Kognitivna disfunkcija

[Didi]

Ne pokrećem ovu temu zato da tražim pomoć i/ili mišljenje, nego zato da opišem specifičan medicinski problem koji se javlja kod pasa i mačaka, najčešće u starijoj dobi pa se upravo zato uvijek i ne prepoznaje.

Pišem iz perspektive vlasnika koji je stjecajem okolnosti mnogo naučio o tom problemu pa će jedan dio, dakako, biti i subjektivan, ali vjerujem i nadam se da će tema biti korisna, iako nikome ne želim da mu bude potrebna. Osobno, dugo mi je trebalo da se uopće odlučim na ovaj prilog.

Najprije, malo općenito.

Poremećaj se stručno naziva sindrom kognitivne disfunkcije kod pasa (canine cognitive dysfunction disorder). Pojednostavljeno, to je oblik senilnosti koji se javlja kod pasa, ali i kod mačaka, iako se popularno često naziva Doggie Alzheimer odnosno „pseći Alzheimer“.

Kao što ni kod ljudi nije svaka senilnost demencija niti Alzheimer, tako je i kod pasa. Mačke sam usput spomenula, ali o njima ne znam ništa osim da boleština zahvaća i njih, pa ću ubuduće govoriti samo o psima. Senilnost je kod ljudi stanje svojstveno starijoj životnoj dobi – primjerice, slabije pamćenje, sužen krug interesa, sporiji refleksi i reakcije, a demencija je ili posljedica propadanja moždanog tkiva ili bolesti koje indirektno utječu na mozak. Preneseno na pse, senilnost se očituje u povećanoj želji za vlastitim mirom, slabijim interesom za igru, sporijom reakcijom na vlastito ime – ukratko sve je tu kao i prije, samo je usporeno. Kod kognitivne disfunkcije ti su simptomi samo dio ponašanja, ali se uz njih pojavljuju i mnogi drugi.

Kod starijih pasa takvi se simptomi često i vrlo lako mogu pripisati starenju: oklijevanje prilikom penjanja uz stube ili silaženja po njima može biti uzrokovano slabijom pokretljivošću, sudaranje s namještajem ili drugim preprekama može biti uzrokovano slabljenjem vida, baš kao i problem s prolaskom kroz vrata zbog pogrešne procjene, nisu više mladi pa im nije do igara koje su ih prije privlačile, popušta im mjehur i slabe crijeva pa se „nezgode“ događaju, ne odazivaju se na poziv zato što im možda slabi sluh... Kadšto i jest tako, ali ne uvijek. Točnije, da, riječ je o istim simptomima, ali u nešto drukčijem obliku.

U sljedećem postu opisat ću vlastita iskustva, to jest kako sam primijetila da sa Sitkom „nešto nije u redu“.

[Didi]

Najprije je počelo opsesivno-kompulzivno žderanje. Da, labradori su izjelice, najblaže rečeno, ali postoji „sitna“ razlika između Sitke koja je sa mnom dijelila keksić usta na usta i Sitke koja se pohlepno baca na poslasticu. U šetnji na lajni ja sam postala privjesak, uteg na drugom kraju lajne, a ona se histerično bacala na sve što je izdaleka nalikovalo na kruh, njezinu omiljenu poslasticu, i to po boji, ne po mirisu – miris se u takvim slučajevima isključivao: kutiju od cigareta bijele boje, svjetložuti suhi list, odbačenu papirnatu maramicu. Dojurila bi do toga vukući mene za sobom, provjerila da to ipak nije jestivo i razočarano nastavila kaskati.

Odazivanje na ime, bilo kakav poziv – nula bodova.

U kući imamo stube, većinu dana provodimo u prizemlju, navečer odlazimo na kat na spavanje. Sitko je često, kad bih ja zaglibila s poslom, znala otići u krevet, smjestiti se tamo i pričekati me. Najednom je počelo cviljenje pred stubama: sjela bi pred stube i cvilila, a ja sam – idiotkinja kakva jesam! – to shvatila kao poticaj da idemo zajedno na spavanje, nemoj toliko raditi, umorit ćeš se, pa bih je otpratila gore i vratila se raditi.

Spavanje i odmaranje na dvosjedu bilo joj je dopušteno, nije trebala za to tražiti posebnu dozvolu. Najednom je počela dolaziti pred dvosjed i cviliti, a usto se i zbunjeno ponašati, kao da ne zna bi li skočila gore ili ne bi.

Bilo je još „sitnica“. Krenula bi prema zdjeli s vodom pa stala nad njom kao da se pita što ću sada. Krenula bi prema vratima da izađe u vrt pa stala i okrenula se prema stubama, a onda kao da više nije znala što dalje. Zapela bi pod stolom u kuhinji i ne bi se znala ispetljati između stolica, nego bi bespomoćno gledala da joj dođem pomoći.

Danju je uglavnom spavala. Srećom, spavala je i noću. No, znala je i bez veze tumarati po kući, zastati, s pogledom u prazno, nalik na epi auru.

Ukratko, to više nije bio moj pas. Pas koji me na nasipu pratio na najviše deset metara udaljenosti, pas koji je sa mnom izvodio osmice hodajući uz nogu, i to bez lajne, pas koji je letio prema petardama, a nije se bojao svakog šušnja.

Pa sam krenula tražiti veterinarsku pomoć.

[Didi]

Sitki je u to vrijeme bilo pet i pol godina, sterilizirana je u dobi od osam mjeseci, nakon prvog „tihog“ tjeranja i sve do tada nije imala problema s održavanjem težine. Istodobno s neurološkim problemima pojavilo se i nekontrolirano debljanje. Doslovce onako kao što mnoge žene kažu, debljala se od zraka, od pomisli na hranu. A na hranu je stalno i mislila.

To dvoje, dakako, nije međusobno povezano, ali se istodobno riješilo pa zato spominjem taj problem.

Uzrok se zapravo ne zna, ali je podloga loša genetika. Ne obolijevaju svi stariji psi od tog poremećaja, iako sam od jedne vetice čula da se sve češće javljaju slučajevi i kod mlađih pasa. „Mlađih“ je uvjetno rečeno – riječ je o dobi od sedam godina. Dijagnoza se zapravo postavlja isključivanjem. U smislu onoga što sam gore napisala, naime, da se pojedini simptomi mogu objasniti oslabljenom percepcijom ili mobilnošću. Tek kada se sve to ostalo isključi, postavlja se dijagnoza. Riječ je o neurološkom problemu, o degenerativnom procesu u mozgu, o propadanju moždanih stanica, uzrokovanom nakupljanjem beta-amiloida, proteina koji se talože u tzv. senilne ploče. No, da vas ne zamaram time, možda je zanimljivije govoriti o promjenama u ponašanju.

Sitkine „simptome“ već sam opisala, a pokušala sam ih opisati i nekolicini naših veterinara. Kad bih spomenula njezino ludovanje za hranom i potpuni nedostatak kontrole, rekli bi mi da je to normalno, labradori su takvi, pasminska osobina.

Aha. labradori žderu, plavuše su glupe. Dalje nećemo razmišljati.

Početkom 2014. godine otišla sam sa Sitkom na cijepljenje. Pas koji je veselo utrčavao u ambulantu, jedva se dao uvući kroz vrata, a onda se skutrio između ormara i zida. „Zašto se ona tako boji“, pitala je vetica. „Otkuda to promijenjeno ponašanje?“ - „To i ja vas pitam već neko vrijeme“, rekla sam ja. Pa sam postavila idiotsko pitanje: može li u pitanju biti dugotrajna upotreba Propalina (malo manje od pet godina). „Ne znam“, odgovorila je vetica, „ali mogu provjeriti na internetu.“ – „Dobor, i što ćemo s njom?“ Pa opet počnem ponavljati sve ovo što sam do sada opisala. Da, možda bi trebalo – možda! – napraviti sistematski pregled.

Na što sam ja, oprostite mi na izrazu, popizdila, nazvala dr. Matka i naručila se za pregled. Na temelju onoga što sam izguglala – da, i mi obični smrtnici imamo internet! – posumnjala sam na probleme sa štitnjačom, a s obzirom na to da je Sitko iz Centra Silver došla s davilicom i da je davilica kod njih u normalnoj uporabi, bilo je vrlo vjerojatno da joj je davljenjem oštećena štinjača. Možda sam, čak to i ja učinila. Uglavnom, htjela sam obaviti sistematski pregled u Sloveniji.

[Didi]

Dok smo u dvorištu pred ambulantom čekale na pregled, Sitko je opet pošandrcala. Otela mi se iz ruke, skupa s lajnom, i nestala u podrumu. Našla sam je kako ždere mačju hranu. Ponašala se kao pas koji nikad u životu nije ništa jeo. A onda smo ušle u ambulantu kod dr. Matka. I počeli razmjenjivati simptome. Ja bih opisala jedan oblik njezinog ponašanja, a on bi nadovezao drugi. I tako redom. Na kraju me pitao koliko Sitko sad ima godina. Pet i pol. Tužno nas je pogledao. „Premlada je za tu dijagnozu, ali nije isključeno. Kod nje je u pitanju kognitivna disfunkcija.“ Objasnio mi je o čemu je riječ i propisao joj lijek koji je neće izliječiti, CDS je ireverzibilan proces, ali mogu se usporiti posljedice.

I tako, sad imam psa s posebnim potrebama. Psa koji, kad se uzbudi, zaboravi na sve, a malo joj je potrebno za uzbuđenje, Primjerice, jednom smo se vraćale iz šetnje Maksimirom. I susrele mladog i zaigranog bearneza. Sitko se oduševila, napravila s njim jedan krug i - otrčala. Ravno naprijed, u nepoznatom smjeru. Našla sam je usred grmlja, svu izbezumljenu, „kako sam ja ovamo dospjela“, stoji. sva ukipljena i ne zna kamo će dalje.

[Didi]

Zašto zapravo ovo sve pišem? Ne zato da popljujem naše vetove, iako nisam sigurna, nakon svih iskustava, da bih ijednome mogla vjerovati za bilo što više osim cijepljenja, nego prvenstveno zato da ukažem na činjenicu da problem u ponašanju može imati zdravstvenu podlogu. I prečesto se tvrdi „moj je pas zdrav“, a amožda baš i nije tako. Treba uzeti u obzir sve elemente.

I tu se vraćam na Sitkinu inkontinenciju. I liječenje Propalinom. Dugo sam vjerovala da je kastracija /sterilizacija dobra za naše ljubimce. Više ne vjerujem u to. Vjerujem da je to dobro za nas jer nam olakšava život, posebno u urbanim sredinama. Je li Sitki Propalin pomogao ili joj je naškodio, o tome bi se mogla otvoriti posebna tema. Propalin je amfetaminski spoj pa neka o tome misli tko što želi, kad sujoj ga propisali, nisam o tome pojma imala. U njezinom slučaju zamjena Propalina Incurinom, umjetnim hormonom estradiolom, rezutirala je kontrolom težine, to jest smanjenjem nekontroliranog debljanja. Što je također bio Matkov savjet.

Glavni mi je cilj, dakako, zasnovan na osobnom iskustvu, da vlasnicima starijih, a možda i mlađih pasa, ukažem na to kako ne treba odmah sve sagledavati kao „neposlušnost“, „tvrdoglavost“, „inat“. Često je u pitanju naša pogreška, ali ponekad ima i nešto dublje od toga.

Na kraju, budući da kažu kako slika govori više od hiljadu riječi, evo i jednog filmića. Nadam se da će bar to biti dovoljno upečatljivo.

Filmić.

[Didi]

Jutros vidim da sam pisala prilično nesistematično pa ću pokušati dopuniti ono što sam propustila.

Simptomi su, kao što sam rekla, raznovrsni, a ne moraju se nikada svi ni pojaviti ili s vremenom pridolaze novi. Dezorijentiranost se manifestira kao besciljno tumaranje, zurenje pred sebe, zapinjanje u nekom kutu ili na nekoj prepreci, pokušaj izlaska na pogrešna vrata, neprepoznavanje ukućana ili inače poznatih osoba, ponekad čak i agresivnost, nereagiranje na vlastito ime ili naučeni poticaj. Aktivnost se smanjuje, i to drastično i čudno: pas više spava, a često se događa da spava danju, ali noću nemirno hoda po kući. Isto tako, opada i interes za igru i interakciju, kako s ljudima, tako i s psima - pas živi u nekakvom svojem solipsističkom filmu. Neki psi čak izgube i volju za jelom, ne privlače ih ni omiljene poslastice, ali se zato zna dogoditi da pojedu nešto potpuno nejestivo. Zaboravljaju se naučene higijenske navike, u težim slučajevima i do te mjere da pas ne reagira na podražaj mjehura ili crijeva pa makar nuždu obavio i u kući, nego mokraća i izmet samo izađu iz njega.

Neki se vlasnici i za manje stvari odlučuju za eutanaziju, a kako se CDS u većem broju javlja kod starijih pasa te obično i ne znaju o čemu je riječ, kažu "pas je star" i dalje se nažalost zna. Dakako, neće se kod svakog psa pojaviti baš svi simptomi, a proces se, primijeti li se na vrijeme, može i usporiti.

Ljudski lijek za Parkinsonovu bolest, po sastavu selegilin hidroklorid, kod nas postoji pod nazivom Jumex, a Ameri ga poznaju kao Anipryl. Ne znam kako je drugdje. Nekih 85% pasa pogođenih CDS-om dobro reagira na njega i nakon nekog vremena - jedni kažu 2-3 tjedna, drugi dva mjeseca - počinje se pokazivati poboljšanje. Lijek se nažalost, koliko sam shvatila, ne smije davati mačkama.

Poboljšanje ne znači da će pas opet postati onaj stari, ali se simptomi ublažavaju. Kod Sitke to izgleda tako da periodično bude u relativno dobrom stanju, a onda opet malo utone u letargiju. Svako uzbuđenje, a pogotovo strah potpuno je dezorijentira - neki dan sasvim je lijepo švrljala po Dotki, praktično uz nogu, sve dok jedna fejk labradorica nije zarežala na nju samo zato što smo prošle na metar od nje. Našla sam je uz Juckinu pomoć - mala je najprije potrčala za njom, a onda se vratila po mene i odvela me do buduće terase u nečijem neograđenom dvorištu kamo se Sitko bila sklonila.

I sad dolazimo do Jucke. Ne kažem da bi takvo rješenje moglo funkcionirati kod svakog psa, ali kod Sitke mi se čini uspješnim. Jucko je kupljena kao pseće roblje i kao "pas vodič" za Sitku. Stariji psi vrlo često živnu kad u kuću dođe mlađa prinova pa sam se nadala da će i u ovom slučaju biti tako. Nisam htjela udomiti štene upravo zato što sam htjela koliko-toliko sigurne parametre, a uzgajivaču sam rekla da želim mirno štene. Jucko obožava Sitku i stalno je uz nju, animira je i poziva na igru. Nažalost, Sitko nikako da od nje pokupi dobre navike, ali je zato počela trčati za pticama i kopati po lokvama.

Za koji dan Sitko će navršiti sedam godina. Kako čujem, čini se da su se i kod jednog njezinog brata počeli javljati slični simptomi. To je ta loša genetika koju sam spomenula na početku, a koja se kod svakog od pasa iz dva legla koja je napravio tata zlatni retriver, manifestirala na drukčiji način. Čak ni psi ne nalikuju pretjerano jedan na drugoga. Mogu se samo nadati da ćemo ostatak njezina života proživjeti u koliko-toliko dobroj fizičkoj i psihičkoj formi. Za sada je promatram i prilagođujem se promjenama, a to je zapravo jedino što vlasnik psa s CDS-om može napraviti: pokušati predvidjeti moguće zamke i opasnosti koje su u takvim slučajevima brojnije i češće nego zdravih pasa, a ipak psu pružiti dovoljno fizičke aktivnost i mentalne stimulacije. križaljke ne mogu rješavati (), ali načina uvijek ima.

[Ni Na Na]

Sad mi je jasan GPS koji si spominjala da Sita nosi . Držim fige za čim dužim dobrim razdobljima i čim lakšim onim lošim.

[BitterSweet]

Didi, svaka čast za postove i što si se ohrabrila na temu.

Osim što bi nekome moglo pomoći, super mi je što pišeš da problematično ponašanje ne mora samo po sebi biti takvo, možda postoji zdravstveni razlog. Na žalost, na to (pre)često zaboravljamo.


Nego, htjela sam pitati. Spominješ Sitkino OKP žderanje. Gledam Cricketov filmić (presladak pas, divne godine!!!). Je li takvo žderanje jedan od simptoma, može biti simptom...? Eto, to nisam shvatila. Ostalo mi djeluje jako tužno, u smislu: misliš da je sve normalno jer je pas star (zaboravio je gdje ide, čeka te na stubama itd), a sirotinja je bolesna.

[Didi]

SweetHeart kaže:

Nego, htjela sam pitati. Spominješ Sitkino OKP žderanje. Gledam Cricketov filmić (presladak pas, divne godine!!!). Je li takvo žderanje jedan od simptoma, može biti simptom...?

Iskreno rečeno, ne znam. Mislim da je simptom zapravo promijenjen odnos prema jelu.

Labradori žderu, to je istina, da neka od ovih mojih dviju pokaže makar laganu nevoljkost za jelo, odmah bismo bile kod veterinara. Nema tu biranja - ovo hoću, ovo neću, ova mi hrana paše, ova mi ne paše.

Međutim, Sitko niti vidi niti čuje kad se na vidiku pojavi nešto što nalikuje na hranu. Negdje sam spomenula kako labradori imaju tako nježan zagriz da mogu jaje nositi u zubima. Sita je, još kao mala, maznula žarulju. Onu običnu, sa žarnom niti. I veselo je nosila okolo držeći je za stakleni dio - grlo joj je virilo iz usta. Ja sam se samo molila da je ne ispusti i ne razbije pa da na staklo ne poreže šapu - nije bilo šanse da će ona to zdrobiti. Promjena u odnosu na hranu zapravo se manifestirala kao bezobzirnost, ne obaziranje na moju ruku. Jednom mi je prilikom uzela nagradicu s dlana i zubima me štipnula za jagodicu ispod prsta, mislim da se to tako zove, pa mi je od toga ostala sitna modrica. To je i jedan od načina na koji prepoznajem kakav joj je dan - dobar ili loš: kad uzme poslasticu odmjereno, bez bacanja na nju kao kobra, onda je dobro, ali većinom je prije moram smiriti glasom (polako, sporo, pazi, bilo što, nije to signal, nego samo razbijanje usmjerenosti na hranu, mogu reći i "pingvin"). Kočnicu ugriza još uvijek ima, samo malo "proklizuje": ako osjeti da je zgrabila ruku, a ne hranu, zastane, ali to nije opcija, a i sve više "proklizuje".

Pretpostavljam da je i gubitak apetita i interesa za omiljene poslastice zapravo ista stvar samo s obrnutim predznakom.

P. S. Mislim da je Cricket ona.

[Didi]

Ovo je bez dodatnih podataka nemoguće točno procijeniti - meni je nevjerojatno da pas tri minute uporno drži kutiju koja mu očito smeta, a nimalo se s njom ne zabavlja, ali mi je još nevjerojatnije da je vlasnicima to smiješno.

Uglavnom, ovako izgleda besciljno i zbunjeno tumaranje kognitivnodisfunkcionalnog psa, samo bez kutije. Zato i stavljam filmić.

Kao što je Sweet rekla, prečesto odmahujemo rukom i kažemo kako nam je pas "najednom postao zločest", a uopće ne razmišljamo o zdravstvenoj pozadini.

P. S. Negdje na Fejsu komentirala sam video s psićem koji od uzbuđenja zbog jela (štene) podiže zadnje noge u zrak, a vlasnicima je to smiješno. Moj komentar da bih ja isti čas bila kod veta jer mi se čini da je to neurološki poremećaj dočekan je kao partibrejkerski: "Ah, ti uvijek pokvariš svu zabavu..." Kao da je psima glavna zadaća u životu da budu naše dvorske lude...

[V e n t u s]

Uzas, nisam ni znala da ova bolest postoji... Zao mi je malecke, drzite se...
Samo me zanima zasto sad mislis da sterilizacija nije ok za ljubimce, nisam shvatila kako je to povezano s ovim poremecajem? Sad me malo panika uhvatila.

[Didi]

V e n t u s kaže:

Uzas, nisam ni znala da ova bolest postoji... Zao mi je malecke, drzite se...
Samo me zanima zasto sad mislis da sterilizacija nije ok za ljubimce, nisam shvatila kako je to povezano s ovim poremecajem? Sad me malo panika uhvatila.

Nisam ni ja imala pojma, a općenito malo ljudi za to zna jer se CDS vrlo često provuče kao nešto drugo - neposlušnost ili starenje. I ne samo "obični" vlasnici: kad sam poslije vodila Sitku na sistematski pregled, nabrojila sam lijekove i dodatke prehrani koje dobiva, za slučaj da nešto od toga može utjecati na krvne nalaze. Pa sam i objasnila zašto Jumex. Na što sam od veta dobila odgovor svaka čast kolegama, ali za mene je to fensi-šmensi dijagnoza,

Ako bolje pogledaš, tako je i s mnogim ljudskim bolestima pa kako neće biti u veterini - ljudi bar znaju objasniti što im je i kako se osjećaju.

(Iako i ta objašnjenja znaju ponekad zanimljivo zvučati. Pričao mi je frend liječnik kako mu je jednom došao pacijent s ovakvim simptomima: ""Gospon doktor, meni vam je tu" - pokazuje negdje neodređeno na abdomen i prsni koš pa sad ti znaj je li u pitanju srce, želudac ili nešto treće - "tak žmehke kak da mi vrapci vnutra sereju.")

Meni je isto isprva bilo grozno, a onda sam shvatila da Sitki zapravo ništa ne fali: ništa je ne boli, živi u svojem svijetu, a u pogledu posebnih potreba, zbrinuta je koliko je to bilo ljudski moguće. Redovito izlazi van, ima se priliku svakodnenvo družiti s psima kad to hoće, većinom neće, vikendom redovito odlazimo na Dotku na istrčavanje, kad god mi se pruži prilika a da to za nju ne predstavlja opasnost, puštam je s lajne - samo što na nju treba posebno paziti. Jednog će dana možda završiti na fleksici, ali nadajmo se da će to biti onda kada će joj i fizička snaga i pokretljivost zbog starosti opadnu.

Što se sterilizacije / kastracije tiče, ne, ne mislim da je to povezano s kognitivnom disfunkcijom, osim ako ne pretpostavimo da nedostatak spolnih hormona kod pasa kod kojih već postoji loša genetska predispozicija dodatno pripomaže procesu, a to još ni veterinari ne znaju.

Ovo je poseban dodatak koji nije direktno povezan s temom pa ću ga napisati manjim slovima.

U vrijeme kad sam imala prvog psa, početkom 90-ih, sterilizacija / kastracija još nisu bile u trendu, no u Zagrebu je, onako odokativno, bilo i znatno manje pasa. U situaciji gdje na jedan četvorni metar imaš tri mužjaka, karikiram, spremnih da se potuku zbog teritorija ili ženke, takvo nas stanje nužno tjera na takav zahvat - vlasnicima je lakše živjeti, a smanjuje se i opasnost od neželjenog rasta pseće populacije. Naš prvi lab nije bio kastriran, ali smo s njim imali i sreće - nije bio sklon sukobima niti je trčao za kujama u tjeranju. Kad sam udomila Sitku iz Silvera, stanje je već bilo sasvim drukčije, oni nisu sterilizaciju postavili kao uvjet, ali su je savjetovali, a isti sam savjet dobila i s drugih strana. U to sam vrijeme bila aktivna na forumu koji se zalagao za sterilizaciju / kastraciju i na kojem su bile vrlo detaljno objašnjene prednosti takvog zahvata. Stvar je tome da uz dobre, uvijek postoje i loše strane koje se obično prešućuju: usporavanje metabolizma zbog čega psu treba smanjiti obroke ili mu pojačati kretanje, povećana opasnost od pojave hipotiroidizma, kao i razvoja displazije, pogotovo ako je pas već iz takvog lošeg legla kao što je Sitko, povećani rizik od osteosarkoma i hemangiosarkoma, mogućnost pojave urinarne inkontinencije, kao i češćih infekcija.

Međutim, baš kao što se kod nesterilizirane ženke / nekastriranog mužjaka ne mora pojaviti ništa od opasnosti na koje nas upozoravaju, ne mora se ništa loše dogoditi ni nakon zahvata, a najčešće sve i prođe u savršenom redu. Rekla bih da je bitno odabrati pravi trenutak i procijeniti za i protiv u svakom pojedinom slučaju.

[leilany]

Pozdrav
Evo mi danas bili kod veta
I nasa dlakavica je dobila jumex...
Rekla nam vetica da pije 2x2tablete na dan...

Za sad je to sve u pocetku,i hvala Bogu da sam slucajno nabasala na ovaj post od Didi jer eto svi odmahuju s rukom i kazu pomiri se da je ona stara...
Pa ok stara je ali ako joj mogu pomoc i nekako olaksat zasto nebi...

Uz te jumex dobila je rimadyl tablete ,omezol ,omega ulje i po potrebi joj mogu dati normabele ( ona na svoju kilazu moze dobiti 3 tablete po 2mg)...

Najgore od svega mi je to kaj ona po noci ne spava uopce stalno hoda cvili i laje... To je neizdrzivo jer nemozes joj pomoc a nit mozes spavat...
Nadam se da ce joj taj jumex pomoc a i ove rimadyl....

[Didi]

leilany kaže:

Pozdrav
Evo mi danas bili kod veta
I nasa dlakavica je dobila jumex...
Rekla nam vetica da pije 2x2tablete na dan...

Za sad je to sve u pocetku,i hvala Bogu da sam slucajno nabasala na ovaj post od Didi jer eto svi odmahuju s rukom i kazu pomiri se da je ona stara...
Pa ok stara je ali ako joj mogu pomoc i nekako olaksat zasto nebi...

Uz te jumex dobila je rimadyl tablete ,omezol ,omega ulje i po potrebi joj mogu dati normabele ( ona na svoju kilazu moze dobiti 3 tablete po 2mg)...

Najgore od svega mi je to kaj ona po noci ne spava uopce stalno hoda cvili i laje... To je neizdrzivo jer nemozes joj pomoc a nit mozes spavat...
Nadam se da ce joj taj jumex pomoc a i ove rimadyl....

Internet mi je večeras užasno spor, ali se nadam da će post proći.

Koliko znam, za većinu pasa doza je 1 tbl dnevno, tako da me ovo 2 × 2 malo čudi. Sitko je subdozirana, što je sreća jer nam ostavlja prostora za eventualne daljnje manevre s tabletama.

Negdje sam pročitala, ali večeras ne mogu tražiti link iz tehničkih razloga, da svi psi u dobi od deset godina imaju bar jedan simptom CDS-a, ali to uglavnom prođe kao dio starenja. Tako da mi je drago što si našla veta koji želi razmišljati o ovom problemu.

Rimadyl je protuupalni lijek i služi za ublažavanje bolova koje ti pas vjerojatno ima zbog starosti, ali nema veze s ovim problemom.

Za umirenje nemoj davati Normabell jer možeš postići suprotan efekt: pas će se fizički umrtviti, a u glavi će ostati nemiran ili će se, baš naprotiv, još više uznemiriti. Pokušaj s Kalm-Aidom ili Calmexom.

Sretno!

P. S. Koliko je stara dlakavica i koje je pasmine / mješavine? :radoznala:

[leilany]

Jos cu pitat drugu vet kolku dozu jumexa da joj dam jer ova
Moja je rekla da se jos nije susrela s tim lijekom i doziranjem ...

Rimadyl je dobila zbog kicme i zbog bolova pa da joj se ublazi malo...
Napisala sam sve skupa kaj je dobila jer mi se neda pisat pod gastritis pod ovo ono ja to sve u jednom postu...
Dajem joj normabel samo navecer jer se proslu noc napokon naspavala nakon par dana nespavanja...

Ona ima 13 god ( u 2mj ce 14)...
Aljaski malamut

[Didi]

leilany kaže:

Jos cu pitat drugu vet kolku dozu jumexa da joj dam jer ova
Moja je rekla da se jos nije susrela s tim lijekom i doziranjem ...

Pitaj svakako. Bojim se da je ovo definitivno previše, a na uputi piše da se dozna nikako ne msije prekoračivati, što za mene znači ni odrediti previsoko. Kod ljudi se počinje s dvije tbl dnevno, a odrastao čovjek ipak je dvaput teži od malamuta.

Još jednom, sretno objema!

[etica]

Dobar dan,
Do prije nekoliko dana nisam znala kako moj pas boluje od CCD-a odnosno CDS-a. Stalno su me uvjeravali kako su sve to simptomi koji idu uz starenje i da to tako ide s godinama. Ali slucajno sam trazeci dosla do puno americkih stranica koje tocno opisuju ponasanje mog psa. A onda sam trazeci dosla do vase objave koja je jedina da o toj bolesti pise netko iz Hrvatske. Stanje joj je vec jako uznapredovalo i molila bih vas da mi kazete kako je vas psic, buduci je od vase objave proslo vise od 2 godine? Nadam se da se uspjesno borite. Kako je reagirala na Jumex? Moj veterinar je rekao kako se s tim lijekom nikada nije susretao. I ne zna koju bi joj dozu dao.
Moj pas ce za nekoliko dana 14 godina. U zadnjih 2 tjedna su joj se simptomi izuzetno povecali. Jako je nemirna, hoda po 7-8 sati, stoji po coskovima u stanu i cvili jer ne zna izaci, zavlaci se ispod stolica, poremeceno joj je spavanje, slabo jede i pije, ima problema sa zadrzavanjem mokrace... Strasno mi ju je tesko gledati, jer ne znam u kojoj mjeri se muci.
Molila bih vas ukoliko mi mozete na bilo koji nacin pomoci sa vasim iskustvom.

[Didi]

etica kaže:

Molila bih vas ukoliko mi mozete na bilo koji nacin pomoci sa vasim iskustvom.

Pokušat ću.

Negdje sam pročitala - isto tako na stranim stranicama - da se kod svakoga psa od osme godine na dalje pojavljuje bar jedan od simptoma CDS-a, obično je to najobičnija staračka čangrizavost, nedruželjubivost ili tjeskoba pa sve prođe kao da ničega nije ni bilo. Kod nas se uglavnom svi smiju toj dijagnozi, više ili manje prikriveno - jedini vet u Zagrebu koji zna o tome bila je doktorica u ambulanti Marković (tamo smo prije odlazile pa smo se slučajno srele, ali sam joj nažalost zaboravila prezime, a bila mi je ondje najdraža), no onda je savjetovala drugi lijek koji se nabavlja izvana, a rezultat je isti pa nisam htjela tražiti kruha preko pogače.

Da ne duljim, kao što si vjerojatno već pročitala - oprosti, na netu nikoga ne persiram pa, molim te, nemoj ni ti mene - proces se može samo usporiti, ali i ne zaustaviti ili izliječiti. U dobi od 14 godina nažalost i nije nikakvo čudo - tek kad se ovo razvilo kod Sitke, shvatila sam da je naš prvi lab, iako nikada u životu nije patio od separacijske anksioznosti, počeo to pokazivati kad mu je bilo 13 godina - nismo ga smjeli ostaviti samoga kod kuće jer bi plakao i tulio tako da se čulo po cijelom kvartu.

Dakle, kod nas se stanje mijenja na lošije, ali još uvijek uspijevam Sitki pružiti koliko-toliko slobodnog kretanja i istrčavanja. Na ravnom terenu, kao što je prostor uz savski nasip, slabije se orijentira, a bolje funkcionira u šumi. Okidač je svako uzbuđenje - kad sretnemo druge pse, razveseli se, počne se s njima igrati, a onda najednom pojuri i ne umije se kontrolirati. Kod kuće funkcionira okej, falabogu bar na tome - prije nije htjela hodati po stubama, zavlačila se među namještaj, a i danas zna stati pred vrata i ne zna zašto je tamo krenula, ali vani moram posebno paziti na nju.

Na tvojem mjestu ne bih davala nikakve lijekove bez konzultacije s veterinarom - Jumex ne liječi, nego usporava proces propadanja moždanih stanica, ali ako nisi u Zagrebu, pokušaj se dogovoriti za pregled i konzultacije kod Markovića da baš ne ideš u Sloveniju kao što sam ja svojevremeno otišla.

Ono što možeš sama pokušati jest Adaptil - iznenadila sam se koliko je Sitki to pomoglo. Bila sam joj nabavila ogrlicu za predblagdanski period i začudila se kako je od mrzovoljnog i u sebe zatvorenog psa najednom postala druželjubiva i vesela. Da je pomoglo prilikom blagdanske pucnjave, to ne moram ni govoriti. Nije jeftino, to odmah moram reći, ali mislim da se nama isplatilo. S obzirom na to da je ona ipak mlađa od tvojega pesonje pa vjerojatno i aktivnija, odlučila sam se za ogrlicu - ako tvoj peso ide u kraće šetnje i više boravi u kući, možeš probati s difuzerom - funkcionira isto kao i osvježivač prostora, upikne se u struju i onda se mijenja punjenje, a psu pruža ugodu i olakšanje cijelo vrijeme dok boravi u tom prostoru. Kod nas su feromoni počeli djelovati u roku od nekoliko dana, što ne znači da će i kdo vas biti isto. Na linku imaš objašnjenje o djelovanju Adaptila.

Na kraju, isto kao i kod ljudskog Alzheimera, važna je mentalna aktivnost odnosno njezino poticanje - psi ne mogu rješavati križaljke, ali se mogu potaknuti na rješavanje pojedinih zadataka. Ne mora to biti nešto jako složeno, za početak će biti dovoljno da se igrate tako da obraća pažnju na tebe - isto kao što se radi sa štenetom. Potraži na netu igrice za mentalnu stimulaciju kod operiranih pasa pa ih primijeni.

Nažalost, ne mogu završiti u optimističnom tonu - prije nešto manje od godinu dana nazvala sam dr. Matka i pitala ga jesu li se pojavile kakvi novi terapije. On je veterinar koji ti točno kaže kako stvari stoje, ništa ne uljepšava, ništa ne prikazuje gorim nego što jest. Rekao mi je: "Znate i sami da lijeka i novosti nema, kao ni kod ljudi. Tri godine jako su lijep period."

Mi smo za sada u fazi stagnacije, nazovimo to tako, ne ide strmoglavo nadolje, stanje se vjerojatno neprimjetno pogoršava, ali za sada sam se naučila biti i s malim zadovoljna.

P. S. Ispričavam se, ne znam zašto sam mislila da je mužjak u pitanju.

[Merlina]

Možda prirodna pripomoć kod ovog tipa neuroloških problema bila Lavlja griva gljiva
http://www.zdravljeizprirode.hr/tema.php?id=31

[Didi]

Merlina kaže:

Možda prirodna pripomoć kod ovog tipa neuroloških problema bila Lavlja griva gljiva
http://www.zdravljeizprirode.hr/tema.php?id=31

E, hvala ti, Merlina. Baš sam neki dan naišla na stranicu na kojoj se uz ovu spominju još četiri gljive, ali nisam stigla proučiti.

S ovim nemam iskustva, samo znam da se u moždanim stanicama taloži nešto što se naziva beta-amiloidima te se zbog toga preporučuje u prehranu uvesti što više antioksidansa. Antioksidansi su nažalost najviše zastupljeni u voću i povrću, a daleko manje u mesu, ali uvijek se može ponešto ubaciti. Baš sam nedavno čitala o korisnosti zelenog čaja općenito pa planiram s time početi. No to je samo jedna mogućnost.

U svakom slučaju promjena u prehrani može samo pomoći.