Bijeli Yugo

[Bercana]

Automobil.
Bijeli prašnjavi jugo, i ja u njemu. Vozim poznatim i davno zaboravljenim cestama, krajolici šibaju oko mene. Ljeto je pri kraju i ljudi su se zavukli u svoje kuće. Poznato glasanje cvrčka govori mi da je vrijeme odmora.
S moje lijeve strane uzdiže se crkva, sva u kupolama i tornjevima, još neizgrađena do kraja, baš kao i ja.
Oko crkve prostire se velika poljana po kojoj bauljaju krave. Praktički u centru grada, sa semaforima i shopping centrima. Urbane krave.
Sjećam se da sam još kao mala stalno zapitkivala zašto te jadne krave ne pošalju negdje na zelene pašnjake, a ne na ovu pustopoljinu.
Zaustavljam auto i izlazim da se malo protegnem. Još uvijek se ne mogu sjetiti koja je svrha mog putovanja, zašto baš ovim putem idem?
Neobično sam mirna i svaki detalj mi se urezuje u pamćenje i još čujem onaj glas kako mi govori da ne smijem zaspati. «Ostani budna i gledaj!»- rekao je.
Gledam.
Neke dvije prilike idu prema meni. Sunce mi ne dopušta da ih bolje vidim.
Sjedim na haubi i pušim, razmišljam o ničemu i promatram oblake.
Jedan veliki, dva mala, jedan bijeli, drugi crveni. Volim oblake.
Dug je put predamnom, jako dug. Mogao bi potrajati vječno, jer ne znam kamo idem. Znam samo da moram.

[Bercana]

Iz sanjarenja me prekida nečiji pozdrav. One dvije siluete.... nisu više siluete.
Neki djed i malo dijete. Curica... oko pet godina.
Iznenađuje me njihova toplina i ljupkost. Mala ima krupne pametne oči, djed nema jedno oko. Izgubio ga je u ratu.
Dobar je to djed, izveo je unuku van da isproba novo biciklo. Sva ponosna, uzdignute glave, rekla mi je kako će danas prvi put voziti.
Vidiš, vidiš... pomislih ja u sebi, i meni je danas prvi dan.
Djed me pitao čija sam. To je često pitanje u tom kraju. Obitelj i obiteljska čast, moraš znati nositi svoje ime-to je vrlo bitno. Predstavila sam se i po dignutoj obrvi iznad zdravog oka sam znala da me prepoznao.
Ja njega nisam.
«Pazi se kad izgubiš kontrolu nad volanom, to je vrlo bitno. To znači da se moraš zaustaviti i pročitati znak.»
U tom trenu mala djevojčica je pala sa bicikla. Preplašeno je tražila mir u oku svoga djeda. Našla ga je.
Bilo je nešto u njima što me plašilo i smirivalo u isto vrijeme.
Kao da su znali nešto o meni, nešto što sam ja tek trebala saznati.
Pitala sam ih za ime. «Sudbina»- rekla je mala.
«Zaborav»-rekao je djed.
I opet, nije mi bilo jasno kako sam ravnodušno prihvatila njihova imena, kao da je cijeli svijet, zbrkan i ispremiještan davao najveći smisao baš tom kaotičnom rasporedu. Sve je bilo na mjestu i ja sam krenula dalje.

[Bercana]

Ljudi su me pozdravljali i mahali mi, kao da sam junak grada, a ne izgubljena duša koja luta zaboravljenim ulicama.
Sama, sasvim sama, a opet, slobodna od svega, ja i moj bijeli Yugo gutali smo kilometre i upijali ljudske tragove.
I desilo se. Odjednom, ne znam kako, valjda od nekog pretjeranog unutarnjeg poleta izgubila sam kontrolu nad volanom i umalo udarila u jednu lipu.
Ruke su mi se tresle. Ne toliko od šoka, nego moj mozak ludi koristi premotavanje unatrag i vraća u neko davno vrijeme kad je vožnja autom predstavljala paniku za moje srce. Smiri se.. šapćem sebi u bradu.
Osvrćem se oko sebe i tražim neki znak, nešto što će mi odvratiti pažnju.
Sa lijeve strane na stupu za plakate, među mnoštvom čitulja na bijelom papiru piše; «Kako duša može strpljiva biti dok joj san ne vrati sretne utvare nade i žudnje?»
Ma koliko god mi ta rečenica bila poznata, nisam se mogla sjetiti gdje sam je prije čula.

[Bercana]

Miris lipe me dozvao k sebi i napokon primjećujem da se iza nje nalazi kuća.
Prilično velika i lijepo uređena. Jedna od onih kuća koje često znamo vidjeti kad smo na moru, jedna od onih kuća koje izazivaju divljenje i tugu u isti tren. Jer s takvom kućom ide spoznaja da nije vaša. Bar u mojoj glavi.
Prilazim joj da je bolje razgledam.
Ovo je kuća ljubavi-prva misao koja mi je prošla kroz glavu dok sam je gledala. Kažu ljudi da je prva misao ujedno i odgovor na daljnji tijek razvoja događaja. Ljudi svašta govore...
Neka tuga, nostalgija, natjerala me da uđem.
Dugački prostrani hodnik, sa svake strane tegla sa cvijećem. Hladne pločice kao znak prkosa prema užarenom suncu.
Osjećam se kao da sam pozvana da uđem, kao da je baš ovaj dan, ovaj tren
već stoljećima čučao u nekoj hartiji. E pa, tu sam.

[Bercana]

Gledam oko sebe i dodirujem predmete. U kući je sumrak, svjetla su ugašena i čini mi se da nema nikoga. Doduše... čini mi se da sam osjetila nečije oči na sebi.
Dnevni boravak. Prozori koji sežu od stropa do poda, sa brižno navučenim zavjesama. Sve je čisto i blistavo. Veliki stol na sredini sobe i tepih sa motivima nekih mitskih bića, kožni naslonjači i klavir.
Ovdje žive neki bogati ljudi. U glavi mi se roje misli, prebrzo idu i sva sam uzbuđena.
Muškarac i žena. Dvoje djece. Ne znam otkud, ali znam.
Muškarac je dalek, čvrst i hladan. Glava obitelji, hranitelj i gospodin. Muž.
Žena. Njene oči osjećam na sebi čitavo vrijeme. Čudi me kako to prije nisam primjetila.
Kao da smo povezane nekim nevidljivim sponama, pušta me da lutam po kući. Zna da moram tu zbog nečega biti, zna da sam i njoj na neki način potrebna, da joj nosim neku poruku, neki mir. Nešto što i njoj i meni treba.

[Bercana]

Skriva se iza mramornog stupa i gleda me svojim crnim očima.
Kao da na svaki upit u mojoj glavi stiže odgovor iz njene. Priča mi o svome mužu. Visok i ponosit, najstariji od petoro braće, dika svoje obitelji.
Od malih se nogu brinuo za sve, zadnji put se nasmijao kad mu se rodilo drugo dijete. Već dugo nije sretan.
Nije ni ona. Vitka, još uvijek mladolikog izgleda, duge crne kose. Ima toliko tuge u njoj.
Ulazim u dječju sobu. Sva je obložena nekom gumenom presvlakom sa morskim detaljima. Dječak i curica. Miriše na maline.
Osjećam kako u sitne sate muškarac tiho ulazi u sobu i promatra ih.
Nakon napornog dana, nakon svih ružnih riječi, nakon svega, on ulazi u sobu. Znao bi satima sjediti na krevetu i promatrati ih.
Djeca su odmor za dušu. Znam puno roditelja koji se ne bi složili sa tim.
Prilazim krevetu od djevojčice i sjedam na njega. Na ormariću do kreveta nalazi se njena slika sa mora.
Osjećam kako je i krevet podstavljen sa nekom gumom. I ja sam svaku noć piškila u gaće kad sam bila mala. Obavija me tuga.
Bacam još jedan pogled na krevet i zatvaram vrata za sobom.

[Bercana]

Još jedan hodnik.
Miris jasmina ovaj put. Žena me još uvijek prati. Osjećam kako mi je ujedno i zaštitnik i neprijatelj. Svaki moj korak je od velike važnosti.
Kao da sam na nekom balu, gdje je svaki korak pomno izvježban. Jedna greška i propadam.
Osjećam potrebu za nečim, na vrhu mi je jezika.
Otvaram vrata od sobe i prvo što vidim je veliki bračni krevet.
Na tom bi krevetu mirno mogla prespavati čitava nogometna momčad.
Svi drugi predmeti su bili totalno zasjenjeni. Jedina bitna stvar bio je taj krevet.
Prilazim mu, kao da to radim svaki božji dan, graciozno i tiho, da ne probudim duhove čuvare. Žena me pustila, pustila me u svoje srce i osjećam kako joj pulsira koža na vratu, osjećam joj vreli dah i zjenice kako se šire i skupljaju. Odjednom uviđam da se i samnom isto dešava.
Znoje mi se dlanovi. To je valjda cilj.
Bilo je strasti na ovom krevetu. Velika, velika ljubav, uvijek fino izmješana sa gorčinom koju donose godine. Tu leže prijatelji, tu leže stranci, tu leže ljubavnici, tu leže roditelji. Njene crne oči i njegove plave.
Svetilište.
Osjećam njeno odobravanje i suzu kako klizi niz vrat. Toliko bliskosti u jednome strancu, toliko toga poznatog u toj ženi.

[Bercana]

Saginjem se ispod kreveta i izvlačim kutiju.
U tom trenu padne mi na pamet kako mi je potrebno ogledalo.
To je ono po što sam došla.
Nije taština u pitanju, ni sama ne znam zašto baš to, ali potrebno mi je. Jedno malo ogledalo, da ga mogu uvijek nositi sa sobom i imati pri ruci.
Smiješno. Moja lampica za cinizam se upalila i taman da ću nešto reći, osjetih ruku na ustima. Svoju.
Otvaram kutiju. Puna je slika i brižno složenih pisama. Uspomene.
Od toga sam živjela, prisjećam se. Još kao mala sanjarila sam kako ću kad narastem kupiti jedan veliki kovčeg u koji ću stavljati sve svoje spomenare i pisma, svaku misao i nečiju gestu. I ako jednog dana kao starica ostanem sama, imam svoju kutiju u koju ću ulaziti.
Ispod svežnja pisama izvlačim ogledalo. Sve bi me ovo trebalo čuditi, ali kada jednom otvoriš vrata, čarolija ili što li već izvlači svo čuđenje. Naravno, ako otvoriš prava vrata.
Malo ručno ogledalce sa drškom, presvučen plavom svilenkastom tkaninom, i izvezeno sa žutim koncem. Spremam ga u džep i izlazim iz sobe.
Moja misija je obavljena.

[Bercana]

Na izlasku iz kuće sjetila sam se one crkve pored koje sam prošla.
I onog djeda sa unukom. I svih onih nasmiješenih lica što su mi mahala.
I krava na sasušenoj livadi. Svojeg srca kako lupa i volana i kontrole.
Svog života kako juri poput metka.
Nesvjesno, kao da to nisam ja, prošaptala sam onim crnim očima da razmakne zavjese.
Htjela sam joj dodirnuti kosu, reći joj da je lijepa.
«Razmakni zavjese. Imaš velike lijepe prozore. Pusti sunce da uđe, otvori balkon i osjetit ćeš miris lipe i glasanje cvrčka.»
«Dočekaj ga, kao što si mene dočekala».
Nisam zatvorila vrata za sobom.
Znala sam da je razumjela. Ja doduše nisam, te riječi nisu bile moje.
Sjela sam u auto i okrenula ključ.
Sunce je zalazilo i ljudi su počeli otvarati prozore da uđe povjetarac.
Svuda se širio miris lipe i nekog obećanja.
Intenzitet ljepote me tjerao na plač. Opet sam sama. Uvijek sam sama.
Ubacila sam u prvu i dok sam otvarala prozor palo mi je na pamet kako se nisam pogledala u ogledalo.