Kralj svijeta - Rene Guenon

[Neomeđena točka]

Beljki kaže:

Duhovnost je super, ali u sukobu sa cinjenicama ako se daje prednost simpatijama i afektu to je svjesno samozavaravanje iz neke emotivne potrebe.

Vjerujem racionalnoj prosudbi.

BVuduci prvo kazes da te ne zanima suha logika vec ides na "visu razinu" (zgodno nejasan termin za projekciju zelja, emocija, fantazija i uvjerenja) malo mi je to u kontradikciji.


Jedino dok se netko za ove psihoticne brine. Da su prepusteni sami sebi bili bi nesposobni za zivot.


Zanima i mene i ima i dalje odredjenu relevantnost u komparativnoj religiji, proucavanju mitologije i slicno. Ali sto se ice psihologije prilicno je danas nebitan i jedva da ce ga se na prosjecnom faksu vise spomenut.

Davno sam čitala Bernea, Adlera i svakakvu literaturu te vrste, ali sam se dugogodišnjim radom na sebi, a bome i uz pomoć nekih ljudi s Duhovnosti, Književnosti i Filozofije.hr, gdje sam pod raznim nikovima provela gotovo desetljeće, uspjela usloboditi svog neurotskog dijela koji me posebno mučio: osjećaj krivnje, predbacivanje samoj sebi, samosažaljenje, žaljenje za ovim i onim... zapravo ne baš daleko od onog što Bela Hamvas povezuje s pojmom "grijeha". Prošetala sam kroz psihijatrije po Francuskoj (dvije), Njemačkoj (Emmendingen, Koeln, Heidelberg etz.) i Jankomir (gdje su neki janjci isto došli tražit mir) i znam o čemu govorim iz prve ruke. Znam osobno ljude koji imaju dugogodišnju dijagnosticiranu psihozu i budu često po bolnicama, a kad nisu rade mnogi i po školama s djecom, kao učitelji i profesori, čak znam jednu osobu koja boluje od psihoze, a radi kao medicinska sestra u Vinogradskoj na psihijatriji i vodi čak i grupe. Svoje psihoze sam uspjela prilično dovest pod kontrolu i čak mi je nedavno jedna psihologica, koja me satima testirala i satima samnom razgovarala, rekla da kad bih ja živjela u boemskoj-umjetničkoj sredini da bih mogla živjet takva kakva jesam, bez lijekova i bez da me netko odvodi na psihijatriju. (Ali nažalost živim u ponešto konvencionalnijoj obitelji, kojoj, kako si ti rekao, ne mogu, a kaj je još bolje - niti ne želim - biti dovoljno prilagođena.) Moja potraga je oduvijek bila u smjeru duhovnosti i čak me i grupna psihoterapija, koju mi je moj otac godinama plaćao ne bi li se iskupio, udaljila od duhovnosti, no ipak je ublažila neurotski dio i bitnije me prilagodila, recimo, radnoj sredini u kojoj sam bila (i u kojoj su me smatrali simulanticom, a ne psihičkom bolesnicom, jer su cijenili moj rad i nisu vjerovali u moju bolest.) Sad živim vrlo izolirano (iako sam komunikativna) i osjećam se u zatvoru. Toliko o mojem osobnom iskustvu, kaj se toga tiče.

Racionalnost ne volim, volim ono kaj nije objašnjivo i vidljivo, volim misterij. Od vidljivog ka nevidljivom, kako je netko rekao.

- nya - kaže:

Sad sam se sjetila da je ovo tema o knjizi i o tajanstvenom Gradu pa da velim da nisam citala tu knjigu i ne znam ima li takvog Grada i zapravo nista o nicemu ne znam... jer kako bi se moglo znati o Gradu u kojem nisi nikad bio, a puno puta ne znas ni o gradu u kojem jesi (bio). Ili ti se cini da jesi. Jer tko zna gdje si. No nekad mi se cini da ipak ima i onog Grada iako ga ja ne znam. A nekad mi se bas nista ne cini. I cini mi se da Ga ipak netko zna, ako me (se) podsjeca na Njega. Ili sam ja to samo za-mislila? No ja nisam prozivjela to sjecanje, a ni trazila pod-sjecanje, a odakle onda stize? I koga pod-sjeca?

Da, dobro rečeno, nekad doista zapravo ne možeš biti sigurana gdje si uistinu. Zakaj misliš da je to sjećanje? Nije li to više neko putovanje? Da, možda kružno putovanje, točno... Iako se na mnogim mjestima kaže da je svo znanje već u nama, samo da u njega moramo moći doprijeti. Bela Hamvas je na jednom mjestu rekao da kad bi se prosječnom čovjeku odjednom objelodanila Biblija sa svim svojim slojevima (on se na tom mjestu referirao na Bibliju, ali bi to mogla biti i neka druga objava ili predaja, ionako već zapisana u nama, dok mi istražujemo po knjigama ne bi li svijest o tome pobudili), da bi taj čovjek poludio. Znam da je to točno. Čak i prvi put kad sam imala neka viđenja, mene nitko nije smatrao ludom, ali ja to nisam više mogla podnijeti i zatražila sam da se pozove hitna i tako se zaplela u krug psihijatrije iz kojeg se još uvijek nadam izići van, iako neki i to smatraju svojom misijom ili životnom ulogom. Jednoj mojoj prijateljici sam svećenik je pozvao hitnu. Mene svećenici shvaćaju ozbiljno (iako, kako rekoh, nisam strogo određena u tom pogledu). Meni je strašan osjećaj kad se svijest o tome i viđenje svijeta s jednim dodanim unutarnjim tumačenjem izgubi, ostane samo blijedo sjećanje i plošna površina realiteta. I Sveti Augustin je pisao o Državi Božjoj. No taj Grad može biti i nešto drugo. Čak mi je zgodan izraz koji upotrebljavaju francuzi folie à deux - ludilo u dvoje (za koje ja nikad nisam kod nas čula da netko ima kao dijagnozu, zgodna dijagnoza, zar ne?) Ja sam sigurna da taj Grad postoji. Zanimljiva je i Kafkina knjiga "Zamak", oko kojeg on kruži i kruži nikako da stigne (na kraju čak umre ne dovršivši knjigu). Neki opet smatraju da ni ne treba nekud stići, jer da niti ne treba tražiti vječnost, već beskonačnost, stalno širenje i putovanje kroz transparentnost svijeta.

EliEliLama kaže:

Htio sam ti nešto reći,ljudi koji nisu u labirintu arhitipova oni ne trebaju izlaz no takvih je jako malo, no oni koji jesu ili kako ti kažeš pod dominacijom kralja svijeta oni trebaju izlaz iz začarana kruga.

Ne znam. Ne živi li većina ljudi u nekom svijetu kontrole? Svijet tumače prema vlastitim sudovima i predrasudama. Hamvas kaže da svak živi u svom svijetu, a svi probuđeni u jednom svijetu. Više nisam sigurna da li je to istina.

Možeš bit dignut na razinu Duha, možda je to ono na kaj ti ciljaš. Pa možda onda ne trebaš arhetipove. Ne znam. Neki pronalaze Krista u sebi i na taj se način osjećaju oslobođenim. Neki ipak traže druge puteve. Ne znam.

[bema]

Beljki kaže:

tesko ljece jer je veliki dio genetski uvjetovan, a veliki formiran u neuroplasticnom vremenu ranog djetinjstva.

Neuroplastičnost nije razervirana samo za djetinjstvo.

Beljki kaže:

Da bilo koja psihoterapijska metoda moze dokazat bitno vecu uspjesnost od ostalih, pa i Jungova analiticka psih., svi bi to koristili umjesto ovolike gomile razlicitih pravaca. Lako pricat bez dokaza i provjera ili uopce jasno definiranih kriterija gdje kadija i tuzi i sudi pa sam sebi po vlastitim kriterijima odredjuje uspjesnost.

Ne može postojati nijedna metoda koja je uspješnija od drugih - to "uspješnija od durgih" ništa ne znači po sebi, uspječnija u čemu? Ljudi su različiti, imaju različite probleme i ista vrsta problema se različito može manifestirati od osobe do osobe, u tom smislu - nije svaki pristup za svakog, ne može biti.
Jungova psihoanalitička metoda se, da je meni poznato, ni ne koristi terapijski, ne na na način "liječenja", to više terapije koje se nadovezuju na Frojda, a one sasvim sigurno ne izgledaju danas kao i njegovo vrijeme.
Što se uspješnosti tiče:
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/19205963
Ima sigurno studija, samo za primjer i ne bi se ni koristila da nema učinka, da je za svakog, nije, i da postoje barem neki kriteriji oko toga, postoje.

Da se razumijemo, ja se slažem s tobom oko racionalnosti, stvari koje govoriš za metode i metodologije itd. Ne razumijem potrebu da se ospori jedna od mnogih terapijskih metoda koja može naći svoju primjenu i biti učinkovita...


Pri tome psihoanalizirati se i biti podvrgnut psihoanalitičkoj terapiji nije isto, u praksi.

Beljki kaže:

Psihologija je jedna od najmladjih znanosti, daleko mladja od fizike, njena povijest je u desetljecima tek. Iako su ljudi poput Junga i Freuda zasluznoi da su nastojali analiticki, a ne religijski promatrati dogadjaje oni jos uvijek spadaju u predznanstveno razdoblje i bazirali su se na osobnim razmisljanjima, filozofijama, intuicijama, anegdotalnim dokazima i slicno, nije bilo nesto puno istrazivanja koja bi mogla pokusati uopce koliko toliko provjeravati tvrdnje.

Osporavanje Frojda i Junga zbilja nema nikakvu vrijednost u kontekstu konkretne prakse i terapije i toga kako je to danas.

Psihoza je stanje koje covjeka cini vrlo nefunkcionalnim i socialno, ali ponekad i u fizickoj okolini. Osoba sa izrazenom psihozom ostavljena sama sebi ima neusporedivo vece sanse stradati ili povrijediti druge od prosjeka. Dakle radi se o vrlo izrazenom neskladu sa svijetom oko sebe, losem procesiranju informacija iz okoline i nemogucnosti da se na njih da adekvatan, odnosno uspjesan odgovor. To znaci da se radi o visoko nefunkcionalnoj osobi i da po istim kriterijima kao i za druge medicinske probleme to imamo svako pravo nazvati poremecajem.

Vrlo široko upotrebljavaš psihozu, što znači osoba sa psihozom? Ima akutnih ima i drugih u sklopu ovoga ili onoga poremećaja, a oni mogu biti lakši ili teži i psihoza čak ne mora biti u sklopu ikojega poremećaja...

Imati unutarnji svijet nije psihoza. Psihoza je (najcesce, termin se u stvari dosta siroko koristi) je stanje gdje deluzije dovode do gubitka kontrole i "ontakta sa stvarnoscu". Ovaj iz opisa ne bih rekao da je u psihozi.

Ti si ga jako široko upotriejbio, pa bi morao biti precizniji.
Naravno da to iz opisa nije psihoza. Ali... morao bi neke stvari proći iz prve ruke da razumiješ na što je mišljeno.
Osoba koja je sklona manje ili više takvim stanjima, može izgraditi mehanizam usmjeravanja silne psihičke energije u stanjima napetosti u nešto konstruktivno i kreativno... može naučiti trajno izbjeći takva stanja. Ne uvijek, ne u sklopu svakog poremećaja i ne kod svake osobe koja pati od njih. Ali tako općenit govor o "psihozi" na rubu je demoniziranja toga stanja. Ima tipova psihoza koje mogu biti vrlo korisne (po razvoj ličnosti) ako se pravilno ishendluju, s druge strane, nekada ona znači izbjegavanje fizičke bolesti itd. U tom smislu može biti i mehanizam koja "čuva" od nečeg goreg (što se možda i ne bi preživjelo), takve nemaju rizik od suicida, naravno.

Nije čovjek tako jednostavan.

Beljki kaže:

I mislim da je neuroza puno manji problem od psihoze, odnosno da neuroticna osoba ostavljena vlastitim resursima bez vanjskog drustvenog oslonca ima vise sanse za prezivljavanje od psihoticne. Sa time da neuroza vise nije u diagnostickoj upotrebi jer je previse generalna i kategorijalna, na previse neprovjerivih teoretskih promisljanja bazirana.

Loše misliš, osim što je neuroza, da, širok pojam. Neurotični poremećaji, neki, mogu biti veći pakao za osobu, pa i problem za okolinu, ne samo "težinski", nego i u kontekstu tog preživljavanja na koje sve svodiš, veći problem nego sklonost psihozi (psihotična osoba zbilja ne znam što bi bila - svaka osoba s dijagnozom koja znači mogućnost psihoze? kronična psihoza?) To bi morao izbliza vidjeti i imati iskustva s time, osim samo čitanja, pa onda ulaziti u takve procjene, ne mogu nikada biti toliko univerzalne.


Ispričavam se na off-u...

Vjeruj da ne branim psihoanalizu, iako sam je davno prošla i meni je pomogla, ne bih je preporučivala (olako) i općenito... a nekad se zapitam i što točno liječimo i što terapije općenito, osim pomoći u funkcioniranju, pretendiraju da rade i kako bi izgledao svijet u kojem bi ljudi s "poremećajima" bili poptuno "ispeglani" od njih...:

http://www.borislavpekic.com/2012/09/kompleksi.html

[Beljki]

bema kaže:

Neuroplastičnost nije razervirana samo za djetinjstvo.

Nije, ali nikada nije takva (drugi "najplasticniji" period je pubertet).
Isto kao sto mozes cijeli zivot tijelo mjenjati i kompenzirati neke nedostatke, no nije isto ako osoba pocne skoliozu ispravljati sa 5, 15 ili 50 godina. Ako je rano moze ju potpuno ispraviti, ako je kasno samo umanjiti posljedice i usporiti degeneraciju, ali vise ne moze ispraviti.

Cak je nedavno na gostovanju u RH "tvoj" Jerotic prizao kako je po svemu sudeci prvih 5 godina kljucno, nema smisla ignorirati cinjenice

Jungova psihoanalitička metoda se, da je meni poznato, ni ne koristi terapijski, ne na na način "liječenja",

Ne znam, ali ovdje se navodila Jungova izjava o osupjesnosti lijecenja pacijenata, nismo govorili o tome sto se danas radi ili ne radi u analitickoj. Ali ne bih rekao da se nadovezuje na Freuda (cesto ga osporava) u smislu da bi trebao za problem ic kod jednog, a za samousavrsavanje kod drugog, niti da se ne koristi terapijski Jung je i sam relativizirao specificne vrste terapija rekavsi da je kod odredjenog postotka imao vise uspjeha sa svojim pristupom, odredjenog sa freudovskim, odredjenog sa mislim Adlerom, ali ocito je da je smatrao kako je to i terpaijski, ne samo neki duhovni pristup

to više terapije koje se nadovezuju na Frojda, a one sasvim sigurno ne izgledaju danas kao i njegovo vrijeme.
Što se uspješnosti tiče:
http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/19205963
Ima sigurno studija, samo za primjer i ne bi se ni koristila da nema učinka, da je za svakog, nije, i da postoje barem neki kriteriji oko toga, postoje.

Neki kriteriji postoje, ali su dosta labavi.
Studija ima raznih, sa razlicitim zakljucicima i dosta ovisi kako su postavljene. Posebno kada se radi o dugotrajnim terapijama gdje je pojedine uzrocnike jako tesko izolirati i neke dovode u sumnju ima li uopce uspjesnosti iznad obicnog ljudskog suporta bez nekih posebnih terapija... Svaceg ima.
To je jos uvijek podrucje pomalo na razmedji medicine i alternative.

Da se razumijemo, ja se slažem s tobom oko racionalnosti, stvari koje govoriš za metode i metodologije itd. Ne razumijem potrebu da se ospori jedna od mnogih terapijskih metoda koja može naći svoju primjenu i biti učinkovita...

Pa ne osporavam ju. Osporavam uzimanje zdravo za gotovo tvrdnji o njenoj uspjesnosti koje se zasnivaju na vlastitoj procjeni i anegdotama, kao i uzimanje iste kao kakvog mjerila za sveopce stanje psiho-zdravstva i duhovnosti. Da imam beskrajno resursa rado bih probao jungiansku terapiju

Osporavanje Frojda i Junga zbilja nema nikakvu vrijednost u kontekstu konkretne prakse i terapije i toga kako je to danas.

Ali ovdje se spominju i citiraju oni, a ne moderni psihodinamicari il nest

Vrlo široko upotrebljavaš psihozu, što znači osoba sa psihozom? Ima akutnih ima i drugih u sklopu ovoga ili onoga poremećaja, a oni mogu biti lakši ili teži i psihoza čak ne mora biti u sklopu ikojega poremećaja...

mao sam bas obratan dojam da tocka previse siroko to obuhvaca u onoj psihoza vs neuroza globalnoj maniri.
Pod psihozom mislim prvenstveno na akutno stanje popraceno "teskim deluzjama".

Loše misliš, osim što je neuroza, da, širok pojam. Neurotični poremećaji, neki, mogu biti veći pakao za osobu, pa i problem za okolinu, ne samo "težinski", nego i u kontekstu tog preživljavanja na koje sve svodiš, veći problem nego sklonost psihozi (psihotična osoba zbilja ne znam što bi bila - svaka osoba s dijagnozom koja znači mogućnost psihoze? kronična psihoza?) To bi morao izbliza vidjeti i imati iskustva s time, osim samo čitanja, pa onda ulaziti u takve procjene, ne mogu nikada biti toliko univerzalne.

Mislim na akutnu psihozu, ovo drugo i ne smatram u pravom smislu istom.

Vjeruj da ne branim psihoanalizu, iako sam je davno prošla i meni je pomogla, ne bih je preporučivala (olako) i općenito... a nekad se zapitam i što točno liječimo i što terapije općenito, osim pomoći u funkcioniranju, pretendiraju da rade i kako bi izgledao svijet u kojem bi ljudi s "poremećajima" bili poptuno "ispeglani" od njih...:

Pa nista drugo sa neke danasnje najrasirenije perspektve rekao bih da ne rade, iako ove starije dubinske terapije cesto znaju zadati neki apstraktni visi ideal "ciljanog savrsenstva", no to je pomalo religijski. rekao bih da je danas tendencija da imas problem ako osjecas da imas problem zbog neuskladjenost sa okolinom i da se to nastoji ispeglat, bez puno filozofiranja i konceptualiziranja koja su u osnovi neprovjerive ideje i nikad se ne moze ustanoviti tko je u pravu ili krivu

[bema]

Beljki kaže:

Nije, ali nikada nije takva (drugi "najplasticniji" period je pubertet).
Isto kao sto mozes cijeli zivot tijelo mjenjati i kompenzirati neke nedostatke, no nije isto ako osoba pocne skoliozu ispravljati sa 5, 15 ili 50 godina. Ako je rano moze ju potpuno ispraviti, ako je kasno samo umanjiti posljedice i usporiti degeneraciju, ali vise ne moze ispraviti.

Cak je nedavno na gostovanju u RH "tvoj" Jerotic prizao kako je po svemu sudeci prvih 5 godina kljucno, nema smisla ignorirati cinjenice :-)

Prvo, kičma i ljudska psiha nisu isto i analogija može biti u konkretnom primjeru sve od potpuno neupotrebljive do toga da se donekle može usporediti, na totalno općenitoj razini, svakako - OK.

Drugo, nitko ne osporava prvih pet godina, samo nalgašavam da nije baš sve u tih 5 godina.

Ne znam, ali ovdje se navodila Jungova izjava o osupjesnosti lijecenja pacijenata, nismo govorili o tome sto se danas radi ili ne radi u analitickoj. Ali ne bih rekao da se nadovezuje na Freuda (cesto ga osporava) u smislu da bi trebao za problem ic kod jednog, a za samousavrsavanje kod drugog, niti da se ne koristi terapijski Jung je i sam relativizirao specificne vrste terapija rekavsi da je kod odredjenog postotka imao vise uspjeha sa svojim pristupom, odredjenog sa freudovskim, odredjenog sa mislim Adlerom, ali ocito je da je smatrao kako je to i terpaijski, ne samo neki duhovni pristup : misli:

Nisam rekla da se nadovezuje na Frojda, nego da se današnje forjdovske samo nadovezuju na Frojda, nisu takve kakve su bile u njegovo vrijeme ili kakave je on provodio.

Ne možemo znati uspješnost Jungove ("jungovske") terapije s njegovim pacijentima, u tom smislu ne možemo je ni osporiti.

Ne znam ništa o tome kako funkcionira danas jungovska terapija, odnosno, nisam upoznata s time da se uopće koristi za "liječenje", za rad na sebi, da to sam čula.

Meni se prosto čini da je dovoljno da netko spomene Frojda ili Junga u kontekstu ičeg terapijskog pa da ti digne živac Oprosti ako griješim

Svakako nije nelegitmno da netko u Jungvoj teoriji nalazi načina da integrira vlastita iskustva

Pa ne osporavam ju. Osporavam uzimanje zdravo za gotovo tvrdnji o njenoj uspjesnosti koje se zasnivaju na vlastitoj procjeni i anegdotama, kao i uzimanje iste kao kakvog mjerila za sveopce stanje psiho-zdravstva i duhovnosti. Da imam beskrajno resursa rado bih probao jungiansku terapiju

To je individualni izbor, u krajnjoj liniji, u što će vjerovati i u skladu s nečijim individualnim potrebama i iskustvom. Prosto, tako bih to shvatila, u tom smislu dokazivanje je, na način na koji to činiš, kontraproduktivno, čini mi se, samo to.

A svakako se slažem za mjerila i "univerzalne zaključke" bilo kojeg tipa i to je jasno iz toga što sam već bila napisala...

Ali ovdje se spominju i citiraju oni, a ne moderni psihodinamicari il nest

OK, netko nalazi smisao u njihovim teorijama u kontekstu vlastitog iskustva, sou?

mao sam bas obratan dojam da tocka previse siroko to obuhvaca u onoj psihoza vs neuroza globalnoj maniri.
Pod psihozom mislim prvenstveno na akutno stanje popraceno "teskim deluzjama".

OK, ali ni akutna izvan nekog sklopa, zvanog čovjek i nekog konteksta, dijagnoze ili bez nje, opet ništa ne znači...
Bilo bi jako off zalaziti u to, a trudim se maksimalno sažeti baš zbog toga.

Pa nista drugo sa neke danasnje najrasirenije perspektve rekao bih da ne rade, iako ove starije dubinske terapije cesto znaju zadati neki apstraktni visi ideal "ciljanog savrsenstva", no to je pomalo religijski. rekao bih da je danas tendencija da imas problem ako osjecas da imas problem zbog neuskladjenost sa okolinom i da se to nastoji ispeglat, bez puno filozofiranja i konceptualiziranja koja su u osnovi neprovjerive ideje i nikad se ne moze ustanoviti tko je u pravu ili krivu

To je OK, razumijem.

Međutim, i neka racionalna teorija, poput evolucijske za kojom posežeš i koja je proizvela niz loših zaključaka, opet će imati mane.
Iza svakog terapijskog pristupa postoji pogled na čovjeka i neka "definicija" toga što zdrav čovjek jest i što zapravo ona "liječi".
Ne govorim o zadanom idealu, nužno, prosto stavu koji uvijek pretpostavlja neki kriterij ili neki standard i prema tome "pegla".

Tako da nema suštinske razlike između "totalne teorije o idealnom čovjeku" i "teorije nekog poremećaja" i terapija u vezi s time - u kontekstu onoga nad čime se pitam, jer i ova druga se uvijek postavlja prema nečemu u okvirima slike koja će, uvijek, pretpostavljati neko "totalno" viđenje čovjeka, pa i ako ne zadaje nikakav "viši" ideal.

U tom smislu Pekićeva pitanja stoje...

Ajmo sad ća, hefe, s ove teme :-D

[Neomeđena točka]

[krena]

Neomeđena točka kaže:

Racionalnost ne volim, volim ono kaj nije objašnjivo i vidljivo, volim misterij. Od vidljivog ka nevidljivom, kako je netko rekao.

.

I ovaj naš forumaš je isto volio neobjašnjivo i misteriozno. Ali je završio na antipsihoticima:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...1&postcount=56
Nisam zdrav niti ću to ikad više biti, ali ne vidim način na koji bi mi vjera u tome pomogla. Svaka čast onima koji iskreno vjeruju i to im pomaže u životu, ali ja eto, moram reći da nisam u sebi osjetio zdravu vjeru i okrenuo sam se traženju smisla u svjetovnim stvarima (znanosti, tehnologiji i medicini). U određenu duhovnu dimenziju čovjeka vjerujem ali to smatram samo nedovoljnim napretkom znanosti o čovjeku (recimo psihologije). Sve ostalo bi bilo zavaravanje samog sebe, i kako da tražim pomoć od onoga u koga ne vjerujem? To na kraju krajeva nije ni pošteno prema Bogu. A ne vjerujem jer ga nisam osjetio, niti sam osjetio njegovu (po)moć, niti sam vidio djela njegova. Vidio sam i osjetio samo djela ljudi, a cijenim samo dobra djela dobrih ljudi.


Neki puta je riješenje naših problema potisnut u dubokom dijelu psihe.
A najčešće se radi o tome da je adenin na krivome mjestu spojen sa timinom unutar lanca DNK.
I eto belaja: čovjek je sa mozgom otišao na kvasinu !

[Neomeđena točka]

krena kaže:

I ovaj naš forumaš je isto volio neobjašnjivo i misteriozno. Ali je završio na antipsihoticima...

Neki puta je riješenje naših problema potisnut u dubokom dijelu psihe.
A najčešće se radi o tome da je adenin na krivome mjestu spojen sa timinom unutar lanca DNK.
I eto belaja: čovjek je sa mozgom otišao na kvasinu !

Odustao je. Nije se pouzdao u sebe. Imam i ja prijatelje koji tvrde da su u Paklu. Vjerojatno i jesu. Još je Vergilije rekao da je u Had lako sići, a rijetki da se vraćaju.

[EliEliLama]

Neomeđena točka kaže:

Davno sam čitala Bernea, Adlera i svakakvu literaturu te vrste, ali sam se dugogodišnjim radom na sebi, a bome i uz pomoć nekih ljudi s Duhovnosti, Književnosti i Filozofije.hr, gdje sam pod raznim nikovima provela gotovo desetljeće, uspjela usloboditi svog neurotskog dijela koji me posebno mučio: osjećaj krivnje, predbacivanje samoj sebi, samosažaljenje, žaljenje za ovim i onim... zapravo ne baš daleko od onog što Bela Hamvas povezuje s pojmom "grijeha". Prošetala sam kroz psihijatrije po Francuskoj (dvije), Njemačkoj (Emmendingen, Koeln, Heidelberg etz.) i Jankomir (gdje su neki janjci isto došli tražit mir) i znam o čemu govorim iz prve ruke. Znam osobno ljude koji imaju dugogodišnju dijagnosticiranu psihozu i budu često po bolnicama, a kad nisu rade mnogi i po školama s djecom, kao učitelji i profesori, čak znam jednu osobu koja boluje od psihoze, a radi kao medicinska sestra u Vinogradskoj na psihijatriji i vodi čak i grupe. Svoje psihoze sam uspjela prilično dovest pod kontrolu i čak mi je nedavno jedna psihologica, koja me satima testirala i satima samnom razgovarala, rekla da kad bih ja živjela u boemskoj-umjetničkoj sredini da bih mogla živjet takva kakva jesam, bez lijekova i bez da me netko odvodi na psihijatriju. (Ali nažalost živim u ponešto konvencionalnijoj obitelji, kojoj, kako si ti rekao, ne mogu, a kaj je još bolje - niti ne želim - biti dovoljno prilagođena.) Moja potraga je oduvijek bila u smjeru duhovnosti i čak me i grupna psihoterapija, koju mi je moj otac godinama plaćao ne bi li se iskupio, udaljila od duhovnosti, no ipak je ublažila neurotski dio i bitnije me prilagodila, recimo, radnoj sredini u kojoj sam bila (i u kojoj su me smatrali simulanticom, a ne psihičkom bolesnicom, jer su cijenili moj rad i nisu vjerovali u moju bolest.) Sad živim vrlo izolirano (iako sam komunikativna) i osjećam se u zatvoru. Toliko o mojem osobnom iskustvu, kaj se toga tiče.

Racionalnost ne volim, volim ono kaj nije objašnjivo i vidljivo, volim misterij. Od vidljivog ka nevidljivom, kako je netko rekao.



Da, dobro rečeno, nekad doista zapravo ne možeš biti sigurana gdje si uistinu. Zakaj misliš da je to sjećanje? Nije li to više neko putovanje? Da, možda kružno putovanje, točno... Iako se na mnogim mjestima kaže da je svo znanje već u nama, samo da u njega moramo moći doprijeti. Bela Hamvas je na jednom mjestu rekao da kad bi se prosječnom čovjeku odjednom objelodanila Biblija sa svim svojim slojevima (on se na tom mjestu referirao na Bibliju, ali bi to mogla biti i neka druga objava ili predaja, ionako već zapisana u nama, dok mi istražujemo po knjigama ne bi li svijest o tome pobudili), da bi taj čovjek poludio. Znam da je to točno. Čak i prvi put kad sam imala neka viđenja, mene nitko nije smatrao ludom, ali ja to nisam više mogla podnijeti i zatražila sam da se pozove hitna i tako se zaplela u krug psihijatrije iz kojeg se još uvijek nadam izići van, iako neki i to smatraju svojom misijom ili životnom ulogom. Jednoj mojoj prijateljici sam svećenik je pozvao hitnu. Mene svećenici shvaćaju ozbiljno (iako, kako rekoh, nisam strogo određena u tom pogledu). Meni je strašan osjećaj kad se svijest o tome i viđenje svijeta s jednim dodanim unutarnjim tumačenjem izgubi, ostane samo blijedo sjećanje i plošna površina realiteta. I Sveti Augustin je pisao o Državi Božjoj. No taj Grad može biti i nešto drugo. Čak mi je zgodan izraz koji upotrebljavaju francuzi folie à deux - ludilo u dvoje (za koje ja nikad nisam kod nas čula da netko ima kao dijagnozu, zgodna dijagnoza, zar ne?) Ja sam sigurna da taj Grad postoji. Zanimljiva je i Kafkina knjiga "Zamak", oko kojeg on kruži i kruži nikako da stigne (na kraju čak umre ne dovršivši knjigu). Neki opet smatraju da ni ne treba nekud stići, jer da niti ne treba tražiti vječnost, već beskonačnost, stalno širenje i putovanje kroz transparentnost svijeta.



Ne znam. Ne živi li većina ljudi u nekom svijetu kontrole? Svijet tumače prema vlastitim sudovima i predrasudama. Hamvas kaže da svak živi u svom svijetu, a svi probuđeni u jednom svijetu. Više nisam sigurna da li je to istina.

Možeš bit dignut na razinu Duha, možda je to ono na kaj ti ciljaš. Pa možda onda ne trebaš arhetipove. Ne znam. Neki pronalaze Krista u sebi i na taj se način osjećaju oslobođenim. Neki ipak traže druge puteve. Ne znam.

Gnosticizam i Zohar nije za ljude s problemima koje ti imaš,mogu pojačati konflikte do još večih razmjera.

[Neomeđena točka]

EliEliLama kaže:

Gnosticizam i Zohar nije za ljude s problemima koje ti imaš,mogu pojačati konflikte do još večih razmjera.

Ja se bavim onim kaj me približuje Onome čemu težim, ne marim za pritom moguće, ili čak i izvjesne konflikte, nisam takva kukavica. Ako me Zohar privuče, bavit ću se njime, ako me ne privuče, onda mi vjerojatno nije ni potreban. Isključujem se konzekventno od svih stvari koje sama smatram nedostojnim ili štetnim. Ne marim za predrasude. Hvala.

[- nya -]

Sjetila sam se jedne knjige: Manfred Lutz (psihijatar, psihoterapeut i teolog) - Ludilo, lijecimo pogresne, pravi problem su normalni ljudi – Psihijatrija s daskom vedrine.
Isla sam prepisati uvod i sad vidim da je ima i na netu. Zabavna je i ozbiljna i pocinje ovako: Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima, ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim knjigovođama i besramnim egomanijacima — a njih nitko ne liječi. Štoviše, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana — dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara — katkad mi se u misli uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi, naš problem su normalni...

[- nya -]

To je tako, ali moze li se uvijek, nedovoljnim znanjem znati kamo treba ici.
Ili zapravo uvijek idem bas tamo kamo trebam?
Sa sasvim dovoljno ne/znanja.
I zapravo od/uvijek i znam kamo ici, samo se pokusavam u/normaliti i ne ici.
Iako i u tome - idem, jer takvo pokusavanje je samo ruksak pun kamenja koji usporava put kojim ionako idem.
A mozda nikamo ni ne idem nego samo brojim vrijeme do Vremena koje (se) vise ne broji.
I koje je tu usred onog koje se broji.
I stoji i poStoji dok se ja vrtim oko
Njega.
(a da samo...
stanem?)

[EliEliLama]

Neomeđena točka kaže:

Ja se bavim onim kaj me približuje Onome čemu težim, ne marim za pritom moguće, ili čak i izvjesne konflikte, nisam takva kukavica. Ako me Zohar privuče, bavit ću se njime, ako me ne privuče, onda mi vjerojatno nije ni potreban. Isključujem se konzekventno od svih stvari koje sama smatram nedostojnim ili štetnim. Ne marim za predrasude. Hvala.

Što vidiš na ovoj slici interesira me tvoj odgovor.

[Neomeđena točka]

EliEliLama kaže:

Što vidiš na ovoj slici interesira me tvoj odgovor.

Ne prikazuje mi se na Ekranu.

Vidim samo brojke u linku, sat tek ,misla sam da se odnosiš na moju.

Moj tata se je uobrazio da je židov, pa su mu se u židovskoj zajednci u Rusiji narugali da biše zgleda ko Poljak. A ja sam si u jednoj psihozi, vozeći se vlakom kroz Njemačku uobrazila da sam Hitler i plašila sam samu sebe gledajući svoj odraz u špiglu u zaključanom WC-z. Pri tom sam usput radila sitne pizdarije po vlaku, pa me pokupila murja i proslijedila elegantno na psihijatriju u Heidelbergu. Baš!

[Neomeđena točka]

Razmisljan o Kali Yugi...........

[EliEliLama]

Neomeđena točka kaže:

Ne prikazuje mi se na Ekranu.

Vidim samo brojke u linku, sat tek ,misla sam da se odnosiš na moju.

Moj tata se je uobrazio da je židov, pa su mu se u židovskoj zajednci u Rusiji narugali da biše zgleda ko Poljak. A ja sam si u jednoj psihozi, vozeći se vlakom kroz Njemačku uobrazila da sam Hitler i plašila sam samu sebe gledajući svoj odraz u špiglu u zaključanom WC-z. Pri tom sam usput radila sitne pizdarije po vlaku, pa me pokupila murja i proslijedila elegantno na psihijatriju u Heidelbergu. Baš!

Neka cool familija no mene to baš ne interesira pitao sam što vidiš,mislio sam na suštinu ako primjećuješ na slici nešto pa da kažeš što predstavlja no ti ode u neke vode tebi samo znane....

[Neomeđena točka]

EliEliLama kaže:

Neka cool familija no mene to baš ne interesira pitao sam što vidiš,mislio sam na suštinu ako primjećuješ na slici nešto pa da kažeš što predstavlja no ti ode u neke vode tebi samo znane....

Ne zanimaju me diskusije. Više ne.

[Neomeđena točka]

Kad već pitaš za sliku koju ne vidim. Vidim dva zeca u ogledalu, igru prstiju, valjda 3 do 6, Vidim Vještice i Vtagove i Svijetlo i Sjenu, bilejo i crno.... Okrenuto na desno

[contra rationem]

"Ruke", Darko Rundek

[Schultzz]

već je o tome ispjevalo pjesmu zabranjeno pušenje, u parafrazi Đoni Kešovog Sent Kventina (aj hejt evri inč ov ju), u novoj verziji:

u Njemačku kada pođem ja
prati me pe-šest doktora
u vlaku histerija od mojih pizdarija
kaže Hister treba t' terapija

iz Hajdelberga vratiću se ja
al Hitler neće iz Ekvadora
ko preživi Hajdelberg, pilule i kljukanja
taj je pravi Hitleradžija

nego daj reci kako se ovo sad uzdrmalo u Kathmandu-u i Himalaji? ti stalno pišeš o tim duovnim gradovima koji se ruše i tresu i viđe vraga, sa zečevima ili bez zečeva? imaš dar proricanja i predviđanja? jel se to nešto iz duovne svere probiva u materijalno? biće da je to.

[EliEliLama]

Neomeđena točka kaže:

Kad već pitaš za sliku koju ne vidim. Vidim dva zeca u ogledalu, igru prstiju, valjda 3 do 6, Vidim Vještice i Vtagove i Svijetlo i Sjenu, bilejo i crno.... Okrenuto na desno

Suština je u čemu?