Estetika i ljepota!

[nitko drugi]

scarab kaže:

da li je moguće osjetiti previše ljepote, ili je to kontradikcija?

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.
(R. M. Rilke, Devinske elegije)

Tamo gdje lako vidimo red, gdje je on posve eksplicitan, tu ne doživljavamo ljepotu. To nam je ''trivijalno''. No, niti tamo gdje više uspijevamo popratiti red, gdje on postaje suviše kompleksan. Tad to može biti dojmljivo, ali ćemo teško reći da je lijepo - prije, poput Kanta, da je uzvišeno, ili poput Rilkea da je strašno.

[nitko drugi]

LIQ kaže:

Npr; vic je niz u kojem se pojavljuje nepravilnost.
Pojava nepravilnosti uzrokuje osjećaj iznenađenja(uznemirujući osjećaj)
kojeg pokušavamo racionalizirati.
Budući da je iznenađenje u vicu zapamćeno kao bezazleno, onda ćemo
tu promjenu reda prilikom slušanja vica doživjeti kao ugodu, bez obzira
što je priča u vicu možda gnjusna.

Ne, iznenađenje samo po sebi ne čini vic. Da bi vic imao poantu, moraju se susresti dva reda, dvije pravilnosti, koje inače svaka za sebe ne čine iznenađenje, ali spojene zajedno ne daju pravilnost nego neki ''kratki spoj''.

[nitko drugi]

nepostojeći kaže:

što je s npr. glazbom? evo, pogledaj primjer koji sam naveo Shamanatrixxu, onaj sa jazzom. avangardni jazz nije umjetnost, tj. ne može biti lijep sam po sebi? a teži kakofoniji, disharmoniji,...

Malo sam slušao jazz, pa nemam osobnog iskustva s time. Ali, po tvome opisu pretpostavljam da bi u rocku analogija tome bila ono što se naziva(lo) ''noise''. Npr. Sonic Youth - to sam slušao svojedobno, više nego bilo što drugo. Kod njih se doista radikalno lomila standardna struktura rock pjesme, i bilo je krajnje kakofoničnih dijelova. Ali, upravo su najbolji dijelovi bili zasnovani na međuigri reda i kaosa, na prijelazu kakofonije u kakav takav red, i na postupnim prijelazima reda u kaos.

[Volver]

servantes kaže:

Inače, po meni je pitanje estetike i ljepote prvenstveno pitanje stupnja ravnoteže.
Zanimljiv je taj ljudski poriv traženja u licima, fotografijama, slikama, strojevima, arhitekturi ..., sklada, reda i ravnoteže bez obzira na koji način se ona postiže. Možda je to povezano s načinom na koji vidimo objektivnu stvarnost, i mogućnosti mozga da sam nadoknađuje djeliće slagalice slike koja mu često nedostaje.

Ja obožavam staru arhitekturu; starine, iskopine, povijest, dodir kamene fasade pod rukom, osjećaj da polumrak unutar starih kamenih svodova odiše životom i duhom vremena kojega čuvaju, ali taj odnos prema stvarima koji se uspostavlja kao čisti estetski doživljaj lijepog, ne bi bio moguć kada i u samim stvarima ne bilo nešto duboko "nutarnje" što privlači pažnju, pokreće duh i senzibilizira.
Ljepota je za mene, uvijek iznova, u njenom otkrivanju.

[Lukrecija9]

Platon: „Ako uopće postoji išta, zašto se isplati živjeti, onda je to promatranje lijepoga!“

Ljudski život nije dat da se odvija između: „use, nase i podase“. On ima smisao i potvrdu kroz znanost i umjetnost da bi se bolje, ljepše i istinitije živjelo.
Umjetnost koja na ljepši, bolji i istinitiji način imitira sve oko nas (i u nama) daje smisao životu i u konačnici i svrhu.
Umjetnost koju sam si ja izabrala u kojoj se potvrđujem, koja mi je oslonac i štap je književnost. Ni likovna ni glazba nisu mi strani.
Umjetnost nas čini boljima. Ona nam prenosi estetsku informaciju. Dublje ljepotu. Još dublje emocije. Pokrene se mehanizam identifikacije i to je to!
Svakako ljepota nas čini boljima!

Liq: Lijepo je ono što čula prepoznaju kao ugodu.
Ružno je ono što čula prepoznaju kao neugodu.

Čula osjećaju ugodu sklada i prepoznaju je kao estetsko, Zatim budu zaustavljena u obuhvaćanju ljepote da bi u dubljem nivou propustili ljepotu emocijama. Rezonancija se potvrdi u iskustvu koje ne mora biti proživljeno, ali ga empatija prepoznaje i propušta kao vlastiti doživljaj.
A može da dalje od ugode i prepoznavanja površinske ljepote ni ne ode. Npr. komercijalni proizvodi upakirani u estetske iluzije drage čulima! Tu ljepote o kojoj želimo pričati nema! Možda je dobro, ali istinito nije!
Ružno, čula prepoznaju kao neugodu, u prvom površinskom nuđenju. Ali umjetničko djelo može svojom površinskom ružnoćom poslati poruku ljepote koja će se ostvariti pokretanjem naših emocija, nas samih, recimo na kreativnu akciju i potaknut nas da se angažiramo u pravcu one poruke ili namjere koju nam umjetnik šalje.
Tu mi se uklapa:

volver: „… ljepota je način gledanja…“ i

Hasu: „Svako uspjelo umjetničko djelo više je od puke fizičke (osjetilima zamjetljive) datosti.“

jer

… ljepota je otkrivena „skrivena ljepota“ .

[nepostojeći]

nitko drugi kaže:

Malo sam slušao jazz, pa nemam osobnog iskustva s time. Ali, po tvome opisu pretpostavljam da bi u rocku analogija tome bila ono što se naziva(lo) ''noise''. Npr. Sonic Youth - to sam slušao svojedobno, više nego bilo što drugo. Kod njih se doista radikalno lomila standardna struktura rock pjesme, i bilo je krajnje kakofoničnih dijelova. Ali, upravo su najbolji dijelovi bili zasnovani na međuigri reda i kaosa, na prijelazu kakofonije u kakav takav red, i na postupnim prijelazima reda u kaos.

istina. tako i Tool, tako i Mogwai,...inače, ovaj potonji je od kritike za svoj posljednji album dobio iznenađujuže dobre kritike, a i od publike je bio sjajno prihvaćen. a raspon tonova i akorda (pa čak i dionica, instrumentalnih i solo-instrumentalnih) varira od "ugodnih" do katkad čak bolno (fizički!!) kakofoničkih i glasnih....

[nepostojeći]

shamantrixx kaže:

Recimo da imaš prelijepu kamenu skulpturu... i ja ti je razlupam čekićem na komade. Jesu li preostale krhotine još uvijek lijepe? Naravno da nisu. Kamo onda "pobjegne" ljepota kad se skulptura razbije?

Očito je da je ljepota tek perceptivni kapacitet, ili perceptivna kvaliteta. Kao što je netko već spomenuo... neinteligentni ljudi "teže" vide ljepotu, i obrazovani također

Nema ljepote izvan percepcije. Kada je prepoznaš - tu je. Kada je ne vidiš - nema je.

svakako, Shamanatrixx. to je više nego očito i tu smo se nedvojbeno složili (ljepota kao percepcija). i "beauty is in the eye of the beholder" ( "Kada je prepoznaš - tu je. Kada je ne vidiš - nema je.") maksimu obojica držimo važećom. tu nemam problema.
ALI!
ja ne govorim o nužno fizičkom objektu u kojem je ljepota "sadržana". nikako! ja govorim o objektu kojeg subjekt percepcije nužno mora percepirati, na kojeg se nužno mora referirati kako bi ostvario "ljepotu kao perceptivni kapacitet".
znači:
1. imamo "listu" kriterija koje objekt mora ispunjavati da bi ga smatrali "lijepim" - naravno, ta lista nije jednaka za sve ljude: svaki čovjek ima svoju "listu" takvih kriterija; također, ta "lista" se može neprekidno mijenjati: redefinirati, proširivati, sužavati itd. u praksi se ona često mijenja i raste proporcionalno s brojem "novootkrivenih" stvari, spoznaja, iskustava,..... nije li tako?
2. percipiramo objekt-uočavamo njegove značajke preko naših osjetila (upijamo PODATKE) i slažemo ih u jednu koherentnu, nama smislenu cjelinu
3. "uspoređujemo" (na svjesnoj ili nesvjesnoj razini-ali daaaaleko češće na ovoj drugoj, mislim) značajke upravo percipiranog objekta sa tom našom "listom" kriterija
4. ukoliko se značajke objekta podudaraju (potpuno ili bar u dovoljno velikom broju koji bi "težio potpunosti") s tom našom "listom" (a sve se to događa u toliko malom vremenskom intervalu da gotovo možemo govoriti o simultanosti ovih koraka), mi taj objekt percipiramo "lijepim"
(dakako, ovaj moj koncept je reduciran do najveće moguće mjere da bih ga mogao lakše predočiti drugima)
dakle, jasno je da je on (objekt) nama lijep (ili ne) ovisno o našoj percepciji tog objekta. tu spora nema. ali isto tako je jasno da je nama nužno potreban nekakav objekt percepcije kako bi do percepcije uopće moglo doći.
eto

[shamantrixx]

Pa to je očito. Da bi nešto percipirao nečega mora biti. Možeš percipirati i vlastitu projekciju, ali projekcija je svejedno sastavljena od reorganiziranih komada sjećanja, za koja opet nečega treba biti kako bismo nešto mogli percipirati.

Zar je itko uopće sumljao u to?

Anyway... tvoj model koim si opisao proces aktivne "detekcije" ljepote i nie tako loš, ali mu nešto nedostaje. Nedostaje mehanizam koi je stvorio "kriterije", točnije mehanizam koi otkrije ljepotu u nečemu po prvi puta, nakon čega tek prvo iskustvo može postati i novi "kriterij". A kad malo pogledaš... to je jedino i bitno. Kako prvi put iskusiš ljepotu bez da ti je itko to objasnio, i bez da si imao prethodne "kriterije prepoznavanja"?

[nepostojeći]

Pa to je očito.
...
Zar je itko uopće sumljao u to?

glavno da se razumijemo

Anyway... tvoj model koim si opisao proces aktivne "detekcije" ljepote i nie tako loš, ali mu nešto nedostaje. Nedostaje mehanizam koi je stvorio "kriterije", točnije mehanizam koi otkrije ljepotu u nečemu po prvi puta, nakon čega tek prvo iskustvo može postati i novi "kriterij". A kad malo pogledaš... to je jedino i bitno.

moraš me razumjeti... ja sam filozof-laik. ekstremno promišljanje filozofskih pitanja mi je novi misaoni sport. nadajmo se da će biti bolje

Kako prvi put iskusiš ljepotu bez da ti je itko to objasnio, i bez da si imao prethodne "kriterije prepoznavanja"?

e na ovo pitanje, bojim se, zasad nemam adekvatnog odgovora. ovaj put ostajem bez riječiidem kontemplirati...ako dođem do nekog smislenog odgovora odmah ću ga staviti ovdje na test
znači, diskusiju nastavljamo čim nađem smislen argument

[shamantrixx]

nepostojeći kaže:

glavno da se razumijemo

Slažem se.

moraš me razumjeti... ja sam filozof-laik. ekstremno promišljanje filozofskih pitanja mi je novi misaoni sport. nadajmo se da će biti bolje

ne moram... ja sam isto laik-filozof

Inače... takav previd je sasvim normalna pojava kada analiziraš vlastite perceptivne mehanizme, jer proučavaš "rad kriterija" a ne njihov nastanak, pa je rezultat analize time osuđen na pogrešku. Tako je nastala maksima: "analiza = paraliza"

e na ovo pitanje, bojim se, zasad nemam adekvatnog odgovora. ovaj put ostajem bez riječiidem kontemplirati...ako dođem do nekog smislenog odgovora odmah ću ga staviti ovdje na test

Možeš i tako, a možemo to rasvjetliti i dijalogom... kako god ti je draže

[LIQ]

nitko drugi kaže:

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.
(R. M. Rilke, Devinske elegije)

Tamo gdje lako vidimo red, gdje je on posve eksplicitan, tu ne doživljavamo ljepotu. To nam je ''trivijalno''. No, niti tamo gdje više uspijevamo popratiti red, gdje on postaje suviše kompleksan. Tad to može biti dojmljivo, ali ćemo teško reći da je lijepo - prije, poput Kanta, da je uzvišeno, ili poput Rilkea da je strašno.

Smiem se liku koi stoi;
tai se znoi i kad zviezde broi!

Ako ovo primjerice napiše Šamantriks neće zame biti nikakvog narušavanja
reda, dakle neće biti iznenađenja pa tako ni emocija.
No ako bi to napisao Netko drugi, ja bih pao pod stol

Međutim onima kojima je pravopisni red čvrsto usađen nagradama i kaznama
kroz odgoj i školovanje (da ne kažem dresuru) oni će svako iskakanje iz
pravopisnog reda doživljavati kao nelagodu i reagirat će na nju i njezinog
uzročnika. (stoput primjećeno na forumu)

Sposobnost praćenja kompleksnijeg reda stjeće se ućenjem i zove se znanje,
ali ta sposobnost može biti i urođena pa se zove inteligencija.
Razlika je ta što nepravilnost u redu, znanje doživljava kao nelagodu, a istu
takvu nepravilnost inteligencija doživljava kao ugodu.

Primjer:



Evo dva niza; niz a i niz b.
Prvi je pravilan, monoton, što bi rekao Nitko drugi - posve eksplicitan.
Percipirajući ga ne doživljavamo ljepotu.

Drugi niz ima mali poremećaj u pravilnosti, što ga ne čini pretjerano kompleksnim.
Kakav će osjećaj u promatraču ostaviti percepcija ovog poremećaja.

Znanjem ćemo ga doživjeti kao nelagodu, jer eto odstupa od naviknute glatkoće.
No inteligencija će ovaj poremećaj shvatiti kao ugodu

[nepostojeći]

shamantrixx kaže:

Možeš i tako, a možemo to rasvjetliti i dijalogom... kako god ti je draže

bojim se da ja zasad nemam čime pridonijeti. ako ti imaš kakvu teoriju, ili znaš za neku slobodno je iznesi pa da imamo "potku" za nastavak diskusije

[Drugi Tales]

Nedostaje mehanizam koi je stvorio "kriterije", točnije mehanizam koi otkrije ljepotu u nečemu po prvi puta, nakon čega tek prvo iskustvo može postati i novi "kriterij".

možda bi taj mehanizam mogla biti kultura? kultura shvaćena kao organizam?

[hasu]

LIQ kaže:

Evo; jedno lice je lijepo, a drugo ružno.
Jedno uzrokuje nelagodu drugo ugodu.
Odmaknite se par metara od ekrana.
Ono što je bilo lijepo postaće ružno, i obratno.
Dakle ljepota ovisi i o daljini s koje se gleda.
Ili je u nečem drugom stvar.

Volim optičke varke. Mnoge mi pomažu da izreknem što bih bez njih teško mogao reći. Posebno me inspiriraju one sa ljudskim licem (vidi moj avatar). Ljudsko je lice nešto najizražajnije u kozmosu. Govori i onda kada šuti. Njegova ljepota je vezana uz izraz, odnosno uz ono što to lice izražava. No nema ništa ružnije od izopačenog izraza, od izopaćenog lica. Ali i strašnije.

Posebni oblik izopačenosti je krik. Ovom optičkom varkom probudio si u meni sjećanje na pjesme dvojice modernih španjolskih pjesnika, Lorcinog Krika i Savršenstvo kruga Guillena.

Elipsa krika
ide od gore
do gore
Tamo od maslina
bit će crna duga
iznad plave noći
Jao!

Kao gudalo viole
krik je uznemirio
duge strune vjetra.
Jao!

(Ljudi iz zemunica
Pomaljaju svoje svjetiljke)
Jao!

U Lorcinoj pjesmi svijet proizlazi iz elipse. Elipsa je izobličeni krug, iskrivljeno savršenstvo, izopačeni smisao.
Guillen pjeva o krugu kroz koji progovara svemu ljudskom nadmoćno tajanstvo bitka:

Sjaj mu je božanski: Tajanstvo bez sjene.
Sjena razmotava
podle obrazine.

Savršeno tajanstvo,
Savršenstvo kruga,
Krug kruženja, /Tajna nebesa.

Tajanstveno
blista i skriva se.
- Tko? Bog? Pjesma?
- Tajanstveno…


Elipsa je reakcija na izopačenje kruga. Ona nije riječ, već krik. U kriku izopačenog savršenstva kruga nastaje prostor, brijezi, masline, noć. Elipsa krika postaje crnom dugom, zatim gudalom pod kojim drhte duge strune vjetra. Krik je ljudski izraz ali ovdje ne dolazi od čovjeka. Ljudi u pjesmi nisu prisutni. Spominju se u zagradama. Preplašeni i zbunjeni iz zemunica pomaljaju svoje svjetiljke.poput zatočenika u Platonovoj pećini. A što što bi čuli da mogu iz njih izići na svjetlost sunca? Ne bi li se krik preobrazio u razumljivu, prisnu i moćnu Riječ koja pjeva božanski i ljudski? Nije problem što svijet proizlazi iz kruga odnosno broja, jer takav svijet ne mora biti svijet kojem je sve ljudsko odsutno. Naprotiv, svijet iz kruga i broja izveden ima ljudsko, čak više, božansko lice. Problem je u tome što to iz čega svijet proizlazi ne razumijemo.

[LIQ]

hasu kaže:

Ljudsko je lice nešto najizražajnije u kozmosu. Govori i onda kada šuti. Njegova ljepota je vezana uz izraz, odnosno uz ono što to lice izražava. No nema ništa ružnije od izopačenog izraza, od izopaćenog lica. Ali i strašnije.

Prvi susret čovjeka sa ljepotom, (za koju ja tvrdim da nije drugo doli ugoda),
je preko izraza lica majke, tj. prvog objekta koji povezujemo sa trenutkom
pretvaranja neugode u ugodu.
Krik novorođenčeta kao izraz potpune bespomočnosti u neugodi koju doživljava
(npr. jer je gladno), majka pretvara u ugodu.
Što dijete u tom trenutku (pretvaranja neugode u ugodu) upamti,
a to je lice majke bit će njegovo mjerilo lijepog.
Iz ovog bi se dalo zaključiti da je osjećaj za lijepo potpuno individualan, i
direktno vezan za izgled lica majke prilikom doživljaja vlastite ugode.

Ako smo ugodu prilikom npr. dojenja osjetili uz smrknut izraz lica majke,
onda će nam kasnije smrknuto biti lijepo.
Odatle možda i čudnovata mjerila lijepog kod raznih ljudi.

Primjer:



Momka koji je ovo crto nije dojila radosna majka.
A estetika u ovoj slici je jedino u tome što paše u niz plavih tonova foruma
i windowsaXP.

[LIQ]

hasu kaže:

Elipsa krika
ide od gore
do gore
Tamo od maslina
bit će crna duga
iznad plave noći
Jao!

Kao gudalo viole
krik je uznemirio
duge strune vjetra.
Jao!

(Ljudi iz zemunica
Pomaljaju svoje svjetiljke)
Jao!

A uz ovu pjesmu ne mogu (uz dužno poštovanje) doživjeti ni trunak ugode.
Sve što osjetim je grč u stomaku, kojeg nastojim izbjeći, pa tako i ponovno
čitanje pjesme.

[nitko drugi]

LIQ kaže:

Znanjem ćemo ga doživjeti kao nelagodu, jer eto odstupa od naviknute glatkoće.
No inteligencija će ovaj poremećaj shvatiti kao ugodu

Nemam pojma o čemu pričaš, valjda nam se pojmovi o tome što je lijepo suviše razlikuju.

U doživljaju ljepote uvijek je prisutno i neko iznenađenje - i to ne samo kad se prvi put susretnemo s nečim što je lijepo, nego svaki put kad doživimo da je to lijepo, svaki put je to iznenađenje. Dakle, ljepota, kako sam je ja iskusio, nema veze s ''naviknutim''. Ako se na nešto naviknem, tad to više nije lijepo, više me ne dira. I obrnuto, ono što me dira kao lijepo može biti stalno uz mene, i uvijek me iznenađuje.

Ako je nešto tek udobno, dopadljivo, uredno, s ukusom posloženo - ja za to ne ću reći da je lijepo. Nije ni ružno, reći ću ''baš fino'', ili tako nešto. Da bih za nešto rekao da je lijepo mora me dirnuti, a to znači i iznenaditi.

[Volver]

LIQ kaže:

A uz ovu pjesmu ne mogu (uz dužno poštovanje) doživjeti ni trunak ugode.
Sve što osjetim je grč u stomaku, kojeg nastojim izbjeći, pa tako i ponovno
čitanje pjesme.

Što znači da je ljepota puno više od puke ugode, jer Tajanstveno blista i skriva se.
Ili ovo što je hasu napisao u objašnjenje, jednako lijepo:

hasu kaže:

Elipsa je reakcija na izopačenje kruga. Ona nije riječ, već krik. U kriku izopačenog savršenstva kruga nastaje prostor, brijezi, masline, noć. Elipsa krika postaje crnom dugom, zatim gudalom pod kojim drhte duge strune vjetra. Krik je ljudski izraz ali ovdje ne dolazi od čovjeka. Ljudi u pjesmi nisu prisutni. Spominju se u zagradama. Preplašeni i zbunjeni iz zemunica pomaljaju svoje svjetiljke.poput zatočenika u Platonovoj pećini. A što što bi čuli da mogu iz njih izići na svjetlost sunca? Ne bi li se krik preobrazio u razumljivu, prisnu i moćnu Riječ koja pjeva božanski i ljudski? Nije problem što svijet proizlazi iz kruga odnosno broja, jer takav svijet ne mora biti svijet kojem je sve ljudsko odsutno. Naprotiv, svijet iz kruga i broja izveden ima ljudsko, čak više, božansko lice. Problem je u tome što to iz čega svijet proizlazi ne razumijemo.

[Volver]

Lukrecija9 kaže:

Čula osjećaju ugodu sklada i prepoznaju je kao estetsko, Zatim budu zaustavljena u obuhvaćanju ljepote da bi u dubljem nivou propustili ljepotu emocijama. Rezonancija se potvrdi u iskustvu koje ne mora biti proživljeno, ali ga empatija prepoznaje i propušta kao vlastiti doživljaj.
A može da dalje od ugode i prepoznavanja površinske ljepote ni ne ode. Npr. komercijalni proizvodi upakirani u estetske iluzije drage čulima! Tu ljepote o kojoj želimo pričati nema! Možda je dobro, ali istinito nije!
Ružno, čula prepoznaju kao neugodu, u prvom površinskom nuđenju. Ali umjetničko djelo može svojom površinskom ružnoćom poslati poruku ljepote koja će se ostvariti pokretanjem naših emocija, nas samih, recimo na kreativnu akciju i potaknut nas da se angažiramo u pravcu one poruke ili namjere koju nam umjetnik šalje.

Sve je san o pređi među stvarima, napisao je Tin Ujević.

[LIQ]

nitko drugi kaže:

Ako je nešto tek udobno, dopadljivo, uredno, s ukusom posloženo - ja za to ne ću reći da je lijepo. Nije ni ružno, reći ću ''baš fino'', ili tako nešto. Da bih za nešto rekao da je lijepo mora me dirnuti, a to znači i iznenaditi.

Iznenađenje mora biti ugodno osim ako nisi osoba "čudnih" prohtjeva.
Npr. na YUtubu imaš more horor filmića koji iznenađuju iznenadnim pojavljivanjem
"čudovišta" u jednolikom, smirenom okruženju neposredno prije tog iznenađenja.

Nikako se ne bih mogao složiti da su ta iznenađenja lijepa tj. ugodna, ali
primjećujem da ima osoba koje horror filmove doživljavaju lijepim.
Ne bih se usudio reći što je s takvim osobama, ali sigurno nemamo niti
sličan osjećaj za ugodno.

Možda je problem u finom uočavanju detalja, za koji su te osobe uskraćene,
pa im za bilo kakav doživljaj iznenađenja treba vrlo drastičan poticaj.
Suprotno njima oni sa visokom razlučivošću detalja iznenađenja doživljavaju
pri najmanjim promjenama i unjima nalaze ugodu, dok drastična promjena
prejako aktivira iznenađenje što se tad doživljava kao neugoda.
Eto, opet je stvar u pronalaženju prave mjere.

Opet naglašavam da primjećujem dva detalja koji čine iznenađenje.
Prvi je osjetljivost živčanog sustava, a drugi sposobnost percepcije.
Onaj sa osjetljivim živčanim sustavom i pretjeranom percepcijom detalja
ponaša se kao miš, tj. emocionalno reagira na svaki šušanj.
Krajnja suprotnost njemu je onaj koji nit ne uočava detalje nit emocionalno
reagira, to bi npr mogao biti spuž.

Dali je govno u tegli umjetnost?
Meni predrastično opterećuje emocije, pa ga doživljavam kao neugodu.

Pikaso je recimo umjetnost za one koji teško razlučuju detalje,
pa isti moraju biti jako naglašeni.



I još jedan detalj koji mi je sad pao napamet.
Pucnjava za blagdane otkriva ljude sa slabom emocionalnom reakcijom
na male promjene (tj. one koji se približavaju psihopatiji).
Ko ima volje može prokomentirati.