Perspektiva mladog para (odabir mjesta zajedničkog života)

[dct4]

-different- kaže:

Stara narodna ( a nije kineska ).
Zajednica isto što i gola guzica.
Sve je naše , a onda je odjednom sve njihovo

Ko prica o zajednici??

[marlene_m]

Ma joj, da je ne znam kakva svjetska kriza, nikad ne bi živjela kod nečijih roditelja. To mi je tako ponižavajuće, da sjedim na nečijem katu.
A i ne sviđa mi se tip muškarca koji je vezan pretjerano za mamicu i taticu, možemo si svi biti dobri, ali ako se vidimo par puta na godinu.

Za mene je klasika, prvo podstanarstvo, da se par upozna, uskladi, nauče kuhati, dijeliti novac i što već, i ako to dobro funkcionira onda ženidba i kupnja nečega.

[Lord Byron]

jebozovna kaže:

najbolje je uložiti u nešto što će jednog dana biti tvoje. npr. zašto ne dići kredit za stan.

Možda zato što za kredit od 10.000 € banci vratiš punopuno više, a već za par godina se možda taj stan ne može prodati ni za punopuno manje (čak i ako zanemarimo da uopće nije tvoj)?

BTW, meni je baš fora slušati o tome da će stan "jednom biti tvoj" - jebote sreće kad u sedamdeset petoj otplatiš zadnju ratu kredita i odahneš jer si "na svome".

[higijeničarka]

Lord Byron kaže:

BTW, meni je baš fora slušati o tome da će stan "jednom biti tvoj" - jebote sreće kad u sedamdeset petoj otplatiš zadnju ratu kredita i odahneš jer si "na svome".

Evo, ja bih odahnula. I znam da je to više na iracionalnoj bazi.

Prvih 18 godina života sam provela sa sestrom i roditeljima u 30 (!) podstanarskih kvadrata. Nakon tih 18 godina vlasnik kuće nas je poterao van jer je odlučio da mu to prizemlje treba.
Imam traume od toga.

Danas sa mužem otplaćujem netakoveliku ratu kredita za naš stan i otplatit ćemo sve do 45e godine života. Smatram se sretnom. Nemaš pojma koliko mirno spavam znajući da ne moram van iz ovog stana ako to ne želim (i ako uredno plaćamo ratu).

[Lali Puna]

higijeničarka kaže:

Danas sa mužem otplaćujem netakoveliku ratu kredita za naš stan i otplatit ćemo sve do 45e godine života.

a koliko godina imaš, odnosno kad si digla kredit?
OGROMNA je razlika između stambenog kredita danas i prije 10-15 godina - nit su nekretnine bile toliko skupe, nit su tolike bile kamate
znam ja dosta parova koji su digli kredite prije cca 15 godina i otplatitli ih već ili će otplatiti uskoro, a mjesečna rata im 200-300 eura
danas je to nemoguće

[Faye Dunaway]

kad sam vidjela naslov teme,pomislila sam da se radi o "ima li perspektive jedan mladi par u ovakvoj državi"

primjerice,muž i ja se to često pitamo

[higijeničarka]

Lali Puna kaže:

a koliko godina imaš, odnosno kad si digla kredit?
OGROMNA je razlika između stambenog kredita danas i prije 10-15 godina - nit su nekretnine bile toliko skupe, nit su tolike bile kamate
znam ja dosta parova koji su digli kredite prije cca 15 godina i otplatitli ih već ili će otplatiti uskoro, a mjesečna rata im 200-300 eura
danas je to nemoguće

Da, to je takav kredit u pitanju. Znam, imali smo sreće.

Ali sam htjela postom reći nešto sasvim drugo. O osjećaju olakšanja i to..

[ryell]

Libertango kaže:

Ja opet mislim da je ići u podstanarstvo (na neko vrijeme, vrlo brzo ćete vidjeti kako taj vaš zajednički život funkcionira) zanemarivo mala svota para za provesti jedan na jedan upoznavanje i zajednički život u idealnim uvjetima.

marlene_m kaže:

Za mene je klasika, prvo podstanarstvo, da se par upozna, uskladi, nauče kuhati, dijeliti novac i što već, i ako to dobro funkcionira onda ženidba i kupnja nečega.

Zanimljivo kako se Majstor Fantaz uopće nije osvrnuo na ovo, spominjano i u preko nekoliko ranijih postova.

Isplanirano je već i ostavljanje klinaca starcima na čuvanje dok se ide u kazalište, bez i dana zajedničkog života prije toga.
Hmmmmmm.

[Lord Byron]

higijeničarka kaže:

O osjećaju olakšanja i to..

Kad čovjek vidi da si na moje spominjanje olakšanja u sedamdeset petoj replyala sa svojim osjećajem olakšanja u četrdeset petoj, rekao bi da vjeruješ da je to potpuno isto .

Govorim o današnjim uvjetima, današnjoj (ne)zaposlenosti, današnjim cijenama nekretnina i kredita.

[smedjišećer]

Ha, ja znam koja bi bila idealna varijanta, ali ta ne bi bila u redu prema njegovim roditeljima i bratu.
Najbolje bi bilo iznajmiti taj stan od 90 kvadrata od roditelja i s tim novcima od podstanarstva plaćati kredit za svoj stan. Dobro, ne bi uzimali sav novac, samo dio, a dio kredita bi sami plaćali. Ili bi to bio neki kraći i žešći kredit, da ga što prije isplate, uz novce od podstanarstva od roditelja plus dio njihovih plaća.
Ali hebiga, onda bi brat trebao dobiti više u nasljedstvo.

[Éowyn]

Meni je donekle jasno da bi roditelji živjeli sa svojim djetetom i njegovom obitelji u istoj kući, no nisam nigdje pročitala da bi pristali na život s potpunim strancima i novce od stanarine davali sinu

[higijeničarka]

Lord Byron kaže:

Kad čovjek vidi da si na moje spominjanje olakšanja u sedamdeset petoj replyala sa svojim osjećajem olakšanja u četrdeset petoj, rekao bi da vjeruješ da je to potpuno isto .

Govorim o današnjim uvjetima, današnjoj (ne)zaposlenosti, današnjim cijenama nekretnina i kredita.

Jasno mi je, nije to isto.
Ali, taj osjećaj olakšanja imam i sada, ne čekam 45u da odahnem.

Na kraju je samo važno odabrati mogućnost koja donosi više koristi i mira nego oastale. Za svakoga je to nešto drugo.

[volim čokoladu]

marlene_m kaže:

Ma joj, da je ne znam kakva svjetska kriza, nikad ne bi živjela kod nečijih roditelja. To mi je tako ponižavajuće, da sjedim na nečijem katu.
A i ne sviđa mi se tip muškarca koji je vezan pretjerano za mamicu i taticu, možemo si svi biti dobri, ali ako se vidimo par puta na godinu.

Za mene je klasika, prvo podstanarstvo, da se par upozna, uskladi, nauče kuhati, dijeliti novac i što već, i ako to dobro funkcionira onda ženidba i kupnja nečega.

dušo draga, nikad ne reci nikad.

uostalom, što je tu ponižavajuće? biti na katu iznad nečijih roditelja. pod uvjetom da su vam ti ljudi ustupili kat, a niste se nasilno ubacili.

život ti svašta priredi, i govoriti ja to neću nikad je po meni malo djetinjasto.

podstanarstvo nije loše kao kratkotrajna opcija baš iz navedenih razloga, i tu se slažem s tobom, ali zar se to ne može i na katu iznad nečijih roditelja?

ako živite na njihovom katu, ne znači da vam oni plaćaju režije, hranu i da nečija mama kuha, pere, pegla i sl.

ali opet ovisi kakvi ste vi kao par i kakvi su oni, tj roditelji. i o tome ovisi da li bih jednog dana živjela na katu nečijih roditelja. takav način života može biti ugodan, ali može biti i pakao. ali eto, mi nemamo ni tu mogućnost tako da se ne moramo "zamarat" s takvim izborom.

[marlene_m]

To je samo moje stajalište. Osjećala bih se nesposobno da sjedim u tuđoj nekretnini, doći će i djeca, naravno, i što ću im ostaviti, bakinu kuću. A di je tu moj rad, stjecanje nečega? Cijeli život ću investirati u njihovu kuću, i što da se razvedemo nakon par godina, završit ću na ulici bez ičega.

Znam puno ljudi koji su se priženili i ne mozgaju puno o tome, ali meni je to osobni neuspjeh, i ne bih se mogla nikako priviknuti na to.

[Lord Byron]

marlene_m kaže:

To je samo moje stajalište.

Tvoje stajalište počiva na uvjerenju da je posve nemoguće da oboje budete bez posla nekoliko godina, ili da vam se dogodi neka druga od stvari koje život preokrenu naglavačke i koje ruše mnogobrojne ranije nikad-ove.

[aljehin]

marlene_m kaže:

Znam puno ljudi koji su se priženili i ne mozgaju puno o tome, ali meni je to osobni neuspjeh, i ne bih se mogla nikako priviknuti na to.

Imaš brojke na temi. To je pozicija koja nudi najbrže stvaranje nečega.
(ono što ti smatraš adekvatnim uspjehom)

Najlakše je ispucati riječi iz sebe i to je to.

[dct4]

marlene_m kaže:

To je samo moje stajalište. Osjećala bih se nesposobno da sjedim u tuđoj nekretnini, doći će i djeca, naravno, i što ću im ostaviti, bakinu kuću. A di je tu moj rad, stjecanje nečega? Cijeli život ću investirati u njihovu kuću, i što da se razvedemo nakon par godina, završit ću na ulici bez ičega.

Znam puno ljudi koji su se priženili i ne mozgaju puno o tome, ali meni je to osobni neuspjeh, i ne bih se mogla nikako priviknuti na to.

Khm, doci ce i djeca i ti zelis njima ostaviti nesto. To je ok, ali ne zelis npr da muzevi roditelji ostave njemu nesto sto ce koristiti...
Ah sad znam, kuca tj spratovi viska neka se ne koristi dok roditelji ne umru pa mu ostave. Znaci oni nekih 80 god pa sa 60 useljavate vas 2?!
WTF

[volim čokoladu]

marlene_m kaže:

To je samo moje stajalište. Osjećala bih se nesposobno da sjedim u tuđoj nekretnini, doći će i djeca, naravno, i što ću im ostaviti, bakinu kuću. A di je tu moj rad, stjecanje nečega? Cijeli život ću investirati u njihovu kuću, i što da se razvedemo nakon par godina, završit ću na ulici bez ičega.

Znam puno ljudi koji su se priženili i ne mozgaju puno o tome, ali meni je to osobni neuspjeh, i ne bih se mogla nikako priviknuti na to.

naravno, dio love će te uložiti u zajedničku kuću, a dio ostaje vama, tj tebi i njemu, i dio toga možete ostaviti vašoj djeci.

ne moraju se nužno ostavljat nekretnine. uostalom i da dignete kredit za stan na cca 20 - 3o g, kad ga otplatite imate 50 - 60. opet taj stan ne ostavljate djeci, tj ostavite će te ga tek kad umrete. do tada se vaša djeca isto trebaju snać, tipa podstanarstvo, vlastiti kredit. ne mogu čekat da netko umre da imaju gdje živjet.

po ovome će ispast da zagovaram život na katu nečijih roditelja, da sam teški pobornik toga. nisam. razumijem potrebu da se ima nešto svoje i da se svojim trudom nešto stekne.

pobornik sam da se proba, i vidi da li to funkcionira. glupo mi je odbaciti takvu ideju, a ni probali nisu. ne mora to biti dugotrajno rješenje. samo probat. ako im nije dobro, uvijek mogu otići. ako im je dobro, mogu ostati i prišparat neku lovu. to može biti jedna, dvije, pet godina, sami biraju koliko im odgovara.
probat pa vidjeti.

[teutaa1]

ja idem na kat kod zaručnika svekići bi bili dolje.nama ok relativno brzo smo se dogovorili pa ćemo vidjet kak će to funkcjonirat. nikad se ne zna šta život nosi.neće mi biti teško otić ak se nećemo dobro slagat jer nismo puno uložili.kuća je praktični nova.i baš me briga ako tko misli da sam nesposobna zbog toga

marlene nikad ne reci nikad, takvi kao ti se jako puno razočara i postane ogorčen na cijeli svijet.radi nesposobnog i ponižavajućeg života kak ti kažeš!

[marlene_m]

Svatko zna svoje, neki se mrcvare i do starosti otplaćuju mali stan, nekima nije bad oženiti se doma pa onda imati para za neke stvari za koje ljudi u kreditima nemaju... Ne govorim ja generalno da postoji dobro ili loše rješenje, svatko zna za sebe najbolje.
Ja sam jedinica i imamo kuću i mogla sam dovesti dečka doma bez problema, ali nisam, sami smo. I dalje sam si super sa svojima, i sa njegovima. Malo se svađamo pa cijeli dan ne pričamo, malo si popijemo, malo se nahodavamo goli po stanu i divlje se seksamo, nekad kuham, nekad ne, itd, ali te naše stvari nitko ne zna, nitko nam se ne miješa u život. I to je nešto što meni nitko ne može platit. A da su moji u blizini pa siguro bi paniku radili čim bi se posvađali oko gluposti. To je moja zajednica i ja trebam svoj teritorij. A tek dok dođu djeca, pa ne želim ih ostavljati bakama da ih odgajaju i da me podučavaju što da jedu, kako da ih odgajam...
Nismo svi isti, nekome je svejedno na čijem katu živi, i što mu adresa glasi na punca ili svekra, meni to smeta i spremno žrtvujem neke druge stvari za to.

Neću sad o tim situacijama, što da baš oboje dobijemo otkaz (teško, ja sam samostalna djelatnost), ili nastupe neke izvanredne teške okolnosti, da tako razmišljamo onda nitko ne bi imao ni djecu niti išta investirao.

Kriza je, ali živjeti se mora. Ja neću imati drugu mladost i drugu šansu da si posložim temelje obitelji kako želim, i zato ne odustajem od svojih planova jer je sad teže nego prije.
Kriza će proći makar za 20 godina, a ja ne želim dočekati te bolje dane na nečijem tavanu, dok više neću moći ništa steći.