∼ Aktualna promišljanja o Životu ∼

[- nya -]

Je li To nesto zaista nedostaje ili salica i dalje samo prelijeva suplje i prazno?

[Happyning]

- nya - kaže:

Je li To nesto zaista nedostaje ili salica i dalje samo prelijeva suplje i prazno?

Duša ili Biće uvijek dobije ono što treba ali ljudsko ne dobije uvijek ono što želi.
Samo šalica...

Je li šalica misli da nedostaje nešto u njoj? Ispunjena je i kad nema ničeg u njoj...i ispunjena je kad je nešto u njoj.

[yakuzza]

Činjenica jeste da ni najsuptilnija misao ne može dotaknuti Stvarnost, svaki trud je bespotrebna igra. Život je ipak misaona radnja, kao takav je od početka do kraja i u potpunosti ništavan san, kao i snovi pre njega večno ne postoji - Ja postojim.

[- nya -]

- Suoci se.
(sa strahovima, znanjima, neznanjem, spekulacijama, istinom, ljudima… sa Zivotom)

- Prihvati.
(lijepo, ruzno, znanja, neznanje, strahove, ljude, dogadaje, vrijeme… Zivot)

- Plutaj.
(plutanje nije aktivno plivanje, nije veslanje, nije borba sa strujama, nije lezanje kao trupac… to je ne/svjesno uskladivanje sa tokom Zivota, prepustanje Zivotu)

- Pusti vrijeme da tece…
(…tece, tece i tece… dok (mozda) ne istece… a mozda i ostane teci… nije na meni da uvjetujem ni ocekujem ni prizeljkujem… to je na Zivotu)

[- nya -]

Obožavam plutati.
U moru.
Volim kad me ta iskričava čarolija obuzme i prekrije zvukove i dojmove dana... I nestane šušura ljudi i jedino što vidim je nebo. I nestane žamor cvrčaka i jedino što čujem je disanje. I nestane ikakve namjere i jedino što ostane je praznina. I nestane težine bića i jedino sto osjećam je lakoća.
Samog postojanja.
Obožavam plutati u samom postojanju...

[Happyning]

Je li je sama svijesnost to za čim tragamo. Bez tog kapaciteta ne bi mogli osjetiti ni radost ni ljubav ni tugu ni išta. To smo mi, otvorenost za sve.

Traganjem za nekim specijalnim stanjem svijesti ili velikom realizacijom previđamo tu
svoju svjesnu prirodu preko koje sve poimamo pa čak uvide i "mistična" stanja koja nisu ništa posebno različita od finog zalogaja omiljenog jela.

Traganjem za nekim stalnim blaženstvom previđamo sam prirodni kapacitet preko kojeg doživljavamo sve to pa i radost, tugu, blaženstvo, strah, zadovoljstvo...misli, vjerovanja, percepcije... Ta "sposobnost" koja je svjesna svih tih prolaznih stanja je ono što mi Jesmo.
To uzimamo zdravo za gotovo, a opet bez toga nema ničega. Jednostavna je, prirodna i otvorena isto kao i ljubav.

A ta "sposobnost", otvorenost, naša priroda je uvijek tu, Prisutna je i budna za sve. Nije nešto što se postiže.
Ali za um ona nije ništa specijalno, on samo želi ispuniti svoja očekivanja a ne može vidjeti da ni um, on sam, ne može postojati bez te istinske prirode jer ona je svjesna i za "njegove" valove misli, očekivanja, predodžbe i vjerovanja koja samo prolaze našom prirodom koja obuhvaća sve, sve valove i ritmove.

More smo kojem valovi samo plutaju jer valovi su samo more u gibanju.
A u dubini mora samo mir.
Zar neki val mora biti nešto drugo osim vala da bi bio more?

[boo-boo]

Happyning kaže:

Patnja je pokušavanje bježanja od trenutka, života.

Zato je Instant oslobađajuć jer u instantu ne može razmišljati o instantu.

Pokušavao sam pobjeći od života, od postojanja, od težine života.
Pokušavao sam pobjeći od života u nekakvu prosvijetljenost, u samo "dan" i "svijetlo" koje će me osloboditi od prirodne izmjene dana i noći života.

Dubokim i iskrenim priznanjem da se život događa tako kako se događa, da je život to što jest i koji uključuje sva iskustva života bilo radosna ili bolna je život. Život je uvijek tu a ja sam ga tražio i istovremeno bježao od njega.

Život uključuje Sve.
Stalno mi je šaputao:" Probudi se! Ja sam to sve."

To što sam tražio je oduvijek prisutno a to nisam vidio jer sam mislio da je život nešto drugo.

Ovo što sam tražio uopće nije bilo sakriveno. Bilo je sakriveno samo mojim nejasnim predodžbama kako bi život trebalo izgledati i biti.

Polako mi je postalo jasno da je stvar u samom življenju života kakav jest.
To mnogi ne žele ćuti jer to nikako od odgovara predodžbama kakav bi život trebao biti. Zato to buđenje u većini slučaja nije ni najmanje ugodno. To je smrt tragatelja. I tu "neugodnu" spoznaju na kraju treba iskreno priznati. Jer se pojavljuje pitanje što dalje nakon te spoznaje.

Nakon te spoznaje još ostaje naše staro Ja koje se bori protiv te spoznaje. Navika, zona ugode i prividna sigurnost u poznatom, starom i naviknutom.

Spoznaja buđenja nije kraj, tek nakon spoznaje stvari znaju postati zaista turbolentne pogotovo ako se postepeno i u skladu svojeg ritma ponizno i iskreno ne prihvati ta spoznaja. Stvari se ne mogu prisiljavati. Nerealno je očekivati da drvo izraste preko noći.

Spoznaja da je ono što smo tražili samo Ovo, donosi veliko razočarenje a potom i veliko olakšanje ako se postupno ponizno iskreno prizna i dopusti da je to To.

Život je tu bio od samog početka. A život uključuje sve, dan i noć, radost i bol . Sveobuhvatan je i pun.
A pokušaj bježanja od u nešto, nije nikakav spas nego patnja.

Nitko od može pobjeći od života, od ovog što se baš sada u ovom instantu događa.

Život samo jest kao što i ja samo jesam.

Ja nisam nekakva osoba na nekakvom pijedestalu u odnosu na nekog, osoba koja je posebna u nekom duhovnom smislu. Ja samo živim svoj život.

Samo sam sam za sebe "otkrio" toplu vodu, i zato pišem iz šupljeg u prazno.

s a v r š e n o

[- nya -]

Ponekad se cudim.
Zivotu.
Kako sve to stoji i po-stoji. I stvara se i (naizgled) nestaje. I mijenja se. Raste. Pada. Tece. Vrti. Hoda. Trci. Plese. Igra. Dize. Spusta. Grmi. Ljubi. Smije. Veseli. Tuguje. …
Krece se.
Zivota puno.
I dise...
…
Sad. I sad. I sad. I sad. I sad………………………..
Zivot u meni se prepozna u samom Sebi.
Ispuni se Sobom.
I suZive (za)Jedno cudeci se…

---

A ponekad se Punina Zivota ‘izgubi’ u punini uma. Punina uma izroni na povrsinu Zivota, zamuti videnje i svijet postane… obican. Postoji. Svijet. Zivot. Svemir. Zvijezde. Ja… Pa sto? (Obicna igra slucajnosti, vele neki… ) I koga briga za Veliki Zivot kad postoje problemi i obveze i prosudbe i banalne price i zurba i ljutnja jer stvari nisu bas kakve zelim i kaos ljudi cije se punine uma pocesto nekontrolirano prelijevaju i sudaraju s bujicama umova drugih ljudi i lose vijesti dnevnih dogadanja i ruzno vrijeme i jucer i sutra i zasto ovako jer moglo bi onako i sto ako ovo, a sto ako ono…
I ponekad zaboravim da ispod i usred i cak i u toj punini uma, po-stoji -

Punina Zivota.
Jer ne moze - ne Postojati.
I Dise.
Sad.
I sad. I sad. I sad. I sad…………………….

[Happyning]

Problematiziranje ili proživljavanje. Pitanje je sad.

Um sve pretvara u nekakav problem koji treba riješiti. Upire u nešto, okrivljava drugog ili ja, mene..uvjete,situacije, Boga, nekakvu silu, karmu, sudbinu...
Upire u nešto odvojeno "izvana" nešto drugo. Mora nešto rješavati i ide toliko daleko od praktičnog da i istinu mora razriješiti, okriviti nekog, nešto, uvjetovati...

Je li življenje zaista problem? Je li sam život zaista problem? Je li je zaista pogreška Cjeline što smo se rodili, živimo i proživljavamo sve i svašta ?


Tko ili što stvara problem od života?

Nije li prirodno biti usmjeren prema životu, za ProŽivot, proživljavanje umjesto prema problemu, fokusirani prema "življenju kao problem i u stalnim problemima."

Tko je izmislio taj Problem Problema?

Što ako u biti nema nečeg takvog kao "tvorevine", "forme ", "pojave", "objašnjena" kao Problem?

Je li Priroda, Bog, Svemir, vremenske prilike griješe?
Je li kiša ili jako toplo sunce u temelju problem i neka greška?

Je li baš "Problem" stvara "Probleme"?
U čemu, u kome je Problem?
Tko ili što stvara tu "stvar" zvanu "Problem"?

[Happyning]

"Spoznaja" nekog da je naša istinska priroda duša, dok je "druga" spoznaja da je život san ili iluzija, a opet sasvim "različita" od "neke osobe" realizacija da nema slobodne volje, da je sve samo bog, priroda, energija, titranje, inteligencija svemira, jedan jedini cjeloviti protok bez odvojenosti...da je sve Jedno bez odvojenosti je na kraju jedno te isto, samo što je to "svatko" shvatio na "svoj" jedinstveni način. "Shvatit"će "ona ili onaj" u kome je usađena ta želja da shvati, ona ili onaj koji nema tu želju nema što brinuti kao ni onaj koji želi shvatiti. Ništa se ne može izbjeći.

Taj život, postojanje ovo sad, tu, ovdje i uvijek ovaj tren... Neuhvatljiv treptaj postojanja što god ja mislio, osjećao, percipirao...
To je Bogatstvo sakriveno iza ljudske uvjetovanosti.

To bogatstvo uključuje sve. Baš sve. I radost i bol. Patnja je što mi kao ljudska bića to bogatstvo definiramo u formu radosti i boli a time želimo postići jedno a pokušavamo izbjeći drugo. Nema neke stalne forme samo vječna reforma.

Sva naša djela, odgovornosti, Želje, odluke, nagnuća, pojave bolesti, starenje, nesporazumi...su kretanje izražaj Cjeline, ne nas kao odvojene jedinke od cjeline. Mi smo Cjelina.

More smo i njeni valovi koji se pojavljuju kao različiti i odvojeni valovi od mora.

Imam osjećaj da sam baš tu gdje trebam biti kako god to iz ljudske perspektive izgledalo. To nisam ja nego Cjelina.

Valovim se ali uvijek sam more.

More se mora valoviti.misli...osjećaji, ideje, uvjerenja, tijelo, ljudi, vrijeme,okolnosti se neprestano mijenjaju. Ali more je more a valovi se stalno izmjenjuju.

Što raditi? Ništa! Jer "mi" ionako "radimo" ovo, ono što radimo. Opustimo se, valovimo se i budimo "mi" to što i jesmo.

Može biti to samo što jest a to što jest uključuje sve što "mi" neprestano radimo, osjećamo, mislimo...

Ovo Tu i privremeno Sada što jest se na sreću ili na žalost ne može pobjeći za sad ali u sjedećem trenu tko zna...

Odgovori će doći u svoje vrijeme i bez pitanja.

[yeeeah]

Kada ćemo vidjet unaprijed svoje korake, koje ne možemo vratiti nazad jer ih ne vidimo. Kad ćemo razumjeti sebe i prekiniti tu šutnju u šumi odaziva iz ne poznatih smjerova. Ljubav koja ne dolazi ni odkud, nestaje tamo odakle je došla. Sa izvora sreće, bačena između neravnih stihova nečujnih prizora. Pogled unazad i pogled unaprijed isprepleču se na točci ne znanja. Onaj tko biva u pravu, ne biva u pravu. Onaj koji čeka, dočeka izvor sreće iz svog stalnog čekanja. Stvara se bespotrebna patnja u noć prije spavanja, prije svitanja novog dana. Dakako da su se i stvari mogle drukčije odvijati, ali kako bi onda naučio biti postajan i dotrajan ? Možda svojom voljom, ili nečijom drugom. Uvijek boli kad se čovjek slomi. Kao da ga netko pogodi i on se savije, al svejedno stoji. Još je jača zemlja koja ga inspirira da pogleda u drugi smjer istog vjetra i do potraži novi smjer i jaču snagu.

[Happyning]

"Pomak" sa sadržaja svijesti na svijest koja je neodvojiva i netaknuta promijenjivim, prolaznim sadržajem svijesti.

Uf ta "duhovnost"!
Ne znam da li bih se smijao ili plakao!?

A opet "To" nešto, poStoji i na kojem ili u kojem se odigravaju sva pitanja, smijanja i plakanja...sva drama i komedija.

Začarana čarolija samom sobom. Oko koje se pravi da ne vidi samo sebe. Kako da oko vidi svoje oko, "sebe"?

[zgescape]

Svaki covjek je hram. Svaki covjek je drugaciji i razlicit. Svaki covjek kao jedinka je divan, pun poput oceana. Ogromne i nepredvidove snage i prevelik za poptuno istrazivanje. Svaka jedinka u sebi nosi vatru, moc, ljubav, mir, zivot. Svaka jedinka djeluje za sebe, zivi za sebe, ima svoje misli, zelje, teznje, i svaka jedinka vidi zivot drugacijim pogledom. Svaka jedinka je ovisna. A opet svi smo mi medusobno isprepleteni, i svi utjecemo jedni na druge. Zajedno cinimo jednu veliku kaoticnu, neuskladenu, eksplozivnu skupinu. Cim se nekoliko jedinki udruzi, oslabi ono divno, a pokrenu se obrane i napadi u svim smjerovima. I rodi se napetost koja izrasta u sve ono negativno i jako. Ponegdje sretnemo one divne jedinke ispunjene mirom i ljubavi, prisjetimo se da smo duboko u sebi isto takvi, ali smo zaboravili kako se tako zivi. Zaboravili smo da je zivot poput cudnog, divnog sna, da smo zurbe, negativnosti, bolesti izmislili sami i prihvatili ih kao normalne. Pustamo da nas gone tudi sni, koji su rezultat necije zavisti, pohlepe, zaludenosti. Ali to ne vidimo, jer smo trazenjem tudeg sna prihvatili i njegovu zavist i pohlepu i zaludenost.

[Happyning]

zgescape kaže:

Svaki covjek je hram. Svaki covjek je drugaciji i razlicit. Svaki covjek kao jedinka je divan, pun poput oceana. Ogromne i nepredvidove snage i prevelik za poptuno istrazivanje. Svaka jedinka u sebi nosi vatru, moc, ljubav, mir, zivot. Svaka jedinka djeluje za sebe, zivi za sebe, ima svoje misli, zelje, teznje, i svaka jedinka vidi zivot drugacijim pogledom. Svaka jedinka je ovisna. A opet svi smo mi medusobno isprepleteni, i svi utjecemo jedni na druge. Zajedno cinimo jednu veliku kaoticnu, neuskladenu, eksplozivnu skupinu. Cim se nekoliko jedinki udruzi, oslabi ono divno, a pokrenu se obrane i napadi u svim smjerovima. I rodi se napetost koja izrasta u sve ono negativno i jako. Ponegdje sretnemo one divne jedinke ispunjene mirom i ljubavi, prisjetimo se da smo duboko u sebi isto takvi, ali smo zaboravili kako se tako zivi. Zaboravili smo da je zivot poput cudnog, divnog sna, da smo zurbe, negativnosti, bolesti izmislili sami i prihvatili ih kao normalne. Pustamo da nas gone tudi sni, koji su rezultat necije zavisti, pohlepe, zaludenosti. Ali to ne vidimo, jer smo trazenjem tudeg sna prihvatili i njegovu zavist i pohlepu i zaludenost.

u svoj toj paradoksalnosti Istina, Bog, Priroda, Energija...je autentična a opet je istovremeno sveobuhvatna za svaku "različitu formu".

Bog je autentik.

Raznolikost Istog

[friendship]

život je komedija, ili tragedija, kako ga već shvatiš i želiš shvatiti - ovo je netko mudar rekao i čini mi se doista točnim

u nekim svjetlijim fazama kad je razmišljanje i poimanje vlastite percepcije bilo dio moje svakodnevice, došao sam do zaključka koji vodi u upravo komično/tragičnu reakciju: da se ne mogu definirati jednoobrazno. da u meni postoji tjelesno biće, duhovno biće, da svaki dio mene ima svoje želje koje su derivirane iz ono što ga privlači...i da to dvoje u pravilu nije spojivo u nekoj realnoj situaciji. kao borba dvije osobe, ja tjelesni i ja duhovni od kojih svaka traži svoje

danas doista i vjerujem da to i jesu dvije osobe, samo fuzionirane na neki čudan način u jednu osobu. interesantno, duhovna osoba uživa kad se tjelesna osoba nečeg njoj dragog odrekne, ali s radošću, i zaključkom 'meni to ne treba'. duhovni ekvivalent tog stanja je kompenzacija koju osjeća i ona tjelesna osoba

danas su mi strani razmišljanju ljudi koji kažu 'život je lijep'. neka ljepote i ima svuda oko nas, mogućnost da u njoj uživamo nam je ili dana, ili nam je uskraćena

ljubav je interesatna. kad je čovjek prožet ljubavlju osjeća se da tek onda živi. ne samo to. ja sam ljubav autentično osjećao kao živo, egzistentno tkivo. da li smo živi onoliko koliko volimo?

[zgescape]

Happyning kaže:

u svoj toj paradoksalnosti Istina, Bog, Priroda, Energija...je autentična a opet je istovremeno sveobuhvatna za svaku "različitu formu".

Bog je autentik.

Raznolikost Istog

Znala sam da postoji kraći način da se to kaže

[Happyning]

friendship kaže:

život je komedija, ili tragedija, kako ga već shvatiš i želiš shvatiti - ovo je netko mudar rekao i čini mi se doista točnim

u nekim svjetlijim fazama kad je razmišljanje i poimanje vlastite percepcije bilo dio moje svakodnevice, došao sam do zaključka koji vodi u upravo komično/tragičnu reakciju: da se ne mogu definirati jednoobrazno. da u meni postoji tjelesno biće, duhovno biće, da svaki dio mene ima svoje želje koje su derivirane iz ono što ga privlači...i da to dvoje u pravilu nije spojivo u nekoj realnoj situaciji. kao borba dvije osobe, ja tjelesni i ja duhovni od kojih svaka traži svoje

danas doista i vjerujem da to i jesu dvije osobe, samo fuzionirane na neki čudan način u jednu osobu. interesantno, duhovna osoba uživa kad se tjelesna osoba nečeg njoj dragog odrekne, ali s radošću, i zaključkom 'meni to ne treba'. duhovni ekvivalent tog stanja je kompenzacija koju osjeća i ona tjelesna osoba

danas su mi strani razmišljanju ljudi koji kažu 'život je lijep'. neka ljepote i ima svuda oko nas, mogućnost da u njoj uživamo nam je ili dana, ili nam je uskraćena

ljubav je interesatna. kad je čovjek prožet ljubavlju osjeća se da tek onda živi. ne samo to. ja sam ljubav autentično osjećao kao živo, egzistentno tkivo. da li smo živi onoliko koliko volimo?

"da se ne mogu
definirati jednoobrazno" ---> to je dubOko. Na nama i u nama je sve.

Dok smo u "takvoj" Svijesnosti onda se ne možemo definirati u nešto kao dobra osoba, nedobra osoba, uspješna ili neuspješna osoba, osoba koja se privremeno nalazi u stanju radosti, cjeline, nesigurosti, očaja...u čemu god. Medij smo za sve to a da se neograničavamo time što smo "kao" trenutno: kakve misli imamo, u kakvom smo raspoloženju, sve to nismo ali opet jesmo kao privremena forma koja nikad nije statična.

Pokušaj da nam uvijek sve bude super je poricanje tijeka života. More se valovi. A more voli svoje valove jer valovi su more.

Da li smo živi onoliko koliko
volimo?
Sjetimo se trenutaka kad smo bili zaljubljeni u nekoga.
Kad smo bili zaljubljeni vanjski svijet oko nas se nije promijenio, ali mi se jesmo a time i vanjski svijet. Tada jedino živimo kad smo zaljubljeni u život. Tada u punini živimo prigrljujući sve Jo-Jo predstave života.

Po meni živ sam tek kad potpuno prihvačam a time i volim život, sebe osobu, pa čak i bol koja boli jer je i to dio života koji samo ukazuje da sam živ, da postojim i da ne pravim svoju misaonu dramu od života.

Zar nije sve super kad smo zaljubljeni? čak ni neki problem nije više percipiran kao problem.

[friendship]

@happyning: ne znam gdje sam to spominjao zaljubljenost ne znam, zaljubljenost sam doživio kao neki portal u ljubav, i po mom iskustvo to je dvoje tada bilo neodvojivo...ali ljubav je ono što sam doživio kao živo tkivo, a ne zaljubljenost. a ljubav je jedna i nije limitirana samo na zaljubljenost, već na sve. ali to tkivo se uspostavlja između dva živa bića. no ljubav uvedena preko zaljubljenosti je jako iskustvo, to je intenzivna ljubav

ako netko shvati to kao živo tkivo, može se dalje zapitati o tome koliko mi jesmo živi. jer čovjek ima tu mogućnost uspostavljanja vlastitih matrica virtualne stvarnosti i mentalnih programa, koji negiraju ono što je u čovjeku uistinu živo, do granice kad čovjek može sam sebe dovesti u stanje automata. dakle automat nije živ, on imitira život. mi smo živi onoliko koliko smo udaljeni od tog automatizma

što su osobine živog? ljubav, volja, svjesnost. naravno da to nisu samo osobine. svaku od njih definira kvaliteta slobode, i iz slobode one proizlaze. pa se može reći i živ sam onoliko koliko imam volje, kao i živ sam onoliko koliko sam svjestan

ja ih vidim kao različite manifestacije istog. naravno da u konačnici to vodi u jedninu, da je živo tkivo svud oko nas i u međuprostoru i da se gube granice ja i ti. no ovo ne negira i da je individualnost jednako stvarna, premda je ono što nas čini živima u svom izvorištu nedjeljivo

[Happyning]

friendship kaže:

@happyning: ne znam gdje sam to spominjao zaljubljenost ne znam, zaljubljenost sam doživio kao neki portal u ljubav, i po mom iskustvo to je dvoje tada bilo neodvojivo...ali ljubav je ono što sam doživio kao živo tkivo, a ne zaljubljenost. a ljubav je jedna i nije limitirana samo na zaljubljenost, već na sve. ali to tkivo se uspostavlja između dva živa bića. no ljubav uvedena preko zaljubljenosti je jako iskustvo, to je intenzivna ljubav

ako netko shvati to kao živo tkivo, može se dalje zapitati o tome koliko mi jesmo živi. jer čovjek ima tu mogućnost uspostavljanja vlastitih matrica virtualne stvarnosti i mentalnih programa, koji negiraju ono što je u čovjeku uistinu živo, do granice kad čovjek može sam sebe dovesti u stanje automata. dakle automat nije živ, on imitira život. mi smo živi onoliko koliko smo udaljeni od tog automatizma

što su osobine živog? ljubav, volja, svjesnost. naravno da to nisu samo osobine. svaku od njih definira kvaliteta slobode, i iz slobode one proizlaze. pa se može reći i živ sam onoliko koliko imam volje, kao i živ sam onoliko koliko sam svjestan

ja ih vidim kao različite manifestacije istog. naravno da u konačnici to vodi u jedninu, da je živo tkivo svud oko nas i u međuprostoru i da se gube granice ja i ti. no ovo ne negira i da je individualnost jednako stvarna, premda je ono što nas čini živima u svom izvorištu nedjeljivo

ni ja neznam ako si, zašto bi, zbog čega bi ili zbog koga bi spomenuo zaljubljenost.

ni ja sam ne znam kako je ovaj, taj, post došao u odnosu na tvoj i zašto.
Znam samo da je riječ: "Zaljubljenost" samo prst koji ukazuje na neizrecivo. U tom trenutku tvoj post me je usmjeravao u tom smjeru.

Zaljubljenost u što, zašto i kada?

Što god da nam se dogodi je događanje. A neuvjetovana ljubav prema tome je zaljubljenost. Teško nam je ponekad ali i to je Ljubav.

Riječ "zaljubljenost" je samo nešto što upire u neizrecivo, izvan riječi i prije svake riječi.


"kod Ljubav" voli sve.

Kakva je to ljubav koja ne voli sve??

[Happyning]

A tko zna što sutra donosi, samo neka svatko u svom srcu svijetlost radosti nosi, što God da sutra donosi.