Brand new ....

[Da Kang]

Jedan dan sam odlucio da intervjuiram sam sebe.
P: Gospodine, kako to da nemate pametnija posla od intervjuiranja samoga sebe ?
O: Pa posto zivim u malom gradu u kojem je uzasno tesko naci posao, trenutno nemam pametnija posla.
P: Nemate pametnija posla ? Pa zar nije mozda pametnije da se prihvatite bilo kakvog posla ? Znamo
da kopanje kanala jako pozitivno utjece na duh.
O: Pa i pisanje i citanje je ipak nekakav posao, ne mislite li ? A sto se tice kopanja, mislim da cu
ipak radije ostati pri kopanju nosa.
P: Pa dobro, ali kako Vi uopce egzistirate ? Kako uspijevate iznaci sredstva za zivot ?
O: Eh, mislim da je to vec jedna posebna prica, da ne kazem umjetnost koju prakticiraju mnogi mladi
gradjani nase drzave, a i puno starijih takodjer.
P: Dobro, a sto mislite postici sa ovim intervjuom ?
O: Bas nista, sve sto zelim postici je reakcije onih nekoliko ljudi koji ce procitati ovaj moj
intervju i time mi dati do znanja treba li nastaviti sa tjednom pricom koju sam nakanio ovdje
predstaviti...to je sve .
P: Hm, pa Vi gospodine bas i niste najnormalniji.
O: Ali ja to nikad nisam ni tvrdio. Sve sto ja zelim je svoje mjesto pod suncem. I zelim malo, ali
zaista malo publike jer inace...cemu sve to ?
P: Pa dobro, vidjet cemo kamo ce Vas sve to odvesti, ja Vam zelim puno uspjeha
O: Hvala, zaista Vam hvala, jako ste ljubazni.
P: Mozda i jesam prividno, u stvari mislim da ste idiot.
O: zaista, no lijepo od Vas, e pa cemu imam zahvaliti to Vase misljenje.
P: Pa sto drugo misliti o covjeku koji intervjuira sama sebe a sve sto ocekuje je da ga popljuju
onih par ljudi koji se upuste u citanje ovog blezgarenja.
O: Oh, pa nemojte tako, nekako se mora poceti. Covjek se nekako mora predstaviti. Cijeli sam zivot
pocinjao pisati pa prestajao. Nikad nisam imao vremena ili hrabrosti nastaviti pisati do kraja.
A sjecam se kao da je bilo prije pola sata kada sam svojoj pokojnoj majci u svojoj petoj godini
zivota izjavio da zelim napisati knjigu. Mislio sam da ce ona biti odusevljena, da ce naprosto
skakati od srece, odmah nazvati sve poznanike i objaviti im radosnu vijest. Umjesto toga kratko mi
je odvratila - Napisi.
P: Pa Vasa je majka izgleda bila razumna zena.Za razliku od Vas. No dobro, a sto Vi to mislite pisati ?
O: Eh, mislim pisati svasta, posto mi je kristalno jasno da nikad necu objaviti knjigu iz jednostavnog
razloga sto nemam hrabrosti za tako nesto, odlucio sam se pisati kratke price na forumu.
Mislim da je to jedan dobar pocetak i mislim da je, nazovimo je tako, Internetska publika jedan jako
dobar kriticar a i internet je odlican medij. Meni je vazno sacuvati svoju privatnost a ipak
na neki nacin saznati vrijedi li ista moje pisanje. Dali to nekoga uopce zanima. Kroz odgovore na ovaj
moj post uvidjet cu isplati li se sve to. Mislim da cu cak i ustrajati i nastaviti jer imam
osjecaj da ce kritike biti lose.
P: A zasto to mislite ?
O: Oh, pa ja to jednostavno znam. Gledajte, da se razumijemo, ja nisam knjizevnik po struci.
Moja je struka sasvim nesto deseto i nema bas nikakve veze sa knjizevnoscu, cak mi je smijesno
uopce spominjati '' Knjizevnost '' u ovom kontekstu. Ja jednostavno imam volje pisati, oduvijek
sam je imao i sad jednostavno zelim provjeriti svoju kvalitetu. Planiram objavljivati kratke price
jednom tjedno ali i to neobavezno. Vrijeme i publika ce odluciti sto ce se iz toga izroditi.
Nisam pesimista ali vjerujem da ce sve vrlo kratko trajati.
P: I ja vjerujem, pa Vi i niste bas sasvim cist...
O: Oh, molim Vas, kao sto sam rekao, imam vremena i volje, buducnost necu odluciti ja nego ljudi
koji ovo budu procitali.
P: Pa dobro, ja Vam zelim puno srece, zao mi je sto sam Vam rekao da ste idiot.
O: Oh, nema problema, to je u redu. U danasnje vrijeme navikao sam na svakakve uvrede.
P: I jos za kraj - sto vi to tocno mislite pisati u tim svojim kratkim pricama ???
O: Gledajte,planiram pisati price iz svakodnevnog zivota koje su se usitinu desile a koje sam
onda ja malo preuredio i uljepsao ili poruznio...vidjet cete, budite strpljivi i pricekajte
malo i ubrzo cete vidjeti prvu pricu.
P: No dobro, ostanite tajanstveni kad Vam je to zelja. Zelim Vam puno uspjeha u daljnjem radu.
O; Hvala Vam puno na vasem strpljenju, bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati sa Vama.


- Prica br. 1 ----- coming soon -----

[kisha]

samo nastavi, i kad napises , a napisi ih vise, posalji na natjecaj za Ekran pricu na iskonu, ako te zanima detalje vidi ili na Iskonu ili na topicu Natjecaji...

[nixon]

bit cu strpljiv i pricekat malo

[misery-]

hm, na što me ovo podsjeća?

[Da Kang]

E bas vam hvala svima, dajete mi upravo onaj poticaj za dalje koji sam trazio.
To je ono sto u biti pokrece sve. Paznja, osjecaj da smo vazni, da postojimo, da ostavljamo trag.
Nije li ? Ili je smisao života zaraditi milju eura i trositi na zadovoljstva ? Ili je zadovoljstvo
vec u nama a samo ga treba potraziti. Zavirimo li dovoljno duboko u sebe znamo tko smo u stvari i kakvi smo. I sto zelimo.
Najgore je lagati sam sebe. Zivjeti u aluzijama. Lutati besciljno. Najvaznije i nekima najteze je
upoznati sebe i zato moramo upitati sebe sto zelimo.
Svatko nesto zeli. I moze ono sto hoce samo ako to dovoljno jako zeli. Treba si postavljati
realne ciljeve. I onda se truditi ostvariti ih. Nalaziti srecu u tome. To je zadovoljstvo.


Decki iz ulice.

Decko br 1. se zove...

IGOR

Probudio se 1 dan negdje oko 10. počešao se po jajima i u wc-u posrao uz cigaru.
Jedan sendvic,2 banane i casa mlijeka dalje krenuo je autom u obliznji kafic.
Tamo je sreo par starih znanaca s kojim je razglabao o nedavnom uhicenju zajednickog prijatelja.
Kasnije se pojavio prijatelj iz djetinjstva kojeg nije dugo sreo. Nagovorio ga je da opljackaju banku.
Takvo je prijateljstvo kad su ljudi tvrdi i i kad se znaju 100 godina i kad su prosli zajedno
sito i reseto. I zajedno su krvarili i dali bi zivot jedan za drugog bez razmisljanja.
I zato su se dogovorili da prasnu banku.
Oboje su bili bez love i grcali u kojekakvim kreditima i nisu imali postenih para prakticki nikad u dzepu . I to je sve
iskrsnulo u jednom danu, u jednom satu prakticki. Dogovor je pao. Idemo opljackat banku. Nasla su se 2 gana.
Lazna. Od nekog djeteta. Susjedovog mladjeg brata. Kojeg pitate se. Alenovog. Ako vam je tako draze. Makar imena nisu bitna.
Igor je posudio skuter.Krenuli su. Uletili su u banku i napravili to i krenuli skuterom u bijeg.Nevjerovatno
je kako se policija nadje na krivom mjestu u krivo vrijeme. Naravno da su pali. Uhapseni i guslaju zatvor.
Zasto sam to napravio, razmisljao je Igor. Tri godina kasnije nakon sto je izasao iz zatvora krenuo je istim putem.
Zatvor ga je pokvario i nakon toga stalno se bavio kriminalom. Postao je okorjeli kriminalac. I nakon toga umro kao pseto
bez igdje ikog. Zaboravljen od sviju. Mrlja na papiru. Beznacajno postojanje. Potrosena dusa.
Ali nije bilo bas tako. Tog dana u kaficu on je sreo Andreja. Sa njime je isao u osnovnu skolu i koji put duvao i cugao.
On ga je nagovorio da idu igrati tenis. Igor se odusevio. Nije igrao tenis 100 godina. Gdje li je stavio kratke hlacice ?
Sa zadovoljstvom se te veceri istusirao i razmisljao o planovima za zivot. Nakon toga se ozenio ubrzo.
Dobio vremenom dvoje djece. Radio je u maloj firmi elektronike i solidno zaradjivao. Odlazio na skijanje
i ljetovanje i kupovao si tehnike. Dobio je cetvero unucadi i bio poznat kao dobar covjek.
Ali nije bilo ni tako.
Uspjeli su pobjeci sa lovom. Nitko nikad nebi rekao da su to bili oni.A oni nisu nikada nikom niti rekli.
Tako su tvrdi bili A tako su naivno otisli da im je cak i uspjelo.
I sad napokon imaju love. Kakve su guzice bili prasnuli su 50 soma eura. To im je bilo dosta za onu odskocnu
dasku u zivotu. I uspjeli su. Jedan je otvorio kafic i njime solidno zaradjivao za zivot.
Imao je puno zena ali se nikada nije zenio, bio je svugdje po svijetu i nauzivao se zivota.
Igor je napravio apartmane sa 25 soma eura. Imao je komadic zemlje i na njemu napravio kucu. Prodao je
i kupio drugu. Tako je lavina krenula.Postao je lovator baveci se nekretninama.
Zato sto je imao jaku volju. Do kraja zivota nije bio sretan. Nesto ga je grizlo.
U stvari je Igor taj dan ostisao prvo u videoklub 8) A nakon njega u podne i po kuci na rucak
jer od 1 radi u firmi.
Previse je gledao filmove u zadnje vrijeme. To je bio glavni zakljucak.
Mucio ga je taj posao jer mu je oduzimao dosta zivota.
A i placa je bila mala. Nikako da nesto mrdne. Nikako da neku lovu malo osjeti, jebote. Pa sta je to.
Jos su tu i obavezni krediti.Kad cu vise izaci iz kredita. Sta da se radi...sta ?
Ajde ti budi normalan i zivi. U vremenu gdje te svi samo nesto lazu i pretvaraju se. Svi oko tebe.
Sve je sou samo za tebe. A ti bi htio svasta. Znas puno svega a nista konkretno. U gradu
znas svakoga. Provincija je takva da se svi znaju.
Svi sve znaju i uvijek pricaju. Da ne kazem ogovaraju. Dali smo mi takvi da uzivamo u tudjoj nesreci.
Zar mi zasita zelimo drugima zlo ?
Ne bas jako lose. Nekako da cujemo da je nesto veliko propalo. Ne strasno.
Bez krvi molim. To ipak budi neke emocije. Jeli nam to u krvi ? Ma neee, to su premisljanja
asfalta, zemlje I realnog vremena i mogucnosti. Samo nabacani na papir. Po osjecaju. Bez reda, bez stila. samo slova. Slova.
Na papiru. Eto tako. zasto ne. Bolje nego samo sjediti i gledati kako vrijeme prolazi.
.....ali gdje je tu papir 8-? Kako ludo ha ? Bezvezno ili ne tjera te da se bar malo zamislis.
Citanje je zakon. Treba puno citati. I to je sve. Covjece. Kad nadjes zadovoljstvo u citanju knjige onda si jako sretan.
Tjera te da i ti pises. Bar mene. Bas dobar osjecaj srece. Umjetnost. Aha, kako da ne. Samo pusta zelja. Cilj s pocetka.

[Da Kang]

U malom literarno kuticu i ja sam dao svoj doprinos. Svoj literarni isprdak. Volim tako razmisljati.
Iskreno i otvoreno. Sve karte na stol .Ne volim glumu. Zato najvise pljujem sebe. Tko sam ja ?
Otkud meni pravo mogu glasno govoriti. Smijem li ja po svemu nekaznjeno srati.
Dali cu ja ostaviti traga. Dali ce mene netko pamtiti. Dali mi zivimo samo onoliko koliko smo i drugima vazni. Ili netko misli da sam ja samo sarlatan. Ili klaun. Dali ja to mislim ?
I dali nakon smrti nasa dusa postoji dok je se drugi sjecaju. Sve skupa 100 godina. I to je to.
Jedan zivot. Sve u svemu 100 godina. Mozda malo vise. mozda malo manje. To je zivot. Egzistencija.
Ostaje jedino pitanje zasto ? cemu sve to. dali je bolje biti list na nekom stablu.
Mozda i je. Zasto ne. Jednostavnije svakako. Dali taj list na nekom stablu ima dusu. Pa i on je ziv.
Zar ne ? I on je neka egzistencija. I on postoji i ima svoj smisao i funkciju.
Mozda i bolju nego covjek. Stvara kisik. Mi ga trosimo. List je povlasten. Samo postoji.
I ceka. Da dodje jesen. Koja ga onda otpuhne na tlo. On vise ne postoji. A jeli bolje zivio ?
Ovisi iz kojeg kuta gledamo. I sto zelimo. Ja mu zavidim. Na njegovom miru. Preuzvisena egzistencija.
On postoji. I dio je cjeline. Vazne cjeline. I slozne. I obavlja svoju ulogu bez pogovora. On ima inteligenciju.
Pa i svoju svijest, ako je tako ljepse. Zasto nebi imao ? Kakav zivot ha. Visis na stablu cijeli dan.
Lakse je nego biti covjek. Sve je lakse nego biti covjek.
Zivotni uslovi su osigurani. Ti samo moras postojati. A imas razum. Sve ti je jasno. Ti si prosvijetljen.
Sve osjecaje i emocije.
Sve poznato ljudskoj svijesti sadrzano je u jednom malenom list koji raste na stablu. Svako stanje uma.
Nije li to savrseno. U drugom zivotu zelim biti list na stablu. U kojem drugom zivotu ? o cemu ja pricam.
Kako smijesno. Moram umrijeti da bih provjerio svoja uvjerenja. Zar mi zaista nakon smrti prelazimo
u drugacije stanje uma. Ili se jednostavno ugasimo ? Kao kad nestane struje.Zap. Gotovo.
Ne vjerujem. Dusa je bozanska. Vise stanje uma. Nivoi univerzuma. Zajednicki um, zajednicka
dusa. Nesputana lancima vremena i prostora.
Po zaslugama. Kako ? Eto tako. Bez veze. Kao Vedrana Rudan. Sad cu prdnut. Sad je 11 i 15 ujutro. Kasnije cu ic pisat.
Vec sam marendao. Kolko jos marenda imam do kraja zivota. Sta da sam dao gas u krivo vrijeme.
da mi se sralo tog dana i zurio sam autom kuci. I pretjerao sa gasom.
Ili je auto naletio u krivo vrijeme. Neznam. Ali sad me vise nema. Bar ne onakvim
kakav sam bio. Nepokretan lezim u bolnici prikovan za krevet. Ja sam ljustura koja se sama ne mice.
Drugi se brinu za mene. Dali zato manje vrijedim ? Moze li itko reci. Dali ja drugima dajem smisao zivota. Da
se brinu za mene. Jeli to posteno. A da tog dana i tog trena nisam dao gas ? Sto bi onda bilo.
Da sam stisnuo govno. I pricekao ravnicu pa tek onda preticao kamion.
Zivot. Ne mozes ga predvidjeti jer se mijenja iz trena u tren. Dovoljan je tren. Samo tren.
Da ti promijeni zivot. Ha ? Zanimljivo. Ne vjerujete.Bez veze . Kao zivot. Cisti osjecaji. Sirova dusa na papiru.
Nesto zeli reci. Ni sama nezna kako da to poslozi. Dali red uopce ima veze. Samo zelim izaci iz ljusture.
Kao da sam rodjen na selu. Malom selu. I imam 3 prijatelja.Poznanika. Zavide mi jer moj stari ima BMW
a nihov ne. Ja patim za blizinom. Za njeznoscu. To je u meni skriveno.
A izvana je ljustura. Tvrda. Muska. U mom selu nema cura. Steta. A tako bih htio. Jedna je bila.
Ima nekog iz grada. Nezna da sam je cijeli zivot potajno volio. Nikad joj nisam rekao. Puno sam vjezbao.
Postao jak. Zaposlio se kao redar. Mislio da sam faca u selu. Ja sam jak.
Ne gledaj me tako jer bih te mogao prebit. Hej ti. Sto se guras u redu u banci. Zelis li izaci vani.
Zelis li provjeriti tko je jaci ? Budi siguan da sam ja. Jedino sto nisam pametan. Ma jesam. Ali koliko ?
Na kraju ce me ubit klinac od 16 godina. Pijan. Pucat ce u mene u disku. Nakon sto mu odvalim samarcinu.
Odlezat ce 7 godina. Ali mene vise nema. On ide dalje. SA mrljom .Ali ide dalje.
Mene je ponistio. Uzeo mi je zivot. Dali me spasio ? Gdje ce moja dusa. Ako je uopce ima ?
U koj nivo uma. Univerzuma. Kako smijesno. Kako se osijecamo malima kad razmisljamo o svemiru.
Sto li cu biti u iducem zivotu. Ako ga uopce ima. Mozda neki oblik plijesni na nekom stotom planetu
u nekoj 16-toj galaksiji ? Oh, boze, koliko pitanja a gdje su svi ti odgovori.
U mozgu je sve zapisano. Svaki trenutak i svaki detalj naseg zivota . Zapisan je u nasem mozgu. Kada bismo bar
bili jaki. Pa da se sjetimo, da koristimo taj mozak. Malo vise od jedne trecine. Kao list na stablu.
Dali on koristi sve ? Dali on zna ? svjestan li je ?
Znam da zelim nekamo ici. Samo neznam kamo. Zelim izaci. Osloboditi se. Zasto imam osjecaj da sam vezan. Zasto ?
Ja sam jedan od vas. Mozda mrvicu drugaciji, Ludji. Da, vjerovatno ludji.
Ili me je zivot isibao na takav nacin.

Decki iz ulice

Alen

Je bio pametan decko. Uvijek su mu to govorili. I zaista, bio je. I lijep isto tako. Mogao je
sto god je htio. Bilo cega da se uhvatio, uspio bi. Bio je pametan. Bistar. Ali on je izabrao drogu.
Tog dana on se probudio oko 5 i po ujutro. Ranije nego inace. Probudila ga je heroinska kriza.
Danas je njegov mozak razmisljao. O proslosti. Zasto je sve tako ? Gdje je lose krenulo.
A imao je i mamu i tatu. I voljeli su ga i pruzali mu sve. A on je ipak krenuo . I postao je govno.
Krao je lagao i pljackao gdje god je stigao. Droga. Svakodnevna borba. Koga cu danas zajebat.
Sa roditeljima nije posteno razgovarao zadnjih 10 godina. Stalno je izbjegavao neki suvisli razgovor.
Uvijek je bilo izlika za pobjeci. I bjezao je. Uostalom, samo spava doma. Zasto mu opce stara sere da se sredi.
I da ce ga sutnut iz kuce. Glupa kuja. Samo sere. Daj love stara. daj love. Olaksaj mi bar ovaj dan.
Da ne moram ici krasti u ducan preko puta. Ukrast cu bocu konjaka. Stavit ispod jakne. U drugom ducanu su ukrast
veliki paket cedevite. Prodat cu zeni na cesti. Zaradit cu 50 kn. Otici cu kod dilera. Kupit cu si droge
To mi je dosta za ujutro. A do navecer cemo vec vidjeti. Oh, sto bih jos mogao prodati. Kad bih bar imao malo vise para.
Pa da malo zivim ko covjek. Da opljackam banku ? Nemam hrabrosti. Dilat cu drogu.
Jedan dan cu uzet maminu karticu. Dignut cu sa bankomata 1000 kuna. Ona misli da ja neznam gdje skriva karticu od mene. Ali ja znam
Pravit cu se normalan. Kupit cu droge za hiljadu kuna. Pa dilat doze po 50 kuna. Stavit cu jos malo secera.
Bit ce za mene mozda i 10 doza. Zvonit ce telefon cijele dane. Prokleti narkomani mi nedaju mira. Stara je na rubu zivaca.
Sto li ce tek biti kad otkrije minus od 1000 kn ? Bas me briga. Sutnut cu se malo jace taj dan. Nek me izbaci
iz kuce. Opet cu joj srat da zasto me rodila. To uvijek pali. Ili kako me to odgojila. Nek se misli.
Nek ima osjecaj krivice. Uvalit cu joj ga. Glupa kuja. Kad me nije znala prebit kad sam poceo . A mozda i nije kriva.
Tko zna dali ce me voljeti kad umrem sa 50 godina. Od overdoza. Nakon 2 odvikavanja. I godina uzaludne terapije.
I potrosenih tisuca na moje lijecenje. Neuspjesno.
Mozda sam sve ja kriv. Mozda sam jednostavno preslab. Ili nisam tako pametan kao sto su mi govorili kad sam bio normalan.
Sada sam bolestan. Pustite me. Samo me pustite. Da dilam. Nek zvone. I nude linije i konjake.
Sto sve mozes dobit od dzankija za jednu dozu. Iznenadio bis se. Zaista smijesno.
To je zivot Alena. Ima li to smisla. Dali on vrijedi vise od lista na stablu. Samo zato jer je covjek ?
A koji je njegov doprinos. Svi imaju svoje uloge, nejgova je da bude govno. Otpad. Drustveno dno.
List na stablu je bolji. Vrijedniji. A tek stablo ? Lijepo stablo.
Mozda naprave stol od njega. Pa ce zavrsiti u dvorcu. U muzeju .negdje gdje ljudi prolaze i gledaju ga i dive se.
Kakav smisao. I postojat ce dugo godina. I to je to. Ali zasto su godine bitne.
Dali je vaznije zivjeti tisucu godina. Ili samo jednu kao onaj list. Sto je bolje ?
Odgovorite mi...odgovorite mi na moja pitanja...sve su samo pitanja....steta sto nema konkretnih odgovora.
volite me ili mrzite. samo me nemojte ne primjetiti. Molim vas. Ucinite me vaznim samome sebi. Obratite paznju na mene.
To je sve sto trazim od vas. Sve. A zauzvrat nudim slova.
Pobacana po nekom redu.- Ili neredu. Nije vazno. To su samo slova....

[bipolar2000]

da nije walter priznao da je kopao po nekim vrtovima, ja bi rekla da si ti neki psiho špijun i da si mi gledao u dnevnik
jeste I vas dvojica u dosluhu...?


p.s.obožavam špijunažu
kao mala sam htjela biti James Bond ...ali u kul varijanti..ono žena-zmaj ..nisu mi ni to dali
al bila sam Vampirica 001 krasna vremana...


meni se svidjati..piši

[Da Kang]

Nastavak intervjua :

P: I znači odustali ste od daljnjeg pisanja gospodine Piskaraliću ?
O: Mda, shvatio sam neke stvari usput i zaključio da nema mjesta za mene.
P: Kako to mislite ? Nema mjesta ?
O: PA jednostavno imam osjećaj da me ljudi ne shvaćaju. Ili pogrešno shvaćaju. A ono što me najviše i plašilo – Ljudi me uopće ne primjećuju. I tako, kao što sam napomenuo odmah na početku, ljudi će na kraju odlučiti.
P: Pa dobro, ljudi vas nisu odbacili, dobro ste primljeni…tako djeluje
O: Bah, to možda Vi mislite. Ja mislim da jednostavno ne spadam ovamo. Moje se priče nekako ne uklapaju u ovaj scenario. Ovo je više kutak za pjesničke duše, istinske poete, ja sa svojom brutalnom realnošću i krimi pričama nikako ne spadam ovdje. Krivo sam nastupio. Sad to više ne mogu popraviti. Ljudi već imaju predrasude o meni. Osjećam to, nisu mi potrebni dokazi….
P: Vi ste baš čvrsto odlučili da prestanete ?
O: Da, definitivno. Mislim da sam pretjerao sa svojim očekivanjima. To me je na kraju dotuklo. A izgleda da ponekad ni stari recepti ne pale. Ili ja jednostavno nisam dovoljno dobar da ih realiziram. Znam, nemam stila…a vjerovatno ni onu produhovljenost koja se u ovom kutku traži…Ostavit ću više mjesta za druge. Ipak sam ja panker u duši. Moj je uzor Bukowski a on i nije baš neki poeta.
P: Možda da probate naći neko drugo mjesto, neki drugi literarni kutić, podforum – pankeri, kriminalci, marginalci.…ili možda čak nešto ironično, satirično. To vam se danas dosta čita. I cijeni.
O: Oh…ali ja želim biti svjedok vremena….ali mislim da mi to ne ide. Mislim da je bolje ostaviti nešto što je u samom početku promašeno. Ili je možda ispaljeno u krivu metu.
P: Vaša kvazi psihološka preseravnja i iracionalni pogledi na svijet nisu se nikog dojmili…
O: Pa naravno, to i nije bio cilj. Namjerno sam napravio zbrku. Ispipavam teren, bacam bombe, takav sam.Želio sam od svjetine izmamiti reakciju i nisam uspio. Krivo sam procijenio okolinu. Sada se kajem. Pokvario sam svoju sliku.. Ali moram nešto priznati. Ja sam veliki prevarant. Uspijevam obmanuti ljude. I mislim da je tu ključ mog uspjeha. Imam tu moć da mogu ljude u nešto uvjeriti. Mislim da je to uvijek pogodak. Ljudi jednostavno drugačije precipiraju iste stvari koje dolaze od različitih ljudi. Kako biste vi gledali na sve ovo kad bi znali da je sve ovo pisao recimo…..Ante Tomić ? Recite mi ?
P: Ehej, ja ovdje postavljam pitanja kauboju. Oprostite, nisam vas baš pozorno slušao. Gdje je Ante Tomić ?
O: AH, spominjao sam naš jučerašnji sastanak. Rekao je da vas iznimno cijeni. I da prati vaš rad.
P: Mhm, zaista ? Polaskan sam, on je zaista velika faca….
O: Ali ti nisi, smrdljivi ušljivče….gubi se odavde.
P: Nešto ste rekli ?
O: Ha ? Da, glasno razmišljam. O tome kakav ste vi masjtor svog posla.
P: Zahvaljujem, žao mi je da ne mogu tvrditi isto za Vas.
O: No dobro…vidim da ovo ne vodi nikamo pa vas napuštam…zbogom.

[Da Kang]

Ovaj put ću vam ispričat jednu potpuno istinitu priču. Radi se, naime, o kompjuterima. Ipak ih toliko volim da ne mogu biti nespomenuti. Taj divan sklop svih tih čipova. Za mene je to nešto živo. Nešto sa dušom. Zato sam ih uvijek volio rastavljat i zavirivat im u dušu. Tražiti odgovore, pokušavajući shvatiti. Valjda je to ono što me uvijek tjeralo dalje i dalje. Žeđ za znanjem. Žeđ za informacijama. Ili možda glad ? Zato sam uvijek volio zavirivati i gurati granice. Ići dalje. Isprobavati svoje mogućnosti, dokazati sam sebi. Otkad mi je otac za 12. – ti rođendan darovao Sinclairov Zx Spectrum, moj se cijeli život promijenio. Oduvijek sam volio raditi male programe. Oni koji olakšavaju korištenje kompjutera. Prijatelju bih posudio cd sa muzikom i onda bih vidio na njegovom kompjuteru fajlove. Uvijek sam volio koristiti trojane. Tako ih sada zovu. Mogu služiti i za dobre stvari. Kao meni. Da popravim frendu komp ili sredim zbrku na kompu. Zašto ne. Stvar je u tome da mi je koji put pobjeglo. Volio sam se malo i zezati. Biti nestašan. Kako se Internet širio postajalo je sve zanimljivije. A prije ga nije bilo a kompjuteri su oduvijek postojali. I programi. U njima se uvijek krije nešto. Prosječan korisnik nikada ne može shvatit što je sve pokrenuo kad je dvoklikno na datoteku.
Taj kod. Oduvijek se sve krije u njemu. On je pokretač svega na kompu. Zato treba znati šta se otvara. I tako sam se ja godinama zabavljao na račun naivnih korisnika. Uvijek su isti. Njubaje. Ali ja ih volim, zato jer sam i ja nekad bio takav i trebala mi je pomoć. A pomoć sam uvijek davao. Dobrima. Neke sam ownao mjesecima a da to nisu ni znali. Jednostavno, preko slike naprimjer. Svatko je zainteresiran da vidi sliku . Još ako je dobro predstaviš….i to je to. Ali nikad nisam bio zločest. Malo sam se zezao.
Oduvijek mi se sviđala riječ '' Webmaster ''.Kad sam je prvi put čuo znao sam da ja to moram biti. Zato sam valjda oduvijek radio sajtove. Morao sam sam sebi dokazati da ja to mogu. Svakojake, uvijek su bili korisni. Barem za nekog.8) Imao sam ispada kojekakvih. Volio sam se zezat po chatovima. Nekad je bilo malo drukčije. A i ovisi gdje…uglavnom, jednom sam 15 ljudi ugasio kompjuter na chatu. Ne pitajte kako. Tako da sam im to opet napravio 10 minuta kasnije. Napali su me iz čista mira. I lijepo sam ih upozorio da ću im to napravit. I nisu mogli vjerovat kad im se to desilo. Drugi put za redom u 10 minuta ja im restartam komp. 15 ljudi na chatu. Treći put se nisu vratili. Ali to je sve šala. Uvijek sam najviše volio difejsanje. I skrinsejvere i otvaranja ladica. To je živa komedija. Kad tipu uletiš u komp, on nema pojma šta mu se desilo. Najgori su Ameri, nemaju pojma a uvijek su spojeni na net.
Kolikima sam samo rokno stranice. Klasičan difejs. Sa owned by me na home pageu.
Dokazao sam sam sebi da mogu. To mi je bilo najvažnije. Volio sam prijatelje izluđivat otvaranjem ladica od kompa. I mojim owned skrinsejverima. sa golom guzicom. Sve dok me nisu skužili. A tako sam se dobro zabavljao. Upravo nevjerovatno. Jednom sam napravio i malo veću pizdariju. Zamjerio mi se tip iz sela moje none kamo odlazim često. Bez veze mi je nakenjao da sam neznalica i osramotio pred društvom. Zato mu je 3 mjeseca kasnije uletila murija doma u 6 ujutro. Frajer je provaljivao na stranice cie. Upravo nevjerovatno. Trebalo mu je dosta vremena da objasni da on nema pojma kako se to desilo. Priznaje da je tu noć surfao po netu nakon dugo vremena. Uglavnom nije bila strašna pizdarija. Pustili su ga nakon nekog određenog vremena. Bila mu je to škola. a da nije ni znao, ali to je samo lagano sranje šta ga je sve moglo zadesit. Kao one što su bili bahati na chatu. Drgu noć tip je ponovo došao na chat. Nazvao sam ga telefonom u 10 navečer kad se odspojio da ide pišat i napravit sendvič. Nije mogao vjerovati kad je čuo moj glas kako ponavlja njegov nick. Mislim da se tip zaista prepao, makar sam se ja nasmijao. Bah, makar je to dječja igra, nisam puno volio tako plašit ljude. Puštao sam ih da misle da je sve pod kontrolom. I bilo je, pod mojom kontrolom. Zaista sam znao ownat puno ljudi nekada. dok nije bilo svih tih zaštita i ostalih sranja. Danas je puno teže. I ima puno više murijaka. Svugdje ih ima. To je upravo nevjerovatno. Zato se ne valja previše zezati. A i čovjeku sve dosadi nakon nekog određenog vremena. Ponavljam se, i ja sam ostario pomalo. Klinci su danas sve luđi. Sve probijaju. Baš čitam u novina neki dan jedan dobar difejs. I mislim si - Dali ja to još uvijek mogu ? Iipak sam ostario za takvo zezanje, danas su to neka nova vremena. Neki novi klinci, kao i uvijek.

[Da Kang]

Ispričat ću Vam priču o svojem nadimku, nick nameu, kako god……Taj sam nadimak dobio dok sam živio u Mississippiju. Otada me prati i nikako da ga se riješim. Nije da mi se ne sviđa ali sad me ljudi ovdje zovu kraljem a to mi djeluje malo ironično. Tamo sam znao čemu taj nadimak pa je to punilo moj ego ali ovdje…. da objasnim. U dobrom, starom Mississippiju sam živio punih 7 godina. U malom gradiću koji se jedva može naći na karti. Zato sam ga i volio. Bio je to baš lijep, miran gradić od svojih 20 – 30 tisuća duša a u njemu je zaista bilo svega. Tamo je život dosta drugačiji od ovdašnjeg pa sam se hranio isključivo po restoranima . Tako sam ja sa par prijatelja uvijek zalazio u isti restoran pa bismo tamo prepričavali svakojake zgode. Znali smo se i napit pa pjevat i plesat po restoranu, jedan prijatelj je čak završio u zatvoru zbog ubojstva ali to je tamo najnormalnija stvar. Svakodnevnica. Šta očekivati od zemlje u kojoj svi nose oružje svugdje. Kad to promiješate sa puno alkohola, dobijete ubojstvo. Kod nas se takve stvari rješavaju tučom ali kod njih se puca. Čak ni zatvorska kazna za ubojstvo usred tuče u alkoholiziranom stanju nije velika. To je tamo normala. Ali to je opet sasvim druga priča.
Tamo sam živio od održavanja kuća. Svojih kuća, kad sam došao u Mississippi imao sam par hiljada dolara u džepu i pomalo sam krenuo. Dizao bih kredite i kupovao kuće koje bih zatim iznajmljivao. Tamo je lako dobiti kredit, samo ako imaš posao. Svatko ko ima imalo mozga tamo može postati milijunaš. Za par godina sam imao više kuća i živio sam od iznajmljivanja. Moj jedini posao je bilo održavanje tih kuća. Tako sam i upoznao svoju susjedu. I njoj sam iznajmio kuću ali ta kuća je bila kao prokleta. Vječito se nešto na toj kući trebalo popravljat. Kasnije sam shvatio da je u biti moja debela susjeda sama izazivala kvarove samo da bih ja dolazio. A debela susjeda je bila prva liga riba. Zaista je bila OK i znali smo satima pričati o koječemu. Bila je i zgođuhna ali jednostavno – predebela. Obožavala me, ja sam bio njen princ na bijelom konju, otvoreno mi se upucavala i pozivala me na seks. Nisam htio pokvariti prijateljstvo koje se vremenom razvilo i tako sam bio na čudu. Ona je uvijek željela seks a ja sam volio sa njom pričati. Jednog dana sam popio malo više ( uvijek taj alkohol ) , bilo je kasno popodne. Zvala me radi nekog popravka. Falilo mi je malo društva pa sam otišao kod nje. Nije bilo kvara, čim sam zatvorio vrata, bacila se na mene i počela mi otkopčavati hlače. Kad ga je strpala u usta znao sam da je gotovo sa našim prijateljstvom. Mislim da nije imala puno ljubavnih iskustava u životu i zato je ovu iskoristila do maksimuma. Iscijedila me kao naranču. Onako pijan, mogao sam duže nego obično tako da se to pretvorilo u višesatnu avanturu. I tu sam dobio svoj nadimak. Dok sam je guzio onako debelu, skvičala je kao luda i derala se da sam kralj. Na Mississippi narječju kaže se Kang a ne King kao u pravilnom engleskom. '' You're Da Kang '' , derala se kao luda dok sam je guzio. Od tog dana više joj nisam popravljao kuću, slao sam prijatelje da to obave. A i kvarovi su nestali, sve je došlo na svoje. Bilo mi je drago da sam je ipak zadovoljio i ispunio joj želju, žao mi je što nam je to uništilo prijateljstvo ali….i ona je znala što žrtvuje. Ipak ju je previše svrbilo. Kada sam prijateljima nakon par piva u restoranu prepričao što se desilo, prozvali su me Kraljem i od tada me prati taj nadimak. Bio sam Da Kang a i danas sam još uvijek. Ali na Hrvatskom.

[Da Kang]

Ja sam Tarik Filipović. Eto, sad znate. Velika stvar. Pa ljudi, i ja sam čovjek kao i Vi. To što me dva put tjedno gledate na televiziji samo je posao. Kao i svaki drugi. Vjerovali ili ne čak me grize savjest kad pomislim na to kako sam lako zaradio onih 8 tisuća kuna po emisiji. Nema veze što snimamo dvije odjednom. Opet je to dobra lova. Puno bolja nego da radim kao građevinac 10 sati dnevno i na kraju mjeseca dobijem 5 tisuća. A što ja radim ? Zabavljam se sa ljudima ako mogu. Ako vidim da osoba razumije humor. Istina, ponekad me nerviraju neke uštogljene face koje ne razumiju zdrav humor ali što se može. Za 2 sata efektivnog posla tjedno,ja dobijem zaista dobru plaću. I baš me briga što ćete Vi misliti. Studij glume bio je vrlo efektivan i naučio me da kroz život treba prolaziti glumom. Svi mi glumimo a da toga nismo niti svjesni. Kao što ja glumim simpatičnog i uljuđenog voditelja sa dobrim smislom za humor ( nadam se ), tako i Vi u svakodnevnom životu igrate svoje uloge. Pred roditeljima imate jednu ulogu, na poslu sasvim drugu, pred vlastitom djecom treću, sa prijateljima četvrtu. Svi mogu biti glumci, svatko je sposoban nešto glumiti. Pitanje je samo prilike. Vjerujem da bi svako dobro odglumio ulogu za milju dolara
Kao što ja Vama glumim u milijunašu tako Vam glumim i ovdje. Pitanje je dali ste spremni povjerovati. Obožavam svoj Internet alter ego. Imam čak više njih. Tu nema ništa čudno, smatram da je to najnormalnija stvar u današnje vrijeme. Čak potreba, danas je čovjek koji se ne služi računalom i internetom praktički nepismen. Možda zvuči preoštro ali skoro pa je tako. I što Vas onda čudi što i ja lutam bespućima mreže i tu i tamo puštam svoje tragove. Ja sam normalan čovjek koji ima puno slobodnog vremena. I volim ono što radim, ja volim glumiti. Vjerovatno je to razlika između Vas kao glumaca i mene . Ne voli svatko glumiti, neki se groze pomisli o nastupu pred publikom. Neki vole tajanstvenost i anonimnost. Možda je teško povjerovati da ja kao medijska ličnost neizmjerno cijenim anonimnost. Možda to i nije tako teško. Stavite se u moj položaj pa razmislite. Javite mi odgovor. Anonimnost ima svoju draž .Neku posebnu. Kao ovaj kutak ovdje. I ovdje svatko do nas nešto glumi. I to vrlo dobro, moram priznati. Ja znam da nikoga od Vas neću uvjeriti u ovo što piše. I to je dobro, to je ono najljepše. Kada biste znali da je moj identitet istinit, čitanju mojih postova bi pristupali sa određenim predrasudama i time izgubili na onoj objektivnosti koju ja tražim. Da ne govorim o anonimnosti. Privlačna mi je mogućnost da zaokupim Vašu pažnju i vaše misli. Za mene je dovoljno samo da uspijem skrenuti tok Vaših misli. Pokušati Vas natjerati da barem u mislima glumite mene. U krajnjoj liniji, zašto to nebih bio ja ? Zar je pisanje nešto čudno ili nesvakidašnje ?Hvala bogu na anonimnosti koju nam pruža velika mreža, bijeg od nemilosrdnih kritičara i povećala javnosti. Kad bih Vam samo mogao dočarati kako mi se to gadi. To je cijena koju plaćam što dobro zarađujem laganim poslom. Moj posao je neprekidan, ja moram glumiti vani, na ulici, nakon snimanja. Ja uvijek moram glumiti Tarika, dobroćudnog, nasmiješenog i uvijek raspoloženog. Nikako nesmijem pokvariti svoju sliku u očima javnosti. Učinim li to, izgubljen sam zauvjek. Kako samo čeznem za privatnošću. Za bijegom od tog samozvanog Hrvatskog glamura, jet – seta, čega li ? Kakva je ironija pripadati nečemu što mi prezireš. Koliko god pokušavao pobjeći, ne uspijevam. Zar je onda čudno što se skrivam iza različitih nadimaka ? Ja sam Vaš stari poznanik samo Vi to ne shvaćate. Već smo se družili samo Vas ovaj put pokušavam uvjeriti da sam netko drugi. I uspijevam u tome jer ja sam prisutan odavno i konstantno. Kroz različite likove. Kad iscrpim jedan alter ego, uzimam drugi. To je lako a za mene izazovno i uzbuđujuće. Ponekad sam prisutan i sa više uloga. . Već sam napomenuo da obožavam glumu a mreža mi daje nove, neslućene mogućnosti. Tu zaista mogu glumiti ono što želim, ono što me privlači, ono što u svakodnevnom životu ne mogu biti. Svi mi želimo ponekad pobjeći od naše svakodnevnice i svatko od nas ponekad poželi biti netko drugi. Ne zamjerite mi.

[Da Kang]

P: Dobro veče gospodine, nismo baš oduševljeni druženjem sa Vama ali što se može.
O: Dobro veče, nezadovoljstvo je uzajamno
P: Dobro, što Vi u biti pokušavate ? Očito je da želite skrenuti pozornost na sebe.
Zbog čega to radite i zašto na taj način ?
O. Pa nije da želim skrenuti pozornost, krivo ste protumačili. Pokušavam samo ponuditi alternativu svakodnevnici.
P: Da, ali čini se da svim silama želite privući pozornost. Dali je Vaš pokušaj privlačenja pozornosti na neki način nadoknada i zadovoljenje nekih vlastitih frustracija. Ima li sve to nekog dubljeg korijena ?
O: Pa ako to Vi to kažete onda to zacijelo ima neku težinu.
P: Hm, ja imam osjećaj kao da se Vi u biti pokušavate sprdati i obmanjivati publiku.
O: Pa u jednu ruku ste u pravu. Valjda iz dosade pokušavam napraviti nešto. Iz ničega nešto.
P: Niste li razmišljali o nekim alternativama ovome što trenutno radite. Narod bi rekao : Idi bre pa se leči.
O: Mislim da niste kompetentni suditi o ničemu što nije od čokolade. Meni se čini da Vi pokušavate Vaše frustracije projicirati na svoje goste. Vidim da ste se dobro pripremili za naš sastanak.
P: Mislite na ove papire, hah, kakav ste Vi šarlatan i narcis. Ovo su papiri koje moram popuniti za kredit. Znao sam da će sa Vama biti uobičajeno dosadno pa ću to vrijeme iskoristiti za popunjavanje formulara. Bar neka korist.
O: Tako dakle, pokušavate me srozati do dna ? Dobro, onda mi objasnite ovo : Ja i prijatelj koji je priznat, hvaljen i nadasve kvalitetan pisac mnogih tekstova u domaćoj štampi kao i na ovom forumu, zamijenili smo nadimke. On je pod mojim nadimkom koji je za tu svrhu napravljen nov, ponudio publici svoje tekstove. Publika je letargična prema njegovim djelima dok sa druge strane ja dobivam priznanja za djela koja sam napisao pod njegovim nadimkom.
P: Dakle Vi ste izveli pravu, malu zavjeru na ovome forumu
O: Pa ako Vi to kažete, to mora imati težinu s obzirom da Vi težite bar 120 kila.
P: Aha, dakle počeli smo sa osobnim vrijeđanjem. Dobro, Vi ste svinja.
O: Hvala, zaista ste ljubazni, Vi Vaše frustracije ispoljavate pred mnogoljudnom publikom pokušavajući dovesti sugovornike u neugodan položaj. Time želite poniziti sugovornika kako biste zadovoljili svoju taštinu. Zaista mizerno. Otac Vas je tukao ?
P: Ma što Vi znate, volio bih Vas vidjeti na svojem mjestu.
O: Oh, ali ja nebih nikako volio biti na Vašem mjestu. Pa vi imate posebnu stolicu jer ste predebeo.
P: Mislim da neću još dugo trpiti ovakvo vrijeđanje. Gospodine, suzdržite se Vaših komentara.
O: Ali Vi ste me pozvali, nisam ja kriv što ste se loše pripremili. Mogli ste umjesto obrazaca o kreditu ponijeti neke materijale za večerašnji intervju. Ili bar palicu.
P: Mda, u pravu ste, nisam stigao jer mi je pobjegao autobus. Ispred nosa, a trčao sam koliko sam mogao.
O: He he he, zašto me ne iznenađuje što niste uspjeli. Ali opet, zar se u autobusu pripremate?
P: Pa….da. Zar je to čudno ?
O: Oh , ma neee, to je danas normalno.
P: Dobro, čemu Vaša mala zavjera ?
O: Pa eto, kao što rekoh, alternativa svakodnevnici.
P: Dobro, shavtili smo da očajnički želite privući pozornost i zaraditi priznanje. Koji su Vaši daljnji koraci ?
O: Pa sad planiram nešto novo. Iznervirat ću publiku. To uvijek pali. Ljudi vole one koje mrze. Time se hrane.
P: Kako to planirate izvesti ?
O: Pa jednostavno. Popljuvat ću sve, pobacat drvlje i kamenje. Dovoljno je spomenuti da mislim da se na ovom forumu okupljaju diletanti svake vrste. Ne želim spominjati imena. Oni sami dobro znaju o kome se radi. Jadnici koji pokušavaju pobjeći od svakodnevnice pišući šrot po forumima. Sve su to vozači kamiona i tapetari, lakireri. Izgoreni mozgovi od kemikalija. Bolesnici. Kako inače opravdati sve te nebuloze.Pogledajte samo te tekstove. Pa to nije vrijedno ni da se guzica briše. Neke, nazovi priče koje ne govore o ničemu, puko nabrajanje i opisivanje bez guzice i repa. Da ne spominjem one što su umislili da su pjesnici pa pišu nekakve pjesme i nazovi poezije. To su najgori pacijenti, oni su čak uvjereni da imaju dara i talenta, da su njihovi napisi kvalitetni. Kakva ironija.
Od njih su gori možda još jedino oni koji to sve čitaju i smatraju zanimljivim.
P: Dali ste svjesni da ćete navući gnjev javnosti takvim napisima ?
O: Kakve javnosti ? Zar ove šačice besposličara i zgubidana što nemaju pametnija posla pa si umišljaju da su nekakvi pisci. Na njih mislite ? Ili na one što to sve čitaju ? E ti su posebna priča. To su takvi dosadnjakovići da nemaju mozga posuditi pošteno štivo iz knjižnice nego gube vrijeme čitajući ovakve blezgarije. Poštedite me.
P: Dobro, vidjet ćemo kakve će biti reakcije.
O: Ma kakva reakcija. Dat ću ja tebi reakciju debeljko, vidi, imam čokoladu ! Biš je pojeo ha, buco ?
P: Gospodine, Vi ste kompletan luđak, ono što Vi izvodite je neshvatljivo. Kakvi Vas filmovi pucaju, to još nisam vidio. U ovih 14 dana otkad ste se pojavili na ovom forumu pokušali ste nas uvjeriti u svašta, kako da Vam sada vjerujemo nakon svih tih laži ?
O: Pa nikako, nema se tu šta vjerovati. Sve napisano je istina. To odgovorno tvrdim i stojim iza toga. Sve što sam ikada napisao je čista ISTINA.
P: Dobro, ne želim Vam uspjeha u daljnjem radu. Hvala na svemu..
O: Nema na čemu, vidimo se ponovo za tjedan dana debeljko.