Problem nije jednostavan. Hrvatski ima gomilu stranih riječi i jako dugo je pod stranim utjecajem. To nije samo po sebi loše, jezik se obogaćuje novim riječima.
Drugi je problem da sami Hrvati ne cijene jako svoj jezik. Pogledaj malo nazive kafića. Pogledaj kakve umjetnička imena uzimaju Tony, Vanna (a oboje se ponose da su Hrvati).
Treći je problem naš vlastiti odnos prema raznolikostima UNUTAR Hrvatske. Tu smo jako netolerantni. Ali svatko mora poći od sebe.
Nažalost, dijalekti, lokalni govori su ograničeni na par kolumna po novinama i na Gruntovčane koji su snimljeni... kada? I repriziraju se po XX put.
Mate Kapović, poznat po aktivizmu za vrijeme štrajka na FF, je napisao jedan jako dobar članak:
http://crosbi.znanstvenici.hr/datote...zam_-_HDPL.doc (MS Word)
Problem naših dijalekata, koji su jedinstveni u svijetu, se minorizira, a problem utjecaja stranih jezika na razgovorni jezik se preuveličava.
Mi
ne govorimo isti jezik kao naši susjedi. Mi govorimo kod kuće svojim svakodnevnim, razgovornim jezikom (ja zagrebačkim govorom, netko nešto drugo), a u
posebnim prilikama (HRT, zakoni, sud i sl.) se koristi
standardni hrvatski jezik koji je vrlo sličan standardnom jeziku naših susjeda.
Nije bit koliko je nešto službeno, nego koliko je prihvatljivo
u javnosti. Zagrebački govor je jedva dosegao razinu lokalnih radija tipa Antena i 101.
Govori čakavskog sjevera su dosegli neku specijaliziranu emisiju na radiju i par stranica u Novom listu svaki četvrtak (
primjer)
Postoji i koji prilog u lokalnim časopisima.
Što se tiče prava Dalmacije, postoji i unutanji problem da se ne govori isto u Hvaru, Splitu, Šibeniku i Trilju.
Koji čakavski?
Jedini je izlaz da se sve zajedno mnogo više tolerira i da nam "ništa hrvatsko ne bude mrsko".
Pročitajte članak, pa možemo informiranije raspravljati. Inače se o ovakvim stvarima raspravlja na drugom PDF-u.