Žalopojke nezaposlenih vol. 2

[berorobex]

Kolike su mogućnosti da se osamnaestogodišnjak bez radnog iskustva zaposli,a da to nije bauštela ?

[tiluriumm]

Veće nego 28-godišnjaku Samo ne možeš letit, ne htjet radit, a plaću odmah 5, 6000 kn Treba puno toga premučat, pretrpit i pregrmit, a to je danas mladosti najveći izazov i problem. Bilo to na baušteli, u dućanu ili u uredu.

[ZoomZoom]

Zašto da muci i trpi bilo tko

Poslano sa mog SM-G900F koristeći Tapatalk

[tiluriumm]

Nisam mislila na mobbing ili nešto tako, ali iskustvo me uči da ekipa uglavnom dolazi na radno mjesto sa stavom ja sve znam, šta ti mene imaš učit, ja to radim tako, ja ovo, ja ono... Ne znam jel gore kad ti tako dođe malac ravno iz škole, koji se onda još treći dan posla razboli jer nije sposoban izdržat osam sati radnog dana ili "starija garda" koja sve zna bolje od onog tko posao vodi i ne želi naučit nešto novo.

Realno sa 18 godina si derle koje veze sa životom nema i treba imat stav - bit ću redovit, bit ću ustrajan, šutit ću kad mi se nešto objašnjava, slušat sa trostrukim ušima da mi se ne mora ista stvar ni dva, kamo li tri puta objašnjavat ili ponavljat.
Nać nekoga s takvim stavom i vrijednostima je čista lutrija i takvi najčešće jako brzo usvajaju, jako brzo napreduju i do 25 već imaju lijepo iskustvo, životopis i plaću. Čak i bez fakultetske diplome (iako obično bar prođu koje usavršavanje, dodatni tečaj usko vezan za posao isl.).
Ali takvih je možda nekoliko posto.

Druga krajnost su čista suprotnost, oni koji ne trpe ni da ih krivo pogledaš jer su oni najpametniji i uvijek zaslužuju bolje i više, pa kao jedan s kojim sam prije par dana razgovarala ima 20 godina i od 18. je promijenio 8! firmi koje uopće nisu na lošem glasu. Uredno je on davao otkaz, a izlike su radilo se sat više, plaća nije bila dogovoreno nego 100kn manje, nije on mogao ustajat u 6... Kako da te onda budući neki poslodavac shvati ozbiljno.

[berorobex]

Htio bi ja ucit nesto novo, radit i bit redovan i sve, al treba prvo bit pozvan na razgovor...

[-.Mario.-]

tiluriumm kaže:

Nisam mislila na mobbing ili nešto tako, ali iskustvo me uči da ekipa uglavnom dolazi na radno mjesto sa stavom ja sve znam, šta ti mene imaš učit, ja to radim tako, ja ovo, ja ono... Ne znam jel gore kad ti tako dođe malac ravno iz škole, koji se onda još treći dan posla razboli jer nije sposoban izdržat osam sati radnog dana ili "starija garda" koja sve zna bolje od onog tko posao vodi i ne želi naučit nešto novo.

To je ono što se kolokvijalno zove "popio sam pamet cijelom svijetu". Samom pojavom izaziva odbojnost, soli pamet radnoj okolini i misli da je postigao sve u životu. Da ga / nju pitaš koje su mu ambicije, što očekuje od posla, tj. na koji način on svojim radom pridonosi radnom kolektivu, ne bi ni znao definirati pojam "ambicija".

berorobex kaže:

Htio bi ja ucit nesto novo, radit i bit redovan i sve, al treba prvo bit pozvan na razgovor...

Zašto misliš da bi budući poslodavac bio spreman uložiti u tebe (obuka, seminari, mentorstvo u radu) ako ti to sam nisi spreman napraviti za sebe, odnosno koliko si ti spreman uložiti u sebe ?

[tiluriumm]

berorobex kaže:

Htio bi ja ucit nesto novo, radit i bit redovan i sve, al treba prvo bit pozvan na razgovor...

Zato već sad moraš pokazat trud, odlučnost, ustrajnost i volju pisanjem ozbiljnog životopisa i hodanjem od mjesta do mjesta za koja misliš da bi im mogao trebati. Javiš se, kažeš da si zainteresiran za taj i taj posao, da si završio to i to, ostaviš im životopis uz poruku da bi volio da ti se jave kad budu imali nešto otvoreno. Tako to rade proaktivni ljudi koji stvarno žele naći posao, a ne tražiti ga, a moliti Boga da ne nađu Jednako tako, izvuci iz ormara dobru košulju ili majicu, hlače bez rupa i izbijeljenih dijelova i patike/cipele bez vrištećih boja.

-.Mario.- kaže:

To je ono što se kolokvijalno zove "popio sam pamet cijelom svijetu". Samom pojavom izaziva odbojnost, soli pamet radnoj okolini i misli da je postigao sve u životu. Da ga / nju pitaš koje su mu ambicije, što očekuje od posla, tj. na koji način on svojim radom pridonosi radnom kolektivu, ne bi ni znao definirati pojam "ambicija".

Točno to sam mislila.

-.Mario.- kaže:

Zašto misliš da bi budući poslodavac bio spreman uložiti u tebe (obuka, seminari, mentorstvo u radu) ako ti to sam nisi spreman napraviti za sebe, odnosno koliko si ti spreman uložiti u sebe ?

Tako je, s tim da za osobu od osamnaest godina koja je završila strukovnu srednju školu to ne znači nužno da već mora imati skupljenu lovu za xyz tečaj, ali bi svakako bilo dobro da znaš svoje opcije i mogućnosti za razvoj i napredak. Pa kad te netko pita koje su ti "ambicije" da to ne bude vrijedno raditi i zaraditi svoju plaću, nego idem na taj i taj jezik i do tad i tad ga želim usavršiti i dobiti certifikat, kroz 6 mjeseci/godinu... želim usavršiti rukovanje tim i tim strojem (koji se koristi u tom poslu) i možda položiti konkretni tečaj u vezi toga, želim usavršiti rad u tom i tom programu, želim se okušati u tome i tome jer sam bio u doticaju i mislim da bih se odlično snašao... hrpa je primjera ovisno o vrsti posla kroz koje se može pokazati da nisi mrtvo puhalo, da si voljan i željan dalje učiti, raditi na sebi i u korist tvrtke. I naravno, to ne smiju biti samo lijepe riječi nego stvarne ambicije i želje s realnom ostvarivošću.

[blackdragons]

tiluriumm kaže:

Nisam mislila na mobbing ili nešto tako, ali iskustvo me uči da ekipa uglavnom dolazi na radno mjesto sa stavom ja sve znam, šta ti mene imaš učit, ja to radim tako, ja ovo, ja ono... Ne znam jel gore kad ti tako dođe malac ravno iz škole, koji se onda još treći dan posla razboli jer nije sposoban izdržat osam sati radnog dana ili "starija garda" koja sve zna bolje od onog tko posao vodi i ne želi naučit nešto novo.

Realno sa 18 godina si derle koje veze sa životom nema i treba imat stav - bit ću redovit, bit ću ustrajan, šutit ću kad mi se nešto objašnjava, slušat sa trostrukim ušima da mi se ne mora ista stvar ni dva, kamo li tri puta objašnjavat ili ponavljat.
Nać nekoga s takvim stavom i vrijednostima je čista lutrija i takvi najčešće jako brzo usvajaju, jako brzo napreduju i do 25 već imaju lijepo iskustvo, životopis i plaću. Čak i bez fakultetske diplome (iako obično bar prođu koje usavršavanje, dodatni tečaj usko vezan za posao isl.).
Ali takvih je možda nekoliko posto.

Druga krajnost su čista suprotnost, oni koji ne trpe ni da ih krivo pogledaš jer su oni najpametniji i uvijek zaslužuju bolje i više, pa kao jedan s kojim sam prije par dana razgovarala ima 20 godina i od 18. je promijenio 8! firmi koje uopće nisu na lošem glasu. Uredno je on davao otkaz, a izlike su radilo se sat više, plaća nije bila dogovoreno nego 100kn manje, nije on mogao ustajat u 6... Kako da te onda budući neki poslodavac shvati ozbiljno.

Hm,jel ti smatraš da je u redu da ti poslodavac na razgovoru za posao priča jedno,a kada se potpiše ugovor i kreće raditi drugo?
Ja sam promijenio par firmi zbog takvih stvari,no većinom sam radio do isteka ugovora.
Gdje god se prijavljujem za rad najbitnija stvar su mi radno vrijeme i plaća.
Kod radnog vremena bitno je da nema prekovremenih,a poželjno je radno vrijeme da počinje barem u 7.
Ne možeš ni zamisliti kolika je razlika između dizanja u 5 i 6 sati u jutro.
Možda je nekome isto ili obratno nezz.
Ako mi poslodavac kaže da se gleda da se ne rade prekovremeni i da recimo bude jednom mjesečno ako bude a poslije moram raditi 3- 4 puta mjesečno prekovremeno to mi govori da je manjak ljudi i poslodavac ne cijeni dovoljno radnike koje ima.
Ako kaže da se radi prekovremeno svaki tjedan to mi daje pretpostavku da se ne znaju organizirati dobro.
Recimo bio sam u jednoj firmi gdje kamion sa robom dolazi na kraju radnog vremena,wtf i onda normalno svaki dan treba ostati duže 2-3 sata,a u jutro se vučeš po skladištu i glumiš da nešto radiš -_-

Što se tiče plaće bitno mi je da postoji mogućnost povećanja i da se točno zna što trebam napraviti.
Mi mladi živimo sada i nemamo strpljenja raditi za nekoga kao muha bez glave godinama da bi oni sami prepoznali naš trud i nagradili nas.
Plaće su ionako male.

Nezz kako je u svijetu,no pretpostavljam da postoji država gdje ljudi dobro žive,a ako ne uspijem ovdje moguće da ću biti primoran otići.
To kažem jer je jednostavno teško ići kontra politike i razmišljanja povećih grupa hrvata.
Vidjet ćemo koji će biti komentari na moj komentar ovdje i dal sam u pravu

[-.Mario.-]

@blackdragons da ne citiram tvoj cijeli post, za ovaj zadnji dio - svi mi mladi imamo ambicije, bez obzira kakve one bile ipak su ambicije koje se mogu (ali i moraju) ostvariti kroz ciljeve. Činjenica je da se te ambicije, za početak, moraju prilagoditi realnosti - omjeru tvojeg radnog iskustva / vještina (sposobnosti) / ulaganja u sebe. I kad si nezaposlen, ako ti je u interesu da te se prepozna, moraš ulagati u sebe (dodatno obrazovanje, seminari, tečajevi, novi strani jezici) ali i naša realna očekivanja - da poslodavac stvarno prepozna ono u čemu se ti ističeš, tvoje zalaganje i entuzijazam [zapravo volja] za radom, da te i plati za tvoj rad, trebala bi biti honorirana.

Polupismeni probisvjet (kako se danas nazivaju "poslodavci" koji ti daju minimalac, ugovor na svaki mjesec, pa ti pod bonus stave "redovita isplata plaće") treba izbjegavati u širokom hodu jer takvi životare na račun neiskusnih radnika.


I kod većine, kako zbog takvog orkuženja ili prihvaćenih "vrijednosti", prevladava to razmišljanje
a) da je najveća ambicija ulazak u sustav javne uprave (sigurna plaća, stalno radno mjesto)
b) zadovoljavanje s mrvicama u privatnom sektoru (životari godinu po godinu i ništa ne pitaj)
c) odlazak u inozemstvo

ili pak, ako ćemo gledati "the big picture"
e) rad u kompanijama koje promiču tu "korporativnu kulturu" (nagrađivanje zaposlenika, mogućnost napredovanja na temelju rezultata, honoriranje tvojih vještina / sposobnosti koje te razlikuju od drugih, usavršavanje zaposlenika...)

Ambicije
A--------->B---------->C---------->D
Realnost
A---->
Ambicije po crti realnosti
A-------->B

[blackdragons]

-.Mario.- kaže:

@blackdragons da ne citiram tvoj cijeli post, za ovaj zadnji dio - tijekom radionica Coca Colinog programa njihovi predavači i djelatnici pričali su o svojim iskustvima u obavljanju posla koji su više zvučali kao nekakvi američki fairy tail filmovi nego hrvatska relanost. Na moj komentar da Coca Cola nije država niti da je država Coca Cola, kao da je i realnost da nitko od polaznika nije stalno zaposlen, da se na radna mjesta (ne u takvim kompanijama, već na sigurna koja su ajmo reći najveći cilj većine nezaposlenih) dolazi na već poznate načine, da se u 70% firmi životari za poslodavca samo da ti isplati i onu plaću šta si je zaradio, jedan od predavača odgovorio je da nismo dovoljno amibiciozni.

Kada sam ga pitao živi li on izvan domaće realnosti i da li je svjestan da ambicije ne možeš krojiti bez nekakve realnosti on prikazuje nekakvi slide o ambicioznosti (3 smajlija u x/y sustavu). Na dodatnu napomenu da nitko od nas nije nerealan, već upravo suportno, svi smo tu bili svjesni svojeg realnog stanja, koje nastojimo popraviti dodatnim ulaganjem u sebe (tečajevi, usavršavanja, dodatno obrazovanje, učenje stranih jezika), konstatnim analiziranjem CVova i molbi za posao (koja su napisana kroz neki vremenski period i stalno se moraju prilagoditi poslu, tj istaknuti one osobine i vještine koje budući poslodavac traži) samo da bi na kraju osoba x bila primljena na posao y putem poznanstva / veze s direktorom z.

Vjerujem da postoje normalne tvrtke, poput Coca Cole o kojoj se doslovno u super lativima na tom tečaju pričalo [stimuliranje zaposlenika, nagrade, bonusi, napredovanje], no oni koji rade u takvom okruženju jednostavno nemaju široku sliku brige prilikom traženja posla ali i nakon zapošljavanja - jednostavno ne postoje potpuno idealni parametri gdje ćeš imati apsolutno sve.

Da ne ispada da samo pišem u negativnom kontekstu, navedeni tečaj je više i nego bio koristan da se čuju riječi onih koji sjede s druge strane stola na razgovoru, tj. priča iz njihove perspektive, greške koje kandidati rade prilikom pronalaska posla (jedna od tih je da izađu iz sobe za razgovor 30 sekundi nakon pitanja "što znate o nama", greške u molbama za posao i životopisima [pod ovim ne mislim na generalije šta se mogu pronaći na netu], prezentiranje sebe prilikom prvog kontakta s potencijalnim poslodavcem, osnove financijske pismenosti.


Naravno da im ni njihova radna mjesta nisu poklonjena već da su se za njih morali izboriti (kako bi se reklo "biti kreativniji" od drugih da poslodavca uvjeriš da te uzme na to radno mjesto) ali način na koji se zapošljavanja danas i prije 10-15.g. su nebo i zemlja.

Svi smo mi mladi ambiciozni, visokoobrazovani, multilangualni, dodatno ulažemo u sebe te smo spremni na razne žrtve da bi taj posao dobili - odrađivanje prekovremenih sati kad se zaposliš, rad s velikom količinom entuzijazma i interesa, detaljna priprema prije pisanja te 1 stranice CVa i molbe za posao koji ćeš ti njemu poslati da ti se na kraju jedan polupismeni probisvijet ne udostoji odgovoriti s povratnom informacijom.

Kad smo kod detaljne pripreme - samo word dokument ima 7 stranica s svim potencijalnim pitanjima i odgovorima (koje sam na razgovorima zapisivao).

Za sebe ne mogu reći da sam previše ambiciozan.
No recimo ako mi šef kaže što bi trebao napraviti da imam veću plaću nije mi problem naučiti nove stvari i recimo jedino ako bi veća plaća zahtjevala čest prekovremeni rad bi odlučio otići raditi neki drugi posao.
Mnogo puta ćemo čuti poslodavce/poduzetnike sa izjavama "vrijeme je novac",no postoji i druga strana vrijeme je život.
Koji smisao je provoditi mladost radom 10-12 sati + prekovremeno.
Ako provedeš 8 sati spavajući,12 sati radeći,1 sat vozeći koliko ti sati preostaje za bilo što drugo?

Iz iskustva znam da molbe imaju manje šanse za uspjeh i uvijek je bolje zvati no mnogi te ne žele ni slušati dalje od imena i prezimena nego žele da im pošalješ molbu.
A kada pišem molbu istaknem sve ono što je bitno za taj posao u mailu,a ostalo mogu saznati u životopisu,na razgovoru ili pozivom.
Nezz tko puši one molbe gdje se osoba doslovno ulizuje.

Tijekom razgovora za posao uvijek ostanem do kraja jer mi je naravno cilj saznati što više o poslu i ako mi se sve dopada dogovaram odmah kada počinjem.
Mnoge firme ni nemaju informacije na netu pa kako da netko sazna o njima.
Mislim da to nije nekakav veliki minus.

Sada kada se sjećam gdje sam sve radio,na što sam se prijavljivao jedino što mi je žao je što nisam imao hrabrosti odmah istaknuti negativne stvari.
Recimo išao sam sa radnikom dostave da vidim kako je to i ako hoću da će me uzeti.
Ujutro u 6sati smrzavali smo se kao pičke vani i razvrstavali pakete po rutama.
Već sam govorio o kamionima koji dolaze prekasno.
Recimo sada gdje radim u početku sam imao mnoge ideje kako bi se moglo olakšati rad na stroju koji koristim,no nikada nemaju vremena osim ako stroj kompletno stane.
I onda ti postane sve ravno i nemaš više volje da bilo što mjenjaš.

Na barem 80% molba nema odgovora,u tih 20% većina pošalje odgovor da nisi primljen za 3-4 tjedna znači ti mjesec dana samo čekaš a ako nemaš novaca najebo si.
Najslađe mi je kada me zovu ovi koji su me ignorirali kao da im treba radnik.
Baš im s guštom kažem da je prošo voz

Ehehe,ja se trudim odgovarajući na tvoj post a ti ga editiras

[aaaaaaaa]

tiluriumm kaže:

Nisam mislila na mobbing ili nešto tako, ali iskustvo me uči da ekipa uglavnom dolazi na radno mjesto sa stavom ja sve znam, šta ti mene imaš učit, ja to radim tako, ja ovo, ja ono... Ne znam jel gore kad ti tako dođe malac ravno iz škole, koji se onda još treći dan posla razboli jer nije sposoban izdržat osam sati radnog dana ili "starija garda" koja sve zna bolje od onog tko posao vodi i ne želi naučit nešto novo.

Realno sa 18 godina si derle koje veze sa životom nema i treba imat stav - bit ću redovit, bit ću ustrajan, šutit ću kad mi se nešto objašnjava, slušat sa trostrukim ušima da mi se ne mora ista stvar ni dva, kamo li tri puta objašnjavat ili ponavljat.
Nać nekoga s takvim stavom i vrijednostima je čista lutrija i takvi najčešće jako brzo usvajaju, jako brzo napreduju i do 25 već imaju lijepo iskustvo, životopis i plaću. Čak i bez fakultetske diplome (iako obično bar prođu koje usavršavanje, dodatni tečaj usko vezan za posao isl.).
Ali takvih je možda nekoliko posto.

Druga krajnost su čista suprotnost, oni koji ne trpe ni da ih krivo pogledaš jer su oni najpametniji i uvijek zaslužuju bolje i više, pa kao jedan s kojim sam prije par dana razgovarala ima 20 godina i od 18. je promijenio 8! firmi koje uopće nisu na lošem glasu. Uredno je on davao otkaz, a izlike su radilo se sat više, plaća nije bila dogovoreno nego 100kn manje, nije on mogao ustajat u 6... Kako da te onda budući neki poslodavac shvati ozbiljno.

Čudno, ja obično u poslu nailazim one koji rade po 20-30g, mladi već za par mjeseci mjeseca nauče brže i bolje i kvalitetnije obavljati posao od njih uz puno manje drame.

Ali naravno ovi se grčevito drže svojih pozicija, ne žele pokazati ništa ili sve, podmeću, kompliciraju, prave se pametni, drže visoko, drame, prebacuju posao, precjenjuju svoje znanje i iskustvo, ukratko grčevito se drže svojih pozicija, a svjesni su da ih je vrijeme pregazilo i da su mlađi sposobniji..

[adidasclimacool]

tiluriumm kaže:

Nisam mislila na mobbing ili nešto tako, ali iskustvo me uči da ekipa uglavnom dolazi na radno mjesto sa stavom ja sve znam, šta ti mene imaš učit, ja to radim tako, ja ovo, ja ono... Ne znam jel gore kad ti tako dođe malac ravno iz škole, koji se onda još treći dan posla razboli jer nije sposoban izdržat osam sati radnog dana ili "starija garda" koja sve zna bolje od onog tko posao vodi i ne želi naučit nešto novo.

Realno sa 18 godina si derle koje veze sa životom nema i treba imat stav - bit ću redovit, bit ću ustrajan, šutit ću kad mi se nešto objašnjava, slušat sa trostrukim ušima da mi se ne mora ista stvar ni dva, kamo li tri puta objašnjavat ili ponavljat.
Nać nekoga s takvim stavom i vrijednostima je čista lutrija i takvi najčešće jako brzo usvajaju, jako brzo napreduju i do 25 već imaju lijepo iskustvo, životopis i plaću. Čak i bez fakultetske diplome (iako obično bar prođu koje usavršavanje, dodatni tečaj usko vezan za posao isl.).
Ali takvih je možda nekoliko posto.

Druga krajnost su čista suprotnost, oni koji ne trpe ni da ih krivo pogledaš jer su oni najpametniji i uvijek zaslužuju bolje i više, pa kao jedan s kojim sam prije par dana razgovarala ima 20 godina i od 18. je promijenio 8! firmi koje uopće nisu na lošem glasu. Uredno je on davao otkaz, a izlike su radilo se sat više, plaća nije bila dogovoreno nego 100kn manje, nije on mogao ustajat u 6... Kako da te onda budući neki poslodavac shvati ozbiljno.

Ne možeš to tako crno-bijelo gledati. Ja sam na primjer neformalno poznavao vlasnika poduzeća, mislio sam da nije baš kao većina privatnika. Međutim pokazalo se kako to nije istina. Sve što su rekli prije potpisivanja ugovora palo je u vodu doslovno 30 minuta nakon potpisanog ugovora. Kad mi je prelilo čašu ja sam odmah idući dan dao izvanredni otkaz. (nisam želio raditi posao za dvojicu, nisam želio svaki dan ostajati prekovremeno bez da se to plati, nisam želio umjesto plaćenog prekovremenog dobivati slobodan dan jer onda usosim kolegu koji radi sa mnom jer radimo posao za četvoricu, nisam želio raditi posao alpiniste bez nekakve zaštite na radu, nisam želio primati plaću na crno, nisam želio da mi fiktivno isplaćuje prijevoz i da onda taj novac vraćam njemu i na taj način sudjelujem u izvlačenju novca iz poduzeća, nisam želio da mi se šef useli u ured jer me želi nadzirati cijelo vrijeme itd.)

Da ne spominjem da sam prvo radio na crno (kao probni rok) jer sam mislio, hajde mora vidjeti jel znam i želim raditi. Dolazio sam na posao svaki dan pola sata ranije da pripremim sve što trebam napraviti, odradio sve bez pitanja, ali nakon potpisa ugovora sve se mijenja na gore. Najbolja mi je bila njegova kuknjava na Fejsu kako nitko ne želi raditi. Naravno da nitko ne želi raditi za takve uvjete, međutim ima ljudi koji imaju kredite i/ili djecu pa pristaju na sve. Takvu priču ne možeš ni staviti u životopis, ma to nije ni za neki trash roman.

Ima takvih priča koliko hoćeš pa čak i ovdje na forumu. Nisam ja ništa posebno doživio, ali neugodno me iznenadilo što je to u IT sektoru koji je navodno tražen i od poduzeća koje nije na "lošem glasu", što rade drugima bolje da ne znam i ne čitam jer ću se samo naživcirati. Onda se čude što ljudi idu van, krivi su mediji što stvaraju negativnu sliku, krivo je more, ma kriv je zrak i sunce što sja.

[tiluriumm]

blackdragons kaže:

Hm,jel ti smatraš da je u redu da ti poslodavac na razgovoru za posao priča jedno,a kada se potpiše ugovor i kreće raditi drugo?

Naravno da ne, ali zato treba pažljivo slušati što se dogovara, pročitati potpisani ugovor i ako ga se poslodavac ne drži upozoriti ga na to. Ako nema dogovora, nema ga.

blackdragons kaže:

najbitnija stvar su mi radno vrijeme i plaća.
Kod radnog vremena bitno je da nema prekovremenih,a poželjno je radno vrijeme da počinje barem u 7.

Ok je imat kriterije, ali kad ih ovako postavljaš onda ti je to odmah i tvoja osobna granica, želiš posao činovnika u javnoj službi ili prodavača (ne uklapa se ni u to jer prodavač odavno nije samo blagajnik) za par tisuća kunića i to je otprilike to. I nikad nemoj bit privatnik jer nećeš dugo trajat, a potrošit ćeš novac. Najbitnija stvar ti trebaju biti adekvatan posao koji ti neće biti tlaka raditi, radna ekipa/tim koja ti se neće gaditi i rad koji ti neće biti psihička eutanazija. Kad pronađeš to onda će ti radno vrijeme biti daleko manje važno, ne u smislu da ćeš s guštom raditi 15h, nego u smislu da nećeš brojati minute do isteka radnog vremena i juriti u 15/16:00 kroz vrata. A i plaća će se s vremenom poklopiti sa željama.

blackdragons kaže:

Ne možeš ni zamisliti kolika je razlika između dizanja u 5 i 6 sati u jutro.

Budna sam u 5:30, ustajem najkasnije u 6, optimalno spavanja 6h... Ljudski organizam se vrlo lako razmazi, nije problem spavati ni 12 h. Ipak vrlo malo mu treba da se navikne na određeni bioritam i da budeš puno produktivniji i aktivniji.

Je bilo bi optimalno raditi/putovati 8 sati, spavati 8 sati i zabavljati se 8 sati. Osobno ne poznajem baš nikoga tko ima takav ritam i da je zadovoljan svojim životom, poslom i primanjima.

-.Mario.- kaže:

Polupismeni probisvjet (kako se danas nazivaju "poslodavci" koji ti daju minimalac, ugovor na svaki mjesec, pa ti pod bonus stave "redovita isplata plaće") treba izbjegavati u širokom hodu jer takvi životare na račun neiskusnih radnika.

Potpis

aaaaaaaa kaže:

Čudno, ja obično u poslu nailazim one koji rade po 20-30g, mladi već za par mjeseci mjeseca nauče brže i bolje i kvalitetnije obavljati posao od njih uz puno manje drame.

Ali naravno ovi se grčevito drže svojih pozicija, ne žele pokazati ništa ili sve, podmeću, kompliciraju, prave se pametni, drže visoko, drame, prebacuju posao, precjenjuju svoje znanje i iskustvo, ukratko grčevito se drže svojih pozicija, a svjesni su da ih je vrijeme pregazilo i da su mlađi sposobniji..

U svakom žitu ima kukolja. S druge strane obično se radi o srazu generacija. Istina je da su stariji teže prilagodljivi na nove načine i tehnologije, a mlad(đ)i su im uglavnom nepoželjna mularija s mobitelima, slušalicama, tetovažama i konkurencija... Jako malo ljudi je sposobno mentorirati, a još manje mladih je sposobno biti mentorirano, pažljivo slušati i upijati, pa kasnije primijeniti što smatramo iskoristivim. Da ne ispadne sad da pametujem, sama se nađem sto puta u banalnim situacijama da napadnem nekog starijeg što mi nešto objašnjava pa se tek kasnije čemu, nije mislio/la ništa loše samo ne za zna bolje ili misli da zna bolje od mene (što nije nužno točno, nekad i je, ali... sraz generacija)

adidasclimacool kaže:

Ne možeš to tako crno-bijelo gledati.

Ovo je bio samo komentar na konkretno pitanje momka od 18 godina koji se i sam vrlo lako može izgubiti u ovom stereotipu, naravno da nije sve crno bijelo. Na žalost ne govorim čisto hipotetski nego sam osobno vidjela hrpu ovakvih karaktera što mlađih, što starijih koji letaju s posla na posao, mijenjaju poslodavce kao čarape, neozbiljni su, ne prilagođavaju se ničemu... Realno, ako promijeniš firmu jednom u godinu ili dvije nije neki problem pogotovo ako ideš u bolju firmu, na bolje uvjete, dogovorno. Ako stalno daješ otkaze nakon mjesec, dva-tri, onda da i naiđeš na nekog ozbiljnog poslodavca neće te uzeti u obzir jer će smatrati da nisi dosljedan, ozbiljan i da se ne može pouzdati u tebe. Rijetko tko će pomisliti da si dao otkaze jer si bio zlostavljan, osim ako se radi o višemjesečnoj neisplati plaća i imaš tužbu kao dokaz. Kuknjave, olajavanje bivšeg poslodavca u vidu radio sam prekovremeno, dizao sam se rano, govorio mi je svašta uglavnom će se protumačiti, ovaj je lajavac i ljenčina, sutra će tako o meni okolo pričati.

Dakle ako ste dali ili dobili otkaz iskren savjet, držite jezik za zubima o bivšoj firmi i poslodavcu. Lajavce i tračere nitko ne voli.

[adidasclimacool]

tiluriumm kaže:

Ovo je bio samo komentar na konkretno pitanje momka od 18 godina koji se i sam vrlo lako može izgubiti u ovom stereotipu, naravno da nije sve crno bijelo. Na žalost ne govorim čisto hipotetski nego sam osobno vidjela hrpu ovakvih karaktera što mlađih, što starijih koji letaju s posla na posao, mijenjaju poslodavce kao čarape, neozbiljni su, ne prilagođavaju se ničemu... Realno, ako promijeniš firmu jednom u godinu ili dvije nije neki problem pogotovo ako ideš u bolju firmu, na bolje uvjete, dogovorno. Ako stalno daješ otkaze nakon mjesec, dva-tri, onda da i naiđeš na nekog ozbiljnog poslodavca neće te uzeti u obzir jer će smatrati da nisi dosljedan, ozbiljan i da se ne može pouzdati u tebe. Rijetko tko će pomisliti da si dao otkaze jer si bio zlostavljan, osim ako se radi o višemjesečnoj neisplati plaća i imaš tužbu kao dokaz. Kuknjave, olajavanje bivšeg poslodavca u vidu radio sam prekovremeno, dizao sam se rano, govorio mi je svašta uglavnom će se protumačiti, ovaj je lajavac i ljenčina, sutra će tako o meni okolo pričati.

Dakle ako ste dali ili dobili otkaz iskren savjet, držite jezik za zubima o bivšoj firmi i poslodavcu. Lajavce i tračere nitko ne voli.

Sve to stoji, evo ja sam pogriješio što sam vjerovao pričama i ako me netko slučajno pita nešto o mojem bivšem poslodavcu što onda trebam reći? Ako lažem i kažem da je sve bilo u redu, odmah će me pitati pa zašto si otišao ako je sve bilo u redu?

Netko je ranije naveo kako treba izbjegavati mala poduzeća jer je tamo najgore. Iako je to uglavnom istina jer sam i ja tako prošao u malom poduzeću, moram ipak reći da sam se susreo s nekoliko sjajnih malih poduzeća i sjajnih šefova/vlasnika. U situaciji kada je teško pronaći posao, teško je i odlučiti, a kada se odlučiš i vidiš da ćeš puknuti ako ostaneš i samo jedan dan više, onda se dogodi situacija da ljudi daju otkaz.

Kolega mi je trenutno dobio ponudu za posao preko neke agencije pa me zanima što bi vi napravili u navedenoj situaciji? On ne zna točno o kakvom se poslu radi, ne zna ni kakva je plaća/uvjeti. Zna samo o kojem se poslodavcu radi i zna da se tamo ljudi baš i ne zadržavaju. Rečeno mu je da će ga zvati na razgovor i da će tamo saznati o čemu se radi. Znači opet mu mogu lagati (kao i meni), on opet može povjerovati (kao i ja) i možda završiti u istoj ili sličnoj situaciji (kao i ja).

Ništa ne možeš znati dok ne dođeš i ne počneš raditi, nisam osoba koja je promijenila 10 radnih mjesta, ali kad vidim kakvi se poslovi nude i činjenicu da ništa ne znaš dok ne počneš raditi, onda me ne čudi da ljudi promjene 5-6 radnih mjesta u vremenu od 3-4 godine, pogotovo ako se radi o osobama sa SSS Da sustav funkcionira i da ima smisla prijaviti poslodavca radi neisplate prekovremenih, mobbinga, rada na crno, isplate na crno itd., onda bi ljudi pa i poslodavci znali s kime imaju posla (pun intended).

BTW znam da postoje osobe kojima sve smeta i koji imaju problem sa radom i poznajem ih nekoliko, ali kao osoba koja je na poslu kopala po kontejneru moram reći da nemam takvih problema, osim kada netko pravi budalu od mene. Nitko meni ne radi za džabe pa tako ni ja ne želim nikome raditi za džabe.

[tiluriumm]

adidasclimacool kaže:

Sve to stoji, evo ja sam pogriješio što sam vjerovao pričama i ako me netko slučajno pita nešto o mojem bivšem poslodavcu što onda trebam reći? Ako lažem i kažem da je sve bilo u redu, odmah će me pitati pa zašto si otišao ako je sve bilo u redu?

Kažeš da nisi bio zadovoljan radnim mjestom i mogućnošću napredovanja i to je sve. Svako drugo komentiranje poslovnih politika, plaćanja/neplaćanja, radnih navika, izgleda i ponašanja poslodavca itd je suvišno. O tome možeš kad te prijatelj pita preporučuješ li mu da se zaposli tu, ali ne i s mogućim poslodavcem, pogotovo ako su konkurencija, a još gore ako se poznaju.

[blackdragons]

tiluriumm kaže:

Naravno da ne, ali zato treba pažljivo slušati što se dogovara, pročitati potpisani ugovor i ako ga se poslodavac ne drži upozoriti ga na to. Ako nema dogovora, nema ga.



Ok je imat kriterije, ali kad ih ovako postavljaš onda ti je to odmah i tvoja osobna granica, želiš posao činovnika u javnoj službi ili prodavača (ne uklapa se ni u to jer prodavač odavno nije samo blagajnik) za par tisuća kunića i to je otprilike to. I nikad nemoj bit privatnik jer nećeš dugo trajat, a potrošit ćeš novac. Najbitnija stvar ti trebaju biti adekvatan posao koji ti neće biti tlaka raditi, radna ekipa/tim koja ti se neće gaditi i rad koji ti neće biti psihička eutanazija. Kad pronađeš to onda će ti radno vrijeme biti daleko manje važno, ne u smislu da ćeš s guštom raditi 15h, nego u smislu da nećeš brojati minute do isteka radnog vremena i juriti u 15/16:00 kroz vrata. A i plaća će se s vremenom poklopiti sa željama.


Budna sam u 5:30, ustajem najkasnije u 6, optimalno spavanja 6h... Ljudski organizam se vrlo lako razmazi, nije problem spavati ni 12 h. Ipak vrlo malo mu treba da se navikne na određeni bioritam i da budeš puno produktivniji i aktivniji.

Je bilo bi optimalno raditi/putovati 8 sati, spavati 8 sati i zabavljati se 8 sati. Osobno ne poznajem baš nikoga tko ima takav ritam i da je zadovoljan svojim životom, poslom i primanjima.



Potpis



U svakom žitu ima kukolja. S druge strane obično se radi o srazu generacija. Istina je da su stariji teže prilagodljivi na nove načine i tehnologije, a mlad(đ)i su im uglavnom nepoželjna mularija s mobitelima, slušalicama, tetovažama i konkurencija... Jako malo ljudi je sposobno mentorirati, a još manje mladih je sposobno biti mentorirano, pažljivo slušati i upijati, pa kasnije primijeniti što smatramo iskoristivim. Da ne ispadne sad da pametujem, sama se nađem sto puta u banalnim situacijama da napadnem nekog starijeg što mi nešto objašnjava pa se tek kasnije čemu, nije mislio/la ništa loše samo ne za zna bolje ili misli da zna bolje od mene (što nije nužno točno, nekad i je, ali... sraz generacija)



Ovo je bio samo komentar na konkretno pitanje momka od 18 godina koji se i sam vrlo lako može izgubiti u ovom stereotipu, naravno da nije sve crno bijelo. Na žalost ne govorim čisto hipotetski nego sam osobno vidjela hrpu ovakvih karaktera što mlađih, što starijih koji letaju s posla na posao, mijenjaju poslodavce kao čarape, neozbiljni su, ne prilagođavaju se ničemu... Realno, ako promijeniš firmu jednom u godinu ili dvije nije neki problem pogotovo ako ideš u bolju firmu, na bolje uvjete, dogovorno. Ako stalno daješ otkaze nakon mjesec, dva-tri, onda da i naiđeš na nekog ozbiljnog poslodavca neće te uzeti u obzir jer će smatrati da nisi dosljedan, ozbiljan i da se ne može pouzdati u tebe. Rijetko tko će pomisliti da si dao otkaze jer si bio zlostavljan, osim ako se radi o višemjesečnoj neisplati plaća i imaš tužbu kao dokaz. Kuknjave, olajavanje bivšeg poslodavca u vidu radio sam prekovremeno, dizao sam se rano, govorio mi je svašta uglavnom će se protumačiti, ovaj je lajavac i ljenčina, sutra će tako o meni okolo pričati.

Dakle ako ste dali ili dobili otkaz iskren savjet, držite jezik za zubima o bivšoj firmi i poslodavcu. Lajavce i tračere nitko ne voli.

Mnogi od nas nemaju sa strane sta ja znam 10 tis da prežive mjesec dva bez posla.
A i početak bilo kakvog odnosa sa lažima nije baš dobar početak.
Još gore od svega je to da radnik ne može previše toga napraviti.
Recimo ako se ne varam nekada je bilo moguće raditi samo 16 - 20 sati mjesečno prekovremeno,a sada se je dozvolilo da poslodavci radnike upregnu i duplo od toga pod izlikom da se je dogodio nenadani povećani obim posla iako to nije tako nego je sve isplanirano.
Radnik se može buniti,no svi će mu reći kako su ti prekovremeni plaćeni.
Koliko?135%?150%?
Premalo s obzirom na obavljeni rad.

Sada nikoga nije briga,poslodavce nije upće briga ali kada budemo došli stari tek onda ćemo vidjeti posljedice svih tih prekovremnih radova,raznoraznih vremena kada smo dokazivali kako smo dobri,brzi u radu.
A najžalosnije je to što ćemo tada svejedno biti bez novca i ostati bez ičega ako se ne promijeni politika.

Ja kao osoba nemam cilj u životu.
Zbog toga se teže odlučujem na rizike.
U životu sam primjetio da nečega možeš dobiti,zaraditi samo na dva načina.
Prvi i najčeešći je žrtvovanje vremena,zdravlja,društva za novac,a drugi je sreća znači uplatiš listić i osvojiš 500tis.

Drugo što sam primjetio je da je svijet posložen tako da se pojedinca želi satrati jer pojedinac razmišlja pametno,ne riskira kada mu nije potrebno i teže ga je navući na glupost.
A kada osoba ima obitelj onda je sve obratno.
Kada bi pojedinac sam mogao uspijeti tada bi i obitelji mogle.

[Splićankaa]

berorobex kaže:

Kolike su mogućnosti da se osamnaestogodišnjak bez radnog iskustva zaposli,a da to nije bauštela ?

Ako si u srednjoj skoli, a zanima te ljetni posao, imas pravo napraviti dacku knjizicu i preko stranice studentskog centra, pogledati poslove i prijaviti se, bez obzira dal ces upisivati dalje faks, nakon srednje imas pravo do 10mj odraditi preko te knjizice, na te oglase ce te primiti i kao 18godisnjaka, pogledaj malo, svaki grad veci ima oglase oglasene.

[Perky Psycho]

Iz perspektive poslodavca. Treba poštovati nadređene i uredno obavljati posao, ALI isto tako, treba cijeniti SEBE.

Cijeniti sebe znači zauzeti se za sebe. Imati kičmu. Pod cijenu otkaza.

[ZoomZoom]

Pogotovo u ovoj državi jer poslodavci se ponašaju bahato i u stilu ako nećeš ti radit ima na burzi hrpa ljudi koja hoće...ima jako jako puno ljudi koji kao nojevi zabiju glavu u pijesak pa rade i šute...takve poslodavci vole iskorištavati ...drugo bi bilo kad bi ljudi bili motivirani,cijenjeni,imali svoj mir i dobro plaćeni pa ajde...

Poslano sa mog SM-G900F koristeći Tapatalk

[Perky Psycho]

Slažem se da ima bahatih poslodavaca. Po meni nije normalno voziti najnovijeg Audija dok radnici ne dobivaju plaće. Ali u većini slučajeva za potplaćenost djelatnika kriva je država, odnosno način na koji naš mirovinski/zdravstveni sustav funkcionira.

Ja imam tvrtku sa 4 zaposlenika. Plaćam ih 5000 kuna mjesečno + bonusi. Shvaćam da je to kurac, ali kada bih im povećao plaću poslovali bi u gubitku budući da za svakoga od njih državi moram platiti dodatnih 3500 kuna.

Znači nije njima plaća 5000 - oni zapravo zarade 8500 kuna, ali im država u samom startu uzme 3500 kuna i onda još na ovih 5000 udari pdv u iznosu od 25%.

To znači da ti od plaće koja bi prije oporezivanja inače bila 8500 kuna, zapravo ostane 3750 kuna. A ljudi su sretni i vole Hrvatsku. Ne znam zašto.