Otrovni roditelji

[dektiva]

gledajte u drugim zemljama je prirodno da djeca napuste kuču sa 18, u nekima još žive s roditeljima , ali ipak ako čovijek nađe posao i iznajmi svoj stan, kakav takav, onda je apsolutni gospodar života, a sve ovo su neke loše simbioze...svaki čovijek mora nać svoj kutak pod suncem, a ne živit u nekoj zajdnici u kojoj je nesretan...nema se šta pisat ovdje, nego probleme rješavat i to povuć bolne rezove i reći dosta! Treba započet samostalan život kao naši vršnjaci, pa kako bilo...

[BILI77]

Imam honorarni posao trenutno od kojeg ne mogu zaraditi da dam 2800 za samo iznajmljivanje stana i račune,a uz to si želim zašparat za neko dodatno školovanje...naša država je u krizi,nismo mi jedna npr.Norveška

[147]

BILI77 kaže:

Imam honorarni posao trenutno od kojeg ne mogu zaraditi da dam 2800 za samo iznajmljivanje stana i račune,a uz to si želim zašparat za neko dodatno školovanje...naša država je u krizi,nismo mi jedna npr.Norveška

Ne treba ti 2800 za stan,možeš iznajmiti za 1500 s cimerima sobu s režijama,ako imaš sreće nađe se i za malo manje.Pitanje je samo želiš li.

[gizmo007]

ja imam srece sto se uselil u bakin stan..
ak odem iz njega stan budem izgubil...
A opet bolje da sam tu jer ak naletim na nekog tko posjetil roditelje sto je sve rijeđe,na pitanja posjetitelja odgovaram sočno tak da se moji zgroze...
Znaci sve sto sam slusal godinama sad na pitanja gosta tak odgovaram..
Sreca moja sto djelomicno imam podrsku mame jer i ona sama jako zna suprostaviti se tati ali samo u diskretnosti...

[Zivkica]

Moji roditelji su živi, zdravi i dobrostoječi, žive 10 km od mene, a živo ih zaboli gdje sam, što sam, kako sam.
Boli me ta ignorancija. Jako. Ponekad kao u zadnjih tjedan dana, hvata me teška tjeskoba.
Ja sam podstanarka i nekako krpam kraj s krajem.
Nikad me nisu pitali da li sam dobro, da li mogu, da li imam.
Niti ja njih nisam pitala da mi pomognu.

U stvari jesam, ali su mi rekli da bi ja njima trebala pomoći, a ne oni meni.

Znam i osjećam kako me taj odnos vuče na dno i kako istovremeno želim ljubav i toplinu i pomalo se izoliram od ljudi.
Primjećujem da me ljudi znaju tretirati kao da sam nevidljiva.
Osim nekih koji su slični meni, osjetljivi, s njima kliknem.
Da stvar bude gora, u ljubavi mi ne cvatu ruže. Daleko od toga.
Rastavljena sam, nemam djece.
Muškarac s kojim se sad viđam i hodam skoro već godinu dana je jako hladan. Nema od njega tople riječi, nema ohrabrenja.
Bojim se da ne padnem u pravu depresiju.

Za razliku od mene za koju roditelji nikad nisu marili imam dvije godine mlađeg brata koji s njima živi kao bubreg u loju. Ništa ne plaća, niti troši, oni se za njega brinu kao da je dijete i još mu plaćaju alimentaciju za djecu koju je napravio jednoj ženi s kojom niti ne živi, niti ima kakve veze.

Zna me obuzeti dubok strah za sebe i za moju egzistenciju.
Inače sam zaposlena, imam hobi koji obožavam, imam neke prijetelje koji su ok i iskrene osobe, no često me mori osjećaj praznine. Kao da nemam korijenje, kao da nikome i nigdje ne pripadam.
Dok sam bila mala otac me psihički zlostavljao, tukao, a mater je stalno bila bolesna i manipulirala na razne načine. Meni se uvijek ismijavala iako je ona kućanica koja cijeli život služi oca i ovisi o njemu, a ja sam završila fakultet radeći po dva posla istovremeno.
Tužna sam, jako, jako tužna.
Toliko mi ali toplina koju nikad nisam dobila i koju očito neću ni dobiti od nikoga.

[gizmo007]

Moji roditelji su živi, zdravi i dobrostoječi, žive 10 km od mene, a živo ih zaboli gdje sam, što sam, kako sam.

moji zive samo 1200 metara od mene....
isto su bili dobrostojeci....
ali stari zajebal il bude konacni ishod 70000 eura gubitka...
za gotovinu kupio sebi skupu igracku a obitelji osigurao kredit na 15 godina samo s 27000 eura kamata....
a ja da slusam kako si kupio jadan lcd tv???

[vita_jela]

Evo čitala sam temu, i sve si nešto mislim..
Sve su to jako emotivno nabijene priče i vrlo veliki i teški osjećaji se tu vrte i čini se da je baš i u njima ključić .
Poštovanje prema roditeljima, tj. onima koji su nas napravili- kakvi god (iako to sve malo grubo zvuči); i ljubav između roditelja i djece jesu dvije odvojene stvari. Mislim da je roditelje potrebno poštovati na konto samog postojanja zbog njih (znamo biologiju, znamo kako se rade djeca ), i tu su potomci/djeca u podređenoj poziciji i to je tak
a sad ljubav je rezultat odnosa i kakvi su izgrađeni i tu nema veze tko je stariji, tko je prvi došao, nego je to stvar uzajamnosti i dobrovoljnih odnosa, i to ne mora uvijek ispasti uspješno jer puno ljudi te stvari iz razno raznih razloga ne razumije, na tome se može raditi, tj. na nekom od uzroka; ali bazično poštovanje prema roditelju mislim da je imperativ da bi se prevladala ta emotivna vezanost, tj. konfuzija oko toga što se ima osjećaje prema njima koji su puki rezultat biologije, i te sve emocije zbog naučenih uloga idealnih roditelja i djece i uspoređivanja sa tim. Iz toga onda želimo neke idealne odnose i idealne roditelje i idealnu djecu.
Prihvatiti poštovanje prema njima, a sad na ljubavi raditi s vremena na
vrijeme, što ionako ide sa životom i općenito sa međuljudskim odnosima

[Grinch_zg]

@ vita_jela

Da su tebe zvali za stručnu procjenu, onaj jadan nepoštivani starčić Fritzl bi danas sigurno hodao slobodan a ne bio u zatvoru... bi im ti to objasnila, ha? .

[vita_jela]

Grinch_zg kaže:

@ vita_jela

Da su tebe zvali za stručnu procjenu, onaj jadan nepoštivani starčić Fritzl bi danas sigurno hodao slobodan a ne bio u zatvoru... bi im ti to objasnila, ha? .

Nikad. To su nepopravljive okolnosti, no to ne znači da i u mnogim tako groznim slučajevima ne postoji barem dio racionalnog objašnjenja. Jer kažem ti, ljudi u tim stvarima postaju previše emotivni.
Ne zagovaram nikakvo forsiranje odnosa, već "djeci" je korisno znati svoju poziciju ako ne žele završiti u vlastitom lunaparku, znam što govorim, jer nekakvo prihvaćanje mržnje i dresiranje sebe na suživot s njom nema smisla i nastavak je loših odnosa- vezanosti.
Nije loše tu vezanost sa roditeljima podijeliti na to poštovanje gdje ćemo ih onda i razumjeti i malo smiriti doživljaj, i onda emocija u odnosima s njima koje ćemo graditi ili izbjegavati, graditi povlačenjem granica i svime što je navođeno na temi, tj. to je stvar tih odnosa koji mogu biti loši ili dobri i nema nikakave veze kakvi su na kraju, problem je kontradiktornost tih odnosa među "djecom" jer im samima nije jasno kako se osjećaju- s jedne strane osjećaju povezanost sa roditeljima (i kažem da, biološki utemeljenu), i osjećaju štošta što je rezultat međuljudskih odnosa i obiteljske dinamike, a to kao i u svim ostalim međuljudskim odnosima može i ne mora biti idealno.
Treći par čarapa je to što postoji neka društveno idealizirana slika obitelji koja je rezultat raznih medija i koja tu stereotipizira neke uloge pa kada se one kose sa onim što netko vidi kod kuće formira i oprečne osjećaje, što nije korisno niti psiho-fizički zdravo.
Ja jednostavno ne vjerujem u ZLO i slična sranja, ili ako hoćeš smatram da se zlo da objasniti. Za razliku od ljubavi, tu svi uče, ili skoro svi

p.s. a to što su ljudi iznjeli svoja iskustva- hvala im na tome!
i vidim to kao korisno ventiliranje kakvo pomaže, ako ne razvija previše osuđivanja

[Grinch_zg]

vita_jela kaže:

Nikad. To su nepopravljive okolnosti, no to ne znači da i u mnogim tako groznim slučajevima ne postoji barem dio racionalnog objašnjenja. Jer kažem ti, ljudi u tim stvarima postaju previše emotivni.
Ne zagovaram nikakvo forsiranje odnosa, već "djeci" je korisno znati svoju poziciju ako ne žele završiti u vlastitom lunaparku, znam što govorim, jer nekakvo prihvaćanje mržnje i dresiranje sebe na suživot s njom nema smisla i nastavak je loših odnosa- vezanosti.
Nije loše tu vezanost sa roditeljima podijeliti na to poštovanje gdje ćemo ih onda i razumjeti i malo smiriti doživljaj, i onda emocija u odnosima s njima koje ćemo graditi ili izbjegavati, graditi povlačenjem granica i svime što je navođeno na temi
Ja jednostavno ne vjerujem u ZLO i slična sranja, ili ako hoćeš smatram da se zlo da objasniti. Za razliku od ljubavi, tu svi uče, ili skoro svi

Uvijek i za sve postoji racionalno objašnjenje, kako za zlo tako i za ljubav. Ovo o čemu se govori na ovoj temi je jedan od ključnih psihosocioloških problema s kojim se danas suočavamo. Svakako da poštivanje mora biti cilj, međutim, mišljenja sam da je taj cilj daleko u masu slučajeva.

Zašto? Znanost bi trebala istražiti podloge u našem patrijahalnom društvu, društvenom sistemu iz kojeg tranzitiramo, kao i demografskim pomacima stanovništva u zadnjih stotinjak godina. U teoretiziranje o tome ne želim ulaziti jer smatram da je ta tema daleko iznad bilo kojeg pojedinca i da se time pripadajuća znanost itekako treba pozabaviti.

Ovdje se govori o "otrovnim roditeljima", ljudima koji su iz svojih strahova i nesigurnosti (sve posljedično uzrokovano) stvarali svoje alternativne stvarnosti, najčešće na račun obitelji tj. djece. Jer, nitko se ne voli osjećati nemoćan, tako niti oni. Gdje su moćni? Upravo na svojo djeci.

Taj gordijski čvor nije jednostavno raspetljati, no sasvim je jasno da bi cijela priča trebala završiti na međusobnom poštivanju i uvažavanju. Jer problem ovim ljudima jesu napravili roditelji i to prvenstveno problem u doživljavanju vlastitog bića, vjerovanju u sebe i ljubavi prema sebi.

Svakim danom smo svjedoci nedostatka empatije. Ne čini ti se povezano? Meni da. Luka Ritz i drugi izgubljeni mladi životi? Da. Zlostavljači i zlostavljačice? Da.

Taj problem se mora izliječiti u korjenu i da li će imati kao poslijedicu poštivanje i razumjevanje roditelja, to je manji problem. Veći problem je kakvi roditelji će ta djeca biti, što stavlja naglasak upravo na tim ljudima, ovdje na forumu ili bilo gdje drugdje.

Osobno sam se svačega nagledao, na raznim mjestima u raznim sredinama. Uvijek se sve svede na jedno. Nerazriješenu sociopsihologiju društva, samim time nerazriješene obiteljske situacije.

Danas socijalne službe obiteljske probleme, npr. kod razvoda, tumače nerazriješenim odnosima. Čime? Nerazrješenim odnosima. Najpovršnijim terminom koji je mogao biti upotrebljen. Upravo zbog tog termina danas djeca ostaju neadekvatno "zaštićena" i kada porastu u odrasle ljude, u najboljem slučaju završe na forumovom pdf-u "psihologija". Zašto? Zato što je taj sistem generirao skoro podjenak broj zlostavljača i zlostavljačica. Zlostavljači fizički, zlostavljačice psihički.

Želim ti poručiti, da prema ovim ljudima treba tu i sada usmjeriti pažnju i pomoć u sagledavanju situacije kako bi adekvatnije se mogli nositi s time i biti sretniji ljudi. Ovo su iscrpljeni ljudi. Ljudi koje treba usmjeriti i pomoći im da zavole sami sebe, kako bi mogli voljeti bližnje i ljude oko sebe.

Stoga osobno smatram da zastarjeli model sagledavanja i retorike uobičajen za CZSS, u ovakvim slučajevima jednostavno nije podesan.

[vita_jela]

Grinch_zg kaže:

Taj gordijski čvor nije jednostavno raspetljati, no sasvim je jasno da bi cijela priča trebala završiti na međusobnom poštivanju i uvažavanju. Jer problem ovim ljudima jesu napravili roditelji i to prvenstveno problem u doživljavanju vlastitog bića, vjerovanju u sebe i ljubavi prema sebi.

Mišljenja sam da poštivanje ne mora nužno biti međusobno jer su tu "djeca" biološki u podređenom položaju i ovisna o roditeljima te iz toga proizlaze jedni osjećaji (to objašnjava "neobjašnjive" osjećaje koje "djeca" imaju čak i kada ih roditelji loše tretiraju i zapravo zloupotrebljavaju tu premoćnu poziciju što nije u redu, ali je fakat)
a drugi su osjećaji rezultat međusobnih odnosa, (pogotovo ljubav!), koji su stvar kao i svih međuljudskih odnosa, voljenja ili nevoljenja, simpatiziranja, ne/sviđanja iz ovog-onog razloga, u tom dijelu odmažu te idealističke uloge iz društva i izazivaju mnogima krivnju i sram što imaju takve "roditelje" ili "djecu" , ujednačen riječnik i fraze koje se prilično ponavljaju odnosima kada su loši. Na tim osjećajima treba raditi i na njima se može raditi, a to je nemoguće ako se ne raspetlja "gordijski čvor" zašto smo ipak vezani, a ne slažemo se?
Na kraju krajeva niti ne moraju se slagati, ali isto tako očita je "nekakva" povezanost i to izaziva pomutnju.
Ali je cilj i rješenje da ipak pomladak preživi i nadživi zato i pokušavam pridonjeti racionalnim objašnjenjem, jer ovi ljudi su majstori u prepoznavanju emocija iz svog iskustva.

Grinch_zg kaže:

Stoga osobno smatram da zastarjeli model sagledavanja i retorike uobičajen za CZSS, u ovakvim slučajevima jednostavno nije podesan.

Nemam pojma o čemu pričaš, socijalni rad je puno širi od CZSS-a, barem ovog starog i stigmatizirajućeg na kojeg pikiraš.

[Grinch_zg]

Poštujem tvoja mišljenja, ali svakako se ne slažem posebno u djelu gdje vežeš djecu i podređenost u istu rečenicu. Djeca kako ih zovemo, su ustvari mali ljudi. Roditelji-odrasli/veliki ljudi. Prekrižiš mali/veliki ostane- LJUDI.

Temeljna zadaća roditeljstva je pomoći malom čovjeku da se razvije.

Međutim, mi to svodimo na oblikovanje, na uvjetovanje osobnosti umjesto na upoznavanje pozitivnih obrazaca ponašanja. Moram priznati da smo evoluirali iz patrijahalnog poštivanja oca do poštivanja roditelja. Ali ključ je u djeci, jedino u djeci.

Djeca su zbroj tih roditelja i jedino kroz poštivanje djece roditelji mogu doći do poštivanja samih sebe kao roditelja. Obrnuto ne ide. Djeca i roditelji imaju podjednaku ulogu u toj priči, koja je apsurdno, u startu naoko izgubljena.

Zbroj svega se tek vidi na dolazećoj generaciji malih ljudi koji se nađu u daleko boljem položaju nego bilo koja druga generacija unutar njihovih korijena. I tu se tek taj nesretni "gordijski čvor" raspetljava.

Sretne ljude i sretno društvo nije moguće postići preko noći. Vidno smo se složili u jednome, da institut CZSS treba pod hitno iz korijena mijenjati jer ima loše rezultate kojima opterećuje broj stručnjaka i kvalitetnih ljudi koji žele svojim radom za društvo ostvariti bolje sutra.

[2xmajka]

Grinch_zg kaže:

Uvijek i za sve postoji racionalno objašnjenje, kako za zlo tako i za ljubav. Ovo o čemu se govori na ovoj temi je jedan od ključnih psihosocioloških problema s kojim se danas suočavamo. Svakako da poštivanje mora biti cilj, međutim, mišljenja sam da je taj cilj daleko u masu slučajeva.

Zašto? Znanost bi trebala istražiti podloge u našem patrijahalnom društvu, društvenom sistemu iz kojeg tranzitiramo, kao i demografskim pomacima stanovništva u zadnjih stotinjak godina. U teoretiziranje o tome ne želim ulaziti jer smatram da je ta tema daleko iznad bilo kojeg pojedinca i da se time pripadajuća znanost itekako treba pozabaviti.

Ovdje se govori o "otrovnim roditeljima", ljudima koji su iz svojih strahova i nesigurnosti (sve posljedično uzrokovano) stvarali svoje alternativne stvarnosti, najčešće na račun obitelji tj. djece. Jer, nitko se ne voli osjećati nemoćan, tako niti oni. Gdje su moćni? Upravo na svojo djeci.

Taj gordijski čvor nije jednostavno raspetljati, no sasvim je jasno da bi cijela priča trebala završiti na međusobnom poštivanju i uvažavanju. Jer problem ovim ljudima jesu napravili roditelji i to prvenstveno problem u doživljavanju vlastitog bića, vjerovanju u sebe i ljubavi prema sebi.

Svakim danom smo svjedoci nedostatka empatije. Ne čini ti se povezano? Meni da. Luka Ritz i drugi izgubljeni mladi životi? Da. Zlostavljači i zlostavljačice? Da.

Taj problem se mora izliječiti u korjenu i da li će imati kao poslijedicu poštivanje i razumjevanje roditelja, to je manji problem. Veći problem je kakvi roditelji će ta djeca biti, što stavlja naglasak upravo na tim ljudima, ovdje na forumu ili bilo gdje drugdje.

Osobno sam se svačega nagledao, na raznim mjestima u raznim sredinama. Uvijek se sve svede na jedno. Nerazriješenu sociopsihologiju društva, samim time nerazriješene obiteljske situacije.

Danas socijalne službe obiteljske probleme, npr. kod razvoda, tumače nerazriješenim odnosima. Čime? Nerazrješenim odnosima. Najpovršnijim terminom koji je mogao biti upotrebljen. Upravo zbog tog termina danas djeca ostaju neadekvatno "zaštićena" i kada porastu u odrasle ljude, u najboljem slučaju završe na forumovom pdf-u "psihologija". Zašto? Zato što je taj sistem generirao skoro podjenak broj zlostavljača i zlostavljačica. Zlostavljači fizički, zlostavljačice psihički.

Želim ti poručiti, da prema ovim ljudima treba tu i sada usmjeriti pažnju i pomoć u sagledavanju situacije kako bi adekvatnije se mogli nositi s time i biti sretniji ljudi. Ovo su iscrpljeni ljudi. Ljudi koje treba usmjeriti i pomoći im da zavole sami sebe, kako bi mogli voljeti bližnje i ljude oko sebe.

Stoga osobno smatram da zastarjeli model sagledavanja i retorike uobičajen za CZSS, u ovakvim slučajevima jednostavno nije podesan.

[Cibertron]

2xmajka kaže:

Na ovaj post ja bih dao samo potvrdu u obliku filma -"White Ribon" ili s originalnim imenom Das weiße Band - Eine deutsche Kindergeschichte (2009)

[2xmajka]

Evo ja i mama punih 10 dana ne pričamo,počela mi je nešto srati i pametovati pa sam joj na kraju rekla da izlazi iz stana ,jer se mješa u sve pa se naljutila i neće više kao da razgovara samnom a ni nezna da mi radi uslugu....baš mi paše ovaj mir.i sad zove kao i hoće pričati samo sa mojom djecom,e pa nemože ako nećeš samnom nećeš ni snjima. a toliko dramatizira cijelu situaciju kao da sam ju u najmanju ruku ubila,al još je živa.koja divna majka......

[mad cat]

kad nemaš svoju djecu sklon si opravdavati postupke svojih roditelja jer te filaju s "ne znaš kako je to"
ali sad kad imam, jasno mi je da ja neke stvari svom djetetu nikad ne bih napravila i ne mogu ih više opravdavati
razne emocionalne ucjene, razne gluposti izrečene, to što su nas tukli kad smo bili klinci, idiotne načine na koje su nas odgajali i nisu nalazili rješenja
nije me briga što nisu znali bolje i što je njima bilo još gore
i ne znam kako da prijeđem preko toga
masu puta bi ih otkantala iz svog života

[2xmajka]

mad cat kaže:

kad nemaš svoju djecu sklon si opravdavati postupke svojih roditelja jer te filaju s "ne znaš kako je to"
ali sad kad imam, jasno mi je da ja neke stvari svom djetetu nikad ne bih napravila i ne mogu ih više opravdavati
razne emocionalne ucjene, razne gluposti izrečene, to što su nas tukli kad smo bili klinci, idiotne načine na koje su nas odgajali i nisu nalazili rješenja
nije me briga što nisu znali bolje i što je njima bilo još gore
i ne znam kako da prijeđem preko toga
masu puta bi ih otkantala iz svog života

suosjećam

ovo se i meni dešava,jednostavno neznam kako da pređem preko svega,jer sad kad imam svoju djecu znam da su mogli drugačije bolje se ponašat.I meni dođe da ih odj.... al moja djeca ih vole a i muž se slaže ok s njima, jer kako sam već pisala sad su druge osobe prema svojim unucima .....kad mužu ispričam neki događaj iz djetinjstva (zašto sam recimo taj dan dobila batina) on nemože vjerovat da su to ti ljudi, tj.moja mama.

[mad cat]

2xmajka kaže:

suosjećam

ovo se i meni dešava,jednostavno neznam kako da pređem preko svega,jer sad kad imam svoju djecu znam da su mogli drugačije bolje se ponašat.I meni dođe da ih odj.... al moja djeca ih vole a i muž se slaže ok s njima, jer kako sam već pisala sad su druge osobe prema svojim unucima .....kad mužu ispričam neki događaj iz djetinjstva (zašto sam recimo taj dan dobila batina) on nemože vjerovat da su to ti ljudi, tj.moja mama.

da, i moja se naglo poboljšala s unukom
zanimljivo je da i dalje misli da sam ja takva kakva jesam sama po sebi, te da oni nisu imali veze s tim
nevjerojatno kako ne osjećaju grižnju savjesti
meni je žao i grize me kad postanem svjesna da sam iz neznanja nešto krivo napravila svom djetetum a to nije ni blizu onom što su oni radili

[2xmajka]

mad cat kaže:

da, i moja se naglo poboljšala s unukom
zanimljivo je da i dalje misli da sam ja takva kakva jesam sama po sebi, te da oni nisu imali veze s tim
nevjerojatno kako ne osjećaju grižnju savjesti
meni je žao i grize me kad postanem svjesna da sam iz neznanja nešto krivo napravila svom djetetum a to nije ni blizu onom što su oni radili

isto, isto! sve potpisujem!!! uf!!!

[mad cat]

2xmajka kaže:

isto, isto! sve potpisujem!!! uf!!!

ha ha
evo primjer - stara često zna reći kak sam bila mirno dijete, okej, takva po prirodi, ali u osnovnoj čak toliko mirna da ju je učiteljjivca pitala jel ima problema doma
ova je naravno rekla da nema, ipak je sramota, i valjda samu sebe uvjerila u to...
a u to vrijeme bili smo jadni, presiromašni, stari je pio, maltretirao i nju i nas, otkad pamtim svađali su se predamnom i burazom... i to se sve smirilo unazad par godina
uglavnom - iz njezine perspektive to je sve - pa kaj, njoj je bilo puno gore pa je normalna
da ne velim koliko puta sam ju kao dijete morala tješiti
užas - so wrong