Kako preboljeti smrt voljene osobe?

[prilika]

Ja sam izgubila prije godinu dana mamu, a sada skoro i tatu. Uspio se izvući od visoke temperature i sepse koju mama prošle godine nije preživjela i tata je sada na oporavku. Sve ovo sada prolazim potpuno sama jer nemam baš nikoga tko bi mi pomogao oko tate. Svi me pitaju kako to nema nikoga starijeg od sebe u obitelji. Eto nemam jer su umri baka,deda i mama.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[Depeche E.]

zoki89 kaže:

Ne trebaš ništa posebno učiniti ili reći. Dovoljno je da si uz nju i saslušaš je kada joj bude teško. Treba vremena da se ona osjeti bolje - tako da to ne možeš isforsirati, iako znam da je želiš vidjeti sretnijom.

Zoki, hvala ti na riječima podrške jer su mi puno pomogle Evo, prije minutu prošla je ponoć, a time i mjesec dana od dedine smrti. Više ne plačem osim kada slušam ovu pjesmu Odlučila sam je slušati. Ipak Manje boli, ali me još uvijek sjeti na njega. Nema smisla bježati od toga. Vrlo je neobično to da se meni čini da je ovih mjesec dana trajalo kao godina, a istovremeno imam i osjećaj da dede nema mnogo dulje. Čak sam imala faza kada sam se pitala volim li ja njega uopće (a to nije upitno!) jer ne plačem za njime i tuga me sve rjeđe hvata. No to si objašnjavam činjenicom da je njegova smrt bila neizbježna. I kao da sam je nekako podsvjesno odbolovala dok je on još bio živ. Ne znam.

Baka je IZNENAĐUJUĆE dobro Makar, ona je iznimno pozitivna, racionalna i bistra osoba tako da nisam ni sumnjala u to da će doći k sebi. Ali bilo mi je teško gledati je onakvu. Sada ona, znam da će ružno zvučati, ali uživa (koliko to može jer je još uvijek tužna) u svojoj starosti jer se ne mora brinuti o dedi. To ju je neopisivo iscrpljivalo iako je to radila s ljubavlju.

Često kada napravim nešto dobro za nekoga pomislim kako deda to možda vidi i da bi bio ponosan na mene. Kada mu već, kao prije, ne mogu ispričati što mi se događa

prilika kaže:

Ja sam izgubila prije godinu dana mamu, a sada skoro i tatu. Uspio se izvući od visoke temperature i sepse koju mama prošle godine nije preživjela i tata je sada na oporavku. Sve ovo sada prolazim potpuno sama jer nemam baš nikoga tko bi mi pomogao oko tate. Svi me pitaju kako to nema nikoga starijeg od sebe u obitelji. Eto nemam jer su umri baka,deda i mama.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[zoki89]

Drago mi je čuti da ste ti i tvoja baka bolje

Da, dobro kažeš da nema smisla bježati od tuge. Normalno je da to postepeno prolazi, i ne trebaš zbog toga osjećati krivnju. Voliš svog djeda, neovisno da li bila tužna ili sretna. A on je sigurno ponosan na tebe

[Depeche E.]

Tenks Btw. i ta moja baka je je rođena i živjela je u ZabokU

[little-sunshi]

Ja sam došla na ovu temu nakon toliko vremena. Bez obzira što je prošlo više od godinu dana od mamine smrti, danas mi je baš težak dan bio, dan kad mi mama toliko nedostaje. Noćima je sanjam da je živa, da joj je ostalo još malo vremena, a jutro donosi samo tugu i nemoćnost.

[sudoku22]

little-sunshi kaže:

Ja sam došla na ovu temu nakon toliko vremena. Bez obzira što je prošlo više od godinu dana od mamine smrti, danas mi je baš težak dan bio, dan kad mi mama toliko nedostaje. Noćima je sanjam da je živa, da joj je ostalo još malo vremena, a jutro donosi samo tugu i nemoćnost.

Suosjećam, meni su ova dva dana još uvijek tužna bez obzira što je prošlo više od god.dana..nedostaje mi razgovor s njom, još uvijek mi dođe da pošaljem sms, ili da je fizički zagrlim nije mi uvijek tako ali jučer i danas sam baš nekako

[nicky2009]

Danas je 2,5 godine otkako je moja mama zauvijek zatvorila oći i utonula u duboki san, a meni je ko da je bilo jućer...Kako mi samo fališ draga mama. Al tješim se da ćemo se jednog dana opet vidjeti tamo gore. Da mi te samo još jednom vidjeti i zagrliti te.

[Drazen i Aša]

Pozdrav svima.....

Tuga i bol u srcu su prevladali. 8.11.2014. zauvijek je zaspala moja voljena. Nema tih rijeci koje me mogu utjesiti.

[Iochannes`]

..sućut.

Reći ću ti.. da ona nije zaspala. Ona je sada vrlo budna.
Pozovi je u svojim mislima, i osjetit ćeš ju.. i to nije samo osjećaj - to je sama njena esencija..

[kenblock]

Evo da se i ja po prvi puta javim ovdje, sa novim profilom jer ne bi volio da ljudi koje znam sa foruma vide i znaju, jer eto ne volim o tome cak ni sa najboljim prijateljima

Znaci umro mi je otac prije malo vise od 4 mjeseca od raka pluca, vrlo iznenadno u samo malo vise od 2 mjeseca od zdravog covjeka do smrti.

Cijeli zivot je sanjao kako cu otici na faks jer sam dobro ucio, rekao da ce mi sve dati, napraviti da ga zavrsim, da ce i gladan biti ako treba iako je imao vrlo dobar posao sa odlicnom placom i sam je skrbio o cijeloj familiji, a umro je 10-ak dana prije nego sam ga upisao.

U 5. mjesecu su poceli problemi, dok je radio u Njemackoj bas na 1.maj dobio je jaki kasalj, gusilo ga je, doktor mu tamo rekao upala pluca, a ja sam vec tada imao osjecaj da nece biti dobro. Vratio se u Hrvatsku, otisao na pregled, zadrzali su ga u bolnici gdje je na kraju i umro.

Na te preglede i kada su ga ostavili u bolnici je otisao bas na dan kada samo imali norijadu, dok sam ja pio, on je vec vjerojatno znao da boluje od teske bolesti.

Odbijao nam je govoriti ista o tome, nije nam htio reci ni dijagnozu, nije htio da brinemo, govorio da se dobro i sve bolje osjeca... nismo mogli kod njega bit svaki dan jer je bio u bolnici dosta daleko od mog grada. A i bojali smo se iskreno sta bi nam doktori rekli kada bismo pitali, ovako smo jos imali nadu da nije to najgore i da ce sve proci dobro.

U to vrijeme je pocela i drzavna matura i govorio je da samo ucim za ispite i da cu mu u bolnicu doci kada sve to zavrsi, a iskreno i bojao sam se ici. Tako da sam mu u bolnici u vise od mjesec dana koliko je lezao tamo bio samo jednom i da samo znate kako mi je tesko radi toga.

Nakon prvog ciklusa kemoterapija pustili su ga doma, prakticki da umre jer su znali da nece izdrzati jos dugo, ali nama naravno nisu nista rekli o tome. Dosao je kuci jos u dobrom stanju, mogao je hodati, jesti, ali svakim danom situacija je bila sve gora i gora tako da nakon 10-ak dana nije mogao ustati iz kreveta i spavao je 24 sata dnevno. Mi bi ga tjerali da hoda, da jede da vrati barem malo snage, govorio je da ne moze, mislili smo da se predao, ali sada znamo da stvarno nije mogao.

Zadnjih dana poceo je i buncati, a u jednoj takvoj situaciji je rekao recenicu koju cu pamtit cijeli zivot i koja ce me uvijek proganjati "sad brine o meni, a nije me htio doci vidjeti u bolnicu". Tih 12-13 dana koliko je bio doma nisam se odvajao od njega, masirao ga da mu smanjim bolove, nema sta nisam radio. Nakon te recenice koju znam da nikad ne bi rekao da je bio svjestan sto prica jednostavno sve je izaslo iz mene, nisam sat vremena prestao plakat.

Koji dan poslije otisao je nazad u bolnicu, poljubio sam ga zadnji put i ponovno zaplakao kao da sam znao da je to zadnji put da cu ga ikada vidjeti. Umro je u bolnici 2 dana kasnije na maminim rukama.

Uvijek sam govorio da ne znam sta bi napravio kada bi mi umrli otac ili majka, a cijelo vrijeme poslije smrti se nisam dobro ni isplakao. Bio sam uz majku jer joj je stvarno tesko, bio joj potpora i mislio sam da moram biti jak za nju...

Ali zadnjih dana mi je jako tesko, kao da tek sada postajem svjestan svega toga, da nikada nista vise nece bit isto... i sve bi dao samo da se vrati, da ponovno pricamo o nogometu, gledamo utakmicu zajedno, da ga samo cujem, ali nazalost nije moguce.

Ovo prvi puta pricam nekome, ne mogu o tome niti sa prijateljima jer nitko ne zna kako je biti u ovakvoj situaciji, a svi vi ovdje razumijete...
Studiram bas ono cim se on bavio cijeli zivot, i samo molim Boga da ga ne razocaram.

[sudoku22]

Kenblock bolje ti je isplači se pošteno jer nije dobro držati emocije u sebi, meni je period nakon smrti bio još gori, kad osvijestiš da nema povratka..na tebi je sad da se potrudiš biti najbolji u onome što želiš da tvoj otac bude ponosan

[TolkienGeek]

kenblock i moj otac je obolio od raka (na želucu) prije godinu dana, također sam se bojala otić u bolnicu posjetit ga al sam ipak na kraju otišla. Kad sam ga vidila onako u bolovima srce mi se paralo. Mama je neprestano plakala a ja i braća i sestre smo ju tješili dok nam je i samima sve bilo teško. Riječima se ne može opisat kad ti se voljena osoba tako teško razboli, cili svit ti se okrene naopako. Na svu sreću tata je sad dobro, oporavlja se.

Žao mi je zbog tvog tate. Primi moju sućut.

[Stik]

kenblock kaže:

Evo da se i ja po prvi puta javim ovdje, sa novim profilom jer ne bi volio da ljudi koje znam sa foruma vide i znaju, jer eto ne volim o tome cak ni sa najboljim prijateljima

Znaci umro mi je otac prije malo vise od 4 mjeseca od raka pluca, vrlo iznenadno u samo malo vise od 2 mjeseca od zdravog covjeka do smrti.

Cijeli zivot je sanjao kako cu otici na faks jer sam dobro ucio, rekao da ce mi sve dati, napraviti da ga zavrsim, da ce i gladan biti ako treba iako je imao vrlo dobar posao sa odlicnom placom i sam je skrbio o cijeloj familiji, a umro je 10-ak dana prije nego sam ga upisao.

U 5. mjesecu su poceli problemi, dok je radio u Njemackoj bas na 1.maj dobio je jaki kasalj, gusilo ga je, doktor mu tamo rekao upala pluca, a ja sam vec tada imao osjecaj da nece biti dobro. Vratio se u Hrvatsku, otisao na pregled, zadrzali su ga u bolnici gdje je na kraju i umro.

Na te preglede i kada su ga ostavili u bolnici je otisao bas na dan kada samo imali norijadu, dok sam ja pio, on je vec vjerojatno znao da boluje od teske bolesti.

Odbijao nam je govoriti ista o tome, nije nam htio reci ni dijagnozu, nije htio da brinemo, govorio da se dobro i sve bolje osjeca... nismo mogli kod njega bit svaki dan jer je bio u bolnici dosta daleko od mog grada. A i bojali smo se iskreno sta bi nam doktori rekli kada bismo pitali, ovako smo jos imali nadu da nije to najgore i da ce sve proci dobro.

U to vrijeme je pocela i drzavna matura i govorio je da samo ucim za ispite i da cu mu u bolnicu doci kada sve to zavrsi, a iskreno i bojao sam se ici. Tako da sam mu u bolnici u vise od mjesec dana koliko je lezao tamo bio samo jednom i da samo znate kako mi je tesko radi toga.

Nakon prvog ciklusa kemoterapija pustili su ga doma, prakticki da umre jer su znali da nece izdrzati jos dugo, ali nama naravno nisu nista rekli o tome. Dosao je kuci jos u dobrom stanju, mogao je hodati, jesti, ali svakim danom situacija je bila sve gora i gora tako da nakon 10-ak dana nije mogao ustati iz kreveta i spavao je 24 sata dnevno. Mi bi ga tjerali da hoda, da jede da vrati barem malo snage, govorio je da ne moze, mislili smo da se predao, ali sada znamo da stvarno nije mogao.

Zadnjih dana poceo je i buncati, a u jednoj takvoj situaciji je rekao recenicu koju cu pamtit cijeli zivot i koja ce me uvijek proganjati "sad brine o meni, a nije me htio doci vidjeti u bolnicu". Tih 12-13 dana koliko je bio doma nisam se odvajao od njega, masirao ga da mu smanjim bolove, nema sta nisam radio. Nakon te recenice koju znam da nikad ne bi rekao da je bio svjestan sto prica jednostavno sve je izaslo iz mene, nisam sat vremena prestao plakat.

Koji dan poslije otisao je nazad u bolnicu, poljubio sam ga zadnji put i ponovno zaplakao kao da sam znao da je to zadnji put da cu ga ikada vidjeti. Umro je u bolnici 2 dana kasnije na maminim rukama.

Uvijek sam govorio da ne znam sta bi napravio kada bi mi umrli otac ili majka, a cijelo vrijeme poslije smrti se nisam dobro ni isplakao. Bio sam uz majku jer joj je stvarno tesko, bio joj potpora i mislio sam da moram biti jak za nju...

Ali zadnjih dana mi je jako tesko, kao da tek sada postajem svjestan svega toga, da nikada nista vise nece bit isto... i sve bi dao samo da se vrati, da ponovno pricamo o nogometu, gledamo utakmicu zajedno, da ga samo cujem, ali nazalost nije moguce.

Ovo prvi puta pricam nekome, ne mogu o tome niti sa prijateljima jer nitko ne zna kako je biti u ovakvoj situaciji, a svi vi ovdje razumijete...
Studiram bas ono cim se on bavio cijeli zivot, i samo molim Boga da ga ne razocaram.

O BOZE. Prica slicna mojoj iz 2006. Placi,isplaci se, pricaj sa nekime. Mozes i tu sa nama ako pomogne. Vjeruj mi, nije da ce te manje boljeti, ali bit ce ti lakse...Jako dobro svi tu znamo kroz sta prolazis hrabri covjece

[Stik]

Drazen i Aša kaže:

Pozdrav svima.....

Tuga i bol u srcu su prevladali. 8.11.2014. zauvijek je zaspala moja voljena. Nema tih rijeci koje me mogu utjesiti.

Iskrena sucut

[Drazen i Aša]

Da, i moja voljena je oboljela od raka dojke ali sama sebi nije mogla priznati da ju je spopala ta bolest..
Uradili smo sve pretrage kod privatnika, otisli na 1 kemo terapiju, tad je pocela voda da se skuplja u plucima..
Otisli smo u bolnicu Jordanovac i tamo su joj punktirali vodu van.
Nakon 4-5 dana krenulo je malo na bolje, bolovi su prestali posto je rak metastazirao malo na kosti i malo na pluca...no nakon 8 dana pocela je velika komplikacija sa proljevom sto ga je uzrokovala bakterija Kostridija...i to ju je nazalost toliko iscrpilo da nije mogla izdrzati....
Zivot i ljubav koju smo mi imali nikada necu zaboraviti...

[prilika]

Meni je mama umrla prije malo više od godine dana. Sada mi je i tata teško pokretan. Problem je da sam sama sa njim. Kada je bio u bolnici i u domu mjesec dana ja sam se dobro držala, planirala da ću raditi bilo koji posao. Sada se tata vratio kući, jedva hoda uz pomoć druge osobe i hodalice. On bi najradije ostao kući, ali mi smo sami i nema mi tko pomoći oko tate osim da nekoga platim. Za sutra plaćam čuvanje tate kako bi nekoliko sati mogla otići u grad i nešto obaviti. Mislim da je dom jedino rješenje za njega. Ali on i ne bi baš išao ponovo u dom. Bio je mjesec dana u domu, ali nije prohodao kako smo se nadali.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[Majaa72]

Prošla su 3 i po mjeseca kako tate nema. A ja i dalje ne vjerujem da je on zavijek zaspao i samo čekam da nazove i pojavi se negdje. Kako njega nema, otišlo je sve nizbrdo. Same loše vijesti jedne za drugom. Sada već primjećujem koliko sam se malo unormalizirala u odnosu na prije. Nemam više one napade panike i plakanja nekoliko puta na dan, naredam i nekoliko dobro prospavanih noći. Ali nije stanje još ok. Smršavila sam zbog sveg stresa. Otišlo mi zdravlje totalno. NIsam vjerovala da stres može toliko narušiti zdravlje koliko sad kad sam i to doživjela. Toliko sam bila pogubljena i razočarana i tražila načine da se pomirim što tate nema da sam jednostavno uništila sebe jer sam sve zadržavala u sebi.. I sad kad shvaćam koliko mi je štete to donijelo, znam da se moram unormalizirati, oporaviti i dovesti zdravlje u red. Jer tata nebi podnio da sam ja bolesna, i loše.
Pokušavam biti donekle optimistična i vjerujem da je ovo samo loš period kad se naredaju sve loše stvari, i da će sve doći u neku normalnu uskoro.

Zaboravila sam spomenuti da i dalje imam noćne more, čak i haluciniram da netko stoji pored mene pa se onda drugo jutro ispostavi da to bila vrata il nešt. Onda opet bude lijepih snova sa tatom, pa svejednom plačem jer je to jedini način da ga vidim

[Kendi]

Majaa72 kaže:

Prošla su 3 i po mjeseca kako tate nema. A ja i dalje ne vjerujem da je on zavijek zaspao i samo čekam da nazove i pojavi se negdje. Kako njega nema, otišlo je sve nizbrdo. Same loše vijesti jedne za drugom. Sada već primjećujem koliko sam se malo unormalizirala u odnosu na prije. Nemam više one napade panike i plakanja nekoliko puta na dan, naredam i nekoliko dobro prospavanih noći. Ali nije stanje još ok. Smršavila sam zbog sveg stresa. Otišlo mi zdravlje totalno. NIsam vjerovala da stres može toliko narušiti zdravlje koliko sad kad sam i to doživjela. Toliko sam bila pogubljena i razočarana i tražila načine da se pomirim što tate nema da sam jednostavno uništila sebe jer sam sve zadržavala u sebi.. I sad kad shvaćam koliko mi je štete to donijelo, znam da se moram unormalizirati, oporaviti i dovesti zdravlje u red. Jer tata nebi podnio da sam ja bolesna, i loše.
Pokušavam biti donekle optimistična i vjerujem da je ovo samo loš period kad se naredaju sve loše stvari, i da će sve doći u neku normalnu uskoro.

Zaboravila sam spomenuti da i dalje imam noćne more, čak i haluciniram da netko stoji pored mene pa se onda drugo jutro ispostavi da to bila vrata il nešt. Onda opet bude lijepih snova sa tatom, pa svejednom plačem jer je to jedini način da ga vidim

Primi moje saucesce.
Ja svog tatu odavnoo nisam sanjala i jako sam tuzna zbog toga. Tako sam ga se uzeljela.
Imam neke tapes sto bi isla pogledati gdje je on na njima ali nemam snage,imam osjecaj da bi mi srce puklo od tuge.


group hug za sve

[prilika]

maja

Meni je isto tako kao i tebi. Iako je tata 12 godina stariji od mame, puno mi je pomagao oko mame. U gradu je obavljao obaveze, donosio namirnice, ma potpuno je samostalno funkcionirao iako je već u godinama. Od kada smo ostali bez mame u roku nekoliko dana on je počeo puno teže hodati, poslije se iznenada razbolio i u 9. mjesecu je bio tri tjedna u bolnici. Ovaj puta sam sve proživljavala sam. I meni je krenulo sve loše nakon gubitka mame. Ne toliko radi mene, već više radi tate. Odlučila sam da će tata ostati kod kuće, to je i njegova želja. Hoda teško uz pomoć hodalice. Ne znam jedino hoću li moći naći i koliko toliko pouzdanu osobu za čuvanje da mogu njega samoga ostaviti i ići raditi ako nađem posao. Morala bi ići raditi jer kada ostanem sama neću imati izvor prihoda. Tako da nije mi nikako lako jer sam sama sa tatom. Umro mi je veći dio obitelji sa kojima sam odrasla: mama, baka i deda. Ostali smo samo ja i tata sami. Na rodbinu ja ne mogu računati. Ovi sa kojima sam dobra dosta su daleko u drugoj državi.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[prilika]

Od mamine smrti prošlo je jedna godina i malo više od mjesec dana. Danas mi je drugi rođendan bez mame. Sasvim drugačije je bilo kada je mama bila tu uz mene. Jedino sa mamom sam se najbolje razumjela.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4