Želim da nikad nisam imala dijete, je li to normalno?

[Angry Bird.]

ili ono "pa kak nemaš sat vremena za sebe". to mi je ko da anksioznog čovjeka pošalješ da meditira i čudiš se što se nemre opustiti.

[KRIN1]

SummerNight kaže:

djedovi i bake cesto ne mogu a zacudio bi se koliko ne zele cuvati djecu. spoji to s muzem idiotom ili iznimno zaposlenim muzem, i mozes se pozdraviti s "vremenom za sebe"

oformiti mali krug "samohranih" mama.
svaki dan (određeno vrijeme),
jedna čuva klince i klinceze.
po dogovoru

[SummerNight]

je je

[KRIN1]

u čemu je problem ?
valjda se razumijete.

možda sve kontrolfrikuše ?

[SummerNight]

Meni u nicemu, imam i normalnog i pristunog muza plus dve bake koje jedva cekaju vrijeme s unukom. Pa sam svejedno objektivna i jasno mi je da su price za malu djecu da si "bas svatko moze naci dovoljno vremena za relaksaciju" kad doma ima malu bebu/todlera

[nuklea500]

Samo što ovo nije tema o bebama i toddlerima... Apsolutno se mogu staviti u kožu svake mame malog djeteta koja se povremeno, pa i često, zapita: Što je meni ovo trebalo?
Ali kad dijete malo poraste, posebice ako je samo jedno dijete, sve se može stići i uživati pri tome.

[theremin1]

Pokretačici teme je njezin suprug malo prefanstastičan. I u tom kontekstu nije čudno da unatoč tome što voli svoje dijete, želi da ga nikada nije imala. E sad, je li normalno da ti je suprug tako fantastičan, to je drugo pitanje.

[baboon]

Evo čitam prvu stranicu i ovu zadnju i mislim da pokretačica teme nije niti loša mama, niti loša žena, niti bilo što loše. I što fali tome što ima fantastičnog muža?
Ja sam vidio ovakvih raspoloženja kod svoje žene jako puno puta. I jako puno puta je to završilo svađom.
Ono što mislim da je u pitanju nije to da ona ne želi dijete, nego da joj fali ono što je imala kad je bila mlađa i bezbrižna. Sada ima osjećaj odgovornosti i ne može se opustiti. Mislim da je problem u opuštanju. Malac od 7 godina si već može po malo uzeti što želi za pojesti, upaliti telku, komp..... Nema tu briga ko o malcu od godinu dvije, kad mu moraš ti svaku kap vode davati. Mislim da se treba cura opustiti, a ne titrati nad njime. Može ga se ostaviti doma da bude koji sat, dok se tata i mama prošeću. Ili ode kod nekog prijatelja na igru pa tata i mama mogu imati malo intime....
Da je slučaj da nema sada sina opet ne bi bilo ko u dvadesetima. Jer je sad ipak malo starija, tijelo se malkice teže odmori od napora i ne bi bilo putovanja po jeftinim hostelima. Nego bi apetiti malo više narasli, a time i troškovi i opet ne bi bilo to tako kako si sada zamišlja.

Ja i žena imamo po 40 godina i dvije kćeri od 8 i 5 i sina od 2 godine. Tako da sam ove sve priče već vidio puno puta i mislim da je sve to normalno.
Sa prvom kćeri sam mislio da ne mogu više nakon 4 mjeseca. A ni slutio nisam što me tek čeka. Spavala je nakon 2 mjeseca cijelu noć. A druga kći je tek nakon 11 mjeseci, a sin nešto prije navršene druge godine. Hoću reći čovjek se navikne na sve. Jedino ne bi trebala djeca čuti to nezadovoljstvo, jer ona mogu zaključiti svakakve gluposti što kasnije ima za posljedicu loše učenje i ponašanje.

[Ailour]

Smatram da majka moze osjecati pritisak roditeljstva kad je u tom roditeljstvu sama, kad je razvucena na sve strane i kad se od nje sve ocekuje. Naravno da joj je krivac to dijete koje je izazvalo te reakcije unutar obitelji i nje.

Roditeljstvo je prekrasno kada oba roditelja (bez uplitanja djedova i baka i njihovog nametanja odgoja) imaju vrlo slicne ili iste odgojne mjere, zelju da to dijete bude voljeno i uceno, razumno i moralno.
Kad se jedan od roditelja primi svih obaveza oko djeteta i kucanstva, naravno da ce nezadovoljstvo negdje isplivati.

Neke stvari mogu slucajno ispasti dobre, a neke moraju biti dooobro isplanirane

[KRIN1]

odrecite se baka i djedova
i frustrirano odgajajte djecu po svom.

nije li to malo sebično
i bolesno ?

[nuklea500]

Jedna, ne baš istinita, priča, koja kruži po facebooku. Neistinita zbog boldanog, kao što vidimo iz ove teme.

"Ćerka mi je rekla da želi da postane majka. Evo šta sam sve prećutala.
Sedimo za ručkom pre neki dan, kad moja ćerka, onako uzgred, pomenu da ona i muž razmišljaju o detetu. „Vršimo istraživanje”, rekla je u šali „Da li misliš da bi trebalo da imamo dete?”
„To će vam promeniti život,” rekla sam oprezno, pokušavajući da zvučim opušteno.
„Znam,” rekla je, „nema više spavanja do kasno vikendom, nema spontanih odmora i putovanja.”
Ali, ja uopšte nisam mislila na to kad sam rekla da će im se život promeniti. Pogledala sam ćerku u oči, pokušavajući da nađem prave reči. Htela sam da joj kažem ono što ni na jednom kursu o roditeljstvu neće naučiti.
Htela sam da joj kažem da će fizičke rane od porođaja zarasti, ali to što je postala majka ostaviće je zauvek ranjivom.
Razmišljala sam da je upozorim da više nijedan naslov u hronici neće pročitati a da se ne zapita: „O, Gospode, šta da je to bilo MOJE dete?!” Svaki požar, svaki pad aviona, svaka nesreća će je zaboleti.
Da joj kažem da, kad vidi slike dece koja gladuju, pomisliće da li išta može biti strašnije od toga da gledaš svoje dete kako strašno pati.
Pogledala sam u njene savršeno nalakirane nokte i besprekornu garderobu i pomislila da, ma koliko sofisticirana bila, majčinstvo će u njoj probuditi životinjske nagone i potrebu da uvek štiti svoje mladunče, kao što to čine lavice. Da će na svako uplašeno: „Mamaaa!” trčati brže nego što je ikad mislila da može i lomiti sve pred sobom, ma koliko skupoceno bilo, bez trunke oklevanja.
Osećala sam da je trebalo da je upozorim da, ma koliko godina da je uložila u svoju karijeru, sve će se to poremetiti kad postane majka. Može ona organizovati čuvanje deteta, pronaći najbolju dadilju na svetu, ali, sigurno će doći dan kad će krenuti na neki važan sastanak i misliti na sladak miris svoje bebe. Moraće da posegne za poslednjim atomom snage da samu sebe spreči da ne odjuri kući i zagrli svoje čedo, uveri se da je sve u redu.
Želela sam da zna da svakodnevne odluke više neće moći da budu rutinske. Da želja petogodišnjaka da u restoranu uđe u muški toalet i zgražavanje pri pomisli na ulazak u ženski, može biti samo jedan od hiljadu svakodnevnih problema. Da baš na tom mestu, u gomili vrišteće dece, može biti razapeta između želje da dopusti svom sinu da gradi samostalnost i nesmetano uđe sam u toalet i straha da možda baš unutra čeka neki manijak.
Ma koliko odlučna i samouverena bila u kancelariji, kao majka će se UVEK preispitivati.
Gledajući u nju, tako lepu i savršenu, htela sam da zna da će jednom skinuti taj višak kilograma koji će ostaviti trudnoća, ali da se nikad više neće osećati isto.
Da će njen život, sada najvažniji na svetu, odjednom izgubiti toliku važnost onog trenutka kad postane majka. Da će odustati od nekih svojih snova zbog svog deteta, ali da će želeti da živi što duže, ne da ispuni svoje, već da što duže gleda dete kako ostvaruje svoje snove. To postaje najveća radost.
Htela sam da joj kažem da će linija od carskog reza i strije postati ožiljci ponosa.
Njena veza sa mužem će se promeniti, ali ne na način na koji ona misli i očekuje.
Želela sam da nekako razume da, koliko god volela svog muža, voleće ga još sto puta više kad vidi nežnost i pažnju s kojom on kupa, povija i hrani svoje čedo.
Želela sam da zna da će se ponovo zaljubiti u njega iz razloga koji joj sad ne izgledaju ni najmanje romantično.
Htela sam da zna da će potpuno razumeti i povezati se sa ženama koje su se toliko kroz istoriju borile da zaustave ratove, predrasude, vožnju u pijanom stanju i milion drugih stvari koje proganjaju svaku majku.
Tako sam želela da dočaram mojoj ćerki to uzbuđenje koje će osetiti kad vidi svoje dete kako pravi prve korake ili uči da vozi bicikl.
Htela sam da joj nekako objasnim taj slatki osmeh koji će je razoružati svaki put kad njeno malo čedo pipne macu ili kucu i tome se oduševi kao što se odrastao čovek ničemu ne može radovati.
Najjače na svetu sam u tom trenutku želela da oseti radost koja je toliko jaka i stvarna da boli!
Videla sam da me gleda začuđeno i shvatila da su mi se oči napunile suzama. „Nikad nećeš zažaliti.” – rekla sam konačno. Onda sam posegla za njenom rukom tiho se u sebi moleći za nju, za sebe, za sve žene ovog sveta koje su odabrale ovaj, najdivniji od svih poziva na svetu.
Molim vas podelite ovo sa svim Mamama i onima koje se dvoume da li da postanu Mame. Neka u vašim rukama uvek bude ono što vam je u srcu.

[Preveza]

anin1 kaže:

Ni s ovim se ne slažem

Po meni vrijedi ona "malo dijete mala briga veliko dijete velika briga"..

Neš ti "nerazumne napasne bebe" puno se lakše nosit s bebom nego s tinejdžerom..


I naravno da je masa trenutaka čisti užitak, ali ne treba lagati da nema sputanosti, i ta sputanost nema veze s tim da li dijete ima godinu, sedam ili petnaest...Jer kad imaš dijete, tvoje životne odluke su time obilježene i to je tako...Nema to veze s tim što netko može otić u kino kad mu dijete ima 12 jer ono može biti samo doma... To ima veze s tim kako planiramo, koji su nam prioriteti, kako život živimo...a to je sve vrlo, vrlo sputano... Ili ne poznaješ nijednog roditelja koji jede govna na poslu svaki dan, umjesto da se okrene i ode?? (Na ovo me navela priča s fejsa on prije neki dan kad se pričalo o nekakvoj pomoći nekom potrebitom, u vidu dara "pod bor", a jedna mama napisa "koliko ona govana pojede svaki dan da njena djeca imaju dar pod bor)
Sve je to sputanost..


I nisu sva djeca razumna. I nisu užitak. I ima roditelja koji čine sve, al krivo im je kocka pala pa imaju problematično dijete. I nije svejedno da li je dijete bez ili s poteškoćama..

Bravo za post!!
Volela bih da imam u okolini nekog ko ovako razmislja, Nisam majka, niti planiram da to ikad budem, ali bas bi mi znacilo da sa nekim pricam na tu temu.
Volim ovaj forum jer je sasvim drugaciji od onih koji su mi geografski blizi

[Godiva]

anneb kaže:

imam 31 godinu i sincica od 7 godina, muz i ja oboje radimo i nemamo nekih vecih problema u braku, volimo se i reklo bi se da nam je dobro koliko god nam moze biti dobro s obzirom na ekonomsku situaciju u hrvatskoj

obozavam svoje dijete, ali jednostavno mrzim biti majka
mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

jos cu jednom ponoviti, obozavam svoje dijete i bez problema bih, kad bi situacija to zahtijevala, dala vlastiti zivot za njega, ali kad bi imala priliku vratiti zivot u vrijeme prije nego sto sam ga rodila, nikad se ne bi dovela u situaciju da opet zatrudnim

ima li ovdje bar netko tko me i najmanje razumije ili sam stvarno uzasno ljudsko bice?

Ja bih se možda osjećala isto kao ti (s iznimkom ovoga oko zahvalnosti jer nju u pravilu ne očekujem ni od koga) da nisam imala ludu sreću da dobijem dijete koje ima toliko nesebičnu dušu i opaljen smisao za zajebanciju da se, kako raste, svaki dan u nju sve više zaljubljujem, a ostatak svijeta me sve manje zanima.

[Preveza]

choupette kaže:

Pa sigurno da utjece. Ako cemo ici toĺiko

Inace ta floskula da je jedino sritno dite sritne majke je floskuletina kakve nema i savrsen alibi za neke roditelje.

Jer ima sritnih roditelja koji npr. bas vole lutati okolo, ici po zabavama, biti non-stop na putovanjima i sto manje vrimena provoditi uz svoju dicu. Ima npr. oceva koji bas vole svaki drugi tjedan imati novu curu koju bi bas svaki put predstavili svojoj dici...i iako su u svim tim situacijama ti odrasli sritni, znaci li to da ce time biti i njihova dica? Znaci li to da je to sve skupa uopce dobro za dite, jer eto, roditelji su sritni?


Ne mora uopce znaciti.
Ja recimo ne volim kuhati. Uopce. Ali kuham redovno i kuham, kazu, odlicno. Svekrva mi je profi kuharica, koja je kuhala u super restoranima, doma kuha isto svaki dan...a kaze da nikad nije volila kuhati.
Moja mama odlicno sije, bas je talent, svim mojim lutkama je sila odjecu da su frendice bile ljubomorne. A ne voli siti.


Da ne pricam koji je teret drzati takve emocije u sebi i ne moci ih podiliti s osobom koja bi joj valjda tribala biti najbliskija.

Sa prvom recenicom se slazem.

Drugo ne mogu da razumem, da neko ensto odlicno radi, a da ne voli to da radi.

Trece-autorka se boji reakcije muza, zato mu i ne govori jer msili da ce on promeniti misljenje o njoj, nakon te izjave o najcinstvu.

Nisam majka, a ne planiram ni biti bas zbog toga sto autorka spominje-obaveze i uopste uloga majke ( to su mi dva glavna razloga). Veruejm da bih volela svoje dete, kao osobu, ali ne i svoj zivot, onakav kakav bi bio da u njemu moram da budem majka.

[soks]

Godiva kaže:

Ja bih se možda osjećala isto kao ti (s iznimkom ovoga oko zahvalnosti jer nju u pravilu ne očekujem ni od koga) da nisam imala ludu sreću da dobijem dijete koje ima toliko nesebičnu dušu i opaljen smisao za zajebanciju da se, kako raste, svaki dan u nju sve više zaljubljujem, a ostatak svijeta me sve manje zanima.

Također. Ne ocekujem zahvalnost ni od koga i tu potrebu vise primjecujem kod starije generacije, a dijete sam rodila zato da imam jos nekoga koga bih mogla voljeti na taj majcinski nacin i to me prilicno ispunilo. Zapravo, ta djecja sreca je stvarno posebna jer im treba tako malo da budu jako sretni.

[nuklea500]

Godiva kaže:

Ja bih se možda osjećala isto kao ti (s iznimkom ovoga oko zahvalnosti jer nju u pravilu ne očekujem ni od koga) da nisam imala ludu sreću da dobijem dijete koje ima toliko nesebičnu dušu i opaljen smisao za zajebanciju da se, kako raste, svaki dan u nju sve više zaljubljujem, a ostatak svijeta me sve manje zanima.

Ali nisi mogla imati drugačije dijete jer to je tvoje dijete. OK, jedino da je bolesno, zato sam na samom početku i pitala autoricu je li njezino dijete s posebnim potrebama. Tvoje zdravo dijete tebi i ne može biti drugačije od utjelovljenja onoga čemu se ti diviš. To je zdravo majčinstvo. Zapravo, roditeljstvo.

[Godiva]

nuklea500 kaže:

Ali nisi mogla imati drugačije dijete jer to je tvoje dijete. OK, jedino da je bolesno, zato sam na samom početku i pitala autoricu je li njezino dijete s posebnim potrebama. Tvoje zdravo dijete tebi i ne može biti drugačije od utjelovljenja onoga čemu se ti diviš. To je zdravo majčinstvo. Zapravo, roditeljstvo.

Slažem se s tobom, samo mislim da nisam tip koji bi bio bezuvjetno oduševljen svakim svojim djetetom, zato kažem da sam imala sreće. Da mu uočim neke gadnije mane... hm, možda moje roditeljstvo ne bi baš bilo tako zdravo.

[Francesca]

Djeca su uglavnom odraz roditelja, promotrite malo oko sebe pa cete se uvjeriti

[dixx]

Godiva kaže:

Ja bih se mozda osjecala isto kao ti (s iznimkom ovoga oko zahvalnosti jer nju u pravilu ne ocekujem ni od koga) da nisam imala ludu srecu da dobijem dijete koje ima toliko nesebicnu dusu i opaljen smisao za zajebanciju da se, kako raste, svaki dan u nju sve vise zaljubljujem, a ostatak svijeta me sve manje zanima.

Meni je ovo bezveze upis. Impliciras da njeno dijete nema nesebicnu dusu ili? Pa ja pretpostavljam da je svako dijete svojem roditelju najbolje, tako bi trebalo biti. Mi ih odgajamo, s nama odrastaju, znamo sve o njima, pa kako ih ne bi bezuvjetno voljeli? I vjerujem da sva djeca imaju nesebicnu dusu (opet cu upotrijebiti taj izraz) dok su mali, roditelji ih iskvare. Ok, ili okolina, sto god.

[Angry Bird.]

šta vam to znači ta nesebična duša?