeler su dio UK urbane klupske scene, koji nastaju 1989.g. kao odgovor na aktualna zbivanja u hip-hop kulturi kasnih 80tih.......i svakako su mješavina raznih stilova, ali bih rekao da nemaju dodirnih točaka sa navedenim sophisti-popom...

[FassGoHard]

Svaka pohvala za temu, King Crimsone (uz neskromno nadanje da će KC osobno uskoro biti na meniju). Šteta je samo što odaziv nije mrvu veći, a opet se kao kakav zloguki starkelja (čini mi se s pravom) bojim da to ima veze sa širokim implikacijama propasti diskografske industrije, o čemu sam već ispotiha pisao, a ta pojava u mom viđenju nije nimalo bezazlena.

Dobro bi mi došlo poslušati Lift Your Skinny Fists... Dojmovi kvarta99 s koncerta podigli su mi GY!BE u top 10 imena koja želim vidjeti (a ni ja nisam pretjerani fan koncerata, doslovno me sram reći, ali mislim da sam u ovih tridesetak godina bio na isto toliko koncerata).

[saugaro]

Čisto zadovoljstvo, ne samo albumi nego i maksi singlovi toliko bogato odrađeni ...

[kvart99]

saugaro kaže:

Čisto zadovoljstvo, ne samo albumi nego i maksi singlovi toliko bogato odrađeni ...

Ja sam bio odusevljen sa Smooth Operator / Your Love Is King 12"erima.....ne zbog produzenih verzija, jer sam znao da kod Sade taj film ne igra.....nego zbog genijalnih rijektih b-strana.....ima fantasticnih instrumentala.....

[KingCrimson]

One pill makes you larger
And one pill makes you small
And the ones that mother gives you
Don't do anything at all
Go ask Alice
When she's ten feet tall

And if you go chasing rabbits
And you know you're going to fall
Tell 'em a hookah-smoking caterpillar
Has given you the call
Call Alice
When she was just small

When the men on the chessboard
Get up and tell you where to go
And you've just had some kind of mushroom
And your mind is moving low
Go ask Alice
I think she'll know

When logic and proportion
Have fallen sloppy dead
And the White Knight is talking backwards
And the Red Queen's off with her head
Remember what the dormouse said
Feed your head
Feed your head

Godine 1965., San Francisco, cija scena je godinama polako venula pod okriljem surf glazbe ("Beach Boys"), odjednom je postao jedan od najuzavrelijih gradova SAD-a. Doselili su se pjesnici "beat generacije", grupe radikalnih kazalisnih aktivista koji su izvodili anarhicne predstave na ulicama Haight Ashburyja, Mario Savio je na kalifornijskom sveucilistu Berkeley pokrenuo masovne i dugotrajne studentske proteste u borbi za slobodu govora, a takve aktivnosti podrzavali su mnogi ("Country Joe" MacDonald). U ljeto 1965. bend iz SF-a, "The Charlatans" sa svojim hippy obozavateljima preuzeli su "Red Dog Saloon" u Virginia Cityju (Nevada) i poceli svirati novu vrstu glazbe – za novu publiku. Istovremeneo, Ken Kesey je unajmio grupu "The Warlocks" (kasnije "Grateful Dead" da izvode glazbu za vrijeme njegovih LSD eksperimenata (acid testovi, koji su tada bili legalni!) a oni su poceli svirati dugacke instrumentalne improvizacije, slobodnije zasnovane na countryju, bluesu i jazzu. Uglavnim, glazba hippija bila je evolucija folk-rocka i nazvana je acid-rock jer je originalna ideja bila omoguciti soundtrack za LSD zabave a trebali su sto bolje opisati tripove. Takva glazba bila je ekvivalent apstraktnog slikarstva (Jackson Pollock), free-jazza (Ornette Coleman) i beat pjesnistva (Allen Ginsberg). Glavna inovacija acid-rocka zapravo je improvizacija. Improvizacija (jam) je postala vazna, ako ne i vaznija od kompozicije. Ona je, naravno, postojala i ranije (kod jazz i blues glazbenika) ali su je acid-rock glazbenici smjestili u sasvim drugaciji kontekst: vise su isticali melodiju a manje virtuoznu izvedbu. Najocitija razlika (osim sto su gotovo svi glazbenici bili bijelci!) bila je glavna, dominantna uloga elektricne gitare. Gomile novih bendova ("Kaleidoscope", "Electric Flag", "Moby Grape", "Grateful Dead", "Quicksilver M. Service", "Blue Cher", "Steppenwolf", "Mad River", "Great Society", "Jimi Hendrix Experience", "Sly and the Family Stone", "Country Joe & The Fish", "Creedence C. Revival", "Sons of Champlin", "Big Brother & Holding Company", "Youngbloods", "Beau Brummels", "Electric Flag", "Count Five", "It´s a Beautiful Day", "Chocolate Watchband"), utjelovljavali su pacifisticke ideje koje je promovirao (tada jos "protestni” autor/singer-songwriter i nesudjeni Mesija Bob Dylan) ali s puno manje politickih stavova/misljenja. S jedne strane, njihova filozofija zivota koji ih je okruzivao ("peace and love" - i droga i rock´n´roll, dakako) bila je u direktnoj vezi s onim sto je Dylan propovijedao ali i puno blize budistickoj filozofiji. Hippiji su se okupljali ne da bi marsirali (protiv stupova drustva) vec da bi slavili, ne da bi protestirali vec da se raduju. Njihovo duhovno iskustvo bilo im je vaznije od politickog iskustva i to je predstavljalo dramaticnu promjenu od vremena rock´n´rolla, kada je glazba mladih bila ultimativan cin buntovnistva. I to je sve trajalo do zlosretnih dogadjaja na Festivalu u Altamontu (06.12.1969.). S druge strane bile su to godine kada se SAD-raspadao zbog rasnih nemira, godine protestnih marseva, godine borbe za gradjanska prava, godine seksualne revolucije, godine Vijetnamskog rata...
"Jefferson Airplane" je bio jedan od najvecih rock bendova ikada i u svojem zlatnom razdoblju, kada su snimili 5-6 izvrsnih albuma, ultimativni acid-psihodelicni bend. Ne samo da su utjelovili duh i zvuk hippy ere vise nego itko drugi vec su bili i grupa talentiranih glazbenika koja je redefinirala pjevanje (kontra-alt Grace Slick), harmonizaciju (Paul Kantner, Marty Balin), sviranje basa (Jack Casady), gitarsku tehniku (Jorma Kaukonen) i bubnjanje (Spencer Dryden) u rock glazbi. Njihovi rani singlovi ("Somebody To Love" i "White Rabbit") pomogli su radjanju psihodelicnog rocka kao glazbenog zanra. Glazba "Jefferson Airplanea" bila je u velikoj mjeri osobna i auto-referentna a njihova (diskografska) karijera moze se promatrati i kao dokumentarni film (o usponu i padu) hippy generacije.
"Jefferson Airplan" je 1965. osnovao tada 23-godisnji pjevac (tenor) i tekstopisac Marty Balin. On skuplja razlicite glazbenike – Paul Kantner (ritam gitarist/pjevac), Signe Toly/Anderson (pjevacica), Jorma Kaukonen (solo gitarist/pjevac), Skip Spence (gitarist koji je presao na bubnjeve!) i Jack Casady (basist) i vec sljedece godine potpisuju ugovor s kucom RCA Victor Records. Vec 1966. snimaju odlican folk-country-blues-rock album prvijenac," Jefferson Airplane Takes Off". Bio je to u cijelosti Balinov album, jer je supotpisao gotovo sve pjesme i otpjevao vecinu glavnih vokala. Godine 1967., svega 6 mjeseci kasnije, objavljuju drugi album, velicanstveni "Surrealistic Pillow" (njihov najslavniji i najbolji - sto nije uvijek isto - i najvazniji album) ali sada u ponesto drugacijoj postavi; otisla je pjevacica Signe (udaja, dijete…) te Skip Spence (droga) a umjesto njih dosli su Grace Slick (prije toga pjevacica grupe "High Society") te session bubnjar Spencer Dryden. Na album se nalazi 11 pjesama i gotovo sve je ravnomjerno podijeljeno; tekstove su pisali i Balin i Kantner i Kaukonen ali je najveci uspjeh ipak polucila pjevacica Grace Slick. Ona je u grupu donijela dvije velicanstvene pjesme; "Somebody to Love" (koju je napisao njezin bivsi muz, Darby Slick) te "White Rabbit" (koju je po motivima "Alice u zemlji cudesa" od Lewisa Carrolla napisala sama Grace Slick. Te dvije pjesme su definirale jednu eru – eru "Ljeta ljubavi" i postale dvije najbolje pjesme u americkoj glazbenoj povijesti. Marty Balin je i dalje pjevao vodeci vocal na vecini pjesama (iako je doprinos Grace Slick u impresivnim back harmonijama esencijalan) ali je zapravo Grace Slick postala zastitnim znakom cijeloga banda. Premda album ima reputaciju psihodelicnog klasika, treba reci da su pjesme na njemu ipak vise u njeznijem folk rock izricaju (i blize ranijim "Brydsima" negoli ranim "Grateful Deadima" (kao dva najznacajnija SF benda toga razdoblja, a navodno je Jerry Garcia pripomagao na snimanju albuma). Neke pjesme su catchy ali pomalo dosadne ("My Best friend", "How Do You Feel") dok "Embryonic Journey" pokazuju kakav podcijenjeni akusticni gitarist je Kaukonen bio (finger picking). (Premda u bendu nikada nisu imali virtuoznog gitarista; Grace Slick je jedna od najboljih bijelih pjevacica ne samo 60-ih godina – druga je Janis – a Casady jedan od najboljih americkih basista ikada.) "She Has Funny Cars", "Plastic Fantastic Lover" i "3/5 Of a Mile in 10 Seconds" rockerskije su pjesme. Unatoc ponesto naivnoj flower-power lirici i povremeno letargicnoj glazbi "Surrealistic Pillow" manifest je hippy generacije i impresivni svjedok jednog glazbenog vremena.

[KingCrimson]

Summer bled of Eden
Easter's heir uncrowns
Another destiny lies leeched
Upon the ground

[Chorus]
Everybody needs someone to live by
Everybody will need someone
Everybody will need someone to live by
Rage on omnipotent

[Verse 2]
A gilded wreath on reason
The flower crushed conceives
A child of fragrance so much clearer
In legacy

[Chorus]
Everybody needs someone to live by
Everybody will need someone
Everybody will need someone to live by
Rage on omnipotent


Pop glazba je prezivjela pojavu Punka (pocetkom 70-ih godina) i Novog vala (sredinom 70-ih godina) ali se podvrgla radikalnoj transformaciji. Odmakom od zvukova bluesa i samoga rock´n´rolla pojavila se elektronska glazba (Giorgio Morodero i hit Donne Summer iz 1977. "I Feel Love" a kasnije synth pop. Isprva je to izgledala kao dobra ideja, ali tehnoloska revolucija pocetkom 80-ih godina (izum raznih sintisajzera, sekvencera, sintetickih bubnjeva…) nije bila "ljubazna" prema rocku (u generalnom smislu rijeci). Prazninu izmedju "glazba za liftove" i glazbe s vrhova Top lista singlova premoscavao je sveprisutni (i ozloglaseni) sintisajzer Yamaha DX7 a generacije bubnjara ostajale su bez posla – strojevi su pojeli ljude – a sve je rezultiralo prilicno odioznim i iritantnim plehnatim zvukom elektronickih "bubnjeva". S jedne strane neuroticno/futuristicki aranzmani koji su bili pod mandatom Novoga vala postali su isuvise komplicirani za jednostavnu pop pjesmu a s druge strane jednostavna, primitivna i prizemna punk estetika svjesno je vukla format po pjesme u suprotnom smjeru, prema ogoljenoj melodijskoj liniji. A sve je pocelo s melodijskim futurizmom Briana Enoa i robotskim ritmovima pionira krautrocka, "Kraftwerka". Zatim se pojavljuju "Ultravox", "XTC", "B52´s"… ali su pravu punokrvnu primjenu tih ideja ozivotvorili tek "The Buggles" ("Video Killed the Radio Star") jer su dvojac Geoff Downes/Trevor Horn, (uz ogromnu pomoc sveprisutnog MTV-a) spojili smijesnu melodiju 60-ih, dance beat iz disco glazbe i elektronicke aranzmane. Tada se pojavio Gary Newman, prva zvijezda synth-popa ("Are Friends Electric" (1979.), "Cars" (1979.). "Depeche Mode" su bili jos sumorniji i melodicniji, nastavljajuci istrazivanje kombinacije duha i ritmova kojima su eksperimentirali jos "Roxy Music". Heavy synth band "Human League" zapoceo je s industrial kraftwerkovskom suitom "Dignity of Labour" ali je – odlaskom klavijaturista Ian Marsha i Martyna Warea, pjevac Philip Oakley okrenuo bend prema disco-soulu. "Soft Cell" je 1981. osvojio Top liste pjesmom "Tainted Love" (cover Eda Cobba iz 1964.!) i synth-pop je bukvalno postao - poplava. Zivahna londonska disco scena odjednom je revitalizirana i docekala je svoja svjetla pozornice. Pojavio se Novi romantizam i donio mjesavinu disco glazbe, plesnog Londona (swinging London), slatkog zivota, retro-futurizma, seksualne dekadencije i punkerskog nepostivanja autoriteta (koktel slican "Roxy Music" i "Ultravox") a kojeg je najbolje sazeo "Spandau Ballet" na albumu "Journeys to Glory") smiksavsi gitare, sintisajzere, saksofon i ritam sekciju. Duo Marc Almond (pjevac) i David Ball (klavijature) nadomjestio je kompletan orkestar i ritam sekciju podijelivsi si sav posao! Bila je to stara pop glazba s modernim (elektronickim) instrumentima. Elektronicki aranzmani postali su jako vazni novim generacijama tinejdzerskih idola ("Eurythmics", "Yazoo", "Pet Shop Boys", "Culture Club", "Heaven 17", "ABC", "Duran Duran"... i "Talk Talk".
Glavna prekretnica u synth-pop glazbi dogodila se 1986. kada je "Talk Talk" – jedan od glavnih vinovnika (da ne kazemo "krivaca") za takvu vrstu glazbe - odlucio sve promijeniti. Bio je to revolucionaran korak kojim je synth-pop band "Talk Talk" postao nesto posve drugo – jedan od utemeljitelja post rocka i glazbe koja se odbija lako okarakterizirati. Postali su bend koji je sam i originalan u onome sto cini – s glazbom bliskom jazzu, komornoj glazbi, ambijentalnoj glazbi…
Synth pop band "Talk Talk" osnovan je u Londonu 1981. a cinili su ga Mark Hollis (pjevac i tekstopisac), Simon Brenner (klavijature), Paul Webb (bas), Lee Harris (bubnjevi) a vec sljedece godine (1982.) snimaju prvijenac "The Party Is Over”, album koji je uglavnom ocijenjen kao derivativna kopija novo-romanticarskog synth pop benda "Duran Duran" (s njima su bili i na turneji i imali zajednickog producenta Colina Thurstona). Medjutim, ono sto se "Talk Talku" ne moze poreci je da su svakim albumom postajali sve ambiciozniji i sve vise i vise rasli. Godine 1983. napusta ih klavijaturist Simon Brenner ali u bend, kao stalni "pridruzeni clan" stize producent Tim Friese-Greene i snimaju odlican "It´s My Life”. Iako su sintisajzeri jos dominantni, puno je to bogatiji i zanimljiviji album. "The Colour of Spring", snimljen 1986. bio ja pravo otkrice. Na njemu svira gomila gostujucih glazbenika (orguljas Steve Winwood (ex "Traffic", "Blind Faith"), basist Danny Thompson ("Blues Incorporated", "Pentangle"), gitarist Robbie McIntosh ("Pretenders")… Hollisove zanimljive, krhke pjesme napokon su dobile primjerenu instrumentaciju, u duhu njezne melankolije. Album ima posve improvizirajuci duh i slobodniju strukturu. I onda slijede dva vrhunska albuma, koja vrijedi promatrati i slusati kao diptih (takav je slucaj i s prva dva albuma King Crimsona – nikada ih nisam dozivljavao i slusao kao dva odvojena dijela vec kao diptih – dva albuma koja se prozimaju i koja su naprosto po svemu komplementarna): "Spirit of Eden" (1988.) i "Laughing Stock" (1991.). Premda je "The Colour of Spring" bio daleko odvazniji, pustolovniji i hrabriji album od svoja dva prethodnika, i on postaje iskrena ali "davna prica" u usporedbi sa "Spirit of Eden" i "Laughing Stock". Na tim albumima "Talk Talk" je izmislio novu formu glazbe u kojoj je kompleksna atmosfera stvorena od niza sporih, "anorganskih", neartikuliranih tokova jednostavnih zvukova. Sest dugacih, kontemplativnih pjesama koje naizged uticu jedna u drugu, slobodne forme i katalepticnih razmatranja na albumu "Spirit of Eden", rodjenje je "slow-corea". Svaka pjesma je apstraktna zvucna slika u kojoj se melodija urusava u njeznu litaniju ispovjednog karaktera, pracena pomalo spiritualnim saputanjem, psihodelicnim pjevanjem i blueserskim oplakivanjem. Kao da slusate Morrisonov "Astral Weeks" ili Robert Wyattov "Rock Bottom" na pola brzine. "Spirit of Eden" jos je manje prijemciv i teze slusljiv album od "Colour of Spring" i nije album za svakoga. Strpljiviji slusatelji bit ce nagradjeni jer je ovo glazba za dusu i um a ne za tijelo. Premda se album, predvidljivo, jadno prodavao pa je bend izgubio, predvidljivo, prvotne obozavatelje, dobijao je kriticarske panegirike pa ne cudi sto se pojavljivao na brojnim listama najboljih albuma svih vremena. Na prvo slusanje, album je (pre)spor i jednolicno sumoran. Naravno, poslusati ga i 5-6 puta i odbaciti ga kao "jos jedna dosadna pozadinsko-ambijentalna glazba" bila bi velika greska – to nije "pozadinska glazba" uopce, vec je vise glazba koja zahtijeva koncentrirano i neisprekidano slusanje. Pod takvim okolnostima, cak i dugi periodi tisine dobijaju svoj puni smisao a album postaje toplo primamljiv i iskreno kreativan, pogotovo zbog gomile skrivenih detalja i izvanrednog doprinosa cjelokupnog ansambla. Uporaba neobicnih instrumenata dokaz je da je Hollisova i Friese-Greeneova vizija bila da pokusaju stvoriti nesto posve originalno i novo – album gotovo transcedentalne ljepote. Jazzy-ambient art rock. Buduci da je "Spirit of Eden" vise o zvukovima nego pjesmama, album treba slusati kao cjelinu (premda se mozda mogu izdvojiti pjesme "The Rainbow" ili "I Believe In You"). Bez pauze izmedju pjesama, "Tha Rainbow", "Eden" i "Desire" bi se mogle slusati i promatrati kao jedna duga 23-minutna pjesma. Utjecaji tog albuma mogu se cuti kod brojnih alternativnih bendova, pogotovo post-rock bendova ("Mogwai", "Tortoise"...) pa cak i Radioheadovog "Kid-A".
Prosirena instrumentacija na albumu "Laughing Stock" jos ih je gurnula dalje od krajnjih granica, prema carstvu komorne glazbe.

[kvart99]

Još jedna vrlo kvalitetna recenzija. O nekim podacima, i tvojim interpretacijama istih, na putu Talk Talk-a (i njihovih suvremenika) od synth-popa do preteče onoga što je kasnije postalo post-rock bi se dalo debatirati.....npr. Culture Club, ABC, Duran Duran koje spominjes u kontekstu elektronskog zvuka nikad nisu bili pravi synth-pop artisti, u maniri Yazoo, Soft Cell etc....nego prije klasicni pop bandovi koji su integrirali syntesizer u svoj posvemasnji glazbeni izričaj. Takodjer Depeche Mode "postaju" sumorni zvučno tek 1986.g. albumom Black Celebration, u vrijeme kad je synth-pop već odavno prezivio svoje najsvijetlije trenutke s početka dekade.

Ali što se tiče samog eseja o Talk Talk, slozio bih se u toj mjeri da je to zaista izuzetno značajan album za povijest glazbe, i samim njegovim objavljivanjem (a naravno i s nasljednikom Laughing Stock) Talk Talk (i prvenstveno Mark Holllis) su se uvrstili u knjigu najistaknutijih autora kraja 20-tog stoljeca, i nesumnjivo je da su daleko nadmasili svoje brojne suvremenike s kojima su počeli karijeru u synth-pop maniri.
Meni je osobno njihov najkvalitetniji album Colour Of Spring, ali i prvijenac, a posebno Its My Life imaju brojne teme koje pripadaju u sam vrh pop glazbe onog vremena.

[FassGoHard]

Sjećam se da sam pred 7-8 godina proveo desetak dana proučavajući pomalo njihov opus, a žarišna točka mi je bila ovaj album. Kupio sam ga jer sam čuo da je klasik, dok sam djeliće ostatka opusa osluhnuo na YouTube-u.
Nije da sam veliki znalac, ali ne sjećam se da me ijedna ploča, osim možda Another Green World, ostavila u stanju takve smirenosti.
Osim toga, svi bi ih trebali čuti, zato što njihova evolucija nije evolucija ostalih velikih glazbenika, nego kvantni skok.

[FassGoHard]

Zapravo idem u offtopic i osjećam se kao prištavi šiparac, ali Laughing Stock je remek-djelo! A nisam baš sklon mnogo albuma proglasiti takvima.
Gdje mi je bila pamet da ga ranije nisam poslušao - tečno, zaokruženo, originalno, napeto, od prve do posljedjne sekunde genijalno i automatski mi ulazi u 4-5 najboljih albuma 90-ih.

Kako je divan - i protokom vremena nažalost sve rjeđi - osjećaj kad jedva čekaš uloviti slobodnih sat vremena da ponovno poslušaš neki album.

[KingCrimson]

What I want
I want now
And it's a whole lot more
Than 'anyhow'
I want to fly
Fly a fountain
I want to jump-jump-jump
Jump a mountain

I understand all (I see no)
Destructive urges (I see no)
It seems so perfect (I see no)
I see, I see no, I see no evil

I get ideas
I get a notion
I want a nice little boat
Made out of ocean
I get your point
You're so sharp
Getting good reactions
With your 'evil' talk

I understand all (I see no)
Destructive urges (I see no)
It seems so perfect (I see no)
I see, I see no, I see no evil...

Americki pjevac, tekstopisac i basist Richard Hell Meyers smatra se Prorokom punk-rocka. On je transformirao newyorsku dekadentnu rock scenu iz stila zivljenja u ideologiju i filozofiju. On nije punk-rocku definirao zvuk (to su ucinili "Ramonesi") ali mu je dao karakter, punk-karakter ("urbane zivotinje"). I dao mu je izgled - odjecu i ziherice! Richard Hell je osnovao 1971. grupu "Neon Boys", u kojoj su bili jos i Tom Verlaine (njegov stari prijatelj s kojim je bjezao iz srednje skole!) i Richard Lloyd (na gitarama) ali njihova neugodna i morbidna glazba nikada se nije uzdigla izvan underground miljea. Kasnije, zajedno s gitaristom Robertom Quineom osniva grupu "The Voidoids" i 1977. snima sarkasticni i desperatni album "Blank Generation" – koji postaje manifest novorodjene punk generacije: nihilizam, ocaj, egzistencijalni strah, bijes i gnjev – zajedno sa grubim, disonantnim i sirovim riffovima pracen neuroticnim pjevanjem i lirikom u rasponu od nesuvislog vristanja i mumljanja do dylanovskih vizija – definirali su novi zvuk.
Glazba "Televisiona" na albumu prvijencu “Marquee Moon” definirala je estetiku Novoga vala - kompleksna melodija je "zagusena" dok grupa improvizira gotovo u free-jazz formi Johna Coltranea (blues matrica je zamijenjena sirovom energijom garaznog rocka), rastezuci pjesmu na dulje od gotovo obvezne 3-minutne forme (pjesma "Marquee Moon" traje gotovo 11 minuta!). Agonizirajuce pjesme "Marquee Moon" i "Torn Curtain" (7 minuta!) premostile su egzistencijalno i metafizicko gotovo na isti nacin kao sto su to ucinili "Velvet Underground" ili "Doorsi". Verlaine i Lloyd iznova su definirali ulogu elektricne gitare u rock glazbi. Da budemo jasni: album "Marquee Moon" izuzetan je i prvenstveno gitaristicki album i jedan od najutjecajnijih albuma 70-ih godina i cesto je citiran kao kamen temeljac alternativnog rocka. Zato je pomalo cudno i paradoksalno da je takav kvintesencijalni post-punk album, snimljen u jesen 1976. a objavljen u proljece 1977., ugledao svjetlo dana cak i prije nego sto je punk estetika uspjela izaci iz podzemlja. Ali, kada je album "Marquee Moon" snimljen, njihava prava "punkerska" faza vec je odavno bila daleka proslost. U najranijim danima (1973-75.) bendom su dominirale sukobljene autorske snage Toma Verlainea i Richarda Hella, a glazba koju su svirali bila je zbrkana, bijesna, definitivno neprofesionalna – i ponosna zbog toga – i sasvim u punkerskom duhu. Ali kada je Hell napokon odustao a njegovu ulogu preuzeo gitarist Lloyd, "Television" odbacuje nekontrolirani bijes i brzo postaje jednim od najuigranijih i najuzbudljivijih sastava newyorske rock scene. Vrijedi podsjetiti da je vecina bendova koja je svirala pocetkom 70-ih godina – tek kasnije nazvanih proto-punkeri – bila pod ogromnim utjecajem glam vibracija "MC5", "New York Dollsa", "The Stoogesa". "Television" je odbacio te show elemente ali je prihvatio "umjetnicke" elemente i uspjeli su premostiti jaz izmedju intelektualne kompleksnosti art-rocka i jednostavnog glam-rocka i proto-punka. Pokazali su i dokazali da glazba zasnovana na gitari ne moze i ne treba biti zasnovana samo na iscitavanju Chucka Berryja. Zato su unaprijedili duh "Velvet Undergrounda" (izbjegavajuci njihove avangardne ekscese) premda su (kao i "Velvetsi") uvijek na prvo mjesto stavljali umjetnicki integritet ispred komercijalnog uspjeha. A sto je najvaznije: oni su tada bili grupa mladih, svjezih i idealistickih mladica koji su sredinom 70-ih godina samo zeljeli svirati drugacije – i uspjeti. "Television" su bili stanovnici kluba CBGB-a od prvoga dana otvaranja (prosinac 1973.) ali su morali prilicno dugo cekati na ugovor za snimanje ploce – tako dugo da su prije njih ugovore potpisali Patti Smith, "Ramonesi", "Blondie", "Talking Heads" – iako su svi oni dosli u CBGB poslije njih. To im je pak dalo priliku da vjezbaju i usavrse svoje pjesme. Kad su potpisali ugovor s Elektrom i usli u A & R studio, imali su vec dobro zaokruzenu set-listu dobro ispoliranih pjesama. Sve pjesme su snimljene live u studiju a dosta njih iz prvog pokusaja. Producent Andy Jones ("Rolling Stones", "Led Zeppelin") dopustio je da njihove gitare zvuce jasno i glasno i nije se isuvise mijesao u finalni miks. "Television" su tada cinili Tom Verlaine (pravim imenom Thomas Miller a Verlaine je u pocast predvodnika francuskih simbolista, Paula Verlainea) glavni vokal, gitara, klavijature, Richard Lloyd (gitara, vokal), Fred Smith (bas, vokal, clan grupe Patti Smith), Billy Ficca (bubnjar sklon jazzu). Album je dosao u post-Hendrixovskom razdoblju kada se gitaristicka virtuoznost uglavnom mjerila brzinom prstiju a "Television" su bili daleko od toga. Pa ipak, slavno je njihovo gitaristicko "valovito tkanje", gdje su nejasne linije izmedju ritam gitare i solo gitare (to su ipak, na slican nacin vec znali raditi i Keith Richards i Ronnie Wood) ali jos vise zbog individualnih gitaristickih tehnika Verlainea i Lloyda. Vecina glazbe na "Marquee Moon" uvjezbana je i promisljena (suprotno punk estetici) i zvuci posve drugacije od icega sto je snimljeno prije njih. Neobicna sinteza, malo popa, malo blues rocka, malo funka, malo dronea i – iznenadjenje! – malo vise nego sto bi se to ocekivalo progresivnog rocka ("Torn Curtain"). Dvije strane albuma imaju svoju geometriju: tri krace pjesme (malo agresivnije i punkerskije na strani A, a vise lirskije i elegicnije na strani B) prethode po jednoj epskoj pjesmi (na A strani pjesma "Marquee Moon" (gotovo 11 minuta) a na B strani pjesma "Torn Curtain" (gotovo 7 minuta) i na odredjeni nacin slican je "Stoogesovom" klasiku "Fun House". Kratke pjesme se ipak bitno ne razlikuju od dugih a produzeni gitarski solo funkcionira do emocionalnog klimaksa. Iako traje 11 minuta pjesma "Marquee Moon" je jednostavno promisljena (stih 1 – refren - stih 2 – refren – solo – stih 3 – solo 2 – coda) i pjesma izvanredne gradacije. Verlaineov vokal najvise je "punkerski" element na ploci (koja nije punk); tako mladenacki, tako gnjevan, pun bola i gorcine. Glas kasnije zamijeni gitara s malo disonantnim jazzerskim solom koji raste i raste… Album zapocinje pjesmom "See No Evil" i riffom koji zvuci kao daleki odjek doorsovske "You Make Me Real" iI stihovima "What I want, I want now, and it's a whole lot more than 'anyhow'". Zvuk je malo tanak a Verlaineov glas malo previsok ali pjesma ostaje snazna u svojoj kategoriji; vise je Verlaineov obracun s nevidljivim oponentom nego snazna socijalna kritika. "Friction" je najgnjevnija i naj-seksi pjesma na albumu gdje Tom pjeva "you complain of my dic... tion" s pauzom od pola sekunde koja je postala najznacajnija pauza u povijesti rocka – s gomilom fraziranja na solo gitari, bez previse distorzije, odjeka ili drugih efekata ili trikova, solo gitara krece od blues matrice do noise rocka i natrag. "Television" su zapravo posve zasjali na B strani (uz izuzetak velicanstvene pjesme "Marquee Moon" koja zatvara A stranu) gdje je Verlaineova umjesnost puno prirodnija i dolazi do punog izrazaja. Zapocinje s desperatnom "Elevation" (o samo-nametnutoj usamljenosti), nastavlja s pola-himnom, pola-molitvom, soul baladom "Guiding Light" i konacno eksplodira u drugoj epskoj i dramaticnoj pjesmi "Torn Curtain" otpjevanoj s velicanstvenim emocionalnim izrazajem u stihovima “Tears, tears, rolling back the years”. Glas slican Peteru Hammillu ("Van Der Graaf Generator") ali s kvalitetom gradnje jednoga Vana Morrisona. Naravno, mocna i precizna ritam sekcija (Smith – Ficca) izuzetna je. Kao i svi eksperimentalni bendovi i "Television" nije bio imun na greske. Verlaine nije bio neki izuzetan pjevac (nazalni glas), neke pjesme daleko su od impresivnih ("Venus") a album je emocionalno vrlo specifican i nekonvencionalan. Melodicna "Venus" posveta je Venus de Milo i dokaz "umjetnickih" pretenzijaj i odmak od punkerske zestine dok je "Friction" upravo dokaz toga. Tesko je album opisati rijecima "sretan" ili "tuzan" ili "gnjevan" ili "depresivan" a glazba od punka do jazza i avangarde precesto trazi emocionalno dekodiranje. Pa ipak, ako osjetite supstancu i duh albuma, onda je to prava preporuka.
Bas kao i "Velvet Underground" deceniju prije i "Television" nije uspio ostvariti komercijalni uspjeh. Album se nije prodavao u Americi ali je zato bolje prosao u Velikoj Britaniji (28. mjesto Top liste) gdje je odmah postao hvaljen i slavljen od strane glazbenih kriticara kao moderno remek-djelo i album koji je (kasnije) utjecao na indie rock, college rock, alternativni rock… ("R.E.M.", "Pavement", "The Strokes", "Interpol"…). Bend se nikada nije oporavio od takvog izuzetnog prvijenca i – iako je snimio gotovo jednako kvalitetan izvrstan drugi album "Adventure", nevjerojatno je da je taj album naisao na hladan prijem i gotovo nezainteresiranost (iako se po inerciji popeo na Top-listu bolje od "Marquee Moon") pa se uskoro raspadaju. Snimili su povratnicki album 1992. i imali povremene turneje, ali magija je odavno nestala. Sliku na omotu rad je Roberta Mapplethorpea (kao i za album "Horses" Patti Smith i prvijenac "Talking Headsa").

[suburbian]

Jedna od bonus pesama sa tog albuma bila je Little Johnny Jewel part 1 & 2, inače singl koji je objavljen kao dvodelni još oktobra 1975. godine. Ima dve-tri verzije. Nešto najsavršenije što sam do sada čuo delo je Verlainea. Od 3:40 ide deo koji bi George Harrison opisao kao While My Guitar Gently Weeps.

Marquee Moon za mene znači više od albuma, a i sledeći "Adventure" se može svrstati u taj rang. Gitarski je to jedan od najjačih bendova ne samo sa prostora NY muzičke scene već i mnogo šire. U prilog toj tvrdnji je podatak da svojevremeno Dee Dee Ramone (pre postanka Ramonesa) nije prošao probu u Television, a reč je o jednom od najboljih basista koji se proslavio u Ramonesima, doduše tek kasnije je stekao taj status budući da u vreme nastanka Ramonesa skoro i nije znao da drži instrumenat.

Sjajno što si se setio ovog benda koji je imao potencijal da bude u top 10 svih vremena, ali nama koji volimo alternativniji zvuk Television predstavlja više od benda, baš kao što sam pomenuo da Marquee Moon jeste više od običnog albuma.

Preporuke ljudima da daju šansu, nikako ne bi trebalo da izostave briljantin Venus i pored malo sporijeg početka.

[Pepys]

Divna recenzija, grimizni kralju! Odavno već želim pohvaliti tvoju rubriku „Svaki tjedan – album jedan“, jednu od najzanimljivijih na ovom podforumu.

Naslovna pjesma me jutros oduševljava u svakom pogledu. Gradacija, simetrija, varijacija, negacija. Torn Curtain joj dakako puše za vrat.
A Tom Verlaine je rasni pjesnik, vaistinu, definitely jest!

I remember how the darkness doubled
I recall lightnin' struck itself
I was listenin', listenin' to the rain
I was hearing, hearing something else

Life in the hive puckered up my night
The kiss of death, the embrace of life
There I stand 'neath the marquee moon
Just waiting (I ain't waiting, uh-uh)

[KingCrimson]

Yeah, I said it's all right
I won't forget
All the times I've waited patiently for you
As you do just what you'd choose to do
And I will be alone again tonight, my dear

Yeah, I heard a funny thing
Somebody said to me
You know that I could be in love, with almost everyone
I think that people are the greatest fun
And I will be alone again tonight, my dear

Yeah, I heard a funny thing
Somebody said to me
You know that I could be in love with almost everyone
I think that people are the greatest fun
And I will be alone again tonight, my dear

Psihodelicni rock u Los Angelesu cvrsto potjece od "The Byrdsa" ali se ubrzo razgranao u nekoliko smjerova: suncani, psihodelicni pop ("Strawberry Alarm Clock" i album "Incense & Peppermint"; divlja, sirova i bluserska garazna psihodelija pod utjecajem "Rolling Stonesa" ("The Seeds" i albumi "The Seeds" i "Web of Sound"), dugacke i opojne gitaristicke improvizacije ("Iron Butterfly" i albumi "Heavy" i "In-A-Gadda-da-Vida"), njezna, snolika (ponekad zlokobna), otvoreno politicka i bizarna psihodelija ("West Coast Pop Art Experimental Band" (ciji album "Part One" je mozda najvise Los Angeles priblizio acid rock bendovima San Francisca)… Od svih kreativnih bendova, "The Doors" su mozda bili najkreativniji. Njihov album prvijenac "The Doors" (1966.) sadrzi same pjesme remek-djela. Tehnicki gledano, "Spirit" su bili cak i talentiraniji od "Doorsa" a rani albumi su im bili psihodelicna mjesavina jazza i klasicarskih elemenata (prije progresivnog rocka!). Psihodelicni rock je bio i pravi raj za glazbene producente: Ed Cobb je "izmislio" "Chocolate Watchband" ("The Inner Mistique"), David Axelrod potpisuje album "Mass in F Minor" "Electric Prunesa", “prva rock misa”)…
Prica o psihodelicnoj acid folk grupi "Love" nije prica o uspjehu. "Love" su bili prilicno shizofrena grupa – ili bolje reci njezin osnivac i lider Arthur Lee - koji i nije imao bas previse srece u zivotu. Arthur Lee je bio odlican gitarist, s izvrsnim osjecajem za blues-rock tradiciju a "Love" su bili predstavnici tri razlicita stadija u pshihodelicnoij glazbi: njeni korijeni (roots) u folk rock tradiciji vidljivi su na albumu prvijencu ("Love", 1966.), na drugom albumu i kreativnom vrhuncu i u punoj umjetnickoj zrelosti, odlicnom "Da Capo" (1966.) ociti su utjecaji bluesa, jazza i indijskih raga (gdje je A strana ploce zapravo nesto najbolje sto su "Love" ikada snimili, ali cijelu B stranu zauzima promasena "Revelation"), dok se na trecem albumu, odlicnom "Forever Changes" (1967.) cuju utjecaji barokne glazbe, "Beach Boysa" ("Pet Sounds") te bogati zicani i puhacki pop aranzmani (David Angel). Orkestrirani art-pop. (A to mi se ne svidja previse niti na albumima "Pet Sounds" niti na "Sgt.Pepperu", ali mi se svidja na "Days of Future Passed" "Moody Bluesa)
Osnovani su 1965. u Los Angelesu a zivjeli su kao komuna u zdanju zvanom "The Castle" koji je nekada pripadao Beli Lugosiju. Postava nije bila stabilna a glavna pokretacka snaga bili su Arthur Lee (gitara, vokal, lirika) i gitarist, pjevac i tekstopisac Bryan MacLean. Treba li reci da je medju njima vladala stalna borba za prostor i prevlast u bendu? Kada je osnivac Elektre Jac Holzman otisao pogledati koncert "Love" u Los Angelesu, stigao je dovoljno rano da vidi i cuje njihovu predgrupu – "The Doorse". I u tom trenutku sudbina "Love" je bila zapecacena – "Doorsi" postaju prvo ime Elektre (koja se prebacuje s folk izvodjaca na rock) a "Love" ostaju – kult band daleko od mainstreama. Godine 1967. "Love" su bili najveci obecavajuci hippy bend u Los Angelesu - poslije "The Byrdsa". Medjutim, hit faza "The Byrdsa" polako je venula a "Love" su bili spremni preuzeti liderstvo. Iako su bili etnicki mjesoviti bend (tada je to u SAD-u bilo neobicno), svirali su glazbu u kojoj se crna populacija nije pronalazila (a buduci da Lee nikada nije imao lijepe rijeci o flower-poweru, a u pjesmama opisuje zloslutne dogadjaje, niti bijelacka publika ih nije isuvise prihvacala), preduge pjesme su znala trajati na cijeloj strani albuma a uporaba sve tezih droga uzela je svoj danak, pa se to nikada nije dogodilo. U ljeto 1967. slavu su im ukrali "The Doors" i "Jimi Hendrix Experience". I rekao bih s pravom. "Love" nikada nisu bili komercijalno uspjesan bend (sto samo po sebi i nije vazno) ali cinjenica je da se njihova 3 albuma nikada nisu mogla mjeriti s gore navedenim albumima losandjeleske psihodelicne scene. Niti s Doorsima ili Hendrixom. Iako se njihov album "Forever Changes" (koji se zapravo treba zvati "Love Forever Changes") cesto navodi kao "jedan od najboljih te dekade" ili "jedan od najboljih ikada" ili cak i "najbolji ikada snimljen album", treba reci: taj album je dobar ali (mi) definitivno nije "velicanstveni izgubljeni klasik". Album je miljenik glazbenih kriticara… koji pokusavaju redefinirati i reinstalirati "Love" kao jedan od najboljih bendova psihodelicne epohe, gotovo kao kalifornijski odgovor na "Beatlese", "Cream", "Hendrixa" ili "Zombiese". A to naprosto nije istina. "Love" su imali sirovog talenta a Arthur Lee je svakako imao viziju (i bio je odlican pjevac koji je i prosjecne pjesme znao izvuci do grandioznosti) ali to nije (bilo) dovoljno - nedostajalo im je originalnosti… a i lirika im nije bog-zna-sto...
Kada je Bruce Botnick ("The Doors") dosao producirati album, nasao je grupu u raspadnutom stanju. Nisu bili u stanju nista odsvirati, pa je smjesta unajmio session glazbenike koji su snimili pjesme "The Daily Planet" i "Andmoreagain" za tri sata! To je malo razbudilo inat benda pa odluce svirati ali iza svakih par pjesama uzimaju pauzu kako bi uvjezbali sljedece 2-3 pjesme. I tako im je trebalo 4 mjeseca da snime preostalih 9 pjesama i kompletiraju album od 11 pjesama. Samo dvije pjesme imaju "rockerskog” potencijala; "Live And Let Live" ("all the snot has caked against my pants, it has turned into crystal") sa snaznom vokalnom melodijom i snolikim akusticarskim riffom, te derivativna i besmislena "Bummer In the Summer", cija vokalna linija ("posudjena" od Jeffersonove "Plastic Fantastic Lover") se izmjenjuje s Diddleyevim ritmom. Pjesma "Alone Again Or" je MacLeanovo remek-djelo s vokalnim crescendom. Njegova druga pjesma "Old Man" ima jos i izrazenije andjeoske vokale i jednostavnu folk melodiju ali i nedostatak inventivnih zicanih aranzmana (kao na "Alone Again Or") i glazbeno je manje razvijena… Album zavrsava 7-minutna "floydovska" "You Set the Scene" – predugacka pjesma trivijalne pop melodije, s puno akusticne gitare, soul vokala, orkestriranih zicanih aranzmana… ali bez prave supstance.

[PolucijaZraka]

Meni je osobno album odličan. Romantičan, zaigran, pomaknut i kretivan. Zbilja ne vidim kako im je nedostajalo kreativnosti, mislim kako su tu ostvarili super balans izmedju psihodelije i popa.

[KingCrimson]

Company, always on the run
Destiny is the rising sun
Oh, I was born 6-gun in my hand
Behind the gun I'll make my final stand
That's why they call me

Bad company
And I can't deny
Bad company
'Til the day I die
Oh, 'til the day I die
'Til the day I die

Rebel souls, deserters we are called
Chose a gun and threw away the Son
Now these towns, they all know our name
6-gun sound is our claim to fame
I can hear them say

Bad company
And I won't deny
Bad, bad company
'Til the day I die, oh, yeah
'Til the day I die,

Hard rock je, na mnoge nacine, signalizirao kraj kreativnih 60-ih godina. Glazbeno, pojava hard rocka je bila terminalna tocka evolucije bluesa kako su ga vidjeli glazbenici bjelacke klase srednjeg staleza. Hard rock je zasnovan i dalje na bluesu ali sada je postao brza, glasnija/bucnija vrsta glazbe, glazbe koja je pod decibelima pokopala sve patnje i politicke nevolje crnacke populacije - bucna glazba i pjesme bazirane oko mocnog gitarskog riffa. I uvijek se smatrao utocistem "pravog", "izvornog", "nepatvorenog" rocka bjelacke, uglavnom muske populacije, u odnosu na "mlitavi" pop i "metiljavi" folk s frulicama. Pretece i (danas klasici) hard rocka bili su Cream, Blue Cheer, The Who, Led Zeppelin, Deep Purple, Black Sabbath, Mountain, Grand Funk Railroad, James Taylor Gang… Pojava "apoliticne" forme hard rocka u V. Britaniji izazvala je istu vrstu histericnog obozavanja kao i pojava Merseybeata ("The Beatles") i progresivnog rocka ("Yes", "ELP") – tisuce bendova usvojile su novi stil gotovo bez ikakvih varijacija ili umjetnicki kriticnijih promisljanja. Medju najboljim bendovima V. Britanije bili su "Humble Pie", "Faces", "Free", "Thin Lizzy", "Status Quo", "Uriah Heep", "UFO", "Slade", "Queen", "Bad Company"…
Raspadom izvrsne grupe "Free", pjevac Paul Rodgers i bubnjar Simon Kirke odlucili su osnovati novu grupu. Treci clan postaje Mick Ralphs, bivsi gitarist "Mott the Hooplea" a menadzer im postaje Peter Grant (menadzer "Led Zeppelina"). I on im kao cetvrtog clana dovodi basista Boza Burrella (koji je kao 16. prosao na audiciji u "King Crimson") te postaju prva grupa koja je potpisala ugovor sa "Swan Song Records", tada novoosnovanom etiketom "Led Zeppelina" (pod-etiketa "Atlantic Recordsa"). Debitantski i istoimeni album prvijenac "Bad Co." snimljen je 1974. i odmah je osvojio Top-liste (broj 1 na americkoj Billboard listi te 3. mjesto na britanskom UK Chartsu). Album je do danas ostao izlizanim favoritom brojnih classic rock FM radija. Album traje relativno kratko, oko 35 minuta, a gotovo sve pjesme supotpisuju Mick Ralphs i Paul Rodgers. Samo jednu pjesmu, "Bad Company", supotpisuju Paul Rodgers i bubnjar Simon Kirke. I vec prva pjesma na A strani "Can´t Get Enough" stihovima "Well I take whatever I want, and baby I want you” ostavlja malo dvojbi – bio je to sasvim primjereni pocetak jos jednog uspjesnog, mainstream “Cock-rock” benda sredine 70-ih godina (bucna glazba, lascivna - i cesto mizogina - lirika, macizam, mikrofoni i gitare se tretiraju kao falusi…) i opet dolazimo do tipicnih predstavnika "Led Zeppelin"/Robert Plantq, "Rolling Stonesa"/Micka Jaggera, "The Doorsa"/Jima Morrisona, "Queen"/Freda Mercurya… Naravno, nitko niti ne slusa cock-rock zbog lirike... Odlican vokal, genericna glazba i spori tempo odlike su ovoga albuma. "Can´t Get Enough" genericna je pjesma s odlicnom Ralphsovom solo gitarom. "Rock Steady" prvorazredna je pjesma zasnovana na blues rock riffu a Rodgersov vokal jos je dinamicniji. Balada "Ready for Love" Ralphsova je pjesma donesena jos iz "Mott the Hoople" dana a ugodjaj postaje puno tmurniji, s Rodgersovim impresivnim soul vokalom te izvrsnom bas dionicom Boza Burrela, prije nego sto pjesma lagano uspori i utopi se u klavirsku dionicu. "Don´t Let Me Down" je klavirska balada s bogatim pratecim vokalima (Sue Glover i Sunny Leslie iz grupe "Brotherhood of Man"), saksofonom Mela Collinsa ("King Crimson") i skrtom uporabom gitare. I prava je steta sto je to zapravo "Beatlesova" "Don't Let Me Down”. Prva pjesma na B strani, "Bad Company" najbolja je, mozda i najmracnija pjesma na albumu. Balada "The Way I Choose" najslabija je pjesma albuma. "Movin´ On" je nesto energicnija pjesma s naglasenijim bubnjarskim doprinosom. Mozda malo neprimjereno, album zavrsava akusticarskom baladom "Seagull". Ne bas narocito inventivna gitara ali zato je vokalno izrazajna. Ovaj klasik klasik rocka se mora slusati glasno.