Miris, okus, i zvuk imaju jedno zajednički svojstvo da nas barem za tren mogu prisjetiti nekih događaja i vratiti nas u taj dio naše prošlost.
Bilo to dobra ili loša iskustva, uvijek su povezana s nekim našim osjetilom. Ostaju neobrisana i povezana u našoj memoriji, pa je dovoljno i mrvičak mirisa, okusa ili jedan suzvuk da se sjećanja vrate.
Jedna knjiga je mene prisjetila na jedan događaj. Zanimljivo je da je autor te knjige imao isti događaj kao i ja.
Pa me je to , kao i "madlen" kolačići prisjetilo ..........
Vrtilo se ovdje na ovim prostorima dosta priča oko čuda.
Čudnih pojava, neobjašnjivih stvari, koja se u stvarnosti događaju
a koja su teško ili nikako objašnjiva. Ona koja ostave trag u nama, a mi ih razumom ne možemo dokučiti. Trenutak kada se nađemo s onu stranu ogledala u svijetu ili pokraj dio svijeta koji je toliko različit od našeg, a koji negdje postoji, neovisno od nas.
Neki su poricali njihovo postojanje, tražili razna druga objašnjenja, povezivali ih sa običnim događajima, proglašavali fantazijom, dok su neki pak pridavali tim događajima svojstva mistike.
Rijetki su o svojim doživljanim čudima pisali. Možda zbog straha od moguće reakcije, ili stida, možda što i sami ne znaju što i kako da si to objasne, pa potiskuju i ne rovare po sjećanju, ali malo njih je iskreno ispričalo svoj događaj. Kritika je kao i obično bila uvijek usmjerena od strane onih koji nisu nikad prošli slično iskustvo.
Knjiga koju čitam nagnala me je i potakla da ispričam jedan događaj, no vjerujem da je taj događaj započeo jednog dana ali da nikad nije završio. I da još uvijek traje.
Prije dosta godina iznenada je umro jedan moj ukućanin. Noć nakon tog događaja, "sanjam" tu osobu, da satima razgovaramo držeći se za ruke i sjedeći u jednoj tamnoj prostoriji, scenografije kao na pozornici. On mi objašnjava razlog svojeg odlaska, ali i moju budućnosti. Ali moje sjećanja je brisano........Sljedeći dan, pričam to drugom ukućanu , i on je imao isti taj događaj (san). Isti scenario, isti prostor, ali ne ja već druga osoba. I ta osoba se ne sjeća........razgovora,
i njoj je brisano sjećanje.
Nakon par godina prolazim jednu dublju krizu u životu. U trenutku kad lagano gubim kompas, pojavljuje mi se opet u snu, ista osoba, i daje mi smjernice...........priča nije gotova ona zapravo nema kraja, jer u bilo kojim kriznim trenucima, ta osoba se opet pojavljuje.
Čudo ili ne, djelotvorno je i funkcionira.
Skeptici kažu da čuda ne postoje, oni koji su to iskustveno prošli tvrde drugačije. Ipak smatram da za čuda (kao i za sve u životu), mora postojati neka otvorenost, manevarski prostor. Sada više nego ranije, spremna sam to prihvatiti.
Neki se trude da "frekvenciju" na kojoj su moguća čuda prilagode svojoj osobnoj frekvenciji. Baš kao na radiju. Zbog boljeg prijema, ne uviđajući da je to obrnuti
proces koji traje, i prije nego što smo svjesni da takvo što postoji.
Jednostavno tijekom vremena otvara se mogućnosti prijema bez da bezglavno i nasilno pokušavamo slušati nešto što zapravo i ne čujemo razgovjetno. A kada se ne čujemo razgovjetno, onda ni ne možemo reproducirati, niti shvatiti.
Naša osobna frekvencija sama se polagano prilagođava frekvenciji čuda, a to sve prati naš osobni rast, kao i sve bolja kvaliteta prijema.
Teško je opisati događaje koje su subjektivne prirode i koji su ustvari toliko osobni, jedinstveni i zapravo intimni. U njima teško da ima pravila, formula, stereotipa. Kao što je i zapravo sam naš život.
Izbjegavaju li ljudi otvoreno pričati o tim stvarima iz jednostavnog razloga što nisu svjesni značenja, nesvjesni dobivene poruke, ili sebični pa ne žele podijeliti to iskustvo???
Ili što se njihova osobna frekvencija nije približila frekvenciji na koje smo prijemčivi za takva događanja, pa je svaki takvi pokušaj jednak pucanju u prazno: pa onda nemaju o čemu pričati???