Utjecaj psiholoških problema na brak

[blueallyssa]

Bok ljudi!

Namjerno nisam ovu temu stavila na ŽUD i lijepo molim admine da ju ne sele, a brzo ćete shvatiti zašto...ako će post biti podulji, unaprijed se ispričavam, pokušat ću što kraće verbalizirati ono što me muči.

Dakle...u braku sam 4 godine...muž i ja doista se svemirski volimo i razumijemo. Ja tvrdim da ga cijenim i poštujem, ali, je li to doista tako? Ne svađamo se često, ali kad do svađe dođe, ispostavi se da je uzrok uglavnom moja smanjena sposobnost nošenja sa nekakvim svakodnevnim situacijama. Evo jednog svježeg primjera: nas dvoje imamo zajednički račun, točnije, svi novci sjedaju na moj račun. Ja kupujem namirnice i plaćam režije i otprilike stvaram sliku koliko možemo potrošiti na dnevnoj bazi i što si sastrane možemo priuštiti. Imam i American. I tako je meni danas ujutro muž spomenuo da si je naručio nekakve tehnološke stvari s ebaya koje koštaju 300-400kn. I ja sam se automatski narogušila, motalo mi se po glavi, kako je mogao bez da me pita koristiti moju karticu, kako ćemo to platiti idući mjesec jer na taj iznos ide i moja rata za torbu i čizme...on je poludio, s razlogom, jer eto, makar su se te čizme spominjale, nismo se striktno dogovorili da ću ih kupiti, a ja sam to svejedno napravila, a sad je ispalo da je veliki problem kad si je on nešto kupio. Inače nije rastrošan i iskreno, ne sjećam se kad je sam sebi kupio nešto skupo i što mu nije nužno za normalan život. Ispala sam sebično govno...jer eto, valjda sam se navikla da su svi novci kod mene, da on ništa ne izvoljeva, ali navika je za.ebana stvar

Zapravo, mislim da sam ponekad preveliki pesimist i da se previše brinem oko stvari. Recimo...on tu i tamo, par puta mjesečno, ode na par pivi s kolegama s posla. Rijetko se baš pošteno napije. I ja svaki put radim drame oko toga, pa nemoj dugo ostati, pa daj ako možeš čekaj me doma kad dođem s posla...stvarno želim da on ima prijatelje i znam da je normalno družiti se s ljudima, i ja odem na kavu s frendicama, i govorim sebi, smiri se, pusti ga, nemoj zanovijetati, ali takav grč mi je u želucu da nemam mira dok mu ne napišem nekakvu umiljatu poruku, a sve s ciljem da popije jedno pivo i dođe doma za sat vremena. Luđakinja Svi ti prijatelji, dečki s kvarta, kolege s posla, piju...dosta. U birtiji su svaki dan. Meni je to apsolutno neprihvatljivo i ne želim imati takvog muža. On nije takav...ne znam, možda se bojim da će postati. Prije je puno pio, smirio se odkad smo u braku...toga se stalno pribojavam, da će se vratiti na staro. Da hoće, mogao je već 100 puta. Zašto mu ne vjerujem? On to sve zna, rekla sam mu da me toga strah, i ima bezbroj tolerancija, ali normalno da čovjeku pukne film nakon nekog vremena i onda se svađamo.

Mislim da stvarno imam nekakvih psiholoških problema...pa onda, kad se posvadimo, povlačim se u sebe, plačljiva sam, ko malo dijete...sad kad ovo pišem, gadim se sama sebi....zašto ne mogu trezveno i zrelo razmišljati? Svjesna sam onog što me muči: moja infantilnost, želja da nešto bude odmah i sada...a koja je razlika ako dođe s pive za 2 sata ili u 5 ujutro ako slučajno zaruži? Leći će i zaspati kraj mene ko i uvijek i sutra je novi dan i sve će biti super. Sve ja to znam, ali ubijam se. I ovo danas s novcima me baš išokiralo...on stvarno naporno radi, i naravno da je zaslužio kupiti si što god hoće, oduvijek imamo stav da nam je novac zajednički, pa i taj s americana...ali ne, zajedničko je kad on dobije na ruke ono što je odradio prekovremeno, a kad si on uzme nešto, e onda ne, onda je to MOJ american.

Uništit će nas to...on je jako tolerantan i strpljiv, ali nije otirač...

Kako da poradim na sebi? Stalno mu obećavam da ću se promjeniti, ko debil se osjećam, par dana bude sve ok(čitaj: dok je po mom), a onda, čim se dogodi nešto izvan rutine, ja sebično reagiram i nastavim po starom. Hoću da ima svoju slobodu, a najviše hoću poraditi na sebi, mijenjati sebe, da on doista osjeti da nisu samo puste riječi da ga cijenim i poštujem i želim da bude sretan. Kako da prestanem biti sebična, preosjetljiva, kontrok-frik, posesivna?

Uh, stvarno dugačak post...ali ovo je ipak psihologija, morala sam malo istresti što mi je na duši.

Hvala na razumijevanju

[Gangster Boss]

Čitajući ovo,to što ti radiš nema smisla

On je glup što to trpi.

[Kymatica]

imas problem sa manjkom samopouzdanja, zato si takva. nesigurna i s takvom osobom je tesko zivjeti. radi na sebi.

[F.A.Q]

uz sva objasnjenja mozda si se i precjenila odnosno prevelik ti je pritisak/odgovornost na tebi pa .. "pucas" .. da malo rasporedite zajednicki odgovornosti .. iliti reorganizirate "redove"

samo teorija .. nista ne tvrdim da nebi bilo

[blueallyssa]

Kymatica kaže:

imas problem sa manjkom samopouzdanja, zato si takva. nesigurna i s takvom osobom je tesko zivjeti. radi na sebi.

To je istina i moj najveći problem. Ali kako da povećam samopouzdanje? Da čitam selfhelp literaturu? Ne mislim za sebe da sam loša osoba, glupa, nesposobna, fizički neprivlačna...ali svejedno nemam samopouzdanja.

F.A.Q kaže:

uz sva objasnjenja mozda si se i precjenila odnosno prevelik ti je pritisak/odgovornost na tebi pa .. "pucas" .. da malo rasporedite zajednicki odgovornosti .. iliti reorganizirate "redove"

samo teorija .. nista ne tvrdim da nebi bilo

Mislim da nije to...nije meni teško, a i muž mi pomaže kad god može.

[Notfunny]

blueallyssa kaže:

Kako da poradim na sebi? Stalno mu obećavam da ću se promjeniti, ko debil se osjećam, par dana bude sve ok(čitaj: dok je po mom), a onda, čim se dogodi nešto izvan rutine, ja sebično reagiram i nastavim po starom. Hoću da ima svoju slobodu, a najviše hoću poraditi na sebi, mijenjati sebe, da on doista osjeti da nisu samo puste riječi da ga cijenim i poštujem i želim da bude sretan. Kako da prestanem biti sebična, preosjetljiva, kontrok-frik, posesivna?

Rutina se razbija ubacivanjem novih sadržaja - hobi, susreti s prijateljicama, samostalni posjeti rodbini. Što je više sadržaja, to je čovjek fleksibilniji - u svemu, imo.

[Iochannes`]

Ne pružaš slobodu zato jer ju i sama ne osjećaš. Stoga, tvoj muž nema slobodu kad je sa tobom. Samo čeka kada ćeš na nešta odreagirat. On se boji tvoje reakcije, boji se tvoje ličnosti, boji se tebe. I u takvom mjestu ne može da bude ljubav, gde strah biva.
Što učiniti? Nikako ne pokušavati promijeniti se zbog njega, udovoljiti njemu. Tako mozes dovijeka, i na kraju postati zatvorenik njega, i sebe. Ljubav je zatvor. I to onda ljubav nije. To je natjecanje nutarnjih nesigurnosti.

Dakle, najviše ćeš svome mužu dati ako se posvetiš sebi na naćin da ga voliš na svoj način, ne njegov. On te je zavolio jer mu je odgovarao TVOJ način ljubavi. I sad se upitaj: kako to da u početku je ljubav bila tako jaka, strastvena, bozanska, a poznali ste se toliko slabo? I kako se više upoznavate, manje je ljubavi u zraku. Kako to?
Pa tako što prisvajaš njegov obrazac ponašanja, analiziraš što mu odgovara i tako počinje PRILAGODBA. Verovatno i on to radi u nekoh mjeri. A to je kontra slobodi! A ljubav jeste sloboda, ljubav jeste biti svoj u sebi slobodan.. i tu slobodu izraziti još više u kontrastu sa slobodom partnera.
Ali mjesto toga, ti kalkuliraš poteze, lazes sebe, ne pratis sebe, i tako postaješ sasvim druga osoba no u početku. Tako i on.

Poanta; odobravaj sebe, gledaj sebe, brini o sebi, i tada ćeš biti dostupna svome mužu u celoj svojoj svojini.
Ako se javlja strah da ces ga tako prestati zanimati, i ako tako bude, onda tako i treba biti.
Žrtvovati SEBE za ljubav drugih, je najveći grijeh ljubavi prema SEBI!

[Kymatica]

nemam pojima kako se gradi samopouzdanje, znam samo da je tesko, i sama se mucim s tim problem, samo bar sada znam.
do sada sam shvatila da moras raditi stvari kojih se pomalo plasis, izbjegavas, a privlace te, pa onda krenes sa sitnim stvarima, svaki taj mali korak, mrvicu te ojaca. i tako, zadajem si zadatke, kopam, razmisljam, djelujem..tesko je, al nema mi druge, jer vidim da je izvor svih mojih sr u zivotu, izbor krivih ljudi, prijatelja, anksioznost, posla koji ne volim, odnosa drugih ljudi prema meni, ne vjezbanja, lose prehrane i sl, sve proizlazi radi manjka samopouzdanja i vrijeme je da se pocnem sa tim baviti. eto, nemam nista pametnije do sada ti za savjetovati

[blueallyssa]

Notfunny kaže:

Rutina se razbija ubacivanjem novih sadržaja - hobi, susreti s prijateljicama, samostalni posjeti rodbini. Što je više sadržaja, to je čovjek fleksibilniji - u svemu, imo.

Posao i briga o kućanstvu ne ostavljaju mi puno vremena za takve stvari...makar, kad mi se nešto baš da raditi, stignem sve, neke stvari tad pate, ali su izvedive. Znači, to mi je samo izgovor. Intertna sam. Dugo vremena vježbala sam kod kuće...zadnjih mjesec dana idem na pilates skoro svaki dan, i to mi oduzme barem 2 sata dnevno da se maknem iz kuće...to mi odgovara. Počela sam ponovno čitati u zadnje vrijeme...eto, radim na hobijima. Kave s prijateljicama svakako moram pojačati. Roditeljima idem jednom tjedno. But I see your point

Iochannes` kaže:

Ne pružaš slobodu zato jer ju i sama ne osjećaš. Stoga, tvoj muž nema slobodu kad je sa tobom. Samo čeka kada ćeš na nešta odreagirat. On se boji tvoje reakcije, boji se tvoje ličnosti, boji se tebe. I u takvom mjestu ne može da bude ljubav, gde strah biva.

Da, rekao je on meni u par navrata, da, kad ide tako na piće s prijateljima, ne može se skroz opustiti jer zna kakvu će to reakciju kod mene izazvati...uh, ne želim da me se boji. Želim da bude opušten kao što je bio prije.

Što učiniti? Nikako ne pokušavati promijeniti se zbog njega, udovoljiti njemu. Tako mozes dovijeka, i na kraju postati zatvorenik njega, i sebe. Ljubav je zatvor. I to onda ljubav nije. To je natjecanje nutarnjih nesigurnosti.

Ali želim se promijeniti prvenstveno zbog sebe...ne mogu stalno živjeti u grču radi svega i bojati se da će se dogoditi nešto loše. Želim da mi postane normalno razmišljanje, ako ode na piće, doći će doma, ako se posvađamo, neće me prestat voljet, ako se gadno posvađamo, ne idemo se sutra razvest....svojih nesigurnosti se trebam rješiti za moje i njegovo i naše zajedničko dobro.

Dakle, najviše ćeš svome mužu dati ako se posvetiš sebi na naćin da ga voliš na svoj način, ne njegov. On te je zavolio jer mu je odgovarao TVOJ način ljubavi. I sad se upitaj: kako to da u početku je ljubav bila tako jaka, strastvena, bozanska, a poznali ste se toliko slabo? I kako se više upoznavate, manje je ljubavi u zraku. Kako to?
Pa tako što prisvajaš njegov obrazac ponašanja, analiziraš što mu odgovara i tako počinje PRILAGODBA. Verovatno i on to radi u nekoh mjeri. A to je kontra slobodi! A ljubav jeste sloboda, ljubav jeste biti svoj u sebi slobodan.. i tu slobodu izraziti još više u kontrastu sa slobodom partnera.
Ali mjesto toga, ti kalkuliraš poteze, lazes sebe, ne pratis sebe, i tako postaješ sasvim druga osoba no u početku. Tako i on.

Slažem se da je ljubav sloboda, no isto tako, smatram da su u kvalitetnom braku nužni nekakva zdrava prilagodba, kompromisi kad je to potrebno i tolerancija do neke razumne mjere. Kad svatko radi sve po svom, ako to smeta drugu osobu, to je nepoštovanje, i džabe ti onda sva ljubav, ako osjećaš da te netko ne poštuje. Ljubav je i dalje tu, mi se volimo, imamo svoje nježnosti i razumijemo se...on mene i dalje isto voli, ništa mi konkretno ne prigovara...dok ja prigovaram za stvari za koje prije nisam.

Poanta; odobravaj sebe, gledaj sebe, brini o sebi, i tada ćeš biti dostupna svome mužu u celoj svojoj svojini.
Ako se javlja strah da ces ga tako prestati zanimati, i ako tako bude, onda tako i treba biti.
Žrtvovati SEBE za ljubav drugih, je najveći grijeh ljubavi prema SEBI!

To mi je jasno...i ne mislim se mijenjati da bih bilo kome udovoljila, nasilu, i biti prijetvorna. Nego sam svjesna da je vid slobode kakvu on želi za sebe najnormalnija stvar na svijetu i da je obrnuto, i ja bih se osjećala zarobljeno, kao on sad. Pa nije da me traži da ide van s drugim ženskama ili neke slične stvari koje su oprečne tradicionalnom braku. A ja samo želim biti opuštena i mirna kao što sam bila prije...želim da mi se usadi u glavu da nije svaka loša stvar smak svijeta i da nikako nije loše njega pustiti da radi što mu paše, ako to ne šteti našem odnosu.

Kymatica kaže:

nemam pojima kako se gradi samopouzdanje, znam samo da je tesko, i sama se mucim s tim problem, samo bar sada znam.
do sada sam shvatila da moras raditi stvari kojih se pomalo plasis, izbjegavas, a privlace te, pa onda krenes sa sitnim stvarima, svaki taj mali korak, mrvicu te ojaca. i tako, zadajem si zadatke, kopam, razmisljam, djelujem..tesko je, al nema mi druge, jer vidim da je izvor svih mojih sr u zivotu, izbor krivih ljudi, prijatelja, anksioznost, posla koji ne volim, odnosa drugih ljudi prema meni, ne vjezbanja, lose prehrane i sl, sve proizlazi radi manjka samopouzdanja i vrijeme je da se pocnem sa tim baviti. eto, nemam nista pametnije do sada ti za savjetovati

Ja volim svoj posao, vježbam već nekoliko godina, rijetko se vidim s prijateljicama, ali su to najbolje prijateljice koje čovjek može poželjeti....samo se toga valjda treba često prisjećati, pozitivnih stvari u životu...privlačiti pozitivnu energiju pozitivnim razmišljanjem...jer sam više puta osjetila-kad negativno razmišljaš, tako će ti i biti.

[Iochannes`]

Ali želim se promijeniti prvenstveno zbog sebe...ne mogu stalno živjeti u grču radi svega i bojati se da će se dogoditi nešto loše. Želim da mi postane normalno razmišljanje, ako ode na piće, doći će doma, ako se posvađamo, neće me prestat voljet, ako se gadno posvađamo, ne idemo se sutra razvest....svojih nesigurnosti se trebam rješiti za moje i njegovo i naše zajedničko dobro.

Onda ovako; PUSTI.
Uđi totalno u grč, u brigu, u sekiraciju, u sumnju, prisvoji sve to, neka bude.
Dakle, pusti neka se dogodi nešto loše, pusti neka nenormalno razmišljaš, pusti neka se gadno posvađate, pusti neka se i razvedete. Stvarno pusti nek se dogodi šta se dogodi. Jer što zapravo puštaš jest sav teret razmišljanja.
I onda shvatiš da ti išta ne treba.. nek ti ne treba išta što želiš i očekuješ, neka ti ne treba on, i što je najvažnije; ne trebaj si ti.

I onda vidi što će se desiti. Ako ideš do kraja u srž, shvatit ćeš da još uvek imaš sve ono što te čini onom tko ti jesi, da imaš ljubavi za dati, da imaš slobodu za izraziti, da imaš mir koji ne dolazi pozvan, već dolazi sam od sebe kada pustiš sve što ti ne treba. A ne treba ti itko i išta.

Samo si zamisli taj osjećaj, tu euforiju da ti išta nije potrebno. Kako je to divno kada te muž voli, a ni ne tražiš ga to! Ha? Jel nije?
Ti si se samo opustila i dobivaš sve što ti treba. Samo kada si opuštena ćeš dobiti ono što doista želiš.. sve ostalo su iluzije.

Ali treba hrabrosti za to.. ogromne hrabrosti; biti lišen potreba.. i samo "disati" onako kako tebi i samo tebi paše.

Pusti i nek bude. Ono što bude, otkrit će ti istinu.. bilo to o tebi, o braku, o tvom mužu.

[blueallyssa]

Iochannes` kaže:

Onda ovako; PUSTI.
Uđi totalno u grč, u brigu, u sekiraciju, u sumnju, prisvoji sve to, neka bude.
Dakle, pusti neka se dogodi nešto loše, pusti neka nenormalno razmišljaš, pusti neka se gadno posvađate, pusti neka se i razvedete. Stvarno pusti nek se dogodi šta se dogodi. Jer što zapravo puštaš jest sav teret razmišljanja.
I onda shvatiš da ti išta ne treba.. nek ti ne treba išta što želiš i očekuješ, neka ti ne treba on, i što je najvažnije; ne trebaj si ti.

I onda vidi što će se desiti. Ako ideš do kraja u srž, shvatit ćeš da još uvek imaš sve ono što te čini onom tko ti jesi, da imaš ljubavi za dati, da imaš slobodu za izraziti, da imaš mir koji ne dolazi pozvan, već dolazi sam od sebe kada pustiš sve što ti ne treba. A ne treba ti itko i išta.

Samo si zamisli taj osjećaj, tu euforiju da ti išta nije potrebno. Kako je to divno kada te muž voli, a ni ne tražiš ga to! Ha? Jel nije?
Ti si se samo opustila i dobivaš sve što ti treba. Samo kada si opuštena ćeš dobiti ono što doista želiš.. sve ostalo su iluzije.

Ali treba hrabrosti za to.. ogromne hrabrosti; biti lišen potreba.. i samo "disati" onako kako tebi i samo tebi paše.

Pusti i nek bude. Ono što bude, otkrit će ti istinu.. bilo to o tebi, o braku, o tvom mužu.

Ovo je dobar savjet...ali, lako je misliti, mogu ja to, a teško sprovesti u djelo. Tome i težim, skroz se opustiti...samo treba razmišljati s te strane...da i taj grč koji osjećam bude dio opuštanja, koliko god su te dvije stvari oprečne. Ne smijem se bojati istine, ma kakva bila...jer na kraju može biti samo dobra za mene. Toga sam svjesna.
No ono što ja iskonski želim je ljubav...volim svog muža beskrajno i znam da i on mene voli. Znam da ne postoji nitko više na svijetu tko bi mi tako savršeno pristajao. Mi smo, bez obzira na sve, srodne duše. I da, npr., u nekom paralelnom svemiru, budem u braku s nekim tko me u svemu sluša, tko ne ide na pivo s frendovima nego je doma sa mnom, ne bi bila sretna. To ne bi bio on, moj muž...to ne bi bilo ono što želim. Ako sam u išta sigurna, u to sam sigurna.

[Iochannes`]

No ono što ja iskonski želim je ljubav...volim svog muža beskrajno i znam da i on mene voli. Znam da ne postoji nitko više na svijetu tko bi mi tako savršeno pristajao. Mi smo, bez obzira na sve, srodne duše. I da, npr., u nekom paralelnom svemiru, budem u braku s nekim tko me u svemu sluša, tko ne ide na pivo s frendovima nego je doma sa mnom, ne bi bila sretna. To ne bi bio on, moj muž...to ne bi bilo ono što želim. Ako sam u išta sigurna, u to sam sigurna.

Prekrasno!!

To je to!

To je svest o pravoj ljubavi što žena može da pruži i dade potporu muškarcu.
Muškarcu od žene treba "vjerujem u tebe", ženi "volim te".

Stvar je i u navici; maknuti staru naviku koja sadrži gotovo automatizirane dakle nesvesne reakcije, i istodobno kreirati novu, koja se tiče prekidanja automatskog reagiranja (bez svijesti ili kak se kaže "bez mozga", gdje mozak predstavlja nas najvisi um - svijest).
I to tako da je potrebno samo podsjećati se, podsjećati i podsjećati koliko god i u kojim god situacijama. Deautomatizirati se.
Tu su zgodne one porukice koje se stavljaju svuda po stanu ili radnom mjestu, afirmacije. No dobro.
Dakle tajna je ostati "budan", oči širooom otvorene, gledati promatrati i nista dalje od toga nije potrebno. Kao djeca. Ona su vrhunska u tome; samo pogled i akcija!! Nema ovo ono.
Anđeli, kaže se, ne razmišljaju.

I onda na površinu izlazi takav mir.. "lebdiš".. baš kako treba da bude u ljubavi.

Gledaj svoga dragog, promatraj, samo promatraj bez prosuda analiza.. gledaj ga kao da ga SVAKI DAN NANOVO UPOZNAJEŠ.. uvijek sviježe.. uvijek novo.. uvijek čarobno..
A isto vrijedi i za sebe. Budi se nova svako jutro.

[blueallyssa]

Iochannes` kaže:

Prekrasno!!

To je to!

To je svest o pravoj ljubavi što žena može da pruži i dade potporu muškarcu.
Muškarcu od žene treba "vjerujem u tebe", ženi "volim te".

Da, često on mene pita: zašto mi ne vjeruješ? A takvu poruku mu šaljem kad ga napadam jer je otišao s frendovima...ili kad mu više od 2 puta ponovim da nešto napravi. Sad se sve kristalizira

Stvar je i u navici; maknuti staru naviku koja sadrži gotovo automatizirane dakle nesvesne reakcije, i istodobno kreirati novu, koja se tiče prekidanja automatskog reagiranja (bez svijesti ili kak se kaže "bez mozga", gdje mozak predstavlja nas najvisi um - svijest).
I to tako da je potrebno samo podsjećati se, podsjećati i podsjećati koliko god i u kojim god situacijama. Deautomatizirati se.
Tu su zgodne one porukice koje se stavljaju svuda po stanu ili radnom mjestu, afirmacije. No dobro.

I tu se najčešće posvadimo...jer ja blenem sve što mi je na umu, ne razmišljajući o posljedicama...i uglavnom su to nekakve predrasude i neosnovane sumnje, nešto što je samo u mojoj glavi, dok je realnost skroz drugačija. Prije nisam bila takva...navika, da...sad se moram naviknuti kao prije. Smislit ću neku šifru da se podsjetim

Dakle tajna je ostati "budan", oči širooom otvorene, gledati promatrati i nista dalje od toga nije potrebno. Kao djeca. Ona su vrhunska u tome; samo pogled i akcija!! Nema ovo ono.
Anđeli, kaže se, ne razmišljaju.

I onda na površinu izlazi takav mir.. "lebdiš".. baš kako treba da bude u ljubavi.

Gledaj svoga dragog, promatraj, samo promatraj bez prosuda analiza.. gledaj ga kao da ga SVAKI DAN NANOVO UPOZNAJEŠ.. uvijek sviježe.. uvijek novo.. uvijek čarobno..
A isto vrijedi i za sebe. Budi se nova svako jutro.

Potrudit ću se i oko toga...moram, znam.

[Iochannes`]

Samo lagano.

[blueallyssa]

Bok ljudi!

Evo, ovih dana se bavim malo tim samopouzdanjem...rješila sam neki test i ispalo je da imam prosječno samopouzdanje Ma ne mislim ja za sebe da ništa ne vrijedim i da sam nesposobna, dapače, svjesna sam svojih mogućnosti, nego...kao da mi se teško oduprijeti negativnim mislima i kao da previše dramatiziram kad se dogodi nešto loše. Prije sam bila optimist...gdje i kako se to promijenilo, ne znam. Evo, naprimjer, jučer smo se muž i ja dogovarali da ćemo danas otići do banke(on ima nešto za riješiti) i sad, veli on ujutro, dobro, budemo se čuli...a ja automatski vidim sliku u glavi da on večeras ima namjeru ići u birtiju.

Počela sam čitati nekakvu knjigu o braku, nadam se da ću i tu nešto naučiti.

Ali, kako razviti pozitivan stav? Više puta sam se osvjedočila da negativno razmišljanje privlači još više negative, i naravno, obrnuto. Govorim si jutros, smiri se, petak je, svašta se još stigne dogoditi, pa kaj i da ode na cugu, nije kraj svijeta, volite se, prisjećam se svih njegovih dobrih strana...ali osjećaj ogorčenosti u želucu ne popušta

[Cibertron]

Probajte razumjeti ove četiri riječi
"Ljubav je dijete slobode"

Pozz

[Cibertron]

Zapravo tu kod tebe(vas) ima još jedan potisnuti problem.
Vidim svađate se zbog sitnica.
Vjerojatno su te sitnice problem koji se vuče od djetinjstva.
Odnos sa roditeljima,bili ste tučeni-maltretirani dok ste bili mali,roditelji su pili,neimaština ili slično.
Samo nagađam no rezultat je uvijek isti....trauma koju ste doživili a niste riješili pogoršava vaš zajednički život i svaki put kada se pokušavate spaja t,otvarati potkopava vašu ljubav.Svaki puta kada dotičeš svoju nepremoščenu traumu ona se okreće protiv tebe,vas.
Umjesto što pričaš o vašem sadašnjem životu počni priča t o djetinjstvu,vašim roditeljima,školovanju,traumama i slično i sa tom pričom ćeš viditi koliko daleko ide to.
Znam teško je opet prolaziti svoj život ali nema druge.
Ako su temelji zgrade u banani i zgrada je u banani.

[blueallyssa]

Znam da obično psihološki problemi vuku korijene iz ranog djetinjstva. Ne znam...ja sam jedinica i dolazim iz normalne obitelji. Pod to mislim da je bilo svađa, ali su odnosi uvijek bili topli i volimo se. Kao curicu me tata jako razmazio i mislim da je to djelomično uzrok što mi i danas paše da je po mom, ma da, kad sam bila starija, nije sve moglo biti po mom i to sam morala prihvatiti, htjela ili ne. Nikad me roditelji nisu udarili, niti psihički ili emotivno zlostavljali. Mislim da mi toliko smeta što mi muž tu i tamo popije zato što je prije puno pio i zato jer je njegov otac bio alkoholičar. On zna moje razloge i zaista pije puno puno manje nego prije i puno manje nego većina ljudi danas. Pije u prosjeku koliko i ja, a ja sigurno nisam alkoholičarka. Što se tiče tog nekog pesimizma koji je najednom zavladao u meni....ne znam, to još moram dokučiti. Radim na tome.

[Iochannes`]

Nema potrebe za tolikim radom sa prošlosti. U biti nije potrebno uopće obraćati pažnju. To postoji u tvojoj glavi samo sada, i to čini od toga iluziju. Toga sada nema! I gotovo.

Vrlo jednostavno rješenje: svjesnost. A već sam i napisao o tome.
Jer razriješenje svih problema i trauma ak ih ima, jest biti u ovom sadašnjem trenutku. Gdje ti je fokus, tu šalješ energiju.
Tu održavaš strukturu i stvaraš svjetove po obrascu na koji si fokusirana.
Samo prisutnost ovdje i sada, i tada prošlost nema moć. Ima moć u slučaju ako nisi svesna prisutnosti ovde i sada, ali inače nema.

Ako si fokusirana na to "kako razviti pozitivan stav" onda ćeš održavati to stanje traženja, jer si fokusirana na traženje, na "kako?", na "kuda?" itd. I tako bi.
Stoga, fokusiraj se na SEBE! Jebeš pozitivan stav, ne treba ti to. Jesi li ti biće "pozitivan stav"? Ili si biće koje nema ime niti formu? Ti si onaj iz kojeg dolaze sve ideje, gde se misli rađaju. Onaj koji može da promatra i odabire. To je onaj uvijek isti osjećaj "JA". Prati nas cijeli život, od kolijevke do groba, pa i još dovijeka.. i prijevijeka.
Samo stani.. ne razmišljaj. I počni da se diviš svemu oko sebe. Mir. I samo si tu. I ništa više. I dio si svega toga.

No aj konkretno, znači svjesnost. Deautomatizacija. Kontrola! Svog uma, da možeš da ga savjetuješ, da mu objasniš da nije kraj sveta, da smiriš, ili da prihvatiš to što je, i dobro.

Prihvati onda negativan stav i dobro. Sam čin prihvaćanja je već sam po sebi umirujuć i blažen. To je vrlo hrabar potez. Prihvaćanje je paradoks, jer prihvaćanjem najgoreg zla, ti stvaraš blaženstvo. Jer sam čin prihvaćanja i jest blažen, stoga jedino što može proizaći jest blaženstvo! Stanje tvojeg bića najvažnija je stvar ikad i igdje! Od toga sve kreće. Svaka riječ, svaki korak, svaka emocija i vjerovanje.

A paradoks je moć, najveća moć u univerzumu. Paradoks je ujedinjenje oba pola - i zlo i dobro.
I to je smisao; prihvati, i caka dva; odaberi!
Dakle: prihvati to što je, kakvo god da bilo. Samo prihvati. Pomiri se sa tim. I sada iz tog mjesta, gde si stvorila miran prostor, sabranu glavu, sada iz tog mjesta možeš da odabereš tko želiš biti i djeluješ na to.
Jer ako nisi prihvatila, tj ako pružaš otpor svom sadašnjem negativnom stanju, ono će ostati jer mu daješ borbu, a to je fokus i energija, tj gubljenje iste.

E zato prihvatiš, konkretno kažeš "ha jebe mi se, boli me pica itd" i da vidiš momentalno mini olakšanje!! Probaj, samo probaj da te zaboli baš za sve pa i za sebe! I odjednom ti je lakše, lakše je stvarati nove misli, ideje, eeej pa sad nemaš što izgubiti.. pa jer te boli pica i moš sta oš. Svježina se uzdiže. Gledaš svijet novim očima. Ulijevaš svoju čar u nj. Promatraj se, svoje kretnje, poze, što osjećaš, kako pričaš, kako hodaš, koga i što gledaš.. i gledaj, i osluškuj, pusti nek proradi radoznalost.

Meni je ovo sa sadašnjim trenutkom prije zvučalo nezanimljivo i neefektivno.. jer je prejednostavno kao.
Ali danas znam da zato i je tako čudesno; jer je jednostavno!

[blueallyssa]

Uh...malo prije je muž izašao van i imam predosjećaj da ga neće biti dokasno navečer i da će doći mrtav pijan.

Nikako da prođu nakupljene emocije od prošle subote, kad sam krivo reagirala radi njegove kupnje s ebaya. I koliko god ja nastojim pažljivo pričati s njim, paziti da ga ne povrijedim i slično, nije dobro. A rekao mi je da moramo sad polako, da ga pustim....ali ta moja nestrpljivost, jooooj! Pitala sam ga malo prije da li je možda namjeravao barem jedan dio dana danas posvetiti nama...i tu su nastali problemi...da imam krivi tajming, da sam nestrpljiva, i naravno, to se skupilo na sve ostalo, i sad, ako je i bilo nade da ćemo danas odvojiti vrijeme jedno za drugo, sad više nema nikakve nade za to. Sad sam sama ko pas doma, jedna frendica radi, druga je trudna, treća ima malu bebu, četvrta živi daleko...nemam ni s kime kavu popiti. Rekao mi je da njemu ni u jednom trenutku nisu kroz glavu prošli crnjaci tipa razvod...niti ja radi jedne krize ne pomišljam na takve stvari...ali kako prebroditi ovo sad?