Katarina Ott: Arapska opomena Hrvatskoj

[Alexis]

Imamo za svaki prosvjed temu, no mislim da se može raspravljati i na jednom generalnom nivou o o prosvjedima kao takvima. Odnosno, što može proizaći iz ovih prosvjeda, nekih budućih? Koje su realne opcije naše vlade, trenutne i neke buduće?

Katarina Ott, financijska stručnjakinja koja radi u Institutu za javne financije i ima dugogodišnju kolumnu u Banka Magazinu, daje svoje viđenje naše situacije, u rakursu sa prosvjedima iz arapskih zemalja.

Prenosim kolumnu u cjelosti, kao podlogu za raspravu i promišljanje što se u nas događa, te kako će se sve razvijati.

Naglasak kolumne je na situacijama kada su teški potezi mogući, odnosno u kakvim uvjetima ih je moguće realizirati i da li se mi nalazimo u takvim uvjetima ili ne?

Odnosno, koliko je realno očekivati da ova vlada, može napraviti neki zaokret u odnosu na postojeće stanje. Članak nas sve suočava sa onim što mora doći, a to je rezanje brojnih tzv. "socijalnih davanja", kako bi se počeli oporavljati. I on je smjernica svim novim vladama. A i nama biračima, da se suočimo da moramo snositi svi krivnju za loše vladanje, jer te vlade nisu pale s neba, nego smo ih mi birali. I da možda trebamo nekog svog Churchilla koji će nam sasvim ozbiljno obećati "znoj, krv i suze", a ne "vlada nije smanjila mirovine i rodiljne naknade". Ovo drugo znači produbljivanje agonije.

O razlikama i sličnostima između Hrvatske i arapskih zemalja u Banci piše Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije
Katarina Ott Objavljeno 28.2.2011

Zbivanja u arapskom svijetu u kojemu demonstranti pokušavaju rušiti autokratske, nedemokratske režime koji već godinama, pa i desetljećima, odgađaju neophodne reforme, navode na razmišljanje. I u hrvatskim se medijima, pri kritiziranju Vladinog oklijevanja u provođenju reformi, već kalkulira s mogućnošću egipatskih i tuniskih scenarija.

Razlike između Hrvatske i arapskih zemalja su, naravno, velike, ali postoje i brojne sličnosti: nefunkcioniranje demokratskih institucija, optužbe za ekstremnu korumpiranost čak i najviših političara, visoka nezaposlenost, posebice mladih, te neprovođenje neophodnih reformi.

Boji li se Vlada ulice

Postoji li i u Hrvatskoj strah od ulice: generalnog štrajka, demonstracija, nasilja? Boji li se Vlada da će masa nezaposlenih izaći na ulice, poduzme li neophodne mjere koje bi njihov položaj - kratkoročno - mogle još i pogoršati?

Jednoznačnih odgovora nema.

Kao što je objašnjeno u prethodnom broju Banke, istraživanje na uzorku zemalja OECD-a, dakle devetnaest najrazvijenijih i najbogatijih država svijeta u razdoblju 1975.-2008., pokazuje da se koliko-toliko solidne vlade, koje nisu baš na rubu gubitka vlasti, mogu slobodno upustiti čak i u vrlo agresivnu fiskalnu prilagodbu i preživjeti iduće izbore.

Situacija je nešto drukčija ako se pogledaju rezultati istraživanja veze fiskalnih politika i građanskih nemira u jedanaest južnoameričkih država u razdoblju 1937.-1995.

Autor istraživanja polazi od teze da fiskalne konsolidacije često dovode do nasilja protiv vlade. Povijest obiluje takvim primjerima: od pada Weimarske Republike početkom 1930-ih, kad su zbog povećanja konkurentnosti smanjeni javni rashodi (uključujući plaće u javnom sektoru) i povišeni porezi, do žestokih demonstracija u Grčkoj 2010. kad su zbog prijetnje bankrota države srezane plaće u javnom sektoru, snižene mirovine, povišeni porezi na dodanu vrijednost, luksuz i dobit.

Državni rashodi i prosvjedi

Povijest južnoameričkih država pokazuje jasnu vezu između oštrih vladinih mjera i nesigurnosti. Iako su odgovori društva na smanjenje javne potrošnje uglavnom bili slični u autokratskim i demokratskim režimima, te su mjere rjeđe izazivale nemire u zemljama u kojima su duže postojale stabilne institucije.

Iako se veliki broj štrajkova, ubojstava, pobuna i demonstracija ne može objasniti smanjenjem javne potrošnje, svi pokazatelji nemira, osim generalnih štrajkova, značajno su povezani s državnim rashodima. Istraživanje pokazuje da je posebice značajan bio utjecaj smanjenja proračunskih rashoda u doba inflacije, dok u normalnim vremenima bez rapidnog rasta cijena postoji tek blaga povezanost fiskalne konsolidacije i anarhije.

Autor objašnjava zašto su vlade često nesklone rezati rashode. Dok je, čak i u uzorku južnoameričkih država, vrlo mala vjerojatnost da će blaže fiskalne prilagodbe izazvati nemire, postoji vjerojatnost da će stroge mjere izazvati nezadovoljstvo i prosvjede protiv vlade. Rezultati tog istraživanja mogu objasniti i zašto se javni dug toliko razlikuje diljem svijeta, čak i među državama s relativno sličnim razinama ekonomske razvijenosti.

Što zaključiti?

Je li Hrvatska dovoljno slična zemljama OECD-a i je li hrvatska Vlada koliko-toliko solidna, odnosno nije li već ionako na rubu gubitka vlasti pa bi mogla imati petlje i ozbiljno krenuti u reforme?

Ili se Vlada boji da je sličnija nekadašnjim južnoameričkim režimima pa bi stvarnim provođenjem reformi mogla izazvati nemire i biti svrgnuta s vlasti i bez demokratskih izbora? Ili se boji da bi slični problemi poput onih u arapskim zemljama mogli izvesti nezaposlene i nezadovoljne na ulice? Ili djeluje stihijski, od slučaja do slučaja, pa kako bude - bude.

S čime god da Vlada kalkulira, ako ne počne što brže i što odlučnije stvarno provoditi svoj Program gospodarskog oporavka, netko će to kad-tad morati učiniti, ali uz znatno višu cijenu za hrvatske građane.

Otvoreno prema građanima

Bez obzira na opravdane strahove Vlade zbog velikog broja nezaposlenih, dokaza o nevjerojatnim razmjerima korumpiranosti političara koji su već po zatvorima i u zemlji (i u inozemstvu), pa i sumnji u korumpiranost onih koji su još uvijek na vlasti, nijedna se vlada ne bi trebala bojati građana.

Dapače, Vlada bi, umjesto da zavarava i sebe i građane, trebala otvoreno i iskreno nastupiti prema građanima, upoznati ih s problemima, priznati vlastite propuste i slabosti te otvoreno izložiti planove i akcije kao što je to nedavno učinio američki predsjednik. Takva bi se vlada mogla nadati podršci građana u odlučnom provođenju reformi i ne bi se trebala bojati da će izaći na ulice.

Adam Smith je prije više od dvjesto godina napisao: “Bogatstvo je u onome što stvorite, ne u onome što imate; napravite ono što drugi žele i moći ćete si kupiti sve zlato i srebro koje trebate. Zlato i srebro su samo potrepštine, poput namještaja u kuhinji. Jedini izvor bogatstva je u povećanju produktivnosti. Bogatstvo naroda potječe samo od rada njegovih ljudi i tehnologije koju posjeduju. Radite više i imat ćete više.“

A da bismo radili više morali bismo smanjiti prosječne plaće koje ne odražavaju produktivnost rada zaposlenih, liberalizirati tržište rada, fleksibilizirati radno zakonodavstvo, smanjiti i skratiti sve birokratske procedure vezane uz poslovanje, smanjivati ulogu države u gospodarstvu, javni sektor i razinu javne potrošnje, reformirati obrazovni, mirovinski i sustav socijalne skrbi.

Nažalost, sve su to dugoročne reforme i nema čarobnog štapića kojim bi se to kratkoročno i bezbolno moglo riješiti.

Na Vladi je da odluči hoće li strahovati od građana i počiniti grijeh nečinjenja ili se posuti pepelom i početi konačno nešto činiti.

[Noćobdija]

Katarina Ott je jedna od najpodcjenjenijih javnih osoba u našoj zemlji. U svojim člancima i kolumnama ima sjajan dar za primjećivanje očitih istina, a u ovoj kolumni, one su sjajno istaknute.
-treba više raditi, manje trošiti,
-vlada snosi dio odgovornosti za stanje u državi. ona zapravo lijepo predstavlja pretežito mišljenje među građanima da postoje neke sjajne mjere koje se mogu provesti, a da nikoga ništa ne boli. to nije točno, izlazak iz krize mora boljeti, prije svega jer sami moramo razumjeti da život na dug nije održiva strategija.
-kad kritiziramo šukera npr., kritiziramo same sebe, jer on je samo nesretnik koji je morao namaknuti lovu za sve te izmišljene mirovine, neefikisane javne firme, subvencije gubitašima, neodrživi mirovinski i zdravstveni sustav...nije kriv šuker, nije kriva jaca - krivi smo sami što ne želimo pristati na odricanje i žrtvu, nego pristajemo na to da nas vlast korumpira. nekoga kao HRVI koji nije vidio dana rata, nekoga kao besposlenog javnog činovnika, nekoga kao seljaka koji sam ne bi mogao preživjeti bez subvencije.

samo, krivo je vrijeme za rješenja. trebalo je uči u reforme tamo negdje 2006, u tzv zlatna vremena. ljudi su bili spremni na to. sada im je dogorilo do noktiju i rezanje je siguran put u političku propast.

[Daniel.N]

Katarina Ott je glas koju viče u pustinji, hrvatski fenomen -- vlada ju plaća, ona daje savjete vladi, a ti savjeti se posve ignoriraju.

Ona je prije nekog vremena napisala:

Još jednom se postavlja ključno pitanje: može li se hrvatskim vladama vjerovati i hoćemo li doživjeti trenutak da nas se otvoreno suoči s konkretnim, nažalost tragičnim činjenicama. A te činjenice su: krajnje nekonkurentno gospodarstvo i preveliki javni sektor. Pritom taj preveliki javni sektor onemogućuje popravljanje konkurentnosti gospodarstva. Bez vlada koje će imati hrabrosti da i sebe i građane ove zemlje suoče s tim činjenicama, ne možemo se nadati ni spremnosti građana da ih podupiru u provođenju Programa gospodarskog oporavka iz travnja ove godine ili bilo kojeg drugog programa. A bez odlučne provedbe jednog pravog programa, bez temeljitih institucionalnih i strukturnih reformi neće nam pomoći ni oporavak gospodarstava zemalja Europske unije, a ni naš ulazak u Uniju.

http://www.ijf.hr/osvrti/24.pdf

A još prije:

Redoviti čitatelji mojih tekstova, ukoliko takvi postoje, vjerojatno već odavno misle da pišem uvijek jedno te isto. Međutim, usprkos stalnom ponavljanju istih stavova te silnom vremenu, energiji i novcu koje Institut za javne financije godinama ulaže u popularne publikacije koje se besplatno šalju Saboru, ministarstvima i medijima, kao da ništa ne dopire do te ciljane publike. Kao da sve shvaćaju tek neki novinari. Ili pak svi sve shvaćaju, jer ponekad, ali samo ponekad, i samo da bi se napadali oni koji su trenutno na vlasti, iz opozicije zna doprijeti koja suvisla rečenica. No, kad ti isti postanu dio vlasti, spremno donose i podržavaju nerazumne odluke.

http://www.ijf.hr/osvrti/9.pdf



Neka onda ukine država Institut za javne financije ako nam ne treba.