Psiholozi kazu da je do trece godine djeteta normalno da se roditelji osjecaju vise kao roditelji, a manje kao muz i zena, da se traze, da ne nalaze onoliko vremena jedno za drugo koliko trebaju, da ne uspijevaju sve organizovati kako bi zeljeli...ali to prodje...
Bitno je uzivati u onom sto imas dok ne smislis bolje rjesenje i raspodjelu vremena.
Ali bitno je ne odustati, ne dici ruke od partnera i gledati ga kao oca/majku svoje djece...
Trazite nacine, u skladu sa mogucnostima...
Jer sve zavisi od toga:
- kako i koliko radite oboje (da li neko radi u smjenama, vikendima i slicno, da li je OK naletjeti do partnera na posao na brzinsku kaficu)
- koliko osoba u kojih imate povjerenja stoje na raspolaganju za pricuvati dijete (od par sati do dan-dva-tri)
- koliko novca imate na raspolaganju za zabavu (da li mozete pobjeci negdje na vikend ili ostati kod kuce pa inprovizovati svoj mali svijet i svoje malo pusto ostrvo - iskljucivsi fiksni telefon, mobilni, televizor i internet, te posvetiti se jedno drugom...samo jedan mobilni ukljucen za slucaj da vas hitno treba onaj ko cuva djecu)...
- kako volite provoditi slobodno vrijeme i kako ste ga provodili skupa bez djece (neko voli ici u prirodu, neko voli sportske aktivnosti, neko vino i klasicnu muziku, neko zagusljive diskoteke, neko toplu atmosferu doma)
Dva para oko mene trenutno imaju jako malo vremena za sebe, ali se trude.
Jednima od mojih kumova zivot se doslovce izvrnuo naopacke.
On je prvih nekoliko godina radio, a ona bila kucanica i majka. On ima svoju radnju ispod kuce, pa su u pauzi za rucak jeli kao porodica. Imali su popodne i vikende za sebe, njih troje.
Vremenom je kod njega posao opadao, a kod nje rasla potreba da izadje iz kuce, da ne bude samo kuharica i dadilja.
Pocela je i ona raditi i opet su se organizovali prema slobodnom vremenu koje su imali tom novonastalom situacijom.
Danas, jer je njegov posao pred krahom, ona je otvorila svoj frizerski salon u kojem radi po cijeli dan. Dijete za koji dan puni 6 godina i na jesen krece u skolu.
Od ponedeljka do petka rutina joj je takva da u 7 sa djetetom krece iz kuce, ostavlja je kod majke i ide na posao. Muz joj zavrsi s poslom u 17:00 i kuha rucak, trazeci recepte po internetu, jer ranije nije kuhao, bio je samo majstor za rostilj.
Ali je svjestan da sve sto on uradi po kuci, dok zena radi, znaci vise vremena za njih dvoje, pa makar masaza njenih umornih stopala dok ona tone u san, ako je dan bio naporan...
On pokupi dijete i dodju po nju ili on uzme dijete ranije pa sa malom ode u kino, a onda po mamu. Nekad kad ona nema posla, on doleti da se vide i popiju kafu na njenom radnom mjestu (sam ili sa malom).
Subotom ona radi do 16:00, a kad ima posla i do 19:00-20:00 casova.
Dakle, radnim danima ona tek predvece ima nekih sat vremena sa djetetom (ili ako u nekoj pauzi, kad nema posla, neko dofura dijete kod nje na posao), a jos manje s muzem...jer bude preumorna...
Imaju samo nedelju svoju, porodicnu i iskoristavaju je najbolje kako znaju i umiju. Idu svi skupa na kupanje, sledece nedelje odu na izletiste s konjima i uzivaju (dok mala jase ponija, sa instruktorom, oni uzivaju kao par, nasamo), odu do igraonice da se mala iskace (organizuju joj aktivan dan, tako da se mala smori i ranije ide u krevet, a oni imaju i vremena samo za sebe...a ako je moguce i u toku dana ukrasti malo vremena samo za sebe, recimo dok djete jase ponija sa instruktorom, onda to rado iskoriste).
Svjesni su da ovo stanje nece trajati vjecno, a da sad ne mogu puno promijeniti, pa se raduju tome sto imaju. Bitno je da se trude.
Ona, koja prije, sa mnogo vise vremena, nije izlazila, sad ponekad i izadje (petkom) sa curama ili ode na neki koncert, da napuni baterije...onda subota bude teska, jer radi, ali ne zeli izaci subotom, pa da fasuje njihova nedelja...ali sustina je da se sad sa manje vremena bolje organizuje, pa stigne i nesto sto prije "nije mogla" stici...
Drugi par se igra nespavanja i podocnjaka...
Mali vrazicak za koji mjesec puni dvije godine.
Ona radi od 8-16 i preuzima djete od bake (koja ga cuva u njihovom stanu, koji je nadomak njene firme). Uglavnom jede na brzinu (baka koja cuva dijete, njena majka, skuha i rucak) i posveti se maloj.
Muz radi isto radno vrijeme, ali radi i honorarno da bi imali dovoljno za ratu kredita za stan i opremanje stana. Ko zna kad je zadnji put imao slobodan dan.
Ali kad je kuci, sa zenom je i djetetom, dok mala ne ode na spavanjac. A onda oni imaju 1-2 sata za sebe.
I nije to uvijek, pod moranje, vrijeme za njih dvoje.
Nekad to vrijeme iskoriste za kvalitetan kupanjac, a ne iskakanje iz tus kabine prije nego sto si usao
, nekad zaspu oboje preumorni, nekad on ode na trening ili pice s prijateljima (jer je ona pospana) ili ona izadje na kaficu, dok on dezura kod kuce, u polu-snu...
Vikendom, kad on radi, ona ode do svojih, izadje sa prijateljicama (skupa sa djetetom)...
Ali generalno, stave sebe ispred ciscenja i spremanja stana. Jer posao i dijete ne mogu odgoditi ili zanemariti. Jedino na cemu mogu "
ustipnuti" vremena je stan, vrijeme koje se trosi na pospremanje i slicno, te spavanje (koliko mogu izdrzati da svedu spavanje na minimum).
Njih dvoje, ako nisu u komi, kad djete zaspi (a trude se da to bude do 21:00, prije je bilo i do 20:00, ali ljeto i duzi dani su to malo pomjerili) posvete se sebi.
A kad se nagomila dzumbus, ona dodje kuci s posla i pozove mene da se igram sa djetetom, dok ona posprema ono najbitnije i najhitnije.
Nekad odvedu dijete kod druge bake (koja je na srecu u susjednoj ulici) te oni mogu biti nasamo.
Ona je opet trudna i bice jos veselije.
Ali iako s podocnjacima oboje, vidljivo umorni i neispavani, ne skidaju osmijeh sa lica. Shvataju da je tesko i da ne stizu sve sto ih veseli, ali daju sve od sebe da iskoriste svaki trenutak.
Nekad su uspjesniji u planiranju i programiranju zivota, nekad manje uspjesni, ali se trude, dogovaraju, razgovaraju...bez zamjeranja jedno drugom, ako neko ne stigne sve isplanirano ili je na kraju balade preumoran...
Ima i nekih tuznih primjera koje vidim.
On radi, a ona na trudnickom, recimo.
On misli da je njoj super, jer odmara kod kuce, dok on ne dodje umoran s posla, pa onda jos ona gleda da ga upregne...a on bi tako spavao, jer ne moze nocu od bebinog placa...
Ona misli da on uziva, okruzen odraslim ljudima, dok je ona neispavana i preumorna i non-stop bdije nad bebom, a on kad dodje misli da je samo on umoran i pokusava eskivirati bilo kakvu pomoc, jer ipak ona ne radi, pa su kuca i beba njena briga...
I postanu protivnici, svako gleda sta onaj drugi ima, a sto on sam nema...svakome se cini da je onom drugom super, a na njegovu stetu...
Ili parovi gdje ona ne da njemu nista oko bebe, tjera ga, jer on to ne zna, ako uzme bebu - beba je u smrtnoj opasnosti, ko god uzme bebu - uzbunaaaaa, beba je sigurna samo kod nje...i zena se skoncentrise samo na dijete, a muza totalno iskljuci iz svog zivota...
Ili parovi gdje on njeno vrijeme koje provodi s bebom, u poslovima koje moze samo majka (dojenje), te njen umor i iscrpljenost od bebe non-stop na sisi, iskoristi da bi se opet igrao momka, izlazaka i zivota bez obaveza...pa nece da uradi po kuci ni ono sto je prije bebe radio, jer zasto on da radi, kad je ona na trudnickom, kad vec ne radi nek sprema kucu i radi sve sto treba (kao da bebu mozes odloziti na policu, kao knjigu)...
Dok god se par trudi, razgovara, dogovara i ima razumijevanja za ono drugo, mislim da je situacija dobra.
Nekad nas zivot samelje i zaista je nemoguce svaki dan posvetiti se sebi ili braku (recimo pomorci i njihove zene).
Ali bitno je da se par zajedno trudi izvuci najbolje od onoga sto moze za sebe i da gledaju na muku, kao na zajednicku muku, ako je tesko - da im je oboma tesko, ako ima viska posla, da ga medjusobno podijele i zajednickim snagama rjesavaju (ako se moze)...da se ne zaborave radovati jedno drugom i reci sta osjecaju...da ne traze krivca jedno u drugom...
Jedno volim te i njezan dodir u prolazu cine cuda, telefonski poziv u sred dana, samo da kazemo koliko nam partner nedostaje, te sitnice koje ce ljude drzati do trenutka kad par uhvati vremena da uzme za sebe i vise od toga...kad obaveze zavrse, a djeca zaspu...
Jednom ce biti bolje. Djeca rastu i postaju sve vise samostalna, krecu u skolu i tamo provode dio vremena, nadju svoje drustvo...
Treba se samo cvrsto drzati za ruke dok traju bure i oluje, da se ljudi ne izgube...a jednom ce morati zasjati sunce...sunce koje ce obasjati malu sretnu porodicu...na okupu...
I mislim da je jako vazno, u trenucima kad je covjeku tesko i kad mu se cini da posustaje, fokusirati se na ono sto ima, a ne na ono sto nema, sto mu fali...na ono cemu tezi i nacine kako to postici, a ne na samosazaljavanje...i dati sve od sebe, podsjetiti samog sebe da ce sutra biti bolje...jer hoce...
Recimo - ne fokusirati se na to da nemamo vise vremena jedno za drugo kao kad smo bili sami...
Vec reci sebi, ali i partneru - ali zato imamo to malo bebce, plod nase ljubavi, mene i njega u jednom bicu, koje nas usrecuje...a ako se bolje izorganizujemo i bebu ranije uspavamo, ukrascemo koji trenutak da budemo skupa sami ja i ti...
Podijeliti sa partnerom svoje strahove, ceznju za vise zajednickog vremena, traziti skupa nacine da snove sprovedete u djelo, mislim da je dobro...jer to ce vas ujediniti i sigurno vi niste jedina strana kojoj tako nesto nedostaje...i jednom i drugom roditelju se zivot mijenja dolaskom djeteta...