Postoji li najmanja stvar?

[gricko80]

Pogledaj ovdje
http://htwins.net/scale2/

[addx]

IMO, postoji najmanja stabilna(harmonicna) konfiguracija oscilirajucih(orbitirajucih) kvarkova(valova energije kojih ima vise vrsta).

Takve harmonicne konfiguracije cine elementarne cestice i ocito postoji samo nekoliko stabilnih - elektron-pozitron, proton-antiproton, neutrino-antineutrino itd i nekih manje stabilnih (s vrlo kratkim vremenom poluraspadanja)

Svemir nije digitalan ni u kojem obliku. Ali "harmonije" konfiguracija valova energije su moguce samo u odredjenim frekvencijama u ovisnosti od jacine i vrste konstituirajucih energetskih valova.

Kompleksnije konfiguracije cestica/kvarkova tipa atom predvidjaju i konfiguraciju za harmonican razmjestaj elektrona u odnosu na jezgru pa tako imamo te elektronske razine i ljuske itd.

Osciliranje(orbitiranje?) kvarkova unutar cestica je upravo razlog zasto ne mozemo istovremeno znati poziciju i moment.

To se moze lako zamisliti i opisati. Uzmimo sustav zemlje i mjeseca i zamislimo da smo neki svemirski brod koji ide prema tom sustavu. Zamislimo da svemirski brod ima neki laser-senzor koji moze opiciti po mjesecu, reflektirati od njega i izmjeriti mu brzinu relativno na sebe (ala policijski lidar). Recimo da mjesec orbitira stalno iznad ekvatora i da mi picimo direktno/okomito prema ekvatoru u ravnini s ekvatorom.

E sad, recimo da taj sustav zemlje i mjeseca shvacamo kao jednu cesticu i pokusavamo izmjeriti brzinu toj cestici relativno na sebe tj. svoj svemirski brod. Ako pogodimo mjesec kad je ISPRED zemlje izmjeriti cemo tocnu brzinu sustava. Ali necemo znati uopce obodnu brzinu mjeseca(moment). Ako pogodimo mjesec kad je BOCNO - izmjeriti cemo brzinu sustava/cestice plus(ili minus, ovisi s koje strane) obodnu brzinu mjeseca. E tu sad vise vise nismo sigurni koji dio brzine je moment sustava a koji dio je brzina sustava. IMO, tako nekako to ide i u kvantnoj mehanici samo ne tako jednostavno jer dinamika gibanja kvarkova/valova unutar cestice nije bas sasvim jasna kao sto je jasno gibanje mjeseca oko zemlje. Ipak eto, ja sam si nasao analogno cisto newtonowski-mehanicko objasnjenje.

[gricko80]

lijepo si to sve objasnio , zanimljivo.
Samo ako mozes dodatno malo pojasnit ovu usporedbu, nisam skuzio sto je to brzina mjeseca(moment) a sto je brzina sustava . Kojeg sustava ?
Kako mislis kada je mjesec bocno i kada je ispred . Uvijek je ispred zar ne ? ako se vrti oko zemlje, znaci da je uvijek za neku poziciju sa zemlje mjesec ispred... ? ako sam dobro skuzio....

[addx]

gricko80 kaže:

lijepo si to sve objasnio , zanimljivo.
Samo ako mozes dodatno malo pojasnit ovu usporedbu, nisam skuzio sto je to brzina mjeseca(moment) a sto je brzina sustava . Kojeg sustava ?
Kako mislis kada je mjesec bocno i kada je ispred . Uvijek je ispred zar ne ? ako se vrti oko zemlje, znaci da je uvijek za neku poziciju sa zemlje mjesec ispred... ? ako sam dobro skuzio....

Sustav je [zemlja i mjesec] skupa.

Mjesec je "ispred" zemlje kada se nalazi na pravcu izmedju svemirskog broda iz kojeg gledamo i zemlje.

Probat cu primitivno nacrtat

Legenda
x - svemirski brod
o - mjesec
O - zemlja

Mjesec "ispred" zemlje:

x                  o     O

Mjesec "pored" zemlje:

                         o


x                        O

Kada je mjesec ispred zemlje giba se prema nama jednakom brzinom kao i zemlja. Obodnu brzinu u tom trenutku ne mozemo izmjeriti radarom/laserom.

Kada je mjesec pored zemlje, giba se prema nama jednakom brzinom kao i zemlja plus njegova obodna brzina s jedne strane ili minus njegova obodna brzina s druge strane.

Zbog toga sto mjesec izvrsava malo kruzno gibanje na dugackom pravcu gibanja tog sustava mjeseca i zemlje, ovisno o poziciji, njegova obodna brzina je paralelna s pravcem gibanja sustava a nekad je okomita.

[GalaGuru]

Jedino ako postoji jedna čestica koja se ne može dijeliti ili bude uništena ako je se pokuša dijelit.

[implosive]

Valjda je crna materija "manja stvar"!?

Zgodno je to pitanje jer u principu nikad nemaš odgovor. Ograničen si čulima a čim postoji ograničenje postoji pitanje što stoji izvan ograničenja!?
Možda malo, možda ništa, možda sve.

[lavore]

Postoji najmanja stvar, ona je beskonačno mala.

[dominik01]

NOBUNAGA kaže:

Pozdrav

Eto, razmišljao sam malo o nekim stvarima i onda mi je došla misao: Postoji li najmanja stvar? Prije je najmanja stvar bila zrno pijeska ili prašine, zatim je stigao atom (ne dijeljiv), od tamo smo dobili protone, neutrone i elektrone I na kraju sad imamo quarkove. Je li to zbilja najmanja stvar koja postoji?

Moj tijek razmišljanja je slijedeći: recimo da sam ja otkrio nešto što je manje or quarka. To nešto slići na sferu koju sam nazvao Nobis

http://crielageometria.files.wordpre...1/02/sfera.jpg

Od čega se ona sastoji? Ako se sastoji od nečega, znači li to da nije najmanja stvar, pošto bi njen sastav bio manji od stvari koja je čini? Čak i da je ta sfera jedno klupko niti (sfera Nobis se onda sastoji od istoimenog materijala Nobis), zar se ne bi onda teoretski mogao odrezati komadić te niti? Bi li to onda bila najmanja stvar ili bi mogli tako sjeckati u beskonačnost? Također kada bi imali još moćniji mikroskop, bi li našli da se to klupko sastoji od manje tvari, a tvar se sastoji od još manje tvari i tako u beskonačnost?

Možda bi tema bila bolja da ju je netko pametniji otvorio, ali što je, tu je

ne obezvrijeđuj svoju pamet! Najmanja stvar je ona koja svojim postojanjem daje, a djeljivošću uništava život, sve drugo nije vrijedno nazivati bilo kakvom "stvari"

[stilihon]

NOBUNAGA kaže:

Pozdrav

Eto, razmišljao sam malo o nekim stvarima i onda mi je došla misao: Postoji li najmanja stvar? Prije je najmanja stvar bila zrno pijeska ili prašine, zatim je stigao atom (ne dijeljiv), od tamo smo dobili protone, neutrone i elektrone I na kraju sad imamo quarkove. J...

Odgovor je jednostavan jer smo na filozofiji - najmanja stvar postoji a to je ona stvar koja je manja od svih drugih stvari

U tvojem pisanju ima nedosljednosti zato jer pitanje glasi, da li postoji najmanja stvar a diskusija ide u smjeru postojanja najmanje čestice. Jer protoni, neutroni, kvarkovi nisu stvari već čestice. Odgovor je isti kao za stvar: najmanja čestica postoji a to je čestica manja od svih drugih čestica.

Pitanje je zapravo trebalo glasiti: da li je (već) poznata najmanja čestica. E to pitanje nije za filozofiju već za rub znanosti

[Gary-lee]

stilihon kaže:

Odgovor je jednostavan jer smo na filozofiji - najmanja stvar postoji a to je ona stvar koja je manja od svih drugih stvari

U tvojem pisanju ima nedosljednosti zato jer pitanje glasi, da li postoji najmanja stvar a diskusija ide u smjeru postojanja najmanje čestice. Jer protoni, neutroni, kvarkovi nisu stvari već čestice. Odgovor je isti kao za stvar: najmanja čestica postoji a to je čestica manja od svih drugih čestica.

Pitanje je zapravo trebalo glasiti: da li je (već) poznata najmanja čestica. E to pitanje nije za filozofiju već za rub znanosti

Ovo je najbolji i jedini potpuni odgovor.
"Stvar podrazumijeva materijalne dijelove prirode, koji se mogu osjetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti ili za njih postoje pretpostavke da će nastati u budućnosti."
Dakle, po definiciji "stvari" i boldanom dijelu logicno je zakljuciti da najmanja stvar postoji

[NOBUNAGA]

stilihon kaže:

Odgovor je jednostavan jer smo na filozofiji - najmanja stvar postoji a to je ona stvar koja je manja od svih drugih stvari

U tvojem pisanju ima nedosljednosti zato jer pitanje glasi, da li postoji najmanja stvar a diskusija ide u smjeru postojanja najmanje čestice. Jer protoni, neutroni, kvarkovi nisu stvari već čestice. Odgovor je isti kao za stvar: najmanja čestica postoji a to je čestica manja od svih drugih čestica.

Pitanje je zapravo trebalo glasiti: da li je (već) poznata najmanja čestica. E to pitanje nije za filozofiju već za rub znanosti

Zahvaljujem na ispravku. Nisam znao da li bi nešto manje od quarka se još uvijek klasificiralo kao čestica ili ne, pa sam onda stavio "stvar"

Filozofski dio dolazi ako bi dobili pozitivan odgovor, tj. da postoji manja čestica od današnje najmanje. Onda bi se mogli pitati postoji li manja od nje, pa još manja i možemo li ići tako u beskonačnost?

[vamvam]

NOBUNAGA kaže:

Zahvaljujem na ispravku. Nisam znao da li bi nešto manje od quarka se još uvijek klasificiralo kao čestica ili ne, pa sam onda stavio "stvar"

Filozofski dio dolazi ako bi dobili pozitivan odgovor, tj. da postoji manja čestica od današnje najmanje. Onda bi se mogli pitati postoji li manja od nje, pa još manja i možemo li ići tako u beskonačnost?

Gledaj to s druge strane. Ako bi mogli tako ići u beskonačnost onda bi sve bilo beskonačno veliko jer bi se sastojalo od beskonačno mnogo nečega što je beskonačno malo. Ako bi onome što je na taj način najmanje pridružili dužinu 1, sve ostalo bi bilo beskonačne dužine.

A ako krenemo od toga da stvari i pojave oko nas nisu beskonačno velike, ono što je beskonačno malo ima dužinu koja se beskonačno malo razlikuje od nule pa, ako toj dužini pridružimo oznaku 0, učinili smo beskonačno malu pogrešku koja je beskonačno manja od ostalih pogrešaka koje u mjerenju možemo učiniti. Zato, ako kažemo da ono što je beskonačno malo ne postoji, time smo učinili beskonačno malu pogrešku. Razlika između postojanja i nepostojanja nečega što je beskonačno malo je beskonačno mala, tj postojanje i nepostojanje se u tom slučaju tako malo razlikuju da ih je nemoguće razlikovati. Ako bi ih mogli razlikovati to onda po samoj definiciji više ne bi bila beskonačno mala razlika, pa ni ta stvar ili čestica po definiciji ne bi bili beskonačno mali.

[ozus]

Najmanja stvar svakako postoji odnosno egzistira dok je svijest o njenoj ezistenciji druga stvar. Niti jedna stvar koja je trenutno definirana kao najmanja ne mora biti i najmanja stvar koja egzistira ali je najmanja stvar o čijoj egzistenciji postoji spoznaja. Ako govorimo isključivo o dimenziji stvari onda je najmanja stvar ona koja ima manju dimenziju od bilo koje druge stvari, usporedno naravno jer pitanje koje postavljeno zahtjeva usporedbu. Ona ne mora biti unikatna, moguče je da postoji više stvari čija je dimenzija jednaka a ujedno i manja od dimenzije bilo čega drugoga. Također ona ne mora biti konstantna jer kako se stvarnost u kojoj egzistira mijenja nešto može poprimiti i manje dimenzije od nje a i ona se može promjeniti. Ali vjerojatno uvijek egzistira nešto što je dimenzionalno najmanje

[ozus]

Također pojam najmanje onda ne može biti stvar perspektive pošto je perspektiva ovisna o spoznaji odnosno percepciji, sama egzistencija je neovisna o ovome

[JA KOJI JESAM]

stilihon kaže: Pogledaj post
Odgovor je jednostavan jer smo na filozofiji - najmanja stvar postoji a to je ona stvar koja je manja od svih drugih stvari

U tvojem pisanju ima nedosljednosti zato jer pitanje glasi, da li postoji najmanja stvar a diskusija ide u smjeru postojanja najmanje čestice. Jer protoni, neutroni, kvarkovi nisu stvari već čestice. Odgovor je isti kao za stvar: najmanja čestica postoji a to je čestica manja od svih drugih čestica.

Pitanje je zapravo trebalo glasiti: da li je (već) poznata najmanja čestica. E to pitanje nije za filozofiju već za rub znanosti

NOBUNAGA kaže:

Zahvaljujem na ispravku. Nisam znao da li bi nešto manje od quarka se još uvijek klasificiralo kao čestica ili ne, pa sam onda stavio "stvar"

Slažem se sa komentarom 'stilihona', i mislim da je usmjerio tvoju radoznalost na konkretnija pitanja. Dakle, tebe uistinu interesuje da li postoji najmanja čestica, tj. da li postoji čestica manja od do danas poznate 'najamanje'.

Kada postaviš i takvo pitanje onda je jasno da se radi o potrebi da se u razumu postavi granica mjerljivog. Međutim, po svojoj prirodi razum je projektor a ne kreator, te stoga projektuje ono što je već na nivou duha i Umom kreirano. Razum je projektor kontiniuma. Zato kontinuirana projekcija prostora i vremena tjera Biće da u svojoj Svjesnosti koju gradi i nadgrađuje proširenjem spoznatog, traži kraj kontiniumu. I šta se s tim može zaključiti?

Kontinium je beskonačan ali se takođe može doživjeti i konačnim. Beskonačnost kontiniuma se doživljava kada se pažnja Bića usmjeri na proces projekcije. Pri tom, iz tačke iz koje se pažnja usmjerava na proces, proces je nezaustavljiv, dakle niti mu se može odrediti početak niti njegov kraj. Ne može se dakle reći: "Ovo što odavde gledam počelo je ovdje a završit' će se ondje', jer Biće koje je koncentrisalo svoju pažnju na sam proces projekcije nema moć sveobuhvatnosti cjelovitog procesa, stoga nema ni mogućnost donošenja zaključka o konačnosti tog procesa. Za njega, proces je beskonačan. Tako, zamišljajući svemir, (zamišljajući kažem, jer se iz te pozicije svemir ne može sagledati kao konačnost), Biće bi zaključilo da Svemir, recimo, jesu sve pojave, čestice u prostoru. Ali ako je sve to u prostoru, u čemu je prostor? Čim je nešto u nečemu, ono nagovještava da to nešto mora da bude u nečemu većem, u nečemu koje može da ga udomi.To je priroda kontiniuma.

Iz istog pristupa dolazi i pitanje o najmanjoj čestici. Razumom Biće jedino može doživjeti kontinium, te stoga, ukoliko je s razumom poistovijećeno, ono će uvijek tražiti kontinuitet na ono što je u svim smijerovima već spoznalo, dakle kontinuitet spoznaje. Najmanja spoznata stvar (čestica) će tad navoditi Biće da traži kontinium smanjenja i tako u nedogled. I da li to znači da će i da ga pronalazi? Da. Naravno. Kada se u u razumu pojavi zamislivo nešto, razum će da ga za Biće koje to zamišlja i da ga pojektuje kao 'postojeće nešto', česticu... tome naravno prethodi percepcija.

[JA KOJI JESAM]

Konačnost kontiniuma se takođe može sagledati, kada Biće pomjeri svoju pažnju sa procesa na cjelinu, na sam projektor koji omogućava proces; na razum. Dakle, Biće mora da centrira svoju pažnju u duhu. U duhu, kontinium je Jedno, konačno. U duhu se može pronaći i istina o beskonačnosti, i može se zaljučiti da je beskonačnost uistinu konačna. Naime, u duhu, sve što smo zamišljali više ne zamišljamo, jer smo izvan razuma kojim mislimo, te i razum i sve što je u njemu znamo kao Jedno. Duh je sveobuhvatnost onoga što je u našoj pažnji i manifestuje se kao Znanje u Jednom, o tom sve-obuhvaćenom. U duhu možemo ‘vidjeti’ da prostor postoji jedino kao određenost praznine, određen koordinatama projektovanih objekata u toj praznini. Praznina, sama po sebi, nije prostor niti je kontinium, već je neodređenost. Jedino dodavanjem objekata (dva ili više) može se stvoriti doživljaj određenosti ili prostornosti praznine. Pri tom, naravno postojanju i jednog i drugog, i praznine i objekata mora da svjedoči nešto treće... to je subjekat, u kojemu je koncentrisana volja i pažnja Bića-apsoluta.

Dakle, ako znamo da je postor određenost praznine, određena koordinatama projektovanih objekata u njemu, onda znamo i da je prostor konačan, dakle da je univerzum konačan u svakom jednom trenu. Kada ga gledamo kao projektovanu cjelinu, univerzum (kosmos) je konačnost svih pozicija projektiovanih objekata u toj praznini, dok postavljajući svoju pažnju u bilo koju projektovanu česticu, dakle u pozicijau koja određuje njeno mjesto između ostalih projektovanih čestica, gubimo sveobuhvatnost pažnje, postavljamo se dakle u jednu poziciju među svim pozicijama cjeline i iz njene koordinate posmatramo projekciju ostatka projektovanog univerzuma, kosmosa, koji tad ima tendenciju da se širi i skuplja do u beskonačnost, u zavisnosti od brzine našeg kontinuiraniog spoznavanja. Spoznaja se vrši razumom, te to i jeste uslov doživljaju beskonačnosti kontiniuma (kao što sam opisao na početku).

Najmanja čestica je stoga namjanja spoznata 'stvar'.

'Stvar' postoji u Eteru a čestica u prostoru.
'Stvar' je uistinu 'stvorenje', dakle nešto stvoreno, kao što i sama riječ govori. Kad je nešto stvoreno ono, kao stvorenje, tek može i da bude opaženo razumom. Razumom ne možemo opažati ono iz čega se 'stvar' stvara. Zašto? Zato što se prva, najmanja stvar (koja dakako postoji) stvara Umom iz Znanja-o-Sebi, koje je razumom nevidljivo. Zašto je nevidljivo? Zato što to 'nešto' nema vibraciju. Razumom možemo opaziti samo 'nešto' što vibrira, i njegovu frekvenciju vibracije dešifrovati i prevesti u njenu čulnu vrijednost. Čulna vrijednost vibrirajućeg (opaženog) 'nečega' jeste njegova pojava, čestica.

[JA KOJI JESAM]

Kako se stvara vibracija?

Znanje-o-Sebi, koje je u Svijesti (duhu apsoluta) odraz kvaliteta, a koji jeste samo postojanje (apsolut), mora da bude pomjereno iz Svijesti, gdje postoji u totalnom NE-kretanju, u Jednom. Dakle, Znanje-o-Sebi iz totalnog Ne-kretanja mora da bude pomjereno u stanje kretanja kako bi kroz individualizaciju postalo autonomna jedinica kroz koju će Biće stvarati iskustva tog individualizovanog Sebe-subjekta. To se obet obavlja centiranjem pažnje i vrši se Voljom.

Uglavnom, ovo Znanje-o-Sebi nema svrhu da postoji samo po sebi u izolaciji od svega-što-jest već se kao jedinka projektuje kroz drugo Znanje-o-Sebi, koje mi ovdje u iskustvu doživljavamo Umom. Um je dakle medium, sintetički dio mehanizma projekcije, kroz koji se sva Znanja-o-Sebi (svako Ja) iz Jastva (Svijesti) postavlja u stanje izvan apsolutne Jednine Jastva. Kao medium, Um je jedino Znanje-o-Sebi (jedino Ja) koje svim drugim Znajima-o-Sebi (svim drugim individualnim Ja) omogućava da postoje izvan Svijesti, dakle u njemu. Um je, dakle, u istom bezvremenom sada vezan za svako individualno postojeće Ja, dok su sva ostala Ja jedino u direktnoj vezi sa njim (sa Umom) ali ne i sa ostatkom projektovanog Jastva. Svako pojedinačno Ja u tom stanju doživljava prvo kretanje, a to je zbog razmjene svojih Znanja-o-Sebi sa Umom. Ta razmjena se manifestuje u vidu vibracije. Frekvencija vibracije je određena tim specifičnim Znanjem-o-Sebi koje svako Ja uistinu jeste. Um je uvijek isti, stoga Um uvijek ima svoj karakter, svoju frekvenciju, ma u kojem odnosu sa bilo kojim drugim Ja on bio (zato i jeste moguće da iz čovjekovog razuma, dakle sa frekvencije subjekta Biće može preseliti svoju pažnju na frekvenciju Uma gde doživljava stapanje sa univerzumom i saznaje univerzalna Znanja, jer univerzum i jeste manifestacija svih odnosa Uma sa ostatkom individualnim Znanjima u Jednom).

Dakle, ta unija, taj direktni odnos projektovanog Znanja-o-Sebi (individualnog Ja) sa Umom je prva kreirana ‘stvar’. Ona sad, može da bude opažena od svih drugih kreiranih 'stvari'. Postavljanjem najmanje dvije kreirane 'stvari' (po sebi), u izolovan odnos kroz Um, jeste Raz-Um. Razum je dakle raz-dvojeni Um, cjelina svih veza sa Umom dakle, raz-dvojena na specifičan skup izabranih 'stvari po sebi' (Razum je stoga, analitički dio mehanizma projekcije). Ako je 'stvar' jedno individualno Znanje-o-Sebi koje vibrira u zajednici sa Umom, dakle Ja+ Um, onda Raz-Um=(inicijalno Ja) subjekat + Um + (izabrano Ja) objekat. Razum je dakle izolovana ‘cjelina’ u cjelini Uma. Um je uvijek isti ali ga Biće, kao subjekat doživljava svojim, individualnim, odvojenim od drugih, što je naravno iluzija stvorena pozicioniranjem pažnje u subjektu.

Spoznaja se dakle vrši posredstvom Uma. Niti jedno jedino projektovano individualno Znanje-o-Sebi (Ja) ne može da se nađe u direktnoj, neposrdenoj vezi sa drugim projektovanim individualnim Ja, uvijek se to mora desiti posredstvom Uma. A pošto je Um zajednički za svako individulano projektovano Ja, jasno je i zašto je opažanje kao radnja moguće.

Opažajući najmanju stvar mi taj opažaj dešifrujemo i pretvaramo u ekvivalentan čulni doživljaj, u projeciju materijalizirajućeg fizičkog svijeta, u najmanju vidljivu česticu. Da li smo na tom nivou opažanja? Da li tehnologija s kojom raspolažemo može da nam pomogne u tome? Ne još.

NOBUNAGA kaže:

Filozofski dio dolazi ako bi dobili pozitivan odgovor, tj. da postoji manja čestica od današnje najmanje. Onda bi se mogli pitati postoji li manja od nje, pa još manja i možemo li ići tako u beskonačnost?

‘Filozofski odgovor’ bi bio: “Da, postoji najmanja stvar.”, dok bi odgovor fizičara bio: “Da, postoji najmanja vidljiva, tj. poznata nam čestica.” Međutim, fizičar nije dokučio materijalizaciju najmanje stvari, stoga, za fizičara još uvijek postoji polje istrage, dakle za fizičara još uvijek postoje nedokučene veličine, kako u smijeru ka najmanjoj, tako i u suprotnom… to se zove kontinium projekcije.

[La Baba yaga]

Kako da postoji najmanja "stvar" kada su čestica i energija gotovo pa sininimi?

[Sigmund]

La Baba yaga kaže:

Kako da postoji najmanja "stvar" kada su čestica i energija gotovo pa sininimi?

Stvari su determinirana bića, a čestice i energija nisu.

[JA KOJI JESAM]

Sigmund kaže:

Stvari su determinirana bića, a čestice i energija nisu.

'Stvari' su determinisani odnosi dva Znanja-o-sebi (dakle determinisani odnos dva Ja iz Jastva, pri čemu jedno od ta dva Ja jeste UM a drugo Ja je bilo koje individualno Znanje-o-sebi koje je u Umu i uz Um projektovano iz apsolutnog duha, iz Jastva Svijesti).

'Stvari' nikada ne postaju Biće. Stvari su 'stvorenja', prva determinisana 'forma' stvorenja. Stvorenje nije Biće. Biće kroz 'stvorenje' i odnose među 'stvorenjima' doživljava manifestaciju sosptvenog potencijala.

Energija je stoga posledica razmjene informacija dva Znanja-o-Sebi. Forme energije se manifestuju kretanjem jednog stvorenja ka drugom. Manifestacije energije su različite. Energija se ne može uništiti, jer se iznova, istim tim odnosima između dva Ja neprestano kreira. Prvi oblik energije jeste vibracija, koja je proizvod razmjene individualnih Znanja-o-Sebi između Uma i bilo kojeg drugog u Umu i uz Um proektovanog Ja.

'Čestica' je materijalizovani doživljaj kretanja, energije, dakle njena čulna predstava.