Živjeti svoju filozofiju...

[Volver]

planinar kaže:

Mi smo mi, ali nismo sami mi - puno je drugih u nama. No, mi, uz nejednake omjere drugih u nama, baš smo po toj različitosti omjera, jedinstveni.

Postoji li išta fiksno u čovjekovom biću? - pitam se dok vodim korespondenciju s ovom tvojom misli. A neki dan dok sam je čitala, to je bila pomisao o veličini zaborava u čijim razmjerima živi toliko toga i tih; što mislim da je jedan uvijek živi izvor u nama ali ne i uvijek pristupačan. Ono što ga otvara za nas ( ili mu se otvaramo ) mora biti snažnije od zaborava...

[_nobody_]

Kako rece ape man, ako me secanje ne izdaje: Covek je bice apsurda, (a ja na to dodajem) stoga bice apsurda zivi apsurdnu filozofiju... Sve dok njemu to licno donosi krajnje zadovoljstvo, bezobzira na posledice!

_nobody_

[planinar]

volver kaže:

Postoji li išta fiksno u čovjekovom biću? - pitam se dok vodim korespondenciju s ovom tvojom misli. A neki dan dok sam je čitala, to je bila pomisao o veličini zaborava u čijim razmjerima živi toliko toga i tih; što mislim da je jedan uvijek živi izvor u nama ali ne i uvijek pristupačan. Ono što ga otvara za nas ( ili mu se otvaramo ) mora biti snažnije od zaborava...

Pa je, jače je, ono što "imamo" u podsvijesti ne možemo zaboraviti, možemo osvijestiti, dozvati u svijest ili ne; zaboraviti možemo samo ono svjesno, a zaborav predstavlja tek micanje "u stranu", u podsvijest.

Što je fiksno; ima jedna indikacija fiksnosti, fiksiranosti čovjeka, to je nešto što ne dijele dvije osobe na svijetu - otisak prsta, rožnica oka, npr.; to je indikacija da je svaka osoba u neku ruku "šifra", "kod" uz kojeg se vežu sve promjenjivosti i da se ne može "pomiješati" niti s jednom drugom osobom.

Uz tu fiksnost vežu se utjecaji genskog koda, što je vezanost uz svaku "prošlu" osobu od koje vučemo porijeklo i koja se u nama aktualizira - a uvijek na nov način u promijenjivoj okolini, koja je najpromjenjiviji čimbenik osobe.

Dakle; osoba kao šifra, nepromjenjivi "prazni" temelj koji se "puni" utjecajem prošlosti (čime je već usmjerena budućnost) i promjenjivost aktualne sredine (koja je također slijed povijesnih okolina)...

[Volver]

Jako dobro si ovo gore objasnio...

planinar kaže:

Uz tu fiksnost vežu se utjecaji genskog koda, što je vezanost uz svaku "prošlu" osobu od koje vučemo porijeklo i koja se u nama aktualizira - a uvijek na nov način u promijenjivoj okolini, koja je najpromjenjiviji čimbenik osobe.

A ovo mi objašnjava otkud tolike razlike koje su me i navele pomisliti - postoji li išta fiksno u čovjekovom biću? - a koje katkad opažam kao da se osoba pokazuje kroz nešto što bih mogla nazvati agregatnim stanjima u kojima se pojavljuje ( materijalizira ) pa se katkada materijalizira u jednom ( svom ) vidu a katkada se ta materijalizacija rasplinjava da bi ustupila mjesto da se pojavi u nekom drugom vidu, obliku... ( drugoj mogućnosti aktualizacije ).

[Raiden]

nitko i ništa kaže:

Evo Nitzschea:
''..., moja filozofija, ako imam pravo da tako nazovem ono što me maltretira sve do u korijen moga bića nije više saopćiva, u najmanju ruku ne putem tiska.''

Ne zato što on to ne bi znao napisati, nego što se umorio od pisanja. Toga se ja bojim - mnogo zaključaka da je tako pa onda kada jednom spoznam, da nemam snage da drugom pojasnim.

MajkaCourage kaže:

Ili
Simone de Beauvoire ("Uspomene dobro odgojene djevojke") - "Najveća tajna sreće i vrhunac umjetnosti jest u tome da živimo kao i svi ostali, a da smo i pored toga drugačiji od svih".
Slažem se s onim što reče Krvnik - radi ono što moraš da bi mogao raditi ono što želiš = podnošljiva lakoća postojanja!

Lijepo rečeno, ali možeš i ne raditi ništa, a da radiš ono što želiš.
A kada znaš da si drugačiji od svih, velika je opasnost da misliš da si bolji, a sigurno nisi.

[Dečka iz vode]

JA SAM kaže:

Pitam se može li se razviti vlastita filozofija bez da čuješ tuđu ili smo ipak ograničeni?

Meni se uvijek razvije vlastita čim čujem neku tuđu
pa kao ono...u inat...

a to je u krvi svakog pravog filozofa

[wirbelbet]

samo na nivou logičkog ili apstraktnog uma kad je

kad nije dio istinskog življenja

tad i nije filozofija, već spekulacija, metoda, ili teorija

[mentalna45]

VeronikaN kaže:

..uh što me ljuti,ali Krvnik je u pravu.
Mi jesmo samo obrasci po kojima pišu drugi,a nama ostaju korekcije i prilagodba.
Da bi životna filozofija bila SAMO NAŠA,morala bi biti podpuno nova,
bez stanja i pojmova ikad prepoznatih,življenih od ijednog drugog čovjeka,kroz cijelo postojanje čovječanstva,
ali tada više nebismo bili ljudi,već jedan drugi species,
a dali bismo kao takav izuzetak mogli opstati u zajednici ljudi?
Nas samo taština navodi da smatramo da imamo životne filozofije,koje ni jedno drugo ljudsko biće nema,da smo unikatni,a pri tom zaboravljamo da već
svakodnevne sitnice su ponavljanje onog što su drugi pisali na našem životnom obrascu.

Odlučujemo,ponekad otići u ovom ili onom smjeru,otrgnuti se,ali i pritom
NE ČINIMO ama ništa novo,što nije već negdje i nekad bilo učinjeno.
Krvnik je odlučio sasječi osječajnost,
ali prije njega učiniše to nebrojeni drugi,daklem i on to čini po obrascu,ali je on toga svjestan.
I svima nam je u svojim postovima ipak pokazao dugi nos,
jer nitko ama baš nitko nemože opovrgnuti njegovu tvrdnju.

U ovome ima puno istine, ali, opet, može se gledati i drukčije - ako je filozofija pogled na život i svijet, onda je naš osobni način gledanja na stvari naše pravo na našu filozofiju. Možda ne činimo ništa novo, što već nekad nije bilo učinjeno, ali činimo to na svoj način, u svoje vrijeme, u svojim vlastitim okolnostima - pa je već samim tim drukčije. Možemo čak misliti o stvarima na (uvjetno rečeno) isti način, ali kad formuliramo te svoje misli, učinit ćemo to drukčije jer nema čovjeka koji će posložiti riječi u rečenice na potpuno isti način, osim ako ih ne prepisuje ili ponavlja već čuvene obrasce. Svaki čovjek s imalo inventivnosti u mišljenju i formuliranju svoje osobne filozofije čini nešto novo, nešto nikad prije učinjeno. Kad bih mislila da je prije mene već sve rečeno na način koji se ne može nadmašiti, kad bih mislila da sa svojim životom ne mogu učiniti ništa što me razlikuje od drugih - taj život ne bi imao baš previše smisla. A ja znam da mogu, i da ima. Pravo na jedinstvenost nitko nam ne može oduzeti, bez obzira na ponovljivost životnih obrazaca.